Dragan Markovina, znanstvenik, publicist i aktivist, osnivač i predsjednik Nove ljevice, rođeni je Mostarac koji je gimnaziju završio u Korčuli. Doktor je povijesnih znanosti te je od 2004. do 2014. radio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, da bi 2015. na kraće vrijeme postao direktor Arhiva SNV-a u Zagrebu. Objavio je 15-ak znanstvenih radova i sudionik je brojnih znanstvenih skupova u regiji i Europi. Znanstveni i publicistički interes pokazuje i prema suvremenoj hrvatskoj i južnoslavenskoj povijesti i kulturi sjećanja. Autor je knjiga “Tišina poraženog grada: eseji, priče, kolumne”, “Povijest poraženih”, “Jugoslavenstvo poslije svega” i “Doba kontrarevolucije”. Dobitnik je nagrade “Mirko Kovač” za knjigu “Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja”. Redoviti je suradnik portala Telegram i niza regionalnih portala te član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine. Iako je godinama prisutan u medijima kao politički komentator i analitičar, široj javnosti postao je poznat nakon što je krajem 2016. osnovao stranku Nova ljevica. Na posljednjim lokalnim izborima u Zagrebu Nova ljevica je na zajedničkoj listi sa strankama Zagreb je naš, Za grad, Radnička fronta i Orah osvojila 7,6 posto glasova, odnosno četiri vijećnička mjesta u Gradskoj skupštini. Budući da je Nova ljevica u svom političkom programu najavila da će smjestiti ustašluk u Hrvatskoj tamo gdje mu je i mjesto, u svjetlu posljednjih zbivanja u glavnom gradu u kojem je Trg maršala Tita otišao u povijest, dok se slična sudbina sprema i nekim drugim ulicama i trgovima s antifašističkim predznakom, Nacional je razgovarao s predsjednikom stranke Draganom Markovinom. U intervjuu je Markovina iznio svoja stajališta o političkim ucjenama Zlatana Hasanbegovića, neuspjelom antifašističkom skupu održanom krajem kolovoza, stanju socijaldemokracije u Hrvatskoj i u Europi, kao i mogućoj budućoj koaliciji svih lijevih stranaka sa SDP-om.

NACIONAL: Kako komentirate premještanje ploča s ustaškim pozdravom nekoliko kilometara dalje, u Novsku, popraćeno tvrdnjama Marka Skeje, preobraženog u Hitlera, da HOS nema veze s naslijeđem NDH, čak i usprkos snimkama postrojavanja iz 1995.? 

Čitav taj cirkus oko ustaških parola koje niču diljem zemlje, s naglaskom na ovu u Jasenovcu, smatram sramotnim i tragičnim. No ne zbog Skeje i njemu sličnih, koji su evidentno ustaše i time se ponose, nego zbog reakcija vlasti. Postavljati suluda pitanja o karakteru tog pozdrava, skakutati oko tako banalne stvari i na kraju primati te ljude na nekakav dogovor, sugerira samo dvije stvari: ili mi nemamo Vladu i njezina predsjednika ili oni dijele te stavove. Trećeg nema.

NACIONAL: Prošloga tjedna u Zagrebu je nestao Trg maršala Tita, a uskoro bi mogla i Masarykova jer tako želi Bandićev koalicijski partner Zlatan Hasanbegović. Jesu li lijeve stranke, uključujući i Novu ljevicu, trebale začepiti nos i dati podršku Milanu Bandiću?

Apsolutno ne. Uostalom, te su se stranke i organizirale kako bi se suprotstavile jednom koruptivnom i netransparentnom načinu vođenja glavnog grada, koji traje već godinama i vidljiv je i kroz način funkcioniranja Zagrebačkog holdinga i donošenja odluka. Da su lijeve stranke i neovisne liste u ime spašavanja imena Trga, čija promjena simbolički znači i negiranje antifašizma i u tom smislu svakako ima težinu, usprkos svemu pristale dati podršku Milanu Bandiću, izgubile bi svaki kredibilitet kod svojih birača koji bi ih s pravom pitali: a zašto ste se onda borili protiv njega? Uostalom, htjeli mi to priznati ili ne, Milan Bandić do sada je imao reputaciju antifašista, odlazio je na skupove Saveza antifašističkih boraca, nosio Tita na reveru. Zašto je on pristao na koaliciju s listom Brune Esih? Vjerojatno se prepao gubitka vlasti ili posljedica gubitka vlasti i mogućeg progona pravosudnog sustava.

NACIONAL: Ali kad je već Milan Bandić dobio izbore, a prijeti ozbiljna opasnost od toga da Bruna Esih i Zlatan Hasanbegović osim Odbora za imenovanje ulica i trgova, kontroliraju važne urede za kulturu, kao i međunarodnu suradnju, nisu li to stranke ljevice ipak mogle spriječiti preslagivanjem neke nove većine?

To je mogao učiniti sam Milan Bandić. Mogao je ostati gradonačelnik, reći da ne želi biti ucjenjivan od neofašista i raspisati nove izbore. Ostao bi gradonačelnik, a u Gradskoj skupštini mogla se presložiti nova većina. Koja vjerojatno ne bi bila ista kao nakon prvih izbora, ali se to njega kao gradonačelnika ne bi ticalo. Naknadno je vjerojatno shvatio što je napravio i da će ga ljudi, čak i da izgradi još deset fontana, pamtiti po micanju Trga maršala Tita. I sada najavljuje vraćanje biste Ive Lole Ribara i Sedam sekretara SKOJ-a ne bi li se zaboravilo to što je učinio. No on još uvijek ima vremena, sljedeće tri i pol godine, da prekine taj koalicijski sporazum i sam predloži vraćanje imena trgu. I za tu bi odluku vjerojatno dobio podršku većine.

NACIONAL: Mislite li da se trgovalo Trgom Maršala u zamjenu za ploče u Jasenovcu?

Ne mislim. Hasanbegović, koji ne kalkulira jer, naravno, nema izbora nego ići do kraja, svojim je čvrstim stavom izveo HDZ na brisani prostor. Da atmosfera u društvu nije takva kakva jest, oni bi glatko mogli reći da neće promijeniti ime Trga maršala Tita u Zagrebu. Ali oni su svjesni toga da njihovi birači žele tu promjenu. I kojim su se onda argumentima mogli suprotstaviti svom biračkom tijelu?

NACIONAL: Na skupu za ostanak Trga maršala Tita, koji je bio slabo posjećen i otužan, pojavile su se jugoslavenske zastave. Je li to bila namjerna provokacija, zašto je došlo do takvog organizacijskog propusta koji samo hrani radikalne desničare i njihove medije?

Osobno nisam sudjelovao u organizaciji jer sam tada bio na Korčuli. Ono što mogu reći jest da je onaj prvi skup, na Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, ispred HNK, bio puno uspjeliji i puno smo više sudjelovali u organizaciji. Na tom skupu prvi put je netko masovno javno istupio kako bi politički branio Trg maršala Tita kao simbol antifašizma. No bez obzira na slab odaziv na drugom skupu, mislim da ga je bilo nužno organizirati uoči izglasavanja te odluke u Skupštini. To nije bilo upitno. No rekao bih da se tamo dogodilo ono što se zove: puno baba – kilavo dite. Mnogi ljudi koji su se priključili imali su dobru volju, ali se ta dobra volja nasukala na kasni početak priprema i organizacije skupa, ali i činjenicu da su krajem kolovoza još mnogi Zagrepčani na godišnjem. No te zastave svakako su nanijele štetu, ne samo nama kao Novoj ljevici, već i kompletnoj antifašističkoj sceni. Nemam pojma tko su ljudi koji su ih donijeli. To je izazvalo čak i lijevo liberalnu javnost da počne izjednačavati naslijeđe radikalne desnice i, uvjetno rečeno, radikalne ljevice. No ja se s time ne slažem. Ta teza o jednakoj osudi svih totalitarizama koja se stalno provlači, u ovom je slučaju za mene potpuno promašena. Jer bilo koja simbolika zastave Socijalističke Republike Hrvatske, pa i Jugoslavije, ne može se ni na koji način izjednačiti s ustaškim režimom. Na kraju krajeva, ti socijalistički simboli nigdje nisu zakonski zabranjeni, bez obzira na političku štetu koje je njihovo isticanje na tom skupu donijelo. O tome možemo još pričati.

NACIONAL: Kako je moguće da je glavni grad postao taocem stranke Zlatka Hasanbegovića koja revidira antifašističku povijest Zagreba, sad najavljuje i preimenovanje Masarykove ulice, iako ta stranka ima podršku od 0,9 posto? Tko je za to kriv?

To je moguće zato što su Zlatko Hasanbegović i cijela ta njegova kompanija zapravo glasnogovornici desne populacije i predstavljaju ono što većina njih, pa i veliki dio glasača HDZ-a, misli. Čini mi se da je danas čak puno gore nego devedesetih, kada su se zbog objektivnih okolnosti događale jako ružne stvari. Atmosfera u društvu i politici toliko je otišla udesno da sada više nije ni zazorno ni sramotno zagovarati ustaštvo i njegovu simboliku, što se devedesetih barem pokušavalo kozmetički sakriti. Esih i Hasanbegović u Zagrebu su čak dobili i dosta glasova, iako na nacionalnoj razini dobivaju 0,9 posto. Da je atmosfera u društvu drugačija i da je HDZ doista demokršćanska stranka desnog centra, onda to ne bi prošlo, nego bi cijela javnost osudila tu revitalizaciju ustaštva. U tom bi slučaju oko njih bila stvorena tampon zona.

NACIONAL: U tom kontekstu, kako komentirate opetovanu izjavu Predsjednice da je “za dom spremni” stari hrvatski pozdrav koji je kompromitiran za vrijeme NDH?

To je više i neugodno slušati. Ali nikoga ne iznenađuje. Budući da i sam pišem, već mi je dosadno dvadeseti put pisati isti tekst o rehabilitaciji ustaštva koju i predsjednica indirektno podržava. Kolinda Grabar Kitarović nije dorasla funkciji predsjednice Republike. Neovisno o tome što ja mislio o njenoj politici ili vrijednostima koje zagovara, netko tko predstavlja državu morao bi znati da riječi izgovorene s te pozicije imaju posebnu težinu. Predsjednica to očito nije osvijestila, a to što ona izjavljuje i radi neugodno je, po mom sudu, i ljudima koji se slažu s njenim stavovima. Teško je pratiti sve njene gafove koji su doista nevjerojatni za nekoga tko ima prilično visoko obrazovanje, obnašao je dužnost ministrice vanjskih poslova i vidio je svijeta. Očito Predsjednica neozbiljno shvaća svoju funkciju i javnost kojoj se obraća i zato i govori takve gluposti.

NACIONAL: Mnogi smatraju da je Predsjednica zapravo predstavnica SAD-a u Hrvatskoj. Kako joj oni toleriraju takve izjave? Nije li izaslanik za Holokaust već dva puta boravio u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana?

Za vrijeme prošle vlade na čelu s Tihomirom Oreškovićem, kada ih je posjetio američki izaslanik, Predsjednica, premijer i potpredsjednik Vlade brzinski su održali konferencije za tisak na kojima su osudili Holokaust, a predsjednica je imenovala Natašu Jovičić, ravnateljicu Jasenovca, svojom posebnom savjetnicom. No – tu sve i staje. Još iz devedesetih poznato je to izvrtanje teza – HDZ nije imao kud i morao je pod pritiskom svijeta u kojem živimo i međunarodnih okolnosti, osuditi Holokaust. Cijeli ustaški pokret se tako pokušavao svesti pod progon Židova, da bi se sakrila ključna sastavnica tog zločinačkog projekta, a to je genocid nad Srbima.

NACIONAL: Kako komentirate vrlo mlaku ili nikakvu reakciju vlasti na paljenje tjednika Novosti? Jesu li trebale reagirati pravosudne institucije i policija?

Naravno da jesu. Ne može se zbog remećenja javnog reda i mira privoditi čovjeka koji viče ‘HDZ – lopovi!’ i istovremeno puštati deklariranog ustašu Kelemineca da godinama radi to što radi. To je vjerojatno bio deseti performans u istom stilu, a svi su motivirani isključivo nacionalnom mržnjom, na koju nitko ne reagira. Opet ću se vratiti na atmosferu u društvu koja je takva da se to smatra dopuštenim. Možda ne sam premijer, ali dobar dio vlasti slaže se s Keleminčevim tezama. Budući da se i dobar dio javnosti s njima slaže, ova vlast, koja je inače potkapacitirana, nema hrabrosti tome se oduprijeti i adekvatno reagirati. A što se tiče premijera, čini mi se da njega više i nije briga. On zna da zbog takvih pojava neće trpjeti neke veće posljedice. Uostalom, Hrvatska je ionako izolirana i neutjecajna na svim planovima. Iz Europske unije je neće nitko izbaciti i premijer očekuje da će se to zaboraviti, naravno, ako ne eskalira u nešto puno gore. A kako stvari stoje – moglo bi. No najveći je problem, po mom mišljenju, nepostojanje kritične javnosti. U Hrvatskoj nominalno postoji sloboda govora, koja nikome nije zapriječena. No postoje dvije javnosti – jedna je lijevo liberalno-građanska, druga nacionalistička, klerikalna, a među njima nema komunikacije ni dijaloga. Kao što smo ja, vi, Jurica Pavičić… ma što napisali ili izjavili, za desnicu uvijek komunjare, tako je i meni posve irelevantno što piše Milan Ivkošić ili što priča jedan Velimir Bujanec.

NACIONAL: Koliko su takvi ljudi u medijima opasni?

Naravno da su opasni, no nažalost, u državnim institucijama poput Agencije za elektroničke medije godinama caruje oportunizam i oni ništa ne poduzimaju niti koriste zakonske instrumente kojima raspolažu kako bi spriječili govor mržnje. To je posljedica činjenice da je još od ranih devedesetih Hrvatska zacrtana kao nacionalističko društvo s jakim uplivom klerikalizma, koje podrazumijeva mržnju i netrpeljivost prema Srbima i ljevici, koju se u javnosti uporno etiketira kao komuniste. U HDZ-u u tom smislu postoji konstanta, bez obzira na to tko je na vlasti – Tuđman, Sanader, Jadranka Kosor ili Andrej Plenković. To je platforma na kojoj su svi oni djelovali. Ideološko uvjerenje HDZ-a od devedesetih do danas nije se promijenilo. I umjesto da na drugoj strani imate jaku, progresivnu opoziciju koja bi se tome suprotstavila, želeći graditi moderno, liberalno, avangardno društvo, imate samo obrambeni refleks SDP-a koji tvrdi “mi nismo kao oni”, ali se istovremeno ne bi želio previše zamjeriti desnom biračkom tijelu. Od Račana do Bernardića. To ne vodi samo do poraza SDP-a, već i kompletnog društva. Evo i konkretan primjer – da su Fred Matić, koji ima moje puno poštovanje zbog svega što je prošao, i Zoran Milanović prvoga dana maknuli onaj šator ispred Ministarstva branitelja, ne bi izgubili izbore. U to sam sto posto siguran.

NACIONAL: Od premijera Plenkovića, civiliziranog europarlamentarca, očekivalo se da će reformirati HDZ kao u doba Ive Sanadera. Međutim, on devet mjeseci izbjegava zauzeti jasan stav o ustaškim simbolima, kao i o ostalim svjetonazorskim pitanjima. Jeste li od njega očekivali veću odlučnost i drugačije ponašanje, u skladu s predizbornim obećanjem o povratku desnom centru?

Ne, nisam imao nikakvih iluzija o premijeru Plenkoviću. Bilo mi je odmah jasno da će se jedino promijeniti lice vođe HDZ-a koji sada izgleda puno civiliziranije, europskije i simpatičnije od Karamarka, a suština HDZ-a ostat će ista. Taj proces radikalizacije otišao je predaleko da bi ga itko mogao tek tako zaustaviti, a posebno ne netko tko evidentno nema te kapacitete, a ni volje. Mi možemo sada tražiti praktična opravdanja i reći da je lakše bilo Sanaderu jer je on bio jača osobnost i jači političar koji je dolazio iz katoličke obitelji izrazito vezane uz Crkvu, pa se zato lakše mogao obračunati s takvim pojavama. Plenković potiče iz partizanske, komunističke obitelji i stalno se mora dokazivati. To se uvijek može tako racionalizirati, ali to neće promijeniti činjenicu da je ova HDZ-ova vlast puno opasnija od Karamarkove. Zato što je Karamarko vrlo otvoreno najavljivao što će napraviti, a on sam je isijavao određenom dozom antipatije. Onda je imenovao Hasanbegovića u Vladu i naravno da je time izazvao mobilizaciju građanske, liberalne javnosti protiv sebe. Plenković je sve to otupio svojom pojavom, a u suštini više nije bitno ni tko mu je ministar branitelja, nije bitan ni Zdravko Marić, odjednom više nitko nije sporan u toj vladi. Ona elegantno funkcionira dok proces koji je Karamarko započeo ide dalje, od kurikularne reforme do ploča u Jasenovcu. Mislim da je dugoročno Plenkovićeva vlast značajno opasnija po zemlju od Karamarkove.

NACIONAL: Koga se premijer Plenković boji? Mi smo članica EU-a, dobio je 90 tisuća glasova na unutarstranačkim izborima, a dok je na vlasti, njegovi ga neće micati?

U kontekstu unutarnje politike, činjenica da smo sada u Europskoj uniji puno je gora za Hrvatsku. Jer prije je ta Europa mogla ucjenjivati vladu nekim elementima pretpristupnih pregovora da se društvo upristoji, a sada toga više nema. Osim toga, i u Europskoj uniji jačaju desničarski populistički pokreti i ta situacija je puno lošija no što je bila u Sanaderovo doba. Danas imate i jednu Mađarsku i Poljsku i AFP u Njemačkoj, što je tada bilo nezamislivo. I konačno – Plenković nema onu vrstu frajerskog garda i hrabrosti koje je imao Sanader. Bez obzira na sličan vanjskopolitički ambijent u kojem su se obojica politički formirali, Sanader je imao onu bazičnu splitsku uličnu školu. Odrastao je u Varošu i naučio se tući. Kada bi odlučio nešto napraviti, on bi to napravio usprkos svemu. Plenković toga nema i čini mi se da je tu upravo karakter ključan.

NACIONAL: Jedino se u Splitu, mogli bismo reći, HDZ doista vratio desnom centru, na čelu s Androm Krstulovićem Oparom. On je sudjelovao i u proslavi Dana pobjede, položio vijence poginulim partizanima i borcima Prvog partizanskog odreda te rekao da na njihovoj žrtvi, kao i žrtvi branitelja u Domovinskom ratu, počiva moderna Hrvatska. Je li vas to iznenadilo?

Nije me iznenadilo. Bio sam na tom polaganju vijenaca dok je Opara držao svoj govor. Međutim, morate shvatiti da je Andro Krstulović Opara, takav kakav jest – a ja, naravno, nisam njegov birač, strano tijelo kao takav u HDZ-u u Splitu. Splitski HDZ je neusporedivo desniji od njega. Na kraju krajeva – ideja koju je on zagovarao, a to je koalicija sa strankama Pametno i MOST, a ne s Kerumom, bila je opstruirana prvenstveno unutar HDZ-a. Bez obzira na to što su te dvije stranke to na kraju odbile. Petar Škorić i cijeli splitski HDZ pripadaju jednom od radikalnijih desnih centara u cijeloj Hrvatskoj. Njima je Andro Krstulović Opara nametnut kao kandidat i sada im vjerojatno nije krivo što ih je doveo na vlast, ali on nije bio njihov izbor. On je u svakom slučaju pokazao jednu civilizacijsku širinu koja je dobra za saniranje društvene atmosfere u Splitu, no bojim se da to neće imati dugoročan utjecaj, jer znam što baza HDZ-a i njihovi birači misle.

NACIONAL: Za sve lijeve stranke u Hrvatskoj, uključujući i SDP, smatra se da su neorganizirane, nedisciplinirane, lijene i nedovoljno aktivne i da se previše bave same sobom. Što kažete na takve kritike?

Mislim da takve ocjene nisu bez temelja, uključujući pri tome i kritike koje su upućene Novoj ljevici, otkad je osnovana. U našem slučaju nije bio problem okupiti sto ljudi i osnovati stranku. Problem je tu stranku programski usmjeriti i organizacijski postaviti na noge. Najgore je što je i SDP, koji mahom baštini tradiciju Saveza komunista i prilično je brojna stranka, ušao u tu fazu. Istovremeno je HDZ, u koji se učlanilo i najviše bivših članova Saveza komunista, u potpunosti prekopirao model funkcioniranja te organizacije. Uveden je demokratski centralizam, daju se i obavljaju zadaci i nema puno preispitivanja zašto, jer se poštuje hijerarhija. Ja koji se smatram slobodoumnim, smatram da je to autoritarno i naopako, ali očito je efikasno. Vi nešto takvo ne možete napraviti na ljevici. Tu se stalno postavljaju pitanja, preispituju odluke, a ljevičari po definiciji ne vole kult vođe. Slobodoumni, liberalni ljudi ne mogu trpjeti da imaju nekog neupitnog lidera i da se ne smije raspravljati o ničemu. Zato sam izuzetno ponosan što se, uz sve poteškoće oko organizacije, u Zagrebu uspjelo skupiti četiri, pet stranaka na jednu listu i što je Nova ljevica, koja je u tom trenutku postojala tek mjesec dana, uspjela dobiti neki suvisli broj glasova i s partnerima četiri vijećnička mjesta u Gradskoj skupštini.

NACIONAL: Ljevica je u Hrvatskoj, a i u ostatku EU-a, na koljenima, uz neke svijetle primjere. Socijaldemokracija očito proživljava krizu identiteta. Danas je na čelu SDP-a Davor Bernardić, koji je po sudu mnogih izuzetno slab vođa, bez karizme i bez rejtinga. Koliko je on osobno kriv za nepostojanje snažne lijeve opozicije i vrlo loše stanje u SDP-u?

Razumijem što želite reći, ali u ovom trenutku je puno važnije pitanje kako dalje. Da je itko od nas mislio da SDP ispunjava i predstavlja ono što mi zastupamo i za što se zalažemo, ne bismo mi osnivali nikakve nove stranke niti bismo išli na izbore, već bismo probali pomoći SDP-u. No upravo je veliko nezadovoljstvo dosadašnjim djelovanjem SDP-a generiralo nove stranke i pokrete. Činjenica jest da Davor Bernardić nije prepoznat u široj javnosti, pa ni u svojoj stranci, kao netko tko je u stanju dovesti do društvene i političke promjene i to ne mogu osporiti. To pokazuju i ankete. No isto tako je činjenica da se niti jedna promjena u društvu ne može dogoditi bez sudjelovanja SDP-a. Odnosno, bez sinergije kompletne ljevice na jednoj listi i sporazuma o nekoliko ključnih točaka na kojima ćemo raditi zajedno. Ja mislim da ako se to uspije postići, a trenutno ne mogu govoriti ni o kakvom konkretnom dogovoru iako raspoloženje lijeve javnosti ide u tom smjeru, dakle ako se cijela lijeva scena mobilizira, mislim da je moguće suprotstaviti se HDZ-u.

NACIONAL: I s ovim vodstvom SDP-a?

Bilo bi lakše s nekim prodornijim vodstvom. Ali mi koji nismo u SDP-u, ne možemo na to utjecati. Bernardić je premoćno pobijedio na posljednjim unutarstranačkim izborima: u drugom krugu dobio je dvije trećine glasova, a Ranko Ostojić trećinu. Ljudi u toj stranci Bernardića poznaju godinama, valjda znaju koga i zašto su birali, sa svim njegovim prednostima i manama.

NACIONAL: Obeshrabruje li vas propast nekih lijevih obećavajućih stranaka, poput Laburista ili ORAH-a, koje su bile zastupljene u Saboru; neki su zastupnici čak bili vrlo prepoznatljivi, a onda isto tako brzo nestali?

Mislim da svako doba donosi nove okolnosti. Kada smo krenuli u osnivanje Nove ljevice, rekao sam kako smatram da je prirodno i normalno da u Hrvatskoj postoji stranka koja je ljevija od SDP-a i da za nju ima prostora. Nužno je da se takva stranka pojavi i zauzme mjesto u Saboru. Taj se nedostatak na političkoj sceni itekako osjeća svih 27 godina otkad je ove države. Ako uspijemo ući u Sabor, a ta potreba sigurno postoji unutar biračkog tijela, imat ćemo puno zdraviju političku situaciju u društvu nego do sada. Ništa me ne obeshrabruje, dapače, činjenica je da se ta scena probudila, izašla na izbore u Splitu i Zagrebu i da smo, s obzirom na okolnosti, odlično prošli. Sve to bilo je nezamislivo još prije godinu dana, budući da smo svi u ovoj atmosferi proglašeni neprijateljima države i naroda.