Glumac Dragan Marinković s autorskom predstavom „Kakva ti je žena, takav ti je život“ nastupit će 23. veljače u zagrebačkoj Tvornici kulture

Dragan Marinković sa svojom autorskom komedijom „Kakva ti je žena, takav ti je život“ nastupit će 23. veljače u zagrebačkoj Tvornici kulture. Tim povodom dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: „Kakva ti je žena, takav ti je život“ vaša je autorska predstava, što je bila inspiracija i kad ste je počeli raditi?

Ta je tema vječno neistražena, intrigantna, a opet tisuću puta ispričana. Radio sam je dosta dugo upravo zato da ne bi bila banalna. Jer taj muško-ženski odnos je toliko rafiniran, toliko su bitni detalji, sitnice. Radio sam u karijeri Krležina „Adama i Evu“, „Bliže“ Patricka Marbera, mnogim stvarima sam se bavio na tu temu i imao sam potrebu na kraju staviti osobni pečat i ispala je jako lijepa i preduhovita priča. Zašto je duhovita? Ono što je oksimoron, kad vidiš dvoje ljudi sa strane da su u konfliktu, tebi je to komično. Dok ti ne dođeš u tu situaciju za pola sata, onda se i sam grčevito boriš za svoje stavove, uzuse i upadneš u dramu. Igram dramski, a zapravo je efekt komičan.

NACIONAL: Pretpostavljam da je u predstavi, čak i ako nije autobiografska, sadržano puno vašeg životnog iskustva. Koliko su situacije iz predstave proživljene, a koliko su neka paradigma muško-ženskih odnosa?

Da si ne lažemo, ima autobiografskog. Možda ne eksplicitno situacija, ali ovo je fragmentarna dramaturgija, nisu to samo sličice iz braka, ima tu i dijelova o psima, odgoju djece… tako da ne mogu reći da nema i autobiografskih dijelova, ima svašta. A imam i konkretno neke drage ljude u okruženju koji prolaze na duhovit način kroz svoje bračne zavrzlame, pa sam to sve bacio na papir i stvorio taj lik, koji ljudi vole. On je drag lik. Najbitnije je što predstava ima poruku na kraju i to je ono što mnoge ljude razoruža – da smo u kozmosu samo jedna boja koja daje smisao životu, a to je boja ljubavi.

NACIONAL: Zašto su međuljudski odnosi uvijek zanimljivi, posebno odnosi između muškaraca i žena?

Mi gledamo isto, ali ne vidimo isto. Svijet muškaraca i svijet žena je dijametralno suprotan. Neke stvari koje su kod žena predimenzionirane, kod nas su vrlo normalne, ne vidimo ni potrebu za razglabanjem, a kamoli išta drugo. Ali to nas čini duhovitima i dragima, zar ne? Ali opet, teško nama s vama, al’ još teže bez vas. Možda su muškarci na neki način mazohisti. Volimo mi tu tihu patnju.

NACIONAL: Odustaju li ljudi danas od odnosa i veza puno brže nego ranije, čim dođe do krize?

Naravno da se to ne može uspoređivati. Kao da je to bilo u brončanom dobu, a ne do prije pola stoljeća. Sve je postalo instant, fejk. I ljubavi, i veze, i emocije, i to u bilo kojoj vrsti odnosa, ne samo ljubavnim. Ubila nas je trka za novcem, europski standard. Bio sam nedavno na Zanzibaru i vidio tu nepodnošljivu lakoću postojanja. Baš ih briga kakve su felge na autu, je li roba markirana ili nije i kako im stoji, a zapravo i vidiš sretne i zadovoljne ljude.

NACIONAL: Iako ste imali stalni angažman, od njega ste odustali i krenuli u samostalnu umjetničku karijeru, zašto? Imate li ovako veću kreativnu slobodu?

Sloboda je zdravlje, sloboda je sve. Ne želim robovati. Kad si mlad i završiš akademiju ili tijekom studija, bitno je raditi kilometre na sceni. Ja sam imao 25 predstava mjesečno i mogu potvrditi da je hiperprodukcija dobra za odrastanje glumca, za iskustvo. No onda u jednom trenutku shvatiš da imaš nekoliko ljudi koji režiraju, nekoliko njih s kojima glumiš, a to nije smisao tog posla. Ja volim slobodu, volim putovati, da ne ovisim ni o kome i da nisam na nekom platnom spisku. Sve bih to ukinuo. Svi nešto hvale Broadway, a zapravo žive na državnim jaslama. Ima tih velikih umjetnika koji misle kako da bi bio umjetnik, moraš imati mecenu, kao Michelangelo što je imao Medicija, a ne da razmišljaju kako platiti parking i hoće li imati za stanarinu. Ja to tako ne doživljavam. Umjetnost ili se desi ili ne desi, ne koketiraš s njom. Ne koketiram općenito sa stvarima koje volim. I nisam tip koji će izigravati neshvaćenog umjetnika i ispijati loze po kazališnim kavanama. Već na trećoj godini Akademije producirao sam predstavu, uzeo neke pare, platio kolege, tehniku… Jednog dana samo sam digao sidro i zahvalio se sarajevskom Kamernom teatru 55, čije sam dijete. Nisam požalio. Mislim da je Zijah Sokolović prvi to napravio na ovim prostorima. Mislim da je to dobro.

NACIONAL: Kako je na vas kao samostalnog umjetnika djelovala pandemija? Je li kriza tijekom ove dvije godine u vama probudila neku novu energiju i kreativnost, spremate li nešto novo?

Sve nas je pogodilo, nepristojno mi je kukati. Nekolicina je profitirala, ostali smo svi debelo osjetili. Mislio sam samo, Bože, ima li išta što nije prešlo preko nas, na ovim prostorima. Ali tako je kako je. Nisam mogao igrati online, to mi je kao Pornhub. Previše poštujem teatar, publiku. Živa riječ i aplauz – to je ono što daje smisao. Neprirodno bi mi bilo igrati pred laptopom i kamericom. Evo, neka bude ekskluzivno za vas, radim na nastavku predstave „Kakva ti je žena, takav ti je život“, jer me ljudi traže pa da ne ostanem nedorečen. Budući da je glavni lik Miki ostavljen i razvodi se, da vidimo što ga čeka… Radim već na tekstu, zvat će se „Kriza srednjih godina“.