Škot David Livingstone poslan je u južnu Afriku 1841. i proveo je mnoge godine u misijama na rubu pustinje Kalahari. Njegovi su rani uspjesi doživjeli vrhunac u istraživanjima gornjeg toka rijeke Zambezi i to ga je potaknulo na još veće napore. Poslavši obitelj u Englesku, krenuo je na 4800 km dug put od Atlantskog do Indijskog oceana, slijedeći tok Zambezija do mora. Na tom je putu otkrio i najveće slapove na svijetu, koje je nazvao po kraljici Viktoriji.

Proslavivši se, Livingstone je poveo novu ekspediciju u istraživanje Zambezija, no pokazalo se kako je on manje dostupan brodovima nego što su se nadali. Osim toga, Livingstone se zavadio s Portugalcima zbog trgovine robljem pa je, vrativši se 1864. u Britaniju, iskoristio sav svoj utjecaj da bi ishodio pojačanje patrola i obnovu misionarskih nastojanja.

Ne mogavši bez Afrike, Livingstone joj se vratio 1865. Ovaj ga je put Kraljevsko geografsko društvo zamolilo da istraži područje južno i zapadno od jezera Tanganyika, te da, ako je moguće, razriješi kontroverzu Speke-Burton. Njegovo je najveće otkriće bila velika afrička rijeka Lualaba, zapadno od jezera Tanganyika, za koju je pretpostavio da se ulijeva u Nil.

Livingstonea su, oboljela od malarije, donijeli natrag na Ujiji na jezeru Tanganyika. S Europljanima dugo nije bio u vezi te se strahovalo da je umro. Stoga je New York Herald poslao ekspediciju da ga pronađe. Kad je njezin vođa Henry Morton Stanley stigao u Ujiji, zatekao je 10. studenog 1871. godine bijelog čovjeka i pozdravio ga riječima: “Vi ste, pretpostavljam, doktor Livingstone.”
Stanley je donio i lijekove koji su Livingstoneu vratili zdravlje, nakon čega su obojica, sprijateljivši se, napokon utvrdili da jezero Tanganyikane može biti izvor Nila. Odlučniji no ikada da istraži Lualubu, Livingstone je odbio da se sa Stanleyjem vrati u London. Nažalost, umro je već u svibnju 1873. ne stigavši na svoj cilj.