Objavljeno u Nacionalu br. 677, 2008-11-03
Jadran film je od 60-ih do 90-ih bio najveći i najpoznatiji filmski studio u srednjoj Europi, u kojem je u tom razdoblju snimljeno 145 međunarodnih koprodukcija i 124 domaća filma te je ugostio neke od najvećih filmskih, redateljskih i glumačkih zvijezda
“Nekada je ovdje mirisalo na dolare, a danas se osjeća samo miris tuge”, rekao je nedavno jedan od zaposlenika Jadran filma, najveće produkcijske kuće u bivšoj Jugoslaviji koja već dvadesetak godina polagano propada, a od 60-ih do 90-ih godina je bila najveći i najpoznatiji filmski studio u srednjoj Europi. U Jadran filmu tada je snimljeno 145 koprodukcija i 124 domaća filma, a s 56 milijuna dolara tijekom samo jednog desetljeća u tom razdoblju, Jadran film je imao najveći devizni priljev, kao i najveću akumulaciju deviza u cijeloj Jugoslaviji. Paralelno se snimalo i po nekoliko filmova, na raznim lokacijama. Snimale su ekipe iz SAD-a, Italije, Češke, Rusije, Njemačke, Švedske i Austrije, a u studijima Jadran filma i oko njih od drva i kartona građeni su novi gradovi koji su kao kulise u raznim filmovima predstavljali Rim, Jeruzalem ili američki Divlji zapad. Snimljeni su filmovi koje danas mnogi smatraju remek-djelima.
Malo je poznato da su tu snimljeni i neki Oscarom nagrađeni filmovi poput američkog filma “Sofijin izbor” redatelja Alana Pakule za koji je glumica Meryl Streep dobila Oscara i njemačkog filma “Limeni bubanj” Volkera Schlöndorffa koji je 1979. osvojio Oscara za najbolji strani film. U Zagrebu je 1962. snimljena i ekranizacija Kafkina “Procesa” koju je režirao poznati američki redatelj Orson Welles. Najpoznatija od tih koprodukcija je serijal filmova o indijanskom poglavici Winnetouu koji su se snimali po cijeloj Hrvatskoj – Lici, Dalmaciji, Grobničkom polju, a lokalni stanovnici u tim su filmovima statirali i glumili Indijance pa mnogi od njih još i danas prepričavaju anegdote sa snimanja. U Zagrebu su tada snimana dva nastavka poznate američke serije “Dvanaestorica žigosanih”, dio filma “Noć lisice”, te neke epizode serije “Vjetrovi rata”, koja je 1983. osvojila tri televizijske nagrade Emmy među kojima i onu za najbolju seriju, te dio serijala “Rat i sjećanja”.
U Hrvatskoj su tada snimale mnoge velike filmske zvijezde poput Omara Sharifa, Richarda Burtona ili Yula Brynnera. U Zagrebu je snimala i Anita Ekberg, koja je nakon filma “Slatki život” Federica Fellinija bila jedna od najtraženijih svjetskih glumica. U Opatiji i Rijeci je sniman i film o Isadori Duncan u kojem je glavnu ulogu imala Vanessa Redgrave. Glavni montažer tog filma surađivao je uglavnom s hrvatskim filmskim radnicima, od kojih se neki sjećaju kako se za vrijeme montiranja filma pio isključivo Dingač – i to u velikim količinama. U filmu “Pravac Kina”, koji se snimao u Opatiji, glumio je Tom Selleck, Richard Chamberlain glumio je u mini seriji “Wallenberg”, a Franco Nero u mini seriji o Garibaldiju, u kojoj je glumio i Harrison Ford.
Povjesničar i filmolog Daniel Rafaelić objašnjava kako je Jadran film počeo raditi koprodukcije već krajem 50-ih: “Prvi inozemni filmovi snimljeni u Hrvatskoj bili su talijanski. S obzirom na to da se nakon završetka Drugog svjetskog rata novac akumulirao u Americi, a Europa je bila porušena i u lošem stanju, američki producenti shvatili su da bi Europa mogla biti jeftinija za snimanje. Svoje velike povijesne spektakle koji su tada bili popularni, ali i skupi, počeli su snimati u talijanskom studiju Cinecittà. S obzirom na to da su im Amerikanci okupirali studije, Talijani su tražili zemlje koje bi njima bile jeftinije, ali i dostupnije. Takva je bila Hrvatska. Jadran film im je bio blizu, a cijene su bile gotovo upola niže nego u Italiji ili Čehoslovačkoj. Počeli su sa snimanjem biblijskih filmova B produkcije poput Davida i Golijata koji je postao iznimno popularan i u Americi, gdje je čak rušio rekorde gledanosti.”
Unatoč velikom novcu koji je tada dolazio od koprodukcija, većina ljudi je smatrala da je riječ o filmovima loše kvalitete. No 1962. Orson Welles je u Hrvatskoj snimio “Proces” po romanu Franza Kafke i to je bila prekretnica jer je on bio iznimno cijenjen redatelj i glumac. Način na koji je snimio Zagreb i iskoristio resurse koje je Jadran film tada mogao dati, smatra Rafaelić, bio je nenadmašan: “Postoji dosta priča o tome kako su njegovi setovi bili dosta zatvoreni. S obzirom na to da je bio apsolutni perfekcionist, svaka smetnja mu je bila opterećenje. Welles je očito bio jako zadovoljan suradnjama koje je tu ostvario pa se često vraćao ovamo. U Hrvatskoj je snimio još dva svoja nedovršena filma ‘Dubina’ i ‘Don Quijote’, a u Zagrebu je snimio i svoj kratki film ‘Vienna’ u kojem mu Zagreb glumi Beč.”
Inozemni producenti prepoznali su kvalitetu domaćih filmskih radnika pa su neki od njih poput snimatelja Tomislava Pintera odlazili raditi i u inozemstvo. Producent Oscarom nagrađenih filmova “Gladijator” i “Schindlerova lista”, Zagrepčanin Branko Lustig, svoju je karijeru počeo sredinom pedesetih godina upravo u Jadran filmu u kojem je nastavio raditi još 32 godine. S obzirom na to da govori sedam jezika, radio je na mnogim koprodukcijama kao što su bile “Limeni bubanj”, “Sofijin izbor” ili TV serije “Vjetrovi rata” i “Rat i sjećanja”. Prije 20-ak godina otišao je u Ameriku gdje je napravio respektabilnu karijeru, a nedavno se vratio u Hrvatsku i predaje na Odsjeku produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
“Upravo su mi koprodukcije omogućile da kasnije odem u Hollywood. Radeći na njima naučio sam se svemu – radio sam kao pomoćnik režisera, vođa snimanja, direktor ekipe i izvršni producent”, prisjeća se Lustig.
U Hrvatskoj je snimiti film bilo jednostavnije i jeftinije nego drugdje u Europi, tvrdi Lustig: “Američki film ‘Guslač na krovu’ trebao se snimati u jednom malom selu u Poljskoj, ali bilo je jednostavnije doći u Hrvatsku i snimiti to u Lekeniku. I u Lekeniku je bilo isto takvo selo, a bilo je jeftinije. Osim toga, bilo je dobro organizirano. Jadran film je tada bio fenomenalno organizirano poduzeće s mnogo kvalitetnih filmskih radnika. Svi smo mi, svojedobno, zanat izučili od Talijana koji su krajem 50-ih često snimali u Hrvatskoj. Imali smo kaskadere, konje, scenografe, statiste, sve što je bilo potrebno. Jadran film je bio u stanju izgraditi stari rimski grad, Egipat. Mi smo radili sve samo da stranci nastave dolaziti, samo da budu zadovoljni. Hrvatski hoteli bili su jeftiniji nego drugdje u Europi, a bili su dobri. Esplanada je bila fantastična, Intercontinental, koji je tek bio sagrađen, uvijek je bio pun filmskih ekipa.”
Činili su, kaže Lustig, sve što je bilo moguće da se inozemni producenti osjećaju ugodno pa da, kad se vrate u svoje zemlje, kažu kako im je bilo dobro i za sobom povuku druge. “Propaganda je bila krvava – dobivali su predsjedničke apartmane, preuređivali smo vilu Rebar da bismo mogli smjestiti glumce tamo. Jadran film je kupio svoju ergelu konja. Na čelu gradskih vlasti bio je Većeslav Holjevac i mi smo mogli što smo htjeli. Iako je bio komunizam, vlasti su imale puno razumijevanja za sve to jer su znali da to donosi veliku lovu. Božo Beck, koji je tada bio u gradskom komitetu zadužen za kulturu, mene je prozvao Sveti Lustig Dolaronosac. Znali smo sve gradske ulice kao vlastite džepove. Kada bi me neki režiser nazvao i rekao da hoće, na primjer, snimati Francusku revoluciju, ja bih odmah znao gdje ćemo snimati. Na otoku Mani na Kornatima 1957. za film ‘Krivolovci’ sagradili smo grčko selo, za koje neki i danas kažu da je pravo grčko selo.”
U usporedbi s Hollywoodom, gdje je kasnije radio, priča Lustig, Zagreb je bio opušteniji. “U usporedbi s Hollywoodom, tu je vladala nekakva dezorganizirana organizacija. Sve je funkcioniralo, ali po nekim svojim sistemima. U Americi vladaju sindikati i tamo se ne može uspjeti ako nisi član sindikata. Svaka struka ima svoje, sve je pod njihovom kontrolom, vrti se mnogo veći novac, više se zarađuje i više se plaća porez.”
Da su inozemni filmaši obožavali dolaziti u Hrvatsku sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih scenografa Vladimir Tadej. “Stranci su obožavali dolaziti raditi u Hrvatsku. Voljeli su surađivati s našim filmskim radnicima, a naši kaskaderi, snimatelji i šminkeri kasnije su odlazili raditi u inozemstvo. Pa pogledajte dokle je Lustig dogurao, dobio je dva Oscara. Bili smo rasadište sjajnih kadrova.”
Tadej je studirao slikarstvo i arhitekturu, na filmu je počeo raditi kao scenograf, a kasnije je i režirao filmove, od kojih su neki bili iznimno gledani, poput “Družbe Pere Kvržice” koji je bio najprodavaniji hrvatski film u inozemstvu. Bio je prvi hrvatski scenograf koji je počeo raditi na koprodukcijama. Prije nego što su počeli angažirati njega, inozemni producenti sa sobom su, iz zemalja iz kojih su dolazili, dovodili stručnjake za izradu scenografije. Tadej se dobro sjeća prijateljstava koja je sklopio s tada poznatim glumcima i režiserima.
“S Yulom Brynnerom i Orsonom Wellesom postao sam veliki prijatelj. Welles je u filmu ‘Bitka na Neretvi’ igrao četničkog vojvodu. Budući da sam ja radio kostime i scenografiju, njemu sam napravio posebne čizme s vezicama jer je imao debele noge. Poljubio me od sreće kad je to vidio, bio je oduševljen.” I Tadej se sjeća kako su Jadran film Amerikanci tada nazvali europskim Hollywoodom i kako je od šest filmskih, republičkih poduzeća u Jugoslaviji 95 posto od ukupne zarade dolazilo iz Jadran filma. Jedna od svakako najvažnijih koprodukcija, smatra Tadej, bio je serijal filmova o Winnetouu. “Od deset koliko ih je snimljeno, radio sam na njih osam. Nijemci su 1962. došli snimati ‘Winnetoua’. Tada je bilo prošlo 50 godina od smrti Karla Maya, koji je bio autor niza knjiga o Winnetouu pa nisu morali plaćati autorska prava. Lukavi njemački producenti odlučili su u Europi pronaći terene koji bi mogli glumiti Ameriku. Tražili su u Španjolskoj, Italiji, Portugalu i na kraju došli u Jugoslaviju. Iako sam bio mlad scenograf, bio sam dosta iskusan pa su me iz Jadran filma zadužili da s njima pronađem lokacije za snimanje filma. Vodio sam ih od Dubrovnika preko Rijeke do Plitvica. Locirao sam više od 650 lokacija na kojima su poslije snimani ti filmovi. Kasnije se cijeli svijet čudio kako je Amerika lijepa zemlja.”
U blizini Splita su, priča Tadej, izgradili cijelo selo za jedan iz serijala o Winnetouu. “Kao statiste za te filmove znali smo uzeti pastire s Velebita od kojih se mnogi nikad u životu nisu maknuli s tog brda. Dio filma bio je sniman u Hrvatskoj na Velebitu, a dio u Zapadnom Berlinu u studiju u kojem su bile izgrađene kulise nekih interijera. Tako se moralo snimati zbog prava na film. Da bi film imao njemačko državljanstvo, barem djelomično je morao biti snimljen u Njemačkoj. Snimalo se tako da taj velebitski pastir, koji je glumio Indijanca, utrči kroz vrata saloona negdje kod Obrovca, a onda uđe u unutrašnjost saloona u Zapadnom Berlinu.”
U nekim epizodama serijala o Winnetouu glumila je Vida Jerman, hrvatska glumica koja za sebe kaže da je bila omiljenija među inozemnim redateljima nego domaćima. Zbog izvrsnog znanja engleskog, talijanskog i španjolskog jezika koje je studirala, te zbog odgovornosti prema poslu i dobre glume, kaže kako joj u doba kada je u Hrvatskoj bilo puno koprodukcija nije bilo teško dobiti angažman. Svoju prvu koprodukciju, priča Vida Jerman, snimila je još kao studentica.
“Bila je to 1962. i snimali smo njemački film kojemu se više ne sjećam imena, a ja sam u njemu glumila sirenu. Do 1993., kada sam snimila svoju posljednju koprodukciju, ‘Vlak smrti’ s Pierceom Brosnanom, glumila sam u 30-ak koprodukcijskih filmova. Glumila sam SS oficirku u logoru u filmu ‘Sofijin izbor’ s Meryl Streep. U seriji ‘Vjetrovi rata’ glumila sam židovsku tajnicu s pokojnim sir Johnom Gielgudom. On je bio toliko jednostavan, topao i pametan čovjek. Meryl Streep je uvijek bila ljubazna, ali pomalo suzdržana prema ostalim glumcima na setu. Sjećam se dobro i filma ‘Željezni križ’ Sama Peckinpaha u kojem je glumio i Igor Galo. Ja sam baš tada operirala žuč i s puškom sam usred ljeta glumila partizanku. Peckinpah je bio čudesan, obožavao je Hrvate. Stalno je govorio kako smo mu po temperamentu slični Meksikancima. Bio je prekrasan prema nama. Prije prvog dana snimanja napravio je zabavu na kojoj je ugostio sve glumice u filmu. Počastio nas je šampanjcem, upoznao se i razgovarao sa svima.”
Stranih redatelja i producenata Vida Jerman se prisjeća pomalo sa sjetom. “Oni su nam pružali sve što nam je trebalo. Strani producenti su se prema nama ponašali jednako kao prema zvijezdama filma. Bili smo im jednako važni kao i glavni glumac ili glumica. Kada se u Opatiji snimao film ‘Pravac Kina’, glumila sam groficu zajedno sa Zdenkom Heršak. Nas dvije smo za cijelo vrijeme snimanja imale vlastiti mercedes, svog vozača, kostimografa i šminkericu. Nama je to bilo nepojmljivo. Čista egzotika.”
U inozemnim filmovima u tom je razdoblju najviše glumio Relja Bašić. To što je često igrao u koprodukcijama, kasnije mu je omogućilo da ga često pozivaju i da glumi u inozemstvu, gdje je upoznao mnoge poznate glumce i redatelje. I njemu je, objašnjava, u poslu puno pomagalo poznavanje stranih jezika: “U 75 posto mojih filmova na stranim jezicima glumio sam strance koji govore primjerice engleski. Nisu me nikad pokušavali prodati pod Amerikanca ili Engleza. Imao sam sreću da je Europa u to vrijeme bila podijeljena na istočni i zapadni dio. Tako je puno istočnih redatelja radilo na Zapadu. Njima sam odgovarao kao slavenski tip glumca. Budući da dobro govorim pet jezika, molili su me da govorim s još više stranog akcenta neki jezik nego što sam mogao govoriti.”
Za mnoge poznate glumce poput Marcella Mastroiannija, Omara Sharifa ili Marine Vladi, Bašić tvrdi da su većinom bili vrlo jednostavni i otvoreni ljudi. “Kada sam na primjer snimao s Johnom Gielgudom, najvećim šekspirijanskim engleskim glumcem, pripremio sam unaprijed niz pitanja za njega, ali na kraju ga nisam uspio gotovo ništa pitati jer je on meni stalno postavljao pitanja – koje Shakespeareove drame najviše igramo u Hrvatskoj, gdje bi on mogao vidjeti te predstave i slično. S Richardom Burtonom proveo sam dva vrlo različita razdoblja. Snimanje filma ‘Sutjeska’ prekinulo se zbog nedovoljno novca. Na početku snimanja on je bio u društvu Elizabeth Taylor i cijele njezine svite iako ona u tom filmu nije ništa snimala. Oni su mnogo cugali, svađali se i često stvarali incidentne situacije. Poslije je bio sam sa svojih petero ljudi, svojom pratnjom. Družili smo se nekoliko tjedana i mnogo razgovarali, to je bilo nešto sasvim drukčije. Čak sam s njim napravio intervju za pretposljednji broj Hrvatskog tjednika 1971. kojim je bio jako zadovoljan. Rekao je da mu je to jedan od najboljih intervjua koje je u životu dao.”
Najviše je, kaže, surađivao s Nijemcima, jer njihovi redatelji gledaju mnogo tuđe televizijske i kino filmove i preko njih pronalaze nove suradnike.
“Jedan od najboljih europskih redatelja Volker Schlöndorff, koji je za svoj film ‘Limeni bubanj’ dobio i Oscara, pozvao me da glumim u njegovu filmu ‘Michael Kohlhaas’ u Njemačkoj, Francuskoj, Češkoj i Italiji. Moju ženu u tom filmu glumila je Anita Pallenberg, supruga Keitha Richardsa. On se bio upravo vratio s turneje s Rolling Stonesima i užasno mu se svidjela atmosfera na snimanju. Tražio je od redatelja da mu omogući da nešto radi u filmu bez obzira na honorar. Sve uloge su već bile podijeljene osim uloge moga sluge, stoga je on odigrao mog slugu, skromno i poslušno. No njega je to oduševljavalo. Bio je silno sretan što može glumiti u filmu. Jedino, njih su dvoje bili veliki narkomani, ali nisu me mogli nagovoriti na drogu iako su pokušavali.” Kostimograf Franjo Šimek u Jadran filmu je radio u njegovu produkcijski najplodnijem razdoblju, a tamo radi još i danas. Od svih koprodukcija na kojima je radio najbolje se sjeća filma Jackieja Chana “Božji oklop”.
“Osim što je naš kaskader ozlijedio kralježnicu, od čega se kasnije oporavio, na snimanju filma stradao je i Jackie Chan. On je skakao s drveta na zid te pritom pao i udario glavom u nekakav kamen. Počela mu je teći krv iz uha. Kaskaderi su ga nosili na nosilima pola sata do ceste gdje je po njega došla Hitna pomoć. Odveli su ga na Rebro gdje je proveo dva dana, oporavio se i nastavio sa snimanjem. Sjećam se kako je ekipa snimatelja i kaskadera, umjesto da požuri s nosilima, fotografirala ranjenog Chana. Mislim da su neki više novca zaradili na tim fotografijama nego od filma.”
Šimek već 38 godina radi kao kostimograf na filmu. Kaže kako je 80-ih bilo prekrasno raditi u Jadran filmu. “Dolazili su veliki glumci i nikad nitko nije radio nikakve probleme. Od Richarda Burtona do Toma Sellecka nikad nije bilo problema. U najljepšem sjećanju mi je ostao Omar Sharif. Kad god je šetao gradom, ljudi su ga zaustavljali da im da autogram, a njemu, koliko god se puta to ponovilo, nikad nije bilo teško. Na filmu ‘Pravac Kina’, koji se snimao u Opatiji, sjećam se, radilo je 60 šminkera i maskera, tolika je danas cijela ekipa nekog domaćeg filma. U Opatiji je tada bilo smješteno više od 1000 ljudi. Za taj smo film na Kamenjaku snimali afganistanski logor koji smo mi iz Jadran filma izgradili. Statiste i glumce oblačili smo i šminkali u sportskom centru u Rijeci. Svaki dan 14 dana zaredom nas 50 šminkera šminkalo je više od 1000 ljudi, a kad bi oni došli na Kamenjak i izišli iz autobusa, bura bi im otpuhala maske. Ni jedan dan nisu snimili ni jedan kadar.”
U gotovo 40 koprodukcijskih filmova nastupio je i glumac Božidar Smiljanić. Kaže da je toliko puno glumio da nekad više nije niti znao tko je režiser filma, o čemu se radi, niti bi na kraju ikad kasnije taj film vidio. Radili su svi, kaže Smiljanić, kao na tekućoj vrpci. Jedna od tih koprodukcija bio je film “Božji oklop” Jackieja Chana. On ga je kasnije pozvao da glumi u još dva njegova filma. Snimanje “Božjeg oklopa” bila je, priča Smiljanić, prava smijurija, a on je ulogu dobio sasvim slučajno.
“Kineski producenti su se pojavili u Zagrebu u srpnju, kada gotovo nikoga od glumaca nije bilo jer su svi bili na ljetovanju. Nisu mogli naći glumce za film, bio sam jedini glumac tih dana u Zagrebu. Počelo je smiješno. Asistent koji je vodio casting zamolio me da barem dođem tamo, čak i ako nemam namjeru prihvatiti ulogu. Ja sam došao, sjeli smo, popili kavu, kada se pojavio Jackie Chan s dva svoja asistenta. Upoznali smo se i on me je zamolio da ustanem. Kad sam ustao, odmjerio me i rekao mi kako sam dobio ulogu – jedino mu je bilo važno da nisam viši od njega. On je predivan, jako drag, gospodin i vrhunski profesionalac. No s njim na žalost više nikad neću raditi jer on s jednim glumcem nikad ne surađuje više od tri puta.”
Producent filma “Božji oklop”, priča Smiljanić, Kinez iz Hong Konga, nakon što se vratio kući napisao je knjigu pod naslovom “Kako sam snimao u Jugoslaviji”, a jedno od poglavlja u knjizi nosi naslov “Nema problema” – čovjek je bio šokiran zbog toga koliko često nešto nije funkcioniralo i kako je uvijek na svako pitanje dobivao odgovor nema problema, riješit ćemo. Na kraju je poludio i rekao producentu iz Jadran filma da ako mu još jednom kaže nema problema, napušta snimanje. Na to mu je on opet odgovorio – nema problema.
Filmski povjesničar Ivo Škrabalo zlatno doba Jadran filma objašnjava posebnim odnosom koji je bivša Jugoslavija imala prema inozemnim filmašima.
“Filmski biznis zahtijeva sigurnost, a Hrvatska je dugo bila slobodna zemlja s otvorenim granicama, dolazili su bez viza, nisu imali problema s uvozom opreme. U drugim zemljama su bili rigorozni, pregledavali su im snimljene materijale. Osim toga, Jadran film je u to vrijeme imao vrlo spretnog direktora koji se zvao Sulejman Kapić, koji je u socijalizmu poslovno mislio na kapitalistički način. Zbog potreba koprodukcija Jadran film je educirao barem tri paralelne ekipe koje su mogle raditi kompleksnije koprodukcije. Svi su znali najmanje dva jezika.
Osim toga, onda je u Hrvatskoj postojalo nešto poput profesije statist. Na Mažuranićevu trgu, iza Akademije dramske umjetnosti je bila tržnica. Tamo su popodne dolazili statisti, a među njima su se stvorili vođe statista. Netko iz ekipe filma bi došao i rekao tim vođama – trebam pet sredovječnih žena, 40 staraca, i sve se moglo dobiti.”
No s početkom Domovinskog rata hrvatska je izgubila prednost koju je imala, objašnjava Škarbalo. “Niknuli su filmski studiji u Slovačkoj, Češkoj, Mađarskoj, izgubili smo prednost koju je Jugoslavija imala kao nešto malo drukčija socijalistička zemlja, a Hrvatska nije iskoristila prednosti koje joj je u gospodarski ležernom Titovu socijalizmu stvorila. Osim rata, Jadran film su uništili i pretvorba i privatizacija.”
Zemljište na kojem su se gradile kulise koje su predstavljale povijesni Rim ili Izrael prodano je i sada se tamo gradi shopping-centar vrijedan 65 milijuna eura. Oko prodaje tog zemljišta izbila je afera jer je Denis Kuljiš, koji je prije prodaje bio predsjednik Nadzornog odbora Jadran filma, zemlju rasprodao na sumnjiv način. Tu je rasprodaju Kuljiš omogućio, a po svemu sudeći i osmislio, i to tako što je nezakonito imenovao novu upravu koja je to zemljište počela rasprodavati. Bila je to kriminalna radnja koja je prethodila pokušaju potpunog uništenja Jadran filma. Jadran film je sada u dosta lošem stanju. Nekada je tamo radilo 300 radnika, a danas samo 80. Vozni park raritetnih automobila, nacističkih tenkova gusjeničara i drugih vozila iz Drugog svjetskog rata koji su se koristili u mnogim filmovima gotovo je potpuno istrunuo. Unatoč naporima radnika da sačuvaju rekvizite iz filmova, većina ih je propala ili će propasti jer su zbog nedostatka prostora svi nabacani na hrpe pa se i ne mogu održavati kako treba. Jedino je bogati fundus od 55.000 kostima o kojima se brine Franjo Šimek u dobrom stanju.
Osim što Jadran film više nema kapacitete potrebne za velike koprodukcije kakve su se nekad snimale, Hrvatska je i preskupa. Mnoge europske zemlje inozemne filmaše oslobađaju plaćanja poreza jer oni donose veliku zaradu, a mnogo znače i za promociju zemlje u inozemstvu, pa tako i za turizam.
Strane koprodukcije opet u Jadran filmu
Protekla dva mjeseca Vinko Grubišić, predsjednik uprave Jadran filma, proveo je u Americi u potrazi za filmskim koprodukcijama koje bi se snimale u Hrvatskoj. Rezultat je snimanje filma “Lijepi i prokleti” koji će režirati Nick Cassavetes a glavnu ulogu imat će Keira Knightley. Film bi se trebao početi snimati u travnju 2009., na lokacijama uz more koje bi trebale predstavljati francusku obalu te u Zagrebu. I upravo su lokacije ono na čemu Grubišić temelji svoj optimizam. “Amerikancima istočna Europa više nije tako primamljiva. Sve potrebno imaju i u Americi, istočna Europa nije više tako jeftina, a jedino što nemaju jesu prirodne lokacije”, rekao je Grubišić. No ako je već teško dovesti američke filmske kompanije u Zagreb, mogu se dovesti europske. Grubišić kaže kako bi se, također u travnju sljedeće godine, u Hrvatskoj trebao početi snimati biografski film o njemačkom boksaču Maxu Schmelingu, koji će režirati Uwe Boll.
U proljeće sljedeće godine u Hrvatskoj bi se trebao početi snimati i treći film iz inozemne koprodukcije, i to kineske. Budući da je film “Valter brani Sarajevo” već desetljećima jedan od najgledanijih filmova u Kini, Kinezi su odlučili napraviti remake filma, s time da su Kinezi predstavnici pokreta otpora, a Japanci ono što su u originalnom filmu bili Nijemci, dakle okupatori. Uz to, Grubišić je došao na ideju da američkim kompanijama ponudi scenarije hrvatskih filmova na koje Jadran film ima prava.
Neke od njih su se zainteresirale za scenarij filma “H-8” iz 1958. koji je režirao Nikola Tanhofer, a koje bi radnju filma preselile u Ameriku. Grubišić otvoreno kaže kako nastoji Jadran film pretvoriti u regionalnu kompaniju pri čemu bi se manjak tehničkog osoblja po potrebi dopunio angažmanom osoba iz Mađarske ili Italije. Sve to je lakši dio posla, teži je put do početka snimanja filma za koji Grubišić kaže: “Mene je u Zagrebu posjetilo stotinu ljudi iz Amerike koji su bili zainteresirani za snimanje filma u Hrvatskoj, ali od stotinu planova za snimanje filma samo nekoliko će ih se realizirati te je pitanje hoće li se i jedan od njih snimati u Hrvatskoj.”
Komentari