Objavljeno u Nacionalu br. 493, 25. travanj 2005.

Život Josepha Ratzingera, najuglednijeg njemačkog teologa, obilježilo je neprijateljstvo prema nacizmu, liberalnom teologu Hansu Kungu i teologu oslobođenja Leonardu Boffu, ali i dugotrajno i duboko prijateljstvo s Ivanom Pavlom II.

U nedjelju, 17. travnja, samo dva dana prije nego što je njemački kardinal Joseph Ratzinger izabran za papu, londonski tjednik The Sunday Times objavio je opširan članak “Kandidat za papu bivši je Hitlerov omladinac”. U njemu se nadugačko prepričavalo kako je Ratzinger u mladosti bio član organizacije Hitler Jugend u kojoj su se njemački dječaci pripremali za ulazak u nacističku stranku i vojsku. Članak, koji je vrlo zlobno napisan protiv Ratzingera, pa se čak kaže da bi ga “mogla početi mučiti njegova prošlost”, prenijele su brojne novine šireći dojam kako je Ratzinger bio Hitlerov sljedbenik, što se dobro uklapalo u sliku koja je o njemu – zbog njegovog položaja na čelu Kongregacije za nauk vjere – već prije stvorena kao o strogom konzervativnom provoditelju crkvene discipline, zbog čega je i dobio nadimke “panzerkardinal” i “Božji rottweiler”.

Činjenica da je Ratzinger bio član Hitler Jugenda nikad nije bila tajna, o tome i sam Ratzinger opširno piše u svojoj autobiografiji. Sporna je intonacija The Sunday Timesa koja bitno iskrivljuje sliku o odrastanju Josepha Ratzingera u Hitlerovo doba. Ali nije Hitler bitno utjecao na njegovo formiranje, nego – posredno – druga osoba iz toga doba – papa Pio XII. Pacelli.

Nije moguće razumjeti to doba a da se ne spomenu neke važne činjenice. Ratzinger se rodio u mjestu Marktl am Inn na krajnjem istoku Bavarske, nedaleko od austrijske granice, u strogom katoličkom kraju. Katolicizam u tom dijelu Bavarske bio je snažan, jer je to područje snažno branilo svoju katoličku vjeru u prethodnim stoljećima velikih vjerskih ratova započetih nakon što je Martin Luther 1517. pokrenuo reformaciju. Njemačka se tijekom tih ratova u sučeljavanju reformacije i protureformacije rascijepila na protestantski istok i sjever, te katolički jug i zapad, pri čemu je Bavarska ostala tvrđava njemačkog katolicizma. Zbog tog vjerskog rascijepa Njemačka je do 1871. bila i politički podijeljena. Danas u Njemačkoj ima otprilike podjednak broj protestanata i katolika.

Ratzingerov otac, koji se također zvao Joseph, policajac i uvjereni katolik, nije prihvatio ideologiju nacizma te je prijevremeno otjeran u mirovinu. Oba svoja sina poslao je u sjemenište te su obojica postali svećenici. Sjemeništa su u drugoj polovici 30-ih godina bila jedina mjesta gdje se legalno podučavala ideologija koja nije bila nacistička. Hitler je došavši na vlast odlučio cijelo društvo podvrgnuti svojoj ideologiji, pa su se svi segmenti morali naći unutar tog projekta koji se nazivao “Gleichschaltung”. Ta ideološka obrada cijelog društva zahvatila je i mlade generacije, pa su za razne kategorije djece formirane razne organizacije, za dječake tinejdžerske dobi Hitler Jugend. Bila je to organizacija koja je pripremala dječake za nacističku stranku i vojnu službu, pa su se učile razne stvari, od ratnih vještina od rasističkih teorija. U početku je pristup bio dobrovoljan, a 1938. članstvo u Hitler Jugendu postalo je obvezno. Tako je i Ratzinger, kad je 1941. navršio 14 godina, morao pristupiti Hitler Jugendu. Ali iz organizacije na čije je sastanke rijetko odlazio vrlo se brzo izvukao.

Naime, još 1933. Njemačka i Vatikan potpisali su konkordat kojima je njemačka država jamčila Katoličkoj crkvi da u Njemačkoj može organizirati crkveno školovanje, pa tako i sjemeništa. Taj je konkordat potpisan nekoliko mjeseci nakon što je Hitler u Njemačkoj došao na vlast, a Hitleru je bio važan jer je njime njegov režim dobio jednu od prvih međunarodnih verifikacija. I Hitler je bio rođen u katoličkoj obitelji, ali je katoličku vjeru u mladosti napustio, no poštovao je Katoličku crkvu kao organizaciju. S vatikanske strane taj je konkordat pripremio tadašnji vatikanski državni tajnik, prijašnji vatikanski nuncij u Njemačkoj kardinal Eugenio Pacelli, koji će 1939. postati papa Pio XII. Tom se papi poslije mnogo predbacivalo da za II. svjetskog rata nije digao glas protiv nacističkih zločina nad Židovima i “nearijskim” narodima, protiv Hitlerove agresije na druge zemlje, a to se uvijek objašnjavalo njegovom bojazni da bi Hitler, da je papa ustao protiv njega, pokrenuo represiju nad Katoličkom crkvom i katoličkim vjernicima u Njemačkoj i državama pod njemačkom kontrolom, a on je to svakako želio izbjeći.

Na temelju tog konkordata što ga je pripremio Pacelli djelovalo je i sjemenište u Treunsteinu, gdje je obitelj Ratzinger tada živjela. Na temelju tog konkordata, zato što je pohađao sjemenište, Josephu Ratzingeru bilo je omogućeno da napusti Hitler Jugend i spasi se od Hitlerove indoktrinacije. Tako na Ratzingerovo sazrijevanje i formiranje ključan utjecaj nije imao Hitler nego papa Pacelli.

Ratzinger u kasnijim ratnim godinama nije uspio izbjeći vojničke nevolje. Kao mnogi dječaci njegovih godina, i on je bio zahvaćen sve širim mobilizacijskim mjerama njemačke države kako je Hitleru zbog strašnih gubitaka u prvom redu na Istočnoj fronti počelo nedostajati vojnika. Tako je počela mobilizacija djece (a i staraca) za pomoćne vojne poslove. Ratzinger je 1943. godine kao 16-godišnjak bio mobiliziran u protuzračnu obranu kao pomoćnik poslužitelja protuavionskog topa, a poslije je bio telefonist. U rujnu 1944. otpušten je iz protuzračne obrane, mobiliziran u radnu službu i poslan na kopanje protutenkovskih rovova uz mađarsku granicu, da bi u prosincu 1944. bio mobiliziran u pješaštvo, ali je do posljednjih tjedana rata ostao u vojarni u Munchenu. U travnju 1945. dezertirao je i vratio se kući u Traunstein. Nakon kratkog boravka u savezničkom zarobljeničkom logoru u Ulmu u lipnju 1945. vratio se kući i 1946. – sa 19 godina – nastavio pohađati sjemenište, da bi zajedno sa starijim bratom 29. lipnja 1951. bio zaređen za svećenika.

Oni koji sada žele proučavati život novog pape Ratzingera trebali proučiti djelovanje njegova prethodnika Pacellija, koje – to treba svakako napomenuti – nije bilo bez velikih kontroverzi, ne samo zbog njegove ratne uloge, nego i zbog kasnijih stvari.

Na formiranje novog pape Benedikta XVI. presudno su utjecali događaji ratnih godina kad je živio u bavarskom gradiću Traunsteinu, a potom i burni događaji u Njemačkoj 60-ih godina, kad je već bio profesor teologije na sveučilištu u Tubingenu. Tubingen je stari grad u njemačkoj saveznoj pokrajini Baden Wurttemberg, između Stuttgarta i Ulma, s oko 80.000 stanovnika, od čega je 20.000 studenata. U tom gradu je još 1477. osnovano sveučilište, jedno od najstarijih i najuglednijih u Njemačkoj. Na tom sveučilištu djelovali su brojni slavni znanstvenici i umjetnici, pjesnik Friedrich Hölderlin, znanstvenik i liječnik Alois Alzheimer, koji je otkrio Alzheimerovu bolest. Tu su studirali slavni filozof Georg Hegel i astronom Johannes Kepler, tu su predavali filozof Ernst Bloch i teolog Hans Küng, koji je najzaslužniji što je u drugoj polovici 60-ih i Ratzinger ondje postao profesor.

Liberalni teolog Küng je zbog svoje uporne kritike raznih katoličkih dogmi, kojom je otvarao razne rasprave unutar Crkve, ali stoga bio i cilj brojnih napada konzervativnih teologa, vrlo značajna osoba kršćanskog miljea u drugoj polovici 20. stoljeća. Već u ranoj mladosti taj Švicarac izazivao je pozornost kršćanske javnosti svojim liberalnim stavovima i nastojanjima da liberalnu misao proširi unutar Katoličke crkve. On se 1957. upoznao s Ratzingerom, koji je u međuvremenu doktorirao teologiju i napisao recenziju jedne Küngove knjige. Njih su se dvojica sprijateljili, shvativši da imaju vrlo slične stavove. Ratzinger je 1959. postao profesor teologije na sveučilištu u Bonnu, poslije je prešao na sveučilište u Münsteru te se brzo afirmirao kao vrstan teolog. Stoga ga je ostarjeli nadbiskup Kölna kardinal Josef Frings 1962. poveo u Rim da mu bude glavni teološki savjetnik i stručnjak za vrijeme II. vatikanskog koncila, gdje je izazvao veliku pozornost tražeći veću demokratizaciju Crkve. Napao je tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, krutog talijanskog kardinala Alfreda Ottavianija, i dobio velik pljesak.

Svi su znali da je taj Fringsov liberalni govor napisao Ratzinger pa je on postao zvijezdom liberalnih krugova njemačke crkve. Posebno je tim govorom što ga je napisao za Fringsa izazvao pozornost svog tadašnjeg prijatelja Kunga, koji je u međuvremenu počeo predavati na sveučilištu u Tübingenu i zajedno s još nekim liberalnim teolozima i filozofima stvorio snažnu intelektualnu jezgru koja se zalagala za promjene u Crkvi. Kad se 1966. na sveučilištu u Tubingenu oslobodilo mjesto profesora teologije, Kung je poduzeo velik napor da Ratzingera dovede u Tubingen. Agitirao je kod drugih profesora, telefonski nagovarao Ratzingera, koji se 1966. preselio na slavno sveučilište Tubingen i počeo predavati teologiju. Počeo je djelovati i unutar Kungove grupe liberalnih teologa pa je 1968. bio potpisnik dokumenata europskog liberalnog teološkog pokreta, Nijmegenskog priopćenja, nazvanog prema nizozemskom gradu. U dokumentu se kritizirala dotadašnja praksa Kongregacije za nauk vjere da disciplinira svećenike i teologe liberalnih shvaćanja oštrim kaznama, isključenjima iz Crkve i drugim mjerama.

Iako je u to vrijeme dijelio neka shvaćanja s Kungom i njegovim istomišljenicima – ali se i s njim, kako je otkrio u svojoj autobiografiji, dosta i sporio – u Tubingenu je počeo sumnjati jesu li ti liberalni stavovi valjani. Prema tvrdnjama njegovih kasnijih biografa, u Tubingenu je Ratzinger doživio velik obrat zbog događaja koji su ga jako uznemirili i naveli ga da već 1968. napusti Tubingen.

Bili su to studentski nemiri u Njemačkoj, dio svjetskog ljevičarskog studentskog pokreta. Među studentima i u Tubingenu širio se marksizam, mnogi su postali nervozni prema svojim nastavnicima, koji su govorili drukčije nego što su oni željeli čuti, pa i prema Ratzingeru. U svojoj autobiografiji tvrdio je da nikada nije imao problema sa studentima, ali ima svjedoka koji tvrde da je za njegovih predavanja bilo negodovanja studenata, prosvjeda, sit-ina, pa i incidenata. Sve je to jako uzbudilo Ratzingera koji je na vrhuncu studentskih nemira 1968. iz Tubingena otišao na mnogo mirnije bavarsko sveučilište u Regensburgu. Poslije je tvrdio da nije mogao prihvatiti “tu instrumentalizaciju tiranskih, brutalnih, okrutnih ideologija”, pod čime je mislio na marksizam.

Nakon odlaska iz Tubingena Ratzinger se potpuno promijenio, iako on to niječe, tvrdeći da u njegovim shvaćanjima nikada nije bilo promjena, da je uvijek mislio isto. Raskinuto je i prijateljstvo s Kungom, jer su se njih dvojica vrlo brzo našli na suprotnim stranama. Kung je nastavio sa svojim djelovanjem i objavljivanjem teoloških djela u kojima se zalagao za liberalizaciju Crkve, zbog čega se našao na njenom udaru. Posebno je mnogo kritika iz Vatikana dobila njegova knjiga iz 1970. “Bezgrešan? Jedno istraživanje”, u kojoj je stavio pod sumnju papinu bezgrešnost, tvrdeći da ta dogma ne dolazi od Boga, nego od ljudi. Godine 1975. Kongregacija za nauk vjere osudila je Kunga, poslije mu zabranila i predavanje teologije. Ta je zabrana potom povučena, ali je on posljednjih godina predavao i pisao kao čovjek izvan Crkve. Tvrdi se da je vatikanski dokument protiv Kunga, kojim mu je 1979. oduzeto pravo da predaje u institucijama pod pokroviteljstvo Crkve, pisao sam Ratzinger, dakle, čak i prije nego što je postao prefekt Kongregacije za nauk vjere, čije je djelovanje prije zajedno s Kungom kritizirao. Kung je danas prema Ratzingeru vrlo kritičan, pa je za njega rekao: “Ratzinger iskazuje fobije prema svemu što dolazi odozdo, bilo da je riječ o studentskom pokretu, grupama svećenika koji žele da Crkva bude bliža stvarnosti, pokretima vjernika koji žele imati više utjecaja na Crkvu.” Ratzingerovu promjenu stavova Kung objašnjava time što su se Ratzingeru počele otvarati perspektive napredovanja u Crkvi: “On je prodao svoju dušu vlastima.”

Uspon Josepha Ratzingera u katoličkoj hijerarhiji nakon niza godina koje je proveo u akademskom miljeu bio je relativno brz. U ožujku 1977. imenovan je za nadbiskupa Munchena i Freisinga, u lipnju 1977. na konzistoriju u Rimu papa Pavao VI. proglasio ga je kardinalom, iako je bio relativno mlad, imao je samo 50 godina. Papa Ivan Pavao II. pozvao ga je 1981. u Rim da preuzme mjesto prefekta Kongregacije za nauk vjere, gdje je naslijedio hrvatskog kardinala Franju Šepera. Tako je sa samo 54 godine preuzeo jedno od najvažnijih mjesta u vatikanskoj kuriji.

Kongregacija za nauk vjere vjerojatno je najvažnije vatikansko “ministarstvo”. Za Ratzingera se danas govori da je na čelu te kongregacije bio blaži od osvojih prethodnika, da je izrekao manje kazni, ali oni koji su se s njim susreli na toj funkciji s tim se ne slažu. Jedan od njih je nekadašnji brazilski franjevac Leonardo Boff, koji danas više nije u Crkvi, ali jednako predano radi isto ono što je i prije radio u Crkvi, zbog čega ga je Ratzinger kaznio.

Leonardo Boff bio je jedan od ideologa pokreta koji se razvio u Katoličkoj crkvi u Latinskoj Americi 60-ih, teologije oslobođenja. Crkva u Latinskoj Americi razvijala se posljednjih desetljeća u posebnim uvjetima zbog tamošnjih nepravednih političkih i vrlo teških socijalnih prilika. U tamošnjoj Katoličkoj crkvi širi se pokret socijalno svjesnih svećenika, koji su počeli propovijedati da Crkva mora biti uz potlačene, a ne uz tlačitelje. Stoga su se mnogi mlađi svećenici počeli svrstavati uz socijalne pokrete, pa čak i uz ljevičarske stranke, pojedinci su čak prišli i marksističkim gerilskim pokretima, pa je jedan od njih – svećenik Camillo Torres – poginuo 1966. u Kolumbiji kao gerilac. Taj je pokret dobio ime teologija oslobođenja, a o njemu se mnogo pisalo i govorilo, posebno kad su ga podržali i neki visoki crkveni predstavnici, kao brazilski biskup Helder Camara. Činilo se da taj pokret ima velikih izgleda da u duljem razdoblju ima veću ulogu u Latinskoj Americi, ali se to nije dogodilo velikim dijelom i stoga što je papi Ivanu Pavlu II. smetalo povezivanje Crkve i marksizma a Ratzinger je dobio zadatak da ga slomi.

Glavni ideolog tog pokreta bio je brazilski franjevac Leonardo Boff, koji je napisao nekoliko zapaženih knjiga zalažući se za to da se Crkva reformira, približi narodu. Jedna od njih je nosila znakovit naslov “Krist Osloboditelj”, a u njoj je govorio kako Katolička crkva treba biti predvodnica socijalne revolucije u Latinskoj Americi. Posebno je odjeknula njegova knjiga “Crkva: karizma i moć” u kojoj je Crkvu optužio da je odviše hijerarhijski organizirana te da je sklopila pakt s vladajućim klasama. To se Ratzingeru nije nimalo sviđalo pa je u svibnju 1984. poslalo Boffu pismu u kojem ga je optužio da potkopava Katoličku crkvu nadahnut marksizmom. Ratzinger ga je pozvao na saslušanje u Rim, da opravda svoje stavove prije nego što mu izrekne kaznu.

Ratzinger je Boffa primio u svom uredu 7. rujna 1984. Iako su dvojica latinoameričkih kardinala Aloisio Lorscheiter i Evaristo Arns tražili da na saslušanje dođu zajedno s Boffom, Ratzinger to nije dopustio. Primio je samo Boffa kojem je dopustio da pročita svoje opravdanje na 52 stranice, ali – kako je Boff poslije ispričao – sve što je iznio bilo je nevažno jer je vidio da je odluka o njemu već bila donesena. Nakon što je Boff završio, Ratzinger mu je rekao da su neprihvatljive njegove ocjene o ulozi Crkve, o klasnoj borbi kao stanju stvari u Latinskoj Americi te ga optužio da politizira vjeru. Razgovarali su tri sata, na kraju razgovora dopušteno je i kardinalima Lorscheiteru i Arnsu da uđu u prostoriju, a svi su potvrdili da je razgovor završio u dobroj atmosferi.

U ožujku sljedeće godine Boff je primio oštru presudu Kongregaciju za nauk vjere, njegovi su stavovi proglašeni “neprihvatljivima i opasnima za nauk vjere”. Mjesec dana poslije došla je i kazna, godinu dana javne šutnje. Boff je prihvatio i presudu i kaznu. Nakon što je kazna istekla, Boff je smio dalje pisati, ali je 1987. Ratzinger zabranio da se u Italiji objavi njegova sljedeća knjiga “Trojstvo i društvo”. Vatikan ga je 1991. prisilio da podnese ostavku na mjesto urednika čitanog franjevačkog časopisa, a 1992. mu je zabranio da predaje i objavljuje u okrilju Crkve. Zbog toga je 26. svibnja 1992. Leonardo Boff napustio franjevački red rekavši: “Crkvena vlast okrutna je i nemilosrdna. Ona nikada ne zaboravlja. Ona ništa ne oprašta. A traži sve.”

Boff je sljedećih godina na nov način počeo ostvarivati svoje ideje šireći vjerovanje u Krista izvan institucija Katoličke crkve, osnivajući vjerske kružoke diljem Brazila, u prvom redu među siromasima. Ima danas već oko 100.000 “comunidades de base”, koje nisu samo vjerske zajednice, nego i socijalne, i ekološke, i političke. On za Katoličku crkvu u Latinskoj Americi kaže: “Nakon što je ugušena teologija oslobođenja, Katolička crkva je u Latinskoj Americi postala irelevantna.” Za novog papu kaže da sumnja da će biti sposoban prebroditi razdore u Crkvi: “Bit će teško voljeti ovog papu. Vrijeme je da se pokuša zacijeliti rane, a ja sumnjam da Ratzinger ima snage da pokrene promjene. Ratzinger ima jednu veliku manu, on bespogovorno vjeruje i ni u što ne sumnja. Ljudi koji ne sumnjaju nisu otvoreni za dijalog i imaju teškoća u sučeljavanju s novim. Nije dovoljno samo se držati čvrstih uvjerenja i osjećati se kao da imaš monopol na istinu, jer tako čovjek postaje fundamentalist. Crkva se mora prilagoditi društvu, ne smije se od njega dijeliti, ne smije se ponašati kao da je iznad njega, da je njegova učiteljica, nego mora biti njegova učenica. Osjećam se prevarenim izborom ovog pape jer sam očekivao papu koji će otvarati nadu, koji će Crkvi donijeti nešto novo, više dijaloga, više otvaranja. Na čelo Crkve došao je drukčiji čovjek, koji je čuvar onoga kakva je ona danas.”

Joseph Ratzinger bio je u središtu interesa medija već davno prije nego što je postao papa, a koliko su ga u medijima smatrali značajnim akterom vatikanske scene, vidi se po golemom broju članaka o njemu. O njemu je 2000. objavljena i knjiga koju je napisao katolički novinar John L. Allen, vatikanski izvjestitelj neovisnog američkog katoličkog lista National Catholic Reporter. On je proučio gomilu dokumenata o Ratzingeru i napisao jako kritičnu knjigu “Cardinal Ratzinger: The Vatican’s Enforcer of the Faith”, koja se zbog takvog tona našla na udaru brojnih kritika. Na kraju svoje knjige Allen je postavio pitanje može li kardinal Ratzinger postati papa te je na to pitanje negativno odgovorio iz četiri razloga: ima malo pastoralnog iskustva, Europljanin je, netalijan, odviše ga identificiraju s politikom Ivana Pavla II. i ne može dobiti potrebne glasove.

Nije Allen bio jedini pogriješio u predviđanjima. Iako se Ratzinger spominjao kao jedan od mogućih kandidata, vrlo je malo dobrih poznavatelja Vatikana mislio da će pobijediti. Zbunjeno su reagirali i iskusni novinari talijanske državne televizije RAI Bruno Vespa i Fabio Zavattaro kad je objavljeno njegovo ime. Vatikanolozi su procjenjivali da kardinali u konklavu ulaze bez prethodnog dogovora. Bili su uvjereni da će pri izboru osnovni kriterij biti da novi papa bude globalni pastir, kakav je bio Ivan Pavao II., putnik i komunikator, otvoren prema svjetskim problemima, a ne samo crkvenim. Svi su računali da će se oko imena novog pape voditi regionalne i interkontinentalne bitke te da će kardinali uvelike glasovati po geografskom kriteriju.

Sve su te pretpostavke bile pogrešne jer je mnogo toga bilo dogovoreno unaprijed, a ono što se događalo u konklavi bio je samo konačan rasplet nečega što je bilo dobro pripremljeno, ali se to izvan užeg kardinalskog kruga nije znalo. Prema nekim indikacijama, dogovori nekih istaknutih kardinala da Ratzingera počnu pripremati za novog papu počeli su još prošle jeseni, kad se naglo pogoršalo zdravstveno stanje Ivana Pavla II. Navodno se oko Nove godine već tridesetak kardinala svrstalo iza Ratzingera. Koliko je sam Ratzinger sudjelovao u tome, nije poznato, ali on je svakako znao što se događa, jer to se bez njegove potvrde da je spreman za papu ne bi događalo. Ima indicija da je sudjelovao u lobiranju za sebe preko sebi bliskih kardinala, a pritom mu je jako pomoglo i to da kao prefekt Kongregacije za nauk vjere izvrsno poznaje Crkvu iznutra, a kao dekan Kardinalskog zbora i svakog kardinala ponaosob.

Da je Ratzinger kardinal s vrlo jakom podrškom, vidjelo se i po onome što se događalo nakon što se u veljači Ivanu Pavlu II. naglo pogoršalo zdravstveno stanje pa su drugi kardinali morali preuzeti njegova zaduženja. Tada je ključnu ulogu tijekom uskrsnih svečanosti dobio Ratzinger i tom prilikom izrekao ocjene o stanju u Crkvi s tolikim autoritetom kao da je papa. Jednako se ponašao i nakon smrti Ivana Pavla II. Dan prije početka konklave u talijanskim medijima pojavila se informacija da su se kardinali podijelili u dvije grupe, konzervativnu koja će glasovati za Ratzingera i reformističku koja će glasovati za bivšeg milanskog nadbiskupa kardinala Carla Mariju Martinija. Tada je procijenjeno da će to biti samo preliminarno odmjeravanje snaga dviju strana, ali da ni jedan ni drugi nisu pravi kandidati, posebno ne bolesni Martini, nego da će te dvije grupe potom ponuditi kompromisne kandidate i da će tek tada početi prava konklava.

Nije bilo tako jer je grupa koja je istaknula Ratzingera za papu željela da on to stvarno i postane, pa je jedan od njegovih pristaša, venecijanski nadbiskup kardinal Angelo Scola, već u ponedjeljak, čim su se kardinali zatvorili u konklavu, iako to nije bilo obvezno, zatražio da se pristupi prvom glasovanju. Namjera je bila jasna, da se odmah pokaže da je Ratzinger snažan kandidat i da ima čvrstu i postojanu podršku kardinala koji od njegove kandidature neće odustati. On je za izbor trebao dobiti dvotrećinsku većinu, najmanje 77 glasova. Budući da je konklava bila tajna, a kardinali su se obvezali zakletvom pod prijetnjom ekskomunikacije da neće odati tajnu, ne zna se točno koliko je točno u četiri glasovanja Ratzinger dobivao glasova. Prema nekim medijima, u prvom krugu u ponedjeljak dobio je tridesetak glasova, a Martini čak i više od njega. Ali navodno je Martini smjesta napomenuo da on nije kandidat, zbog čega je bilo jasno da reformatorska grupa nije čvrsta.

Ratzingerovi ljudi su nakon tog prvog glasovanja, kad su kardinali u ponedjeljak navečer napustili Sikstinsku kapelu i otišli u hotel “Santa Marta”, počeli agitaciju među drugim kardinalima objašnjavajući da neće odustati od Ratzingera. U tim nagovaranjima drugih da priđu Ratzingeru najviše je – navodno – aktivan bio genovski nadbiskup kardinal Tarcisio Bertone, Ratzingerov prvi čovjek u Kongregaciji za nauk vjere, a na tome su radili i neki latinoamerički kardinali. Ti Ratzingerovi emisari obavili su te večeri velik posao, jer su drugog jutra već u drugom glasovanju Ratzingeru prišli značajni kardinali koji su dobili glasove u prvom krugu, među njima najvažniji vrlo utjecajni talijanski kardinal Camillo Ruini. Navodno je u drugom glasovanju u utorak ujutro Ratzinger već dobio 50-ak glasova, a u trećem, koje je održano istog jutra, već 70-ak. Dotad su mu prišli još neki istaknuti kardinali od kojih su neki imali po desetak-petnaestak pristaša, među ostalima – tvrdi se, već u drugom krugu – i vatikanski državni tajnik kardinal Angelo Sodano. A reformska grupa nije se uspjela okupiti iza nekog drugog kandidata te se počela rasipati. Tada su vodeći ljudi te grupe za ručkom u utorak odustali od blokade Ratzingerova izbora, pa je prije četvrtog glasovanju njegovu taboru pristupila većina kardinala, sada u želji da – kad je Ratzinger siguran pobjednik – sve to bude gotovo što prije kako bi se pokazalo jedinstvo Crkve. Navodno je u četvrtom, završnom glasovanju dobio 95 glasova, što znači da samo 20 kardinala nije glasovalo za njega.

Tako su se sve drukčije prognoze pokazale pogrešima, a i odličan poznavatelj Ratzingerova života i karijere Allen također je jako pogriješio. Pokazalo se da Ratzinger može skupiti glasove. Pokazalo se da mu je prednost bila što su ga kardinali vidjeli kao nastavljača politike Ivana Pavla II. Pokazalo se da nije problem to što je Europljanin netalijan, jer zemljopisni kriterij nije bio važan. Pokazalo se da nije bilo važno što on nema pastoralnog iskustva, jer se kardinali uopće nisu ponašali po kriterijima koje su im mediji nudili. Oni gledaju Crkvu iznutra, dok su je mediji gledali izvana.

O bliskosti Josepha Ratzinera s Hrvatskom najviše govori to što je na mjestu pročelnika Kongregacije za nauk vjere naslijedio hrvatskog nadbiskupa Franju Šepera. Povodom 20. obljetnice Šeperove smrti Zagrebačka nadbiskupija o njemu je organizirala simpozij na kojem je prisustvovao i Ratzinger, a u Hrvatskoj je boravio četiri dana. “On je čovjek koji je odlično surađivao s nama. Iako oko takvih stvari često imamo administrativnih problema, Ratzinger je rado došao u Hrvatsku čim smo ga pozvali, bez ikakvih problema”, istaknuo je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Željko Tanjić, koji je surađivao s Ratzingerom. Na simpoziju su se Ratzinger i njegov tajnik, nadbiskup Tarcisio Bertone, susreli s kardinalom Franjom Kuharićem, zagrebačkim nadbiskupom Josipom Bozanićem i apostolskim nuncijem u RH nadbiskupom Giuliom Einaudijem, banjolučkim biskupom Franjom Komaricom i ostalim hrvatskim nadbiskupima, biskupima i sedamdesetak svećenika. Nakon što je održao misu u zagrebačkoj katedrali, Ratzinger je posjetio i Mariju Bistricu. “Osim što zna jako puno o ovim prostorima, i politički i povijesno, on je jako opušten i komunikativan čovjek. O svemu smo otvoreno govorili, a čak smo bez problema otišli na kavu u kafić kazališta Komedija”, dodao je Tanjić.