Objavljeno u Nacionalu br. 512, 2005-09-05

Gornji grad u Zagrebu jedna je od najzapuštenijih gradskih jezgri u Europi, zakrčen automobilima ministara i poslanika, umjesto da se vrati svojim stanovnicima, obnovi i bude atraktivan turistički brand

“Stanovanje na Gornjem gradu oduvijek je bilo statusni simbol i zato nije čudno što se vrh društvene piramide, primjerice liječnici, odvjetnici i sveučilišni profesori, često raspituju prodaje li se ovdje neki stan. Cijene su astronomske, a prodavači često traže i tri tisuće eura po četvornome metru, bez obzira na to je li stan adaptiran ili nije. I na Gornjem gradu, kao svuda u svijetu, plaća se prestižna lokacija. Stanove na Gornjem gradu masovno traže i tajkuni sumnjiva podrijetla, uglavnom bez kulture i obrazovanja, koji bi željeli u starim palačama otvoriti pizzeriju, ali kad čuju cijene, odmah se ohlade”, ispričala je Srebrenka Turčin, pulmologinja, kriminalistica, sudska vještakinja i pukovnica Hrvatske vojske, čija obitelj već nekoliko generacija živi u staroj, obiteljskoj kući u Kamenitoj ulici 7.

U kući obitelji Turčin živio je Janko Kamauf, nakon spajanja Griča i Kaptola prvi zagrebački gradonačelnik. Kuću je temeljito renovirao arhitekt Stjepan Planić početkom 20. stoljeća projektiravši kupaonicu sa svjetlarnikom na stropu, a ona je svoj stan adaptirala prije 20-ak godina napravivši u potkrovlju hipermoderan i funkcionalan životni prostor. U kući, koja je podijeljena na nekoliko stanova, uz nju još žive njezin brat Zlatan Turčin, pedijatar psihijatar, te njezina djeca – kći Sandra Morović, koja specijalizira neurologiju, i sin Lav Pispek, student elektrotehnike. Na prvom katu postoji “soba uspomena”, uređena kao povijesni muzej obitelji Turčin, u kojoj su smještene drevne fotografije predaka, staro oružje, pisaći stroj.

“Moj djed obrtnik kupio je kuću u drugoj polovici 19. stoljeća, a djedova sestra bila je prva žena koja je završila medicinu na bečkom sveučilištu”, ispričala je Srebrenka Turčin pokazujući fotografije svoje obitelji – bake pl. Agneze Schwartz, majke Zore Kolačko, koja je bila meteorologinja i bavila se fenologijom, te oca Alojzija Turčina, profesora filologije i germanistike, i autora stenografske početnice. “Nakon Drugog svjetskog rata obitelji je oduzeta imovina, a ostale stanove zaposjeli su novi stanari,” nastavila je. “S godinama smo otkupili našu imovinu, osim jednog stana u kojem živi doživotno zaštićeni stanar. Takvih slučajeva ima puno na Gornjem gradu i to otežava revitalizaciju. To su ljudi siromašnijeg imovinskog stanja, koji ne mogu adaptirati stanove, pa stanovi zato propadaju, ali ne žele pristati na zamjenu i omogućiti starim vlasnicima da ih obnove”, zaključila je.

Po mišljenju Srebrenke Turčin, na Gornjem gradu gotovo više nema starosjedilaca, osim pet, šest obitelji, primjerice obitelj Jelačić, Korejzl, Plavšić, Hetrich i Cuculić. “Nakon Drugog svjetskog rata starosjedioci su izbačeni iz vlastitih stanova i kuća, ili su se odselili u Australiju i Ameriku, a novi stanari su donijeli drukčije navike i promijenili stil života. Djeca s Gornjega grada odgajana su vrlo strogo, primjerice starim gospođama morali smo govoriti ‘Ljubim ruke, milostiva’, a onda su te navike nestale”, kaže ona. “Nekad je život na Gornjem gradu bio velika povlastica, no danas je to borba za parkirališno mjesto. Sabor stalno zatvara okolne ulice i ograđuje nas vrpcama zbog banketa ili posjeta važnih gostiju tako da je kvart pretvoren u geto.”

Stanje na Gornjem gradu bilo je katastrofalno prije 20-ak godina, kada su tu pretežno živjeli stariji stanari, koji nisu imali novca za obnavljanje svojih domova u prekrasnim, ali ruiniranim palačama tako da je nekad elitnoj četvrti prijetila totalna devastacija. Početkom devedesetih kuće su vraćene prvobitnim vlasnicima, najčešće potomcima, koji su počeli renoviranje, a slijedila ih je nova intelektualna elita, te povratnici iz Australije, Njemačke i Švedske. Čak se broj stanovnika na Gornjem gradu počeo povećavati: početkom 19. stoljeća živjelo je unutar zidina 1418 ljudi, a danas oko dvije tisuće. Stanari Gornjega grada uglavnom se poznaju i funkcioniraju, kao što je rekla modna dizajnerica Katarina Balogh, kao “prekrasno malo selo”. Tu žive, primjerice, glumci Urša Raukar, Biserka Ipša i Zvonimir Zoričić, redatelj Ivica Kunčević, arhitekti Branko Silađin i Marijan Hržić, kiparica Nina Sedlar i slikarica Dragica Lončarić, zubari i liječnici Daniel Planinc i Dejan Plavšić, muzičari Vladimir i Igor Krpan, koreografkinja Mare Sesardić, odvjetnik Čedo Prodanović, te sveučilišni profesori, liječnici, prevoditelji, kolekcionari i suci.

“Ovo je oaza svježeg zraka, mira i tišine u središtu Zagreba. Katkad u svojem stanu čujem samo svoj dah, pokatkad se prepadnem te tišine”, komentirala je život na Gornjem gradu Katarina Balogh. “Moji prijatelji iz Londona rekli su da je ovdje kao u bajci, vrijeme je stalo u srednjem vijeku, samo nedostaju kočije. No Gornji grad ima i svoju tamnu stranu: instalacije potječu od kraljice Marije Terezije, u palačama žive siromasi koji ih ne mogu adaptirati, fasade se obrušavaju, a Sabor limitira život na Gornjem gradu. Ta zgrada bila bi idealna za luksuzni hotel”, predložila je dizajnerica.

Zbog velike prometne zakrčenosti i bezobrazluka policajaca, koji teroriziraju stanovnike koji zaustave automobil ispred vlastite kuće, neki stanari razmišljaju o selidbi s Gornjega grada. “Takvog zuluma nije bilo ni u jednom režimu”, kažu. “Policajci provode nasilje nad nama kao u banana republikama. Pisali smo već nekoliko peticija s molbom da se promet drukčije regulira, ali nije bilo nikakvog odaziva. Osim toga, što je s garažom koja bi se trebala graditi kod Cibonina igrališta?” Drugi su još žešći i tvrde kako na Gornjem gradu vladaju bezakonje i birtijaška mafija, a lokale su zaposjeli narkomani. Pijanist Vladimir Krpan čudi se što na Gornjem gradu nema ni jednog autentičnog lokala. “Legendarna kavana ‘Pod starim krovovima’ zatvorena je zbog vlasničkih problema, ni kineski restoran više ne radi, a preostali su ‘Cinkuš’, neprimjereni slastičarski objekt, i lokal ‘Matoš’, koji jedini tendira duhu Gornjega grada. Fasade su pravo ruglo, a dvorišta su leglo miševa i štakora”, zaključio je Krpan dodavši da se Gornji grad ne može usporediti s onim što je bio nekad.

Problem je u tome što ne postoji cjelovit projekt o revitalizaciji stare gradske jezgre, unatoč tome što je većina stranaka posljednjih 15 godina u svoje izborne programe uvrštavala projekte o obnovi Gornjega grada. Uz to, gradska uprava nema viziju o svrsi i budućnosti Gornjega grada, a kamoli ideju o stvaranju kulturnog i turističkog branda od stare zagrebačke jezgre. Ne postoji turistička signalizacija, kulturna dobra nisu označena, nema oznaka na stranim jezicima, a nema ni ideja za nove sadržaje u starim palačama, primjerice za palaču Magdalenić-Drašković-Jelačić u kojoj je navodno trebala biti smještena ostavština slikara Ede Murtića. Jedini pomak su pojedinačne obnove fasada institucija o čemu se svesrdno brine konzervator Silvije Novak, te arheološka istraživanja na Markovu trgu, koja su rezultirala senzacionalnim nalazima pokazujući da je na mjestu Zagreba postojalo naselje još u željeznom dobu.

“Gornji grad je najzapuštenija stara gradska jezgra u Europi”, rezolutan je bio Nenad Jandrić, gornjogradski stanar, koji zajedno s bivšom novinarkom Radom Vnuk vodi uspješnu ljetnu scenu “Amadeo”. Ta ljetna pozornica smještena je u Prirodoslovnom muzeju u Demetrovoj ulici i već šestu godinu biranim glazbenim i kazališnim programima privlači Zagrepčane i turiste. “To je beživotni otok u središtu Zagreba, koji su požderali automobili i državne institucije. Ulice su toliko zakrčene prometom da se ni kola Hitne pomoći ne mogu probiti kroz kaos, a neki se čak parkiraju i usred Kamenitih vrata. Zašto sabornike ne bi dovozile kočije, koje bi oplemenile prostor? Nema primjerenih sadržaja, brojne palače su u derutnom stanju, fasade su zapuštene, vlaga nagriza zidove, a opskrba je loša jer ne postoji ni jedan pošteni dućan. Totalno su propali nekad lijepi vrtovi i poznati zagrebački vinogradi, koji su se spuštali od Strossmayerova šetališta prema Ilici, a majke s djecom ne mogu prolaziti jer su na pločnicima preblizu postavljeni stupići.”

“Gradonačelnik koji odluči revitalizirati Gornji grad ostat će zapisan zlatnim slovima u povijesti Zagreba”, nastavio je Jandrić. “Gornji grad kao povijesna cjelina mogao bi biti vrlo uspješan kulturni brand Zagreba, koji će privlačiti turiste i donositi profit. Očuvanje i prezentiranje baštine, te kulturni turizam vodeći su trendovi u svijetu. Samo u posljednjih deset godina u Europi je izgrađeno više od 60 novih muzeja. Da bismo od Gornjega grada napravili isplativi kulturni brand, moramo preseliti državnu administraciju iz stare jezgre kao što je napravljeno u mnogim europskim gradovima, te zabraniti promet. Tragično je što generacije Zagrepčana nisu upoznale Gornji grad u njegovoj pravoj ljepoti – bez automobila! U posljednjih deset godina Gornji grad je bio prazan samo nekoliko puta: kad su snimali filmove i kad je predsjednik Stipe Mesić polagao zakletvu.”

Zbog takvog stanja ponuda stanova na tržištu nekretnina na zagrebačkom Gornjem gradu veća je od potražnje. “Kupce odbijaju nedovoljan broj mjesta za parkiranje, stara gradnja, derutnost zidova, podova i fasade, dotrajale instalacije, te trošak adaptacija, koje su nužne u većini stanova na Gornjem gradu, te neriješeni imovinsko-pravni odnosi. Zbog povrata imovine i kompliciranih vlasničkih odnosa kupnja stana na toj lokaciji prilično je nesigurna investicija, dodaje. Zato oni koji žele kupiti stan u središtu Zagreba češće izabiru lokacije oko Kaptola, Zrinjevca i u ulicama poput Gajeve”, ispričala je Mirjana Mikulić, direktorica agencije za promet nekretninama “Euro Vila”, dodavši kako relativno povoljna cijena stambenog četvornog metra na Gornjem gradu, koja u prosjeku iznosi oko 1700 eura, kao ni šarm lokacije, nisu dovoljan magnet za kupce.

“Naša agencija trenutačno u ponudi ima vrlo atraktivan i potpuno adaptiran gornjogradski stan ukupne površine od 140 četvornih metara od čega 114 kvadrata iskoristivog stambenog prostora. No iako je njegova početna cijena od 170 tisuća eura povoljna, nema puno zainteresiranih kupaca”, zaključila je direktorica agencije “Euro Vila”.
Unatoč velikim problemima Gornjega grada, slikarica Dragica Lončarić kaže da je oduvijek željela živjeti na toj lokaciji jer joj se ta četvrt činila atraktivnom i estetski poticajnom, a život je izgledao ugodan, miran i romantičan, osobito zimi kada zavlada bajkovita atmosfera. “Stan smo počeli tražiti prije 15-ak godina, u vrijeme dok su cijene još bile pristojne, i nikako nismo mogli pronaći primjeren prostor”, ispričala je slikarica koja stanuje u baroknoj palači na Jezuitskom trgu, nekadašnjem vlasništvu grofova Kulmer, u kojoj se od pedesetih godina prošlog stoljeća nalazi Muzej suvremene umjetnosti, te još dva stanara. Stan su namjestili biranim pokućstvom, primjerice, u dnevnom boravku dominira masivan art deco stol od ptičjeg javora, težak 400 kilograma, zatim bidermajer komoda, a od detalja ističu se neorokoko sat iz Austrije, empir svijećnjaci i njezine slike iz raznih faza.

“Kad smo čuli da slikar Ferdinad Kulmer prodaje svoj stan, otišli smo ga pogledati i odmah se odlučili za kupnju”, kaže Dragica Lončarić. “Kulmer je taj stan prodavao jako dugo, jer je bio u lošem stanju, no to sam shvatila kao poruku – kao da je čekao mene i moju obitelj. U dvije godine kompletno smo ga adaptirali uz pomoć arhitekta Hrvoja Lovoševića, koji je maksimalno poštovao sve zahtjeve Zavoda za zaštitu spomenika.”
“Stanu je pripadao i tavan, u kojem sam napravila atelje”, nastavila je. “Građevinsku dozvolu za adaptaciju dobila sam tek nakon četiri godine borbe s gradskom birokracijom, a stajala me nevjerojatnih 58 tisuća njemačkih maraka. Budući da imam status samostalne umjetnice, a grad mi nije dao atelje za rad, tražila sam popust za građevinsku dozvolu, no nisam ga dobila pa smo morali sve sami financirati. Grad mi također nije dopustio da napravim mansarde, iako one postoje na Muzeju suvremene umjetnosti. Možda takve i slične stvari otežavaju revitalizaciju Gornjega grada, koji je prekrasna cjelina i s malo truda i puno inicijative može postati isplativ zagrebački brand.”

Svoj program za revitalizaciju Gornjega grada svela je na pet točaka objasnivši da prvo treba napraviti sustavan i cjelovit projekt, jer se pojedinačnom obnovom fasada ništa neće postići. “Prvo treba maknuti automobile i promet, jer je Gornji grad postao veliko besplatno parkiralište za političare, sabornike i Zagrepčane koji ne mogu naći parking u Donjem gradu”, kaže. “Vozači jure kao ludi uličicama, osobito preko Jezuitskog trga i pokraj fontane gdje uvijek ima puno turista. Čudi me da neki turist već nije pregažen. Možda bi trebalo preseliti političke institucije – Vladu i Sabor na drugo mjesto. Zatim bi trebalo otvoriti nove galerije i klubove s različitim kulturnim sadržajima, te promovirati nacionalnu kuhinju u pitoresknim restorančićima, koji ne postoje. Što se tiče izgleda Gornjeg grada, trebalo bi maknuti neprimjeren asfalt i vratiti stare kocke, koje više odgovaraju duhu tog dijela grada, a fasade zgrada obojiti raznim bojama kako bi djelovao živo i estetski pamtljivije.”

Kako bi i sama pridonijela revitalizaciji Gornjega grada, otvorila je prije nekoliko godina galeriju “Lav” na uglu Kamenite i Opatičke ulice, na mjestu nekadašnjeg Dionina dućana, u kojoj se uz slike mogu kupiti zagrebački suveniri poput šestinskog kišobrana, biranih vina i originalnog nakita splitskog kipara Ivana Midžića. U stražnjem dijelu želi otvoriti klub u kojem bi se sastajali umjetnici, održavale večeri poezije i komorni koncerti. Redatelj i scenograf Zlatko Bourek, čiji se atelje također nalazi na Gornjem gradu u palači Arko, predložio je da se na pripadajućoj terasi, točno u podne, svakodnevno održava dvominutni teatar, koji bi ubrzo mogao postati zagrebačka specifičnost. “Projekt je gotov, ali sve stoji jer za dobivanje dozvole za lokal grad traži da platimo 280 tisuća kuna za četiri fiktivna parkirna mjesta, što si ne možemo priuštiti”, zaključila je Dragica Lončarić.

Arhitekt Marijan Hržić, koji desetljećima živi na Gornjem gradu gdje ima i svoj arhitektonski biro, također smatra da je jedan od najvećih problema Gornjega grada promet i zakrčenost prostora, totalno neprimjerena staroj gradskoj jezgri. “Možda bi napokon trebalo premjestiti Vladu i Sabor s Gornjega grada na obale Save, gdje je još prije 15 godina službeno predviđena nova lokacija za te političke institucije”, predložio je Hržić, koji je svoj privatno-poslovni kutak, zapravo dio stare kuće u Kuševićevoj ulici, kupio prije 15 godina. “Proveden je natječaj, arhitekti su projektirali kompleks Vladinih zgrada, ali nikad se nije krenulo u realizaciju, iako je potrošen velik novac. Što je s tim? Mislim da Gornji grad ionako nije dovoljno funkcionalan za političke institucije jer se teško može organizirati parkiranje i primjereno osiguranje. Gradske institucije, zatim muzeji i galerije mogu ostati na Gornjem gradu, no državne treba preseliti. Postoji i druga mogućnost – neka se zabrani promet na Gornjem gradu pa neka parlamentarci dolaze taksijima na posao ili neka se promet regulira tako da ne devastira staru jezgru. Gornji grad ne može biti parkiralište za sabornike i donjograđane. Treba dobiti sadržaj, jer bez sadržaja nema života”, kaže Hržić.

Hržić je svoj privatno-poslovni prostor također morao temeljito adaptirati, jer je bio u užasnom stanju, osobito instalacijski sustav, koji je najveći problem Gornjega grada. Stručnjaci tvrde da je njegov biro izraziti primjer vrlo uspjele adaptacije staroga gornjogradskog zdanja. Ta je kuća starija od 200 godina i stradala je od požara tako da je nekoliko puta adaptirana. “Rijetke su kuće na Gornjem gradu koje su tijekom stoljeća, požara i potresa zadržale svoj prvobitni oblik pa se uz pomoć konzervatora odlučuje koju od faza gradnje treba podržati”, kaže Hržić, dodavši da je kuću sam renovirao po vlastitom projektu. U prostranom birou s podnim grijanjem na zidovima dominiraju žarke boje poput žute, ružičaste ili plave, a pozornost plijene masivna drvena vrata ovalna oblika s polukružnim otvorom u zidu, te originalan Le Corbusierov stolac. Svodovi su barokni, a na stropu jedne prostorije ostavio je zidnu slikariju, koju bi trebalo adaptirati. “Meni se baš ovako sviđa”, kazao je Hržić. Na stropu stana također su originalni crteži, a u dnevnoj sobi poznat Starckov trosjed.

“Život na Gornjem gradu nalikuje onom u nekom malom gradiću. Sve je blizu, svi se poznaju i uvijek naiđete na nekog s kim možete popričati i popiti kavu. Nismo požalili što smo baš ovdje kupili stan”, ispričao je zagrebački pijanist Lovro Pogorelić, koji sa suprugom Ninom i kćeri Anom dvije godine živi u minimalistički uređenom stanu u Mesničkoj ulici. Troetažni stan od osamdesetak kvadrata kupili su prije tri godine, no u svoj novi dom uselili su se tek nakon kompletne adaptacije koja je trajala skoro godinu dana. Prilično derutan stan izgledao je za vrijeme renoviranja, prisjećaju se Pogorelići, poput pravoga gradilišta. Na sredini današnjega dnevnog boravka stajala je miješalica za cement, a iz stana je tijekom preuređenja izbačeno devet kamiona “šute”.

“Smatram da je najisplativije kupiti stan u središtu grada i odmah ga temeljito adaptirati po svom ‘guštu’. Mnogi se užasavaju dugotrajnih građevinskih radova, ali ako želite živjeti u kvalitetnom i lijepom stanu u središtu Zagreba, vrijedi se potruditi”, rekla je Nina Pogorelić, dodavši da je Mesnička ulica oduvijek bila njihova lokacija iz snova. “Najviše mi se sviđa što se ulica uspinje prema Gornjem gradu, pa imamo više svježeg zraka nego u središtu, a i pogled je ljepši. Također, jako nas veseli što su susjedi dragi ljudi s kojima smo u sjajnim odnosima.”
Kada je riječ o nedostacima života u staroj zagrebačkoj jezgri, Nina i Lovro Pogorelić ističu kako su neodržavane, derutne fasade najveći problem. Slično je s parkiranjem i prometom i zbog toga bi istog trenutka, kažu, potpisali zabranu prometa tim dijelom Zagreba. Jednako tako podržavaju inicijativu da se brojne državne institucije s Gornjeg grada presele u neki drugi dio Zagreba.

“Gornji grad trebao bi biti veseli i turistički zanimljiv kvart, a on je danas mrtav i u njemu se ne može naći ni jedan autentičan lokal koji bi odražavao duh Gornjega grada. Trebali bismo se ugledati na staru jezgru Praga, koja nije ni luksuzna ni spektakularna, ali je vrlo šarmantno mjesto koje odiše kulturom, poviješću i posebnom živošću”, zaključili su Pogorelići.

Stan Jasne Omejec, sutkinje Ustavnog suda i profesorice upravnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, može poslužiti kao primjer uspješne i dojmljive adaptacije. Dvosobni stan u dvorišnoj zgradi u Opatičkoj ulici Jasna Omejec kupila je prije pet godina na kredit, a zatim ga je temeljito adaptirala, doslovno od podruma do stropa, jer je bio u derutnom stanu.

“Radeći na fakultetu jako sam zavoljela ovaj kvart, osobito njegov mir, uličice, pjev ptica”, kaže. “Budući da nisam imala vremena obilaziti stanove, unajmila sam agenciju. Kad su mi javili za ovaj stan u Opatičkoj ulici, odlučila sam se za kupnju u roku od pet minuta, unatoč tome što je bio u lošem stanju. I nisam požalila. Beskrajno volim ove moje dvije sobe i neizmjerno sam sretna što živim na Gornjem gradu, odmah pokraj mog kabineta na Pravnom fakultetu u Ćirilometodskoj ulici”, rekla je Jasna Omejec čiji je stan smješten u impozantnom jednokatnom kompleksu koji se uzdiže nad starim gradskim bedemima na uglu Kamenite i Opatičke ulice, a trećim istočnim pročeljem i nad Radićevom ulicom. U tom se kompleksu ističe četverouglasta Branič kula, koja s Kamenitim vratima čini cjelinu, no fasada joj je potpuno otpala, pa je opasna po život brojnih turista koji hodočaste prema Kamenitim vratima.

“Stan se adaptirao skoro godinu dana pod budnom paskom konzervatora jer ništa nisam smjela mijenjati, a u svemu mi je pomogao projektant Rajko Vučinić, kojemu sam zahvalna što mi je uredio prostor”, nastavila je pokazujući posebno dizajniranu bijelu kuhinju, zatim kuhinjske stolce s unutrašnjim spremištima, pa funkcionalni radni stol, također napravljen za nju, policu koja odvaja spavaći dio od radnog prostora. “Moj je problem bio u tome što mi nedostaje radna soba pa je Vučinić morao smjestiti u dvije sobe i – treću. No uspio je. U stanu, koji je zaštićen sve je moralo ostati u prvobitnom stanju pa sam tako restaurirala vrata i prozore, zidove i stropove s baroknim ovalnim svodovima, a na balkonu sam napravila repliku starinske željezne ograde”, objasnila je Jasna Omejec složivši se da “neviđenoj ljepoti Gornjega grada nedostaju sadržaji i vizija”.

Niko Gamulin, arhitekt i urbanist u zagrebačkom Zavodu za planiranje razvoja i zaštitu okoliša, koji je i sam stanovnik Gornjega grada, pokušao je odgovoriti zašto nikada nije realiziran ni jedan plan revitalizacije Gornjega grada.

“Svaka nova politička grupacija koja je došla na vlast u gradu Zagrebu uvijek se prihvaćala revitalizacije Gornjega grada. I svaka je nešto napravila, ali na žalost samo na papiru. U urbanizmu radim već 30 godina i barem se dva puta izradio kompletni plan revitalizacije Gornjega grada, primjerice, onaj 1980., ali je ostao nerealiziran. U te se projekte ulagao golem trud, no politika nije mogla pratiti te ideje niti je u tome vidjela svoj interes”, kaže Gamulin te dodaje kako gradska vlast trenutačno ništa konkretno ne radi na revitalizaciji jer je u tome sprječava nepostojanje zakonske regulativa. Jedino je donijeta odluka o sufinanciranju obnove gornjogradskih fasada, a natječaj za izvoditelje radova upravo je završio. Osim toga, u posljednje vrijeme često su se mijenjali vlasnički odnosi gornjogradskih objekata, kaže, pa ni grad često ne zna što je u njegovu vlasništvu.

“Ono što se povremeno i ponegdje napravi na Gornjem gradu, znači, neplanski i sporadično, zapravo predstavlja nerevitalizaciju Gornjega grada”, kaže Gamulin. “Radovi uglavnom obuhvaćaju samo gradske i državne institucije, koje samo umrtvljuju taj dio grada. U razvijenom svijetu je trend da se institucije miču iz ovakvih malih, filigranskih cjelina i prednost se daje životnim prostorima poput obiteljskih domova, dućana i lokala”, rekao je Gamulin dodavši da su Sabor i Vlada nadrasli Gradec i pojeli Gornji grad.

“Promet na Gornjem gradu zapravo je sveden na dolazak i odlazak članova Sabora ili Vlade”, nastavio je Gamulin. “Na cijelom Gornjem gradu stanovnici imaju možda stotinjak automobila. Najbolju sliku problema parkiranja ocrtava to što je grad stanarima izdao 70 dozvola za parkiranje, a Sabor je tražio čak 350 takvih dozvola. Kaotična situacija najočitija je možda upravo na Trgu svetog Marka na kojem se za zasjedanja Sabora pojavljuje neoprostiva slika – pred samom crkvom parkirana čitava ergela automobila, ‘crnih gavranova’, kako ih mi na Gornjem gradu u šali zovemo. I što je najsmješnije, tamo nikad nema policajca koji bi to regulirao.”

U sklopu revitalizacije Gornjega grada Nenad Jandrić je predložio formiranje “muzejske ulice” u Demetrovoj, preseljenje Hidrometeorološkog zavoda iz klasicističke zgrade u koju bi se mogao smjestiti elitni hotel, te vrlo zanimljiv i jednostavno izvediv projekt “Povratak tradicionalnih zagrebačkih vinograda”, koji su kao udruga građana započeli još prije tri godine. “Na potezu od dva hektara koji se proteže od kule Lotrščak do Mesničke raste divlje raslinje, koje zakriljuje pogled na Donji grad, a okupljaju se narkomani i skitnice”, rekao je Jandrić. “Mi predlažemo da se posadi kraljevina, tradicionalna zagrebačka sorta, koja se tu uzgajala još prije tisuću godina. Već smo napravili stručnu studiju, u čijoj izradi su sudjelovali agronom Nikola Mirošević, povjesničar Srećko Ljubljanović, konzervator Silvije Novak i meteorološki stručnjaci, koji su ustvrdili da je na Gornjem gradu najčišći zrak tako da budemo sigurni kako će loza odlično uspijevati. Oformio bi se i tzv. diplomatski vinograd u kojem bi zemlje prijatelji imali svoju brajdu, a bilo bi zgodno kada bi zastupnici išli u berbu. U gričkom tunelu mogli bi se otvoriti vinski podrumi sa stalnom izložbom vina i degustacijom. O toj ideji izvijestili smo Beč, koji u svom vlasništvu ima najveće površine vinograda na svijetu – čak 800 hektara. Oni su nam voljni pomoći, Badel bi također mogao postati partner, dakle, na potezu je grad. Tim projektom potvrdili bismo da pripadamo vinskom, a ne pivskom civilizacijskom krugu, a kao krajnji rezultat proizišao bi zagrebački suvenir – bočica kraljevine”, zaključio je Jandrić.