Objavljeno u Nacionalu br. 437, 30. ožujak 2004.

Žene gube tradicionalne uloge supruge i majke i, izložene mnogim napetostima, sve više piju, ne samo potajno nego i javno. Alkohol u početku pomaže smiriti napetosti, ali na žene djeluje brže nego na muškarce, izaziva veće zdravstvene probleme te višu stopu smrtnosti

Dok je prije 50 godina žena alkoholičara bilo deset puta manje nego muškaraca, danas u Hrvatskoj na 4 ovisnika o alkoholu dolazi jedna ovisnica. Dr. Srđan Marušić, šef Odjela za stacionarno liječenje alkoholizma Klinike za psihijatriju KB Sestre milosrdnice u Zagrebu, to smatra posljedicom emancipacije žena: “Nekoć je pijenje bilo privilegij muškaraca, ali je težnja za ekonomskom i socijalnom jednakošću srušila društvene i religijske tabue i proširila alkoholizam među ženama. Život joj je možda postao sadržajniji i smisleniji, ali je žena izložena mnogim konfliktima i napetostima.”

50.000 žena u Hrvatskoj je u začaranom krugu zbog toga što previše pije i manje je važno ‘liječe’ li depresiju alkoholom ili je alkohol uzrokovao depresijuJasna (49) iz Kluba liječenih alkoholičara Stara Tkalča kaže da je sam miris iz čaše privlači. Dušica Cesarec počela je piti u srednjoj školi: “Kad sam se zaposlila, pomalo sam pila svaki dan sve više, dok nisam utonula u naviku i potrebu. Pijenje, koje je prije bilo zabavno, postalo je mučno. No nisam mislila da mi ugrožava zdravlje, a još manje da ću izgubiti svoju ličnost.” I ona je naučila da alkohol može privremeno ublažiti psihičke tegobe. Obiteljski problemi, teškoće na radnom mjestu i povećana odgovornost otvaraju put ovisnosti. Prof. dr. sc. Vlatko Thaller, predstojnik Klinike za psihijatriju KB Sestre milosrdnice i voditelj Zagrebačke alkohološke škole, smatra da je problem teži jer ovisnici najčešće kombiniraju alkohol, tablete i opijate. Morana (47) radila je kao konzultantica u stranoj tvrtki i često putovala u SAD i Rusiju. Da podnese pritiske u poslu “popila bi dva jaka apaurina i to zalila viskijem ili votkom”.

Liječnici primjećuju da više piju žene koje su izgubile neke uloge: supruge nakon razvoda, majke kad im djeca odrastu, radnice koje ostanu bez posla. Najviše je ovisnica srednje dobi, od 35 do 50 godina. Mnoge kažu da su počele piti kako bi “liječile” depresiju i tjeskobu. Prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber, psihijatar u Dnevnoj bolnici za alkoholizam Klinike za psihijatriju KB Sestre milosrdnice u Zagrebu i predsjednice Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara, kaže. “Broj žena alkoholičara raste brže od ukupnog porasta broja alkoholičara. Sve se više djevojaka i žena približava muškom tipu otvorenog, društvenog pijenja. To je tiha i podmukla bolest čiji je početak teško odrediti. Kad se bolest razvije, kad se pojavljuju “rupe” u sjećanju i jak osjećaj krivnje, alkohol više nema tako djelotvoran učinak kao prije, uzrokuje depresiju, problemi rastu zbog promijenjenog ponašanja alkoholičara. Da bi alkoholičar mogao sebe podnijeti, mora i dalje piti! Krug se zatvara i postaje manje važno je li primarno bila depresija koja se ‘liječila’ alkoholom ili je alkoholizam uzrokovao depresiju.”

Žene koje su alkoholom pokušavale riješiti svoju napetost, neraspoloženje, bezvoljnost i preopterećenost najčešće to skrivaju od ukućana i okoline ? postaju “solo drinkeri”. Vesna, 50-godišnja službenica, liječi se na VI. odjelu Psihijatrijske bolnice Vrapče. Sebe naziva solo drinkericom koja nema volje izići iz začaranog kruga. Od 1995. svake godine jednom godišnje završi u Vrapču. Zima je za nju posebno kritična i tada najviše pije. S dvoje odrasle djece, 19-godišnjim sinom i 21-godišnjom kćeri, mužem koji radi u vojsci i umirovljenom svekrvom, žive u 48 m2: “Svjesna sam da ni za zdravlje, ni za obitelj, ni džep to nije dobro, no jednostavno se ne mogu othrvati. Ne smijem čep ni vidjeti! Ne pijem godinu-dvije, a kad počnem, ne mogu prestati.”

Žene, prekomjerno pijući, brže postanu alkoholičari nego muškarci, a posljedice su teže. Imaju 50 do 100 posto veću smrtnost, ciroza jetre je češća i brže se razvija. Rizik je veći i zbog “ženskog” reproduktivnog hormona ? estrogena. Žene alkoholičare pogađaju oštećenja mozga, veći je rizik za rak dojke, prijevremeni prekid trudnoće, a novorođenčad im je manje tjelesne težine i visine, a katkad s manjim opsegom glave uz redukciju intelektualnih funkcija.

Morana se sjeća svoje krize: “Popila sam žestoka pića i apaurin, jedva sam došla do aviona: Kad je zatvorio vrata i već zarulao po pisti, morali su zaustaviti avion, došla je policija, hitna pomoć, bilo je to nešto toliko strašno da se ne želim ni prisjećati! Čim sam osjetila tlo pod nogama, panika je nestala. Policija me pratila do aerodroma – nema riječi kojima mogu opisati neugodnost i sram koji sam tada osjećala.”

Ante Bagarić, liječnik iz Vrapča, kaže da to što je udio žena među alkoholičarima samo 20 posto znači da žene očito pametnije rješavaju svoje probleme. On ne smatra da je ovisnost posebna bolest: “Osobe ne postaju ovisne zbog kemijskih sredstava, nego je osoba bolesna, ima psihičke smetnje koje pokušava riješiti medikamentima. Pogrešno je mišljenje da će sve biti u redu kada se ‘skine’ s tableta ili alkohola jer se tada zapravo ogoli što ta osoba ima od psihičkih smetnji. Nije da te osobe to ne žele, nego one to ne mogu, a društvo to ne razumije, nazivaju ih pijancima i narkomanima.”

Vesna pije samo konjak, dnevno četiri bočice. Nervozna je ujutro kad nema pića, ne smiri se dok ga ne kupi. Scenarij je uvijek isti: dva tjedna prekomjernog pijenja, a onda je mirna godinu, godinu i pol. Pije krišom, uz osjećaj stida i grižnje savjesti. Početak terapije je uspostavljanje apstinencije. No ovisnici često negiraju da imaju problem. Dušica Cesarec kaže: “Kako mi je sve češće bilo zlo, znala sam da treba učiniti nešto, ali sama nisam imala snage za to. Vjerovala sam da se to događa drugima: ja samo katkad pretjeram. Problema s alkoholom imaju oni koji teturaju ulicom, spavaju na klupi ili u jarku, tješila sam se.”

Prim. dr. sc. Željko Marinić, specijalist neuropsihijatar u Psihijatrijskoj bolnici Jankomir i stalni sudski vještak, ovisnostima se bavi više od 30 godina. ?Kad žene i dođu na naš odjel, često su u lošijem psihičkom i tjelesnom stanju nego muškarci. Prema ženi je partner agresivniji nego kad je situacija obrnuta. Žene dolaze kad nema drugog izlaza, kad više ne mogu funkcionirati i liječiti se počnu uglavnom pod pritiskom muža, djece ili okoline. Ženi treba više vremena da osvijesti svoju ovisnost.”

Martu (60) djeca su prisilila na liječenje: “Jedva sam čekala da svi odu od kuće da mogu piti. Već ujutro sam morala piti, ruke su mi se tresle. Djeca bi već s ulaznih vrata vidjela kakva sam – molila su me da se liječim. Bilo me sram. No moj je mlađi sin otišao mom liječniku i uzeo uputnicu za mene. Na liječenje sam došla utučena, bilo mi je neugodno.”

Dr. Bagarić kaže: “Nerijetko osoba postane alkoholičar jer je depresivna ili počinje uzimati tablete zbog neizdrživih patnji ili stanja. Postoji praznina koju takva osoba ne može ispuniti, njoj treba pomoć, a ne zabrana, osoba posezanjem za alkoholom pokušava riješiti problem. Ovisnost je posljedica, a ne uzrok.” A problemi su teški, kao što kaže Morana: “Tri godine svakodnevno sam uzimala razne anksiolitike, trankvilizatore i apaurine s alkoholom da bih mogla zaspati, a i onda sam spavala samo 2-3 sata. Zatim sam prešla na mogadone.”

Željko Marinić kaže: “Ovisnik čeka pomoć, dugo se muči, godinama se priprema na taj korak, a okolina mu ne pomaže jer ga pušta na miru, odmiče se od njega i on ima osjećaj da je sve u redu, dok se nešto ne dogodi, često u prometu. Tada uglavnom završavaju u bolnici. Liječenje znači apstinenciju, ali i biti drukčiji. Ako čovjeku nakon 10-15 godina pijenja uzmemo flašu, a on ne dobije u zamjenu neki drugi sadržaj, vraća se na ranije obrasce ponašanja i recidiv je neizbježan. Ne piti znači biti drugi čovjek, znači temeljitu promjenu stila života, ponašanja, interesa.”

Već nakon desetak dana pacijent se tjelesno oporavi, vrati mu se apetit, osjeća se bolje i misli da mu je dobro, a tek tada treba vidjeti zašto je pio i početi sveobuhvatni program liječenja, koji uključuje i članove obitelji. Ovisnika treba usmjeriti da se potvrđuje kroz obitelj, posao, sredinu u kojoj se kreće. Recidiv je gotovo neizbježan ako je jedini zadatak ne piti.

“Ti mi boravci pomažu. Dobijem infuzije, vitaminske injekcije i tablete antabusa, koji od milja zovemo našim anđelom čuvarom: tada se ne smije piti jer je opasno za život?, kaže Vesna. Ali etnologinja Sanja (63) ne drži se pravila da liječeni alkoholičar nikada ne može postati društveni potrošač: “Dnevno uzimam određene lijekove tri puta na dan, žestoka pića više ne pijem, ali povremeno si priuštim gemišt s puno vode.”

Ante Bagarić kaže: ” Osobe koje se osjećaju prazne i napuštene prije će posegnuti za tabletama od nekih koje će imati jasniji uvid da to nije adekvatan način i potražit će nešto drugo. Sve ovisi o strukturi ličnosti, o situaciji u obitelji, o socijalnoj situaciji. Rasprostranjena je zabluda da je ovisnost neizlječiva. U svijetu su se izliječile stotine tisuća ovisnika.”

Morani je gotovo nesnosno: “Meni je svaki dan bio strašan – borba da preživim, da ne poludim do večeri. Moji su dani su bili fokusirani isključivo na to da dan organiziram tako da ne budem sama, mislila sam da ću, budem li sama, sigurno poludjeti ili umrijeti.”

Vladimir Hudolin osnovao je 1964. prvi klub za liječene alkoholičare, danas ih ima 180 u Hrvatskoj, u Zagrebu 50. To je vrlo jeftin i uspješan način terapije. Dr. Vesna Golik-Gruber o tome kaže: “Klubovi liječenih alkoholičara provjeren su oblik rehabilitacije alkoholičara. Bez nastavka tretmana u klubu, liječenje alkoholičara ne daje rezultate. Liječenje je dugotrajan proces koji rijetko daje dobre rezultate ako u tome ne sudjeluju svi članovi obitelji: njihovo je sudjelovanje nužno, jer se radi na poboljšanju komunikacije, promjenama uloga članova obitelji, jačanju međusobne suradnje i uspostavi drukčijeg načina života bez alkohola.”

Jasna kaže da je, liječeći se, razmišljala što je činila svojoj djeci u tih deset godina koliko je pila: “I tako je počelo raščišćavanje u glavi, kao veliko pospremanje stana. Slušala sam predavanja o štetnosti alkohola i polako počinjala shvaćati što je ovisnost.” Prim. dr. sc. Mirjana Marković-Glamočak radi kao stručnjak u KLA Stara Tkalča: “Moraju shvatiti da nikada više ne mogu biti društveni potrošači alkoholnih pića – svi mogu biti zdravi ako više ne piju. Apstinencija i dolazak u klub je osnova liječenja, no uz to treba mnogo raditi na sebi. To ide polako, različito u svakog pojedinca. Postoji toliko alkoholizama koliko postoji alkoholičara, i isto toliko stilova apstinencije.”

Bivši ovisnici zajedno posjećuju izložbe i kazališta, idu na izlete i sportska natjecanja. “U klubu se učimo i voljeti sebe?, dodaje klupska psihologinja Marina. ?Alkohol tako postaje sporedan problem i često rješavamo svakodnevne probleme.”

“Alkohol je danas iza mene, ne postoji”, kaže Marta koja ne samo da apstinira već tri godine, nego je i vrlo aktivna u klubovima liječenih alkoholičara, za što je nedavno dobila i priznanje koje ukrašava prostorije Kluba u Tkalčićevoj 33. Dušica Cesarec postala je tajnica Zajednice klubova Zagreb, dežura na “Trijeznom telefonu” i pomaže onima koje tek čeka put kojim je sama prošla.

Pomaganje drugima dobar je motiv bivšim ovisnicima da i sami prestanu piti. Nastoje razgovarati o sadašnjosti i ne vraćati se u prošlost. “Čovjek mora sam odlučiti što će učiniti sa svojim životom?, tvrdi Dušica Cesarec.

Za Betty Ford, suprugu bivšeg američkog predsjednika Geralda Forda, tvrde da je osobnim primjerom spasila živote mnogih žena i riješila probleme mnogih obiteljimai. Otkrivši da pati od dviju vrlo teških bolesti, navela je mnoge da ranije počnu razmišljati o opasnostima da sami postanu žrtvama tih bolesti. Prva je rak dojke, a druga ovisnost. Ona je obavijestila javnost da boluje od raka dojke kad je kao “prva dama Amerike” bila u središtu pozornosti, a samo dvije godine nakon što je napustila Bijelu kuću otkrila i svoju ovisnost o lijekovima i alkoholu.

U ovom drugom slučaju ne samo što je otkrićem vlastitih problema potaknula druge žene da se suoče sa svojim problemom, nego im je odlučila i pomoći: osnovala je najslavniju američku kliniku za liječenje ovisnika, koja nosi njeno ime, a postala je poznata jer su se u njoj od ovisnosti izliječile mnoge poznate osobe, među ostalima glumice Elizabeth Taylor i Ali McGraw te jedan od najpopularnijih televizijskih glumaca Kelsey Grammer. Elizabeth Taylor je u klinici Betty Ford upoznala svog osmog muža, koji se ondje također liječio.

Betty Ford rodila se 1918. u Chicagu a njena se obitelj preselila u Grand Rapids u Michiganu. Nakon srednje škole otišla je na studij plesa i preselila se u New York, gdje je ušla u grupu najveće američke baletne umjetnice 20. stoljeća Marthe Graham. No baletnu karijeru prekinula je rano jer se iz obiteljskih razloga morala vratiti u Grand Rapids, gdje se zaposlila kao stilistica u robnoj kući.

U Grand Rapidsu prvi se put 1942. udala, no brak se nakon pet godina raspao. Upoznala je potom pet godina starijeg pravnika Geralda Forda koji je, odsluživši vojsku, u rodnom Grand Rapidsu počinjao pravničku i političku karijeru. Tada se kandidirao na listi Republikanske stranke i sa samo 30 godina izabran je u Kongres. Usred predizborne kampanje su se vjenčali a nakon njegove pobjede preselili u Washington, gdje su živjeli sljedećih 28 godina. Rodila je četvero djece i živjela tipično za suprugu političara zaokupljenog svojim poslom. Ford je 25 godina bio član Predstavničkog doma, gdje se isticao konzervativnim stavovima. Politički je napredovao do mjesta vođe republikanskih kongresmena u Predstavničkom domu. Kad se 1973. odlučio okaniti politike, dogodilo se nešto neočekivano.

Tada je predsjednik SAD-a bio republikanac Richard Nixon, čiji je potpredsjednik Spiro Agnew zbog velike afere morao dati ostavku, pa je Nixon na opće iznenađenje za novog potpredsjednika postavio Forda. No zbog afere “Watergate” i sam je Nixon 8. kolovoza 1974. bio prisiljen podnijeti ostavku pa je predsjednikom postao Ford. Tako je i njegova supruga Betty postala “prvom damom Amerike”.

No samo mjesec dana nakon što se uselila u Bijelu kuću dijagnosticiran joj je rak dojke. Iako su u to vrijeme žene takve stvari tajile, ona je odlučila javno progovoriti kako bi upozorila žene da redovito odlaze na liječničke preglede, da im se ne dogodi ono što se njoj dogodilo.

Uskoro je preuzela dužnosti predsjednikove supruge, no zbog operacije je imala dosta fizičkih i psihičkih posljedica, pa su joj liječnici prepisali lijekove za smirenje, za spavanje i protiv bolova. Kako bi se oraspoložila, počela je i piti, isprva malo, pa sve više. Sve je češće bila pijana, razdražljiva, gubila je koncentraciju, posebno nakon što je njen suprug 1976. izgubio izbore te su se preselili u Kaliforniju.

Jednog jutra 1978. iznenadila se kad su u njenu sobu banuli svi članovi njene obitelji, čak i neka djeca koja su doputovala iz drugih dijelova SAD-a, da ju suoče s istinom. Rekli su joj: “Mi te odviše volimo da bismo ti dopustili da tek tako odeš od nas. Moraš se liječiti.” S njima su bili liječnici i medicinske sestre i odmah počeli s terapijom. Deset dana odvikavala se kod kuće, a potom je na dva tjedna prebačena na odjel Mornaričke bolnice u Long Beachu. Počela se oslobađati i lijekova i alkohola, na kraju liječenja bila je nova osoba, mogla je početi nov život.

Opet je o tome odlučila obavijestiti javnost kako bi svojim primjerom pomogla i drugima da se spase od nevolje, kako bi potaknula ljude da se suoče s problemom i odu na liječenje, i zbog sebe i zbog svojih obitelji. Nakon dugih priprema i okupljanja financijera 1983. je u Palm Springsu u Kaliforniji otvorila “Betty Ford Center” za liječenje od ovisnosti.

Njen centar može istodobno liječiti 160 osoba, ima 100 kreveta, dok se ostali liječe ambulantno. Tretman traje 28 dana i stoji 16.500 dolara. Kroz centar je dosad prošlo oko 58.000 ljudi. Istraživanja su pokazala da se dvije trećine pacijenata trajno oslobodio ovisnosti, a neki su dolazili u centar više puta. Betty Ford, iako ima već 85 godina, redovito dolazi u centar te drži svakoj grupi pacijenata barem jedno predavanje o vlastitim iskustvima. Mnogi pacijenti tvrde da im je njen inspirativan primjer mnogo pomogao. Na nedavnoj proslavi 20. godišnjice centra bivša pacijentica, glumica Ali McGraw, koja je u centru bila 1986., u svom je govoru rekla da joj je Betty Ford svojim primjerom spasila život.

Zahvaljujući uspjehu njenog centra osnovani su i u drugim dijelovima SAD-a brojni drugi centri za liječenje raznih vrsta ovisnosti. Betty Ford je zbog toga nedavno dobila neka od najvećih američkih priznanja, Predsjedničku medalju slobode i Zlatnu medalju Kongresa. Pacijenata u njenom centru uvijek ima mnogo, nedavno su tamo bili i glumac David Hasselhoff i rapper Bobby Brown, suprug pjevačice Whitney Houston.

“Nisam pila ni zbog osobne tragedije, ni zbog nesretnih veza, ni zbog nedostatka samopouzdanja, nego zato što me to činilo bezbrižnom i veselom. Volim i voljela sam društvo, osjećala sam da u ovom društvu, koje prihvaća pijenje kao normalan stil ponašanja, imam svoje mjesto ? osjećala sam da sam prihvaćena,” priča Dušica Cesarec, diplomirana 52-godišnja ekonomistica koja se oslobodila ovisnosti o alkoholu.

Trijezni telefon 01/37-87-754

Uz telefon od 9?12 sati radnim danom dežuraju volonteri, dugogodišnji apstinenti, dajući informacije o radu i adresama klubova liječenih alkoholičara, vremenu održavanja sastanaka, liječenju i osobnim iskustvima s liječenjem i apstinencijom te dostupnoj literaturi. Ponekad je lakše uspostaviti prvi kontakt s nekim tko je i sam imao problema nego sa stručnjakom, a svaki je takav savjet dragocjen. Volonteri potiču na onaj najteži, ali i najvažniji korak – prvi korak k liječenju.

Od alkoholizma boluje 4 posto ljudi ? 15 posto odraslih muškaraca boluje od alkoholizma, a 15 posto prekomjerno pije. Od 10 alkoholičara, devet ima alkoholizam u obitelji. U Hrvatskoj ima 240.000 alkoholičara, što znači da oko 700.000 osoba, računajući i članove obitelji, izravno pati zbog alkohola. Službeno se registrira 10 do 25 posto od tog broja, a liječi se oko četvrtina alkoholičara. U Zagrebu ima 50.000 ovisnika o alkoholu, a svaki treći Zagrepčanin u obitelji ima problem s alkoholizmom. Žena alkoholičara najviše je u Britaniji, jedna na tri alkoholičara, zatim u Norveškoj, Njemačkoj i SAD (5:1) te Francuskoj i Kanadi (6:1). U Hrvatskoj, koja je četvrta po potrošnji alkoholnih pića u Europi, odnos muškaraca i žena alkoholičara iznosi 4:1.

JESTE LI ALKOHOLIČAR?

Jeste li ikad razmišljali o tome da biste trebali piti manje alkohola?
Jesu li vas ljudi ikad uznemirili ili ozlovoljili primjedbama na račun vašeg pijenja?
Jeste li ikad osjećali krivnju zbog pijenja alkohola?
Jeste li ikad popili alkohol ujutro da biste se smirili ili uklonili mamurluk?

Kod mladih jedan potvrdan odgovor znače da imaju probleme, kod odraslih to znače dva potvrdna odgovora. Ako imate tri i više DA, ovisnik ste o alkoholu ? posavjetujte se s liječnikom i počnite se liječiti.