Objavljeno u Nacionalu br. 639, 2008-02-12

U Hrvatskoj živi tri tisuće žena iz bivšeg Sovjetskog Saveza koje su domovinu napustile zbog karijere i ljubavi. Nacional istražuje tko su one, kako žive i čime se bave

‘Jednog dana donijela sam odluku, prodala auto, stan i namještaj, uzela svog psa i doselila se u Hrvatsku.” Odluka je to koju je prije tri godine donijela Ruskinja Diana Garifullina, danas uspješna poslovna žena i hrvatska snaha Diana Perkov. U Hrvatsku nije došla slučajno, već na nagovor svoje starije sestre Olge Kliškinić koja je u Split došla još 1990. nakon udaje za Hrvata. S početnim kapitalom od prodaje svoje imovine u Rusiji, Diana Garifullina, diplomirana ekonomistica, otvorila je u Splitu salon za njegu ruku i danas ima uhodani posao, ovlašteni je distributer tvrtke Creative Nail Design za Dalmaciju te zapošljava tri radnice iz Hrvatske. Osim što se u međuvremenu zaljubila i udala za Dalmatinca slavonske krvi Borisa Perkova, zajedno sa sestrom nedavno je odlučila pokrenuti i novi posao. U splitskom hotelu Le Meridien Lav otvorile su draguljarnicu i turističku agenciju Aspalathos koja radi za rusko i ukrajinsko tržište.

Ideja o turističkoj agenciji nije došla slučajno jer je Olga Kliškinić osam godina tijekom ljeta radila kao turistički vodič. Kad su ona i Diana upoznale Josipa Gojuna, Splićanina iz Švicarske koji je izrađivao nakit čak i za europske kraljevske obitelji i koji je u Splitu tražio partnera, rodila se ideja da ta dva posla ujedine. Pored vođenja turističke agencije, Olgi Kliškinić ostaje dovoljno vremena da i dalje radi kao instruktorica aerobika, budući da je apsolventica Više trenerske škole na Kinezioškom fakultetu u Zagrebu. Trenutačno radi i na projektu odlaska Hrvata na Sjeverni pol koji podupire i Stipe Božić. Osim toga, Olga Kliškinić je i majka dvojice sinova, 17-godišnjeg Brune i 15-godišnjeg Franka.

Diana Perkov i Olga Kliškinić nisu jedine Ruskinje u Hrvatskoj. Oko tri tisuće stranaca s područja bivšeg Sovjetskog Saveza, većinom žena, živi u Hrvatskoj, a ovdje su uglavnom došle nakon udaje za Hrvate. Mnoge su se toliko dobro asimilirale da se više uopće ne osjećaju kao strankinje, a naravno, bilo je i onih koje nisu uspjele i koje su se nakon nekog vremena vratile u domovinu. O životu u Hrvatskoj razgovarali smo sa ženama različitih biografija. Iako su u početku imale problema s jezikom i kulturom, mnoge su se odlično snašle u profesionalnom smislu, i to ne samo one visokoobrazovane.

Uspješnu karijeru u Hrvatskoj ostvarila je i Ervina Sulejmanova, prvakinja baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, rođena u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana. Ona je u Hrvatsku, najprije u Split, stigla sa suprugom Botirom Ohundadajevim, baletnim pedagogom. Njihov put do Zagreba vodio je preko Beograda.

“Ubrzo nakon što smo se 1989. godine vjenčali, suprug je dobio poziv da dođe u Beograd, najprije kao gost pedagog, a potom su mu ponudili i stalni ugovor, dok sam ja imala karijeru u Boljšoj teatru u Taškentu. U prosincu 1991. trebala sam doći kod supruga samo u posjet da zajedno proslavimo Novu godinu jer sam u siječnju sa svojim baletom trebala ići na turneju. No, kad sam došla, suprug mi je rekao da me ne pušta doma jer ne može više izdržati brak na daljinu. Govorila sam mu da računaju na mene za turneju, ali njega ništa nije zanimalo i tako sam ostala. No, u Beogradu nisam bila ni mjesec dana jer smo baš u to vrijeme prihvatili zamjenu koju nam je ponudila kolegica Višnja Đorđević iz Splita. Kako nikad u životu nisam vidjela more, odmah sam pristala”, ispričala je prvakinja baleta koja je nakon Splita sa suprugom došla u Zagreb 1994. na poziv Almire Osmanović. Za razliku od svog supruga koji je baletni pedagog i koji je došao kao autoritet, Ervina se u početku morala itekako dokazivati, a jako dugo je čekala i da dobije status baletne prvakinje.

“Ja sam ipak došla kao konkurencija, pa shvaćam zašto su me neki ljudi teže prihvatili, no to se s vremenom promijenilo, kad su me upoznali. I da sam došla iz Engleske, isto bih se tako morala dokazivati. Mislili su da ne mogu plesati moderni balet jer dolazim iz ruske škole gdje se uči samo klasika, ali dokazala sam da mogu. Velika je razlika između Boljšoj teatra u Rusiji i Hrvatskog narodnog kazališta. U Rusiji je svaki drugi dan bila druga baletna predstava, imali bismo dan i pol za pripremu, dok je ovdje ritam lakši.” Iako rođena u Uzbekistanu, Ervina Sulejmanova porijeklom je iz Krima u Ukrajini, drugim riječima krimska Tatarka. Za vrijeme Drugog svjetskog rata njezin je otac iz rodne Ukrajine sa sedam godina bio deportiran vlakom na istok. Tamo je upoznao i njezinu majku. Iako su se njezini roditelji vratili u Ukrajinu čim je počela perestrojka, Ervina je vezana uz rodni Taškent jer je tamo živjela do svoje 20. godine. Tamo imaju i stan i rodbinu. Taškent je od Krima udaljen četiri sata leta avionom, a njezin se otac jednom ondje uputio automobilom i trebalo mu je pet dana da stigne. Ervina i Botir, kojem je otac Uzbek, a mama Ruskinja, imaju sina kojem su dali tatarsko ime Ediger. Upravo zbog njega namjeravaju ostati u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj će Ediger, smatraju, imati više mogućnosti. U Ukrajini, a posebno u Uzbekistanu, standard je znatno lošiji, plaće su manje, a cijene iste kao ovdje. Iako su u Zagrebu kupili najprije manji stan pa kuću, kažu da bi im to bilo teško da nisu imali obiteljsku ušteđevinu iz domovine jer plaće umjetnika ni u Hrvatskoj nisu baš visoke. U Hrvatskoj će morati i puno dulje raditi da zasluže mirovinu.

“Tamo bih već bila u penziji. U bivšem SSSR-u balerine idu u mirovinu sa 20 godina staža. Mnoge moje vršnjakinje su već penzionerke, dok ja u Hrvatskoj moram napuniti 26 godina staža. Iako imam ukupno gotovo 21 godinu staža, pet godina koje sam plesala u svojoj domovini po hrvatskom zakonu mi se ne priznaje, već samo 16 godina staža koji sam ostvarila u Hrvatskoj. No, to me ne brine jer se dobro osjećam i volim plesati.” Ervina Sulejmanova i Botir Ohundadajev jedni su od brojnih umjetnika s područja bivšeg Sovjetskog Saveza koji rade u Hrvatskoj. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, kao i u Splitu i Rijeci, ima mnogo plesača s područja bivšeg Sovjetskog Saveza koji su upravo u Hrvatskoj ostvarili svoj puni umjetnički potencijal i bolji životni standard te ovdje pronašli novu domovinu.

Bivša apsolventica optičkog elektronskog strojarstva u Moskvi Jana Nikitina, danas Pešić, u Zagrebu radi kao referentica i prevoditeljica u poduzeću Kemokompleks. U Hrvatsku je odlučila doći zbog supruga Zorana Pešića kojeg je upoznala 1993. dok je bio na privremenom radu s građevinskom tvrtkom u Moskvi. “Zoran mi je rekao: ‘Slušaj, ja ću se jednog dana vratiti u Hrvatsku. Ako želiš, dođi sa mnom’”, priča Jana koja se 1996. za Zorana udala u Moskvi, a 1997. došli su živjeti u Zagreb gdje su rođena i njihova djeca Daniela i Antonio. Zbog majčinstva Jana se u početku nije imala vremena posvetiti dovršetku studija i eventualnoj nostrifikaciji diplome. Odustala je kad je saznala da na Strojarskom fakultetu u Zagrebu i ne postoji smjer koji je studirala u Moskvi. No, zato je naučila odlično govoriti hrvatski jezik što joj je, uz znanje njemačkog i nešto engleskog, pomoglo da dobije današnji posao. Njezina djeca danas odlično razumiju ruski jezik, kćer malo bolje jer i pjeva na ruskom, a sin nešto lošije jer ga osim nogometa ništa ne zanima. No, odlazak u pravi moskovski cirkus s tradicijom dugom više od sto godina, ipak ga je jako oduševio i sad i Antonio i njegova sestra Daniela mamu ispituju kad će ih ponovno voditi u Rusiju. ”U Moskvi također živi velik broj stranaca, a za razliku od nekadašnjih vremena kad su Rusi na strance gledali kao na spomenike”, kaže Jana Pešić, ”danas je to postalo normalno, isto kao i u Zagrebu.” U 11 godina, koliko već živi u Hrvatskoj, nije se susrela s predrasudama i uvijek se svugdje osjećala dobrodošlom. Smatra da to ponajviše ovisi o karakteru osobe.

“Ima puno ljudi koji se ne snađu jer im je teško naći posao. No, to nije slučaj samo s Rusima, koliko samo ima nezaposlenih Hrvata.”

Liječnica Agnija Štimac, djevojački Svetlova, diplomirala je medicinu 1996. godine u Tomsku, na najstarijem sveučilištu u Sibiru. U Hrvatsku je došla 1998. sa suprugom Robertom Štimcom, Erisconovim inženjerom koji je u Sibiru bio na službenom putovanju. U to je vrijeme i hrvatskim liječnicima, kaže, bilo teže naći posao nego danas, a ona nije mogla odmah nostrificirati diplomu jer je oko četiri godine trajao proces dobivanja hrvatskog državljanstva, što je jedan od uvjeta za nostrifikaciju. U početku joj je bilo teže i zbog nepoznavanja jezika te prvog majčinstva. Kako smjer pedijatrije koji je studirala u Tomsku ne postoji na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, nego se može tek naknadno specijalizirati, priznata joj je diploma liječnika opće prakse. No, godinu dana stažiranja u Rusiji nije joj priznato pa je staž ponavljala u KB Sestre milosrdnice u zagrebačkoj Vinogradskoj ulici. Ipak smatra da je imala sreće jer su mnogi njezini kolege morali polagati i razlike u ispitima, a pred njom je još samo polaganje stručnog ispita. Rusija je, kaže, golema, i ima mnogo fakulteta ili smjerova kakvi u Hrvatskoj ne postoje.

Ruska frizerka i svadbena stilistica, 32-godišnja Amina Ćurčić, djevojački Viljdanova, u Zagreb je stigla prije pet godina sa suprugom Miroslavom Ćurčićem i njihovim sinom Adrianom. Već nakon godinu i pol otvorila je vlastiti frizerski salon.

“Došla sam ovdje s osam godina iskustva, no nije bilo lako dokazati da sam dobar frizer jer sam ipak došla izvana, imam drugu školu. No, bila sam hrabra i kad sam tražila posao, ušla sam u jedan salon i rekla: ‘Dobar dan, ja sam ruska stilistica i tražim posao.’ I dobila sam ga. Godinu i pol radila sam u nekima od najboljih frizerskih salona u Zagrebu, a onda sam prije tri i pol godine otvorila vlastiti salon Nefertiti, tako reći bez novaca. Nije bilo lako, ali bila sam uporna. Najbitnije mi je bilo da imam dobrog muža i obitelj.

Danas idem na revije, seminare, prije dvije godine sudjelovali smo i na Extrinu natječaju za frizera godine gdje smo osvojili drugo mjesto. Planiram otvoriti frizersku akademiju specijaliziranu samo za večernje i svadbene frizure i make-up. Majstorski ispit već sam položila kad sam otvarala salon, a sad polažem za pedagoga na Učiteljskoj akademiji kako bih mogla predavati.”

Prije nego što su došli u Hrvatsku, Amina i njezin suprug živjeli su tri godine u mjestu Soči na obali Crnog mora, gdje je ona i rođena, a šest godina proveli su u Moskvi gdje je 1998. rođen njihov sin Adrian. Iako su ondje imali dobar standard, jer je Soči bogato mjesto s razvijenim turizmom, smješteno sa zapadne strane na obroncima Kavkaza, a s istočne na obali Crnog mora, zbog suprugove želje da se ipak vrati u Hrvatsku, obitelj se preslila u Zagreb.

UMJESTO POLARNE NOĆI, ŽIVOT NA MEDITERANU

Sestre Diana Perkov i Olga Kliškinić dolaze iz najsjevernijeg grada u Rusiji, Norilska, gdje je zimi toliko hladno da se preko dana automobili uopće ne gase. Zima traje devet mjeseci, a poznat je i po polarnim danima i noćima. Grad je zatvoren za strance jer su u blizini nuklearne baze, a zbog nalazišta nikla koji se koristi za gradnju svemirskih brodova, strateški je važan.

KRIMSKA TATARKA, PRVAKINJA ZAGREBAČKOG BALETA

Ervina Sulejmanova prvakinja je baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U Hrvatsku, najprije u Split, došla je sa suprugom Botirom Ohundadajevim, baletnim pedagogom, na početku rata. Njih dvoje su se upoznali u Boljšoj teatru u njezinom rodnom Taškentu u Uzbekistanu. Ona je tada, kaže, bila klinka, a on veliki plesač. No, nikada nisu zajedno nastupali.

OD EMIGRACIJE DO USPJEHA

Predsjednik udruge Nacionalna zajednica Rusa Hrvatske Jevgenij Jalunjin ističe da je najviše Rusa u Hrvatsku došlo nakon Oktobarske revolucije kada su ovdje postojale i ruska škola, gimnazija i kazalište, a među ruskim emigrantima bio je veliki broj visokoobrazovanih ljudi, intelektualaca, slikara, redatelja, koreografa, primabalerina, profesora, liječnika i raznih drugih profesija. No, u Hrvatskoj je sve do 2001. godine postojao zakon koji je za nacionalne manjine priznavao samo one koje su na području Hrvatske živjele 300 godina. Novim zakonom iz 2001. godine, reguliran je status Rusa, Ukrajinaca i ostalih nacionalnih manjina s područja bivšeg Sovjetskog Saveza.

U svojoj knjizi ”Emigranti iz Rusije u znanstvenom i kulturnom životu Zagreba” statusom građana bivšeg SSSR-a na području bivše Jugoslavije, naročito Hrvatske, kroz povijest 20. stoljeća bavi se i Tatjana Puškadija-Ribkin.

“U vrijeme SSSR-a bilo je vrlo nepopularno spominjati emigrante iz Rusije, a u sovjetskoj znanstvenoj i publicističkoj literaturi to je bila jedna od tabu tema. Nakon raspada SSSR-a (…) započinje razdoblje vrlo intenzivnog istraživanja povijesti tzv. bjeloemigracije ”, stoji u jednom od poglavlja knjige u kojoj autorica ističe i mnoga poznata ruska imena u Hrvatskoj poput spisateljice Irine Aleksander, matematičara Borisa Apsena i Georgija Skrigina, majstora umjetničke fotografije.

SOS TELEFON ZA SLUČAJEVE DISKRIMINACIJE ILI NASILJA

Nisu se sve žene koje su stigle iz zemalja bivšeg SSSR-a snašle u Hrvatskoj. O problemima s kojima se one susreću, progovorila je nedavno javno i Julija Radetić, predsjednica udruge Rodina, internacionalne udruge Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa, Armenaca, Moldavaca, Hrvata, Mađara, Slovaka, Čeha, Slovenaca i drugih narodnosti, osnovane prije nepune četiri godine.

“Primarni cilj nam je uspostava SOS telefona na kojem bismo tim ženama davale razne pravne savjete, psihološku pomoć ili naprosto popričale s njima na njihovom jeziku. Cilj nam je i educirati ih o njihovim pravima. Nedavno smo proveli istraživanje prema kojem je čak 44 posto emigrantica doživjelo neki oblik diskriminacije, a 19 posto ih je bilo žrtvom obiteljskog nasilja ”, kaže Julija Radetić.

PREKO EGIPTA U ZAGREB

Obitelj Seleznev u Hrvatsku je iz Moskve došla prije 11 godina, a prije toga živjeli su četiri godine u Egiptu. Vladimir Seleznev ugledni je plivački trener koji je trenirao i Gordana Kožulja, Vanju Rogulja, Alekseja Punjinskog, Antu Maškovića, Sašu Imprića, sve bivše i sadašnje prvake i rekordere koji su ukupno osvojili više od 32 svjetska i europska naslova. Irina Seleznev diplomirana je psihologinja te svojim savjetima suprugu pomaže u treninzima. Njihova 24-godišnja kći Natalia u Moskvi je završila Akademiju fizičke kulture, sporta i turizma te ovdje nostrificirala diplomu. Bavi se plivanjem, bila je finalistica izbora za Miss sporta i Miss Universe, a sada radi za tvrtku koja gradi sportske objekte.