Problem seksualnog zdravlja u Hrvatskoj u velikoj mjeri je zanemaren, slažu se stručnjaci koji se bave tom problematikom. Iako je teško procijeniti je li broj osoba sa seksualnim smetnjama u porastu ili je riječ o njihovu osvještavanju da potraže pomoć stručnjaka, danas sve više ljudi traži pomoć seksualnih terapeuta u rješavanju najrazličitijih problema. Nacional je istražio koliko ljudi u Hrvatskoj pate od seksualnih poremećaja, koji su to poremećaji, kako utječu na njihov svakodnevni život, što ih uzrokuje, može li ih se i kako izliječiti. Tim povodom potražili smo odgovore eminentnih stručnjaka iz tog područja: Nataše Bartolin Belić, Ide Šamanović, Gorana Arbanasa i Aleksandra Štulhofera.

Nataša Barolin Belić, geštalt psihoterapeutkinja EAGT, ECP, seksualna terapeutkinja i savjetnica za partnerske odnose, 12 godina vodi privatno savjetovalište, a seksualnu terapiju provodi oko devet godina. Tvrdi da je pitanje seksualnog zdravlja jako zanemarena kategorija u našem društvu. Uvjerena je da seksualne tegobe mogu jako utjecati na osobu i njeno funkcioniranje u obitelji i na poslu. Takva osoba, tvrdi, može imati teškoća u obavljanju posla, a kod senzibilnijih ljudi sve se to jače manifestira, no i “najjačima” neće biti svejedno. Objasnila je da su istraživanja pokazala da ljudi seksualnu smetnju mogu doživljavati puno intenzivnije od ostalih smetnji: “Svoj problem napušu kao balon, taj balon bude toliko velik da više ne vide ništa drugo osim svoje seksualne smetnje.”

Činjenica je da seksualnost predstavlja najintimniji dio čovjeka i zato je, tvrdi, jednom muškarcu, na primjer, puno lakše otići liječniku zbog nekih želučanih tegoba nego se obratiti za pomoć ako ima problem s erekcijom. “Neki klijenti s erektilnom disfunkcijom znali su mi reći da će im svi problemi nestati samo da im se počne dizati. Žene jako mori ako ne mogu doživjeti orgazam, dok one s vaginizmom često sebe doživljavaju kao nesposobne za normalan život”, objasnila je Nataša Barolin Belić.

Za samu terapiju rekla je da nije uvijek jednostavna. Upravo suprotno, tvrdi da može biti klijentima bolna jer zahtijeva puno rada na sebi i može od klijenta zahtijevati osvještavanje raznih psihičkih procesa. “U početku gotovo uvijek ima puno suza. Jedna klijentica prisjetila se tijekom terapije da je na početku samo plakala, a sada se ne sjeća kad je zadnji put pustila suzu jer je upoznala procese u sebi, shvatila sebe i osjeća se puno bolje”, prepričala je Nataša Barolin Belić.

TVRDI DA JOJ DOLAZI JAKO MALO MUŠKARACA s problemom preuranjene ejakulacije, iako se radi o njihovoj najučestalijoj smetnji. Najviše joj dolaze s problemima postizanja erekcije i odgođene ejakulacije. Smatra da je to zato što muškarce nemogućnost postizanja orgazma puno više muči od preuranjene ejakulacije. No bilježi i slučajeve muškaraca sa smanjenom seksualnom željom, za koju kaže da je najčešća ženska seksualna tegoba. Žene se, pak, u njeno savjetovalište javljaju i zbog smetnji s orgazmom, ali i bolova tijekom spolnog odnosa, odnosno dispareunije, vaginizma i slično.

“Vaginizam je grč mišića vagine, kada u nekim slučajevima ni štapić za uši u nju ne može ući, ne može se napraviti ni ginekološki pregled, a o penetraciji da ne govorimo. Takve žene dolaze na terapiju jer ne mogu imati nikakav penetrativni odnos”, pojasnila je Nataša Barolin Belić.

Muškarcima je, smatra, pitanje erekcije jako važno, navela je i da ima puno uzroka problema erektilne disfunkcije, ali u svojoj praksi najčešće je bio anksioznost, odnosno sklonost brizi. Međutim, tvrdi da na erektilnu disfunkciju može utjecati i ako je osoba napeta i uplašena. “Hoće li zadovoljiti partnericu, hoće li izdržati dovoljno dugo, sve su to sumnje koje mogu stvoriti smetnje u erekciji. Osim toga, na spomenuti problem može jako utjecati iscrpljenost, ako je muškarac preopterećen poslom i brigama. Loše mogu utjecati i problemi u odnosu među partnerima ako se iscrpljuju svađama, očekivanjima, potrebama, ogradama, krutostima, a uzrok mogu biti i neodrađena seksualna iskustva iz djetinjstva”, objasnila je Nataša Barolin Belić.

Problem odgođene ejakulacije nastaje najčešće kada se muškarac ne može opustiti. To se događa muškarcima koji se dugo susprežu kako bi zadovoljili partnericu pa na kraju ne mogu svršiti. “Dogodi im se zakočenost i nemogućnost prepuštanja. U rjeđim slučajevima to može biti i strah od neželjene trudnoće”, rekla je Nataša Barolin Belić.

U žena na smanjenu seksualnu želju jako često utječe umor: “Ako je zaposlena, ima malu djecu, ako ima puno obveza i nikoga tko bi joj pomogao, žena će biti preumorna, što joj može smanjiti seksualnu želju.”

Kada je riječ o uzrocima vaginizma, tvrdi da su uglavnom to neke nerazriješene stvari vezane uz seksualnost potaknute nekim neugodnim ili traumatskim doživljajem: “Bilo da je klijentica kao dijete čula roditelje tijekom spolnog odnosa pa interpretirala da mama pati, bilo da se u djetinjstvu igrala pa je u toj igri nastala neka prisila vezana uz seksualnost zbog koje se osjetila povrijeđeno, ali vaginizam može biti i posljedica rigidnog vjerskog i obiteljskog odgoja.”

Spomenula je i da je u praksi imala parove koji su više od 10 godina bili zajedno, žena je patila od vaginizma i više od 10 godina živjeli su bez penetracije. Oni su, tvrdi, razvili svoj način seksa, oboje bi doživljavali orgazam i uživali, ali penetracije nije bilo. “Raduje me kad klijentice koje tako dugo nisu imale penetrativne odnose, profunkcioniraju i zatrudne. Ove godine su tri klijentice s takvim problemom uspjele ostati u drugom stanju i rodile troje zdrave dječice”, rekla je Nataša Barolin Belić.

Kao čest problem svojih klijenata spomenula je i diskrepanciju seksualne želje, odnosno pojavu kad partneri imaju različitu razinu želje za seksom. Objasnila je da postoji šest razina seksualne želje, od izrazito visoke do izrazito niske. U kategoriju izrazito visokih spadaju osobe kojima je potreban seks i više puta na dan, a u kategoriju izrazito niskih osobe sa željom od moguće i svega nekoliko puta godišnje.

“Ako je par različit po prirodi seksualne želje, nije riječ o disfunkciji, ali to jest problem jer partner kojemu treba manje seksa osjeća pritisak, a drugi odbijanje. Potrebno je da takav par čim prije počne raditi na rješavanju problema jer u suprotnom nakon niza godina mogu nastati velike međusobne zamjerke i gorčina koje je teže liječiti”, rekla je Nataša Barolin Belić i dodala da u pravilu muškarci u vezi češće imaju veću seksualnu želju, ali da može biti i obrnuto. Osim toga, postoje i situacije u životu koje mogu pojačati ili smanjiti seksualnu želju.

Spomenula je i da na smanjenje želje, ali i na smetnje u erekciji kod muškarca može utjecati pretjerano gledanje pornografskih sadržaja. Tvrdi da muškarac koji gleda puno pornografije može imati manje podražaja od stvarne žene. Muškarcima s tim problemima u pravilu savjetuje suzdržavanje od gledanja pornografije i ponovno njegovanje bliskosti s partnericom. Smatra da za muški mozak pretjerano izlaganje pornografiji može biti štetno: “Imala sam situaciju da mi dođe par u kojem muškarac gleda pornografiju, masturbira i manje seksa ima sa ženom ili ga više nema. Dakako da ta situacija ženi jako smeta. U takvim slučajevima postavljam različite ciljeve: da muškarac prestane gledati, da malo smanji, da se žena uključi…”, ispričala je Nataša Barolin Belić.

REDOVITO PROVODI I TERAPIJE homoseksualnih parova, a u njezinu ordinaciju češće joj po pomoć dolaze muški homoseksualni parovi. Tvrdi da imaju slične smetnje kao i heteroseksualni parovi. Povremeno joj dolaze homoseksualci koji imaju teškoća s prihvaćanjem svoje orijentacije. “Imala sam klijente koji nikad o tome nisu pričali već su prvi put progovorili na terapiji. Jedan je čak došao s roditeljima jer se nije mogao sam nositi s time”, zaključila je Nataša Barolin Belić.

Ida Šamanović, profesorica psihologije i specijalistica seksualne terapije na KBC Zagreb, primijetila je da tijekom više od desetljeća, koliko radi svoj posao, raste broj osoba i parova koji dolaze u ambulantu za partnersku i seksualnu terapiju. Tome bez sumnje, tvrdi, osim medijskog utjecaja, pridonosi interdisciplinarna suradnja s drugim liječnicima, u prvom redu liječnicima obiteljske medicine i urolozima koji na KBC Zagreb upućuju pacijente na uputnicu u okviru usluga HZZO-a.

Kao najčešće seksualne smetnje kod muškaraca navela je probleme s erekcijom i preuranjenom ejakulacijom, dok su kod žena to snižena seksualna želja i smetnje orgazma. “Premda nemamo podatke o prevalenciji i incidenciji seksualnih problema na reprezentativnom nacionalnom uzorku, prema dostupnim podacima u našoj zemlji oko 25 posto muškaraca i 40 posto žena ima seksualne smetnje”, rekla je Ida Šamanović i dodala da su takvi podaci u skladu s inozemnim istraživanjima koja, provedena na pet kontinenata, nalaze seksualne smetnje kod 30 posto muškaraca i 40 posto žena.

Napomenula je da je često prisutna predrasuda o seksualnoj terapiji kao tjelesnoj vježbi, učenju novih seksualnih poza, „kako da vas nikada ne zaboravi”, „kako da ga osvojite, zaludite, napustite i sve to u 10 koraka”. Smatra da mediji tu snose bitnu odgovornost jer često seksualnost vežu uz fotografije mladih i lijepih ljudi, polunagih tijela. Tvrdi da takve slike potkrepljuju mit da seksualnost umire u starijoj životnoj dobi. “Ismijavati ili negirati seksualnost baka i djedova nije u skladu s realnošću. Seksualnost je dio našeg bića, iako se tijekom godina mijenja i oblikuje poput nas samih. Nadam se stoga da nećete ovaj tekst popratiti stereotipnim golišavim fotografijama”, rekla je Ida Šamanović i dodala da njezina klinička praksa potvrđuje da se lakše osloboditi odjeće nego vlastitih predrasuda, strahova i nesigurnosti kao snažnih prepreka istinske bliskosti između dvoje ljudi.

KOD NJE SE NERIJETKO PARTNERI žale na nedostatak zajedničkog vremena zbog obaveza s kojima su suočeni. Tvrdi da ako na vrijeme ne uspiju posložiti hijerarhiju prioriteta u kojima partnerstvo zauzima značajnije mjesto, mnogi od njih se na zajedničkom putu međusobno izgube. “Postanu stranci iako žive pod istim krovom. Ako im stresovi nisu oduzeli vitalnost i libido, raste mogućnost vanbračnih afera, kao i prekida veze”, rekla je Ida Šamanović.

Spomenula je da postoji više vrsta preljuba. Tako se, smatra, neki dogode samo jednom i osjećaj krivnje dugo razdire dušu preljubnika, a drugi se dešavaju opetovano i preljubnik, češće muškarac, smatra da je to odraz jačeg muškog libida. “Upravo kod učestalih preljuba radi se o nedostatku poštovanja prema partneru i sebičnosti jer preljubnik pravo na preljub uglavnom dopušta samo sebi te zazire već od pomisli da može i sam biti prevaren”, objasnila je Ida Šamanović.

Dodala je i da posebno dugotrajan preljub podrazumijeva neku vrstu tajne, čime stavlja prevarenog partnera u neravnopravan položaj. Međutim, kao što se preljubi razlikuju, razlikuju se i mogući ishodi: “Pamtim par koji mi je dolazio tijekom katarze zbog preljuba koji je, kako je vrijeme pokazalo, još više učvrstio njihovu vezu i osigurao kvalitetnije partnerstvo koje više nikad nije bilo isto.”

No najčešći problemi s kojima joj dolaze muškarci i žene su oni statistički najučestaliji. Kod žena su to, tvrdi, poteškoće postizanja orgazma koje su najčešće kod najmlađih žena. Istaknula je i da žene od četvrtog desetljeća češće iznose sniženu seksualnu želju, što smatra vjerojatno povezanim s poteškoćama usklađivanja brojnih životnih uloga, posebno majčinstva i profesije. “Padu seksualne želje doprinose brojni egzogeni stresovi, posebno ekonomska kriza i nezaposlenost, koji su često povezani uz perzistirajuću tjeskobu i pad raspoloženja. Usto, brojne bolesti pridonose seksualnim smetnjama, posebno padu želje, poput bolesti štitnjače, kronične boli, mnogih poslijeoperativnih stanja, također depresivni poremećaj, gubici bliskih osoba, ali i lijekovi”, ispričala je Ida Šamanović i dodala da i kontracepcijske tablete mogu biti povezane s padom libida, ali rjeđe i s poteškoćama postizanja orgazma.

Ona smatra da sniženoj seksualnoj želji pridonosi i loš odnos s partnerom, posebno onim koji je nezainteresiran za istinske potrebe, uključivo seksualne, bilo zbog „urođenog egocentrizma” ili pak seksualnog neznanja bez obzira na životnu dob i iskustvo. S druge strane, tvrdi, razina testosterona zaslužnog za seksualnu motivaciju obaju spolova, počinje opadati nakon menopauze: “U tom razdoblju se ujedno, zbog pada estrogena, češće javlja pad seksualne želje, kao i bolnost seksualnog odnosa. Fizičke promjene u procesu starenja kod nekih žena dovode do pada samopoštovanja, čemu pridonosi fokus društva, a nekad i samog partnera, na fizičku ljepotu žene.”

Spomenula je i da se susrela s problemom vaginizma. Rekla je da se radilo o paru koji nije imao genitalni seksualni odnos tijekom dvaju desetljeća dobrog braka. “Došli su na terapiju ‘zadnji tren’ u četrdesetim godinama jer žele dijete. Zbog seksualne traume koju je pacijentica doživjela u djetinjstvu, a koju je skrivala, kao što žrtve često čine, razvila je strah od penetracije paničnog intenziteta koji je sprječavao da ima genitalni seksualni odnos”, ispričala je Ida Šamanović i dodala da je tijekom terapije i razrješenjem primarnog uzroka, svladan i vaginizam te je par dobio mogućnost raditi na potomstvu.

Aleksandar Štulhofer, pokretač seksualne terapije u Hrvatskoj i predstojnik Katedre za seksologiju na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra da se u posljednjih 25 godina situacija promijenila i da je u međuvremenu na vrh rang liste seksualnih problema i kod žena i muškaraca došao poremećaj seksualne želje, odnosno nedostatak seksualnog interesa. Smatra da taj poremećaj u pravilu nije vezan uz zdravstveni status ili fizičko funkcioniranje, već motiviranost. “Budući da nije povezan s fizičkim simptomima, osobe s tim problemom rijetko će se obratiti liječniku, pa čak i psihoterapeutu. Oni smatraju da imaju problem, no ne vjeruju da se taj problem može riješiti odlaskom stručnjaku. U tom smislu, vjerojatno je priličan broj slučajeva još uvijek ‘nevidljiv’ jer osobe s tim nedostatkom motivacije najčešće ne govore o tome”, rekao je Štulhofer.

“Epidemija” nedostatka seksualnog interesa ima više uzroka, tumači Štulhofer, a na prvo mjesto stavio je pretjerana očekivanja. Tvrdi da je svijet zasićen seksualiziranim medijskim sadržajima i popularnom kulturom koja kao jedan od kriterija za procjenu vlastite uspješnosti i vitalnosti nameće intenzivnu seksualnu aktivnost. “Novi je standard imati aktivan, intenzivan, bogat i uzbudljiv seksualni život. Imamo osjećaj da svi drugi žive takav život osim nas. Posljedica je da mnogi od sebe ili partnera počinju očekivati više nego što je moguće i onda se pojavljuju problemi”, objasnio je Štulhofer.

Tvrdi da seks nije nešto što možemo instrumentalizirati, odnosno koristiti kako bismo se osjećali važnije ili uspješnije. Seks možemo koristiti da budemo popularniji ili voljeni, ali nas to neće učiniti sretnijima i prihvaćenima. “Često se želimo svidjeti drugima, ponekad i trudeći se biti drugačiji nego što jesmo. Ako ponekad i upali, nije održivo na duge staze. Takvi smo kakvi jesmo, autentičnost je sve što imamo. Isto vrijedi i za seksualnost. Svatko nosi svoju seksualnost. Učiniti da netko želi seks češće, jednako je uzaludno kao i truditi se da netko ima manju potrebu za seksom. No ono što valja imati na umu jest da seksualni interes nije općenit. Našu seksualnu motivaciju u priličnoj mjeri određuju partner ili partnerica”, ustvrdio je Štulhofer.

Tijekom dugogodišnje prakse susretao se s različitim slučajevima i različitim ishodima savjetovanja. “Ako netko zbog dijabetesa ima problema s erekcijom, a lijekovi mu u tome ne pomažu ili ih ne želi više uzimati, uspjeh se odnosi na to koliko su taj muškarac i njegova partnerica ili partner uspjeli revidirati vlastiti seksualni život, odnosno uspješno izgraditi djelomično nove obrasce ponašanja koji manje ovise o erekciji i penetraciji. To znači uspjeh, a ne erekcija kakvu je imao s 25 godina”, objasnio je Štulhofer. U nekom drugom slučaju uspjeh može biti lakše nošenje sa situacijom kao što je, primjerice, izražena razlika među partnerima u razini seksualne želje.

Tvrdi da za uspješnost savjetovanja i terapije veliku ulogu ima motiviranost obaju partnera da se uhvate ukoštac s problemom. “Par koji obilježava visoka razina povezanosti i emocionalne bliskosti, što znači da su spremni razgovarati, biti iskreni jedan prema drugom i ne odustati, ima više šansi jer mogu računati s podrškom partnera. Kvalitetna veza je uvijek ogromna prednost, bez obzira na to o kakvom je seksualnom problemu riječ”, rekao je Štulhofer i dodao da, s druge strane, neki dolaze samo zato da bi partneru kasnije mogli reći da su pristali na sve kako bi riješili problem, no bez uspjeha.

On tvrdi da uloga seksualnog terapeuta nije savjetovati ljude što da rade sa svojim životom. “Naša je uloga slušati, pokušati razumjeti i osjetiti klijente, reći nešto o onome što nam se mota po glavi dok ih slušamo te im ponekad predložiti nešto što mogu isprobati i vidjeti ima li to za njih smisla. Što će učiniti, u potpunosti je na njima. Odgovor na pitanje o ostanku u vezi ili izlasku iz nje, nije na nama”, objasnio je Štulhofer i dodao da seksualni terapeuti ne mogu predlagati, a kamoli određivati kako bi trebao izgledati nečiji seksualni život jer zlatni standard ne postoji.

Goran Arbanas, dr. med., psihijatar i seksualni terapeut, radi na Klinici za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, a za Nacional je rekao da se često njegovi klijenti začude kad im tijekom terapije predloži apstinenciju od seksa.

“Ako muškarac ima erektilnu disfunkciju ili ako ima prebrzu ejakulaciju, on će se, nakon što mu se to dogodi nekoliko puta, početi opterećivati mišlju hoće li mu se to ponoviti. Ako uđe u taj ‘mod’, sigurno će mu se to zbog te brige i ponoviti. Zato je važno raditi na smanjenju anksioznosti, a jedan od načina rada je da pacijentima zabranimo seks na određeno vrijeme”, objasnio je Arbanas.

On anksioznost smatra jednim od najvažnijih uzroka seksualnih problema. Ako osobe koje imaju neki seksualni problem nisu anksiozne, tvrdi, imaju manju šansu da problem postane kroničan.

Arbanas je objasnio da stres ima veliki utjecaj kod prijevremene ejakulacije, a depresivnost pojačava mogućnost seksualnih smetnji podjednako kod muškaraca i žena: “Kod čak 75 posto ljudi koji imaju simptome depresije, seksualni problemi se pogoršaju ili se jave novi.”

Kod žena, tvrdi, brojni drugi faktori, koji nisu direktno vezani uz seksualnost, imaju utjecaj na seksualne poremećaje. Uvjeren je da što je žena bliskija i intimnija s partnerom, to je manja šansa da će imati seksualnih problema. U njegovu kliniku češće dolaze muškarci, stoga je na primjeru muškarca s erektilnom disfunkcijom pokušao opisati kako izgleda utvrđivanje uzroka. “Najprije moramo ispitati u kojoj mjeri smetnju uzrokuje organski, odnosno psihogeni faktor. Na erektilnu disfunkciju mogu utjecati dijabetes, dislipidemije (poremećaji s masnoćom), oštećene krvne žile, ali i niska razina testosterona. Ako je nešto od toga uzrok, liječenje usmjeravamo u tom smjeru”, objasnio je Arbanas. Dodao je i da se erektilna disfunkcija češće javlja kod pretilih osoba, prvenstveno zato što imaju više masnoća. Drugi razlog je taj što je masno tkivo u trbuhu metabolički aktivno pa se muški spolni hormon testosteron pretvara u estrogen, ženski spolni hormon, pa takvi muškarci imaju niži stupanj testosterona.

O PRIJEVREMENOJ EJAKULACIJI KAO NAJČEŠĆEM PROBLEMU MUŠKARACA, misli da je i jedan od najlakše izlječivih: “To ljudi ne znaju pa se obično godinama muče prije nego što odluče potražiti pomoć.” Kod žena se problem u doživljavanju orgazma, ako postoji od početka seksualne aktivnosti, puno uspješnije liječi nego ako se ženi taj problem pojavi naknadno. Hiperseksualni poremećaj ili, laički, ovisnost o seksu, nije čest problem, tvrdi Arbanas. Do sada je imao gotovo podjednako klijenata obaju spolova s tim poremećajem, premda se u literaturi navodi da više pate muškarci.

“Taj poremećaj pretpostavlja da je čovjekova potreba za seksom toliko izražena da ga ometa u normalnom funkcioniranju. Manifestira se u traženju brojnih partnera, masturbaciji, korištenju pornografije… Te aktivnosti tada iscrpljuju osobu, može postati dekoncentrirana na poslu, zanemarivati obiteljske obveze i to je motiv da se ljudi javljaju za pomoć”, objasnio je Arbanas.

U ordinaciju mu dolaze i homoseksualni parovi za koje tvrdi da imaju potpuno jednake poteškoće kao i heteroseksualni. Primijetio je da među njima ima nešto više depresivnosti i anksioznosti nego u općoj populaciji. “Tu se vidi koliki je to utjecaj sredine, a ne seksualne orijentacije. Naime, uspoređujući podatke iz različitih zemlja, npr. iz Nizozemske, gdje je puno permisivniji odnos prema homoseksualnim osobama, primjećuje se da tamo ima manje depresivnosti i anksioznosti u homoseksualnih osoba”, zaključio je Arbanas.