Mlada food blogerica Maja Brekalo, Dubrovčanka koja živi u Zagrebu, smatra se velikom sretnicom što radi dva posla koja obožava. Već je više od 20 godina stjuardesa, prije desetak godina započela je radionice kuhanja, a prije 5 godina počela je dijeliti znanje, recepte i entuzijazam za pripremom i konzumacijom zdravih i finih obroka preko društvenih mreža. Hrana joj predstavlja užitak, važan dio života i identiteta i čak način da svojem tijelu pokaže ljubav. Upravo je u izdanju Planetopije izašla njezina knjiga “Moja sretna hrana” za koju kaže da je ostvarenje njezina sna:

“Taj se san nastavlja pisanjem novih kuharica. Tako trenutno radim na novoj kuharici za američku izdavačku kuću. Radi se o kuharici s cjelovitim veganskim kolačima i desertima, “Bake it Vegan” koja bi trebala izaći u ožujku 2021. Osim pisanja željela bih i dalje raditi radionice kuhanja jer mi jako puno znači motivirati i mijenjati kvalitetu života ljudi na bolje. A voljela bih i pokrenuti radionice fotografije za sve one koji se žele baviti fotografiranjem hrane. Ima jako puno načina na koje možete zarađivati kao bloger, a moji glavni kanali zarade su preko sponzorstva brendova čiji sam brend-ambasador, sponzorirani postovi za brendove koji su u skladu s onim što promoviram putem svojih profila te radionice i eventi koje radim za različite brendove.”

Kaže da su njezini pratitelji većinom žene između 25 i 45 godina koje se žele hraniti zdravije i ukusnije. Javljaju joj se najviše s pitanjima vezanim za specifične potrebe, primjerice o prehrani bez glutena. Nerijetko joj i pošalju fotografije njezinih recepata koje su rekreirali, zahvale na inspiraciji i na tome što je pozitivno utjecala na njihov život i zdravlje. To ju neizmjerno veseli i motivira u radu.

Sama je veganka, ali ne voli etiketiranje u tom smislu, preferira izraz “plant-based”, što bi značilo da je okosnica njezine prehrane cjelovita nerafinirana biljna hrana.

“Već više od 15 godina ne konzumiram meso i jaja, no do prije nešto manje od godinu dana bih pojela ribu i neke mliječne proizvode poput sira, i to kad sam jela vani ili u gostima.To je bilo najviše iz nužnosti i želje da pojedem nešto zdravo u restoranima koji nisu imali nikakav cjeloviti biljni obrok u ponudi, ili u gostima iz pristojnosti i da ne kompliciram. Vjerujem da su vegetarijanstvo, osobito zdravo veganstvo puno bolji izbor za većinu ljudi i njihovo zdravlje, a ujedno i najbolji izbor za očuvanje planeta. Istovremeno ne smatram da bismo se svi trebali u potpunosti odreći svih životinjskih proizvoda, no rekla bih da je ono što je neophodno da bismo opstali kao vrsta na ovom planetu bitno smanjiti njihovu konzumaciju jer ono što najviše zagađuje planet i uništava ozonski omotač je industrija uzgoja mesa i mliječnih proizvoda. Zato sam uvjerena da će se konzumacija mesa u budućnosti smanjivati onim tempom kojim ljudi postanu svjesni učinka koji njegova proizvodnja ima na planet.”

Njezina su sjećanja na hranu iz djetinjstva vezana najviše uz isprobavanje svih neobičnih đakonija koju, kaže, većina njezinih vršnjaka tada ni u ludilu ne bi probala, poput žabljih krakova, divljači, tartar bifteka i raznih pikantnih variva. Pamti i svoje eksperimentiranje u kuhanju s kojim je počela već s 10 godina.

Odgovorila je na pitanje misli li da je mediteranska prehrana jedna od najboljih i kako se hrane ljudi u Dalmaciji danas u odnosu na nekad.

“Iako mislim da je dalmatinska i mediteranska prehrana generalno puno kvalitetnija od onih kontinentalnih, danas se to ipak dosta promijenilo. Većina stanovništva ima čak i ozbiljnih zdravstvenih problema, ponekad i od ranih 30-ih godina zbog loše prehrane i načina života. Ljudi jedu previše rafiniranih namirnica i mesnih te mliječnih proizvoda, a zaboravili su jesti sezonski i hraniti se lokalnim namirnicama. Prije par godina sam slučajno naletjela na članak u dnevnim novinama koji se bavio tematikom prehrane u Dubrovačkoj Republici. U tekstu je pisalo da su tadašnji stanovnici uglavnom konzumirali biljne nerafinirane namirnice: žitarice poput ječma, zobi, kukuruza i pšenice, mahunarke kao što su slanutak, leća i grah, sezonsko povrće i voće te povremeno malu količinu ribe, mesa, jaja i mliječnih proizvoda. Uvjerena sam da bi i danas ovakav način prehrane bio puno bolji izbor od onog kojeg se prosječni Dubrovčanin i Dalmatinac drži.”

Kaže da cjelovita prehrana, suprotno uvriježenom mišljenju, nije skupa ako je najvećim dijelom čini sezonsko povrće, žitarice i mahunarke uz dodatak sezonskog voća te male količine orašastih plodova i sjemenki. Također, misli da je ulaganje u sebe i svoje zdravlje najbolje ulaganje i da je najskuplje biti bolestan, izgubiti vitalnost i životnu radost.

“Iskustvo mi je pokazalo da cjeloviti način prehrane nije nedostižan, vremenski prezahtjevan ili previše kompliciran, čak i uz dva posla i obitelj. Kao stjuardesa često imam zahtjevan raspored, no otkrila sam da je dovoljno malo dobre organizacije i prethodne pripreme. Organizaciju mi uvelike olakšava činjenica da većina osnovnih cjelovitih biljnih namirnica, poput žitarica, mahunarki, sjemenki i orašastih plodova, ima dugi rok trajanja na sobnoj temperaturi pa je moguće stalno biti opskrbljen, bez potrebe za čestim odlaskom u nabavu. Jednom do dva puta mjesečno obavljam veliku nabavu, a po potrebi odlazim na tržnicu po voće i povrće. Jednom tjedno, obično vikendom, pripremim se za cijeli tjedan tako što skuham veće količine žitarica ili mahunarki pa tako imam bazu s kojom mogu danima pripremati superbrze, hranjive i ukusne obroke. Vjerujem da uz malo planiranja većina nas može naći svoj model koji mu neće oduzimati previše vremena i u kojem će uživati.”

Nataša Rajčević u Zagreb je došla iz Zadra kada je upisala Fakultet političkih znanosti, a zadnjih nekoliko godina radi kao turistički vodič. Njezina priča s food blogom je počela pomalo spontano i bez skrivenih namjera: jednostavno je voljela kuhati i slikati hranu koju je prvo počela objavljivati na Instagramu, a zatim je otvorila blog i počela zapisivati recepte. “Da se razumijemo, nije to još nešto od čega isključivo živim, još sam u fazi u kojoj mi je to više hobi nego posao, ali ne žalim se.”

Kaže da je u njezinoj obitelji, kao u svakoj pravoj dalmatinskoj obitelji, hrana zauzimala bitno mjesto u svakodnevici. “Vjerujem da mi je baš ta mediteranska prehrana usadila ljubav prema laganijoj hrani i povrću. Kod nas doma se povrće moralo jesti, meso je uvijek bilo sporedno. Od malena smo i sestre i ja kuhale, mama se pobrinula za to da se znamo same snaći ako ona nije doma. Uvijek ću joj biti zahvalna na tome. Također, dosta rano sam se susrela s raznim kuhinjama: azijskim, meksičkim, veganskim… Mislim da mi je mama još prije 25 godina pripremala sojine medaljone. Rano nam je usadila ljubav prema hrani i prema eksperimentiranju.”

Odgovorila je na pitanja kako postiže da joj hrana izgleda atraktivno na fotografijama, što za nju znači proces fotografiranja i pripreme hrane i planira li u budućnosti izdati kuharicu.

“Uvijek kad planiram obrok, važno mi je da je zastupljeno što više boja, bez obzira na to je li to obrok za objavu ili ne. Mislim da je tanjur zdraviji što ima više boja. Samim time, hrana izgleda dosta atraktivno i bez da se ja previše trudim. Proces pripreme, a posebno proces fotografiranja hrane je za mene potpuna meditacija, istinski uživam u tome. Ispraznim glavu i potpuno se posvetim svakoj namirnici s kojom radim. Fotografija je također jako važna jer prenosi cijelu atmosferu koju želim da moji pratitelji dožive, ponekad sretnu i prpošnu, a ponekad sjetnu i melankoličnu. Što se planova tiče, nekako tome pristupam dan po dan. Nisam planirala ni da ću biti tu gdje sam sad pa ipak jesam. Puštam da se stvari odvijaju svojim tijekom. Naravno da bi kuharica bila nešto što bih jako željela, ali još nisam počela raditi na tome, mislim da mi treba još puno iskustva. Svakako bih se u budućnosti htjela baviti hranom, na koje sve načine – vidjet ćemo.”

Nataša Rajčević je veganka 6 ili 7 godina, ali kaže da nikada nije previše voljela meso i da se hranila uglavnom povrćem pa je veganstvo bilo prirodan slijed. Smatra da se argumenti za veganstvo nameću sami od sebe i da veganstvo ne treba posebno braniti. “Nemamo pravo uzrokovati nečiju smrt i to je to, nema dalje od toga. Uopće ne mislim da su vegani nametljivi, radi se o tome da su ljudi jako osjetljivi kad im se gleda u tanjur. Čim te netko pita zašto si vegan i ti iskreno odgovoriš, ispadneš nametljiv.”

Kaže da se ne bi nazvala veganskom aktivisticom jer misli da bi to bila uvreda pravim aktivistima:

“Ja samo nastojim sa svojom hranom i svojom pričom ljudima približiti svoj način života i pokazati kako je jednostavno živjeti bez životinjskih proizvoda. Ljudi su u pravila empatična bića. Uzmite najjednostavniji primjer: priču o tome kako je nekog slona ili nosoroga ubila hrpa krivolovaca. Sad pogledajte komentare ljudi na tu priču, svi su naravno na strani ubijenih životinja, svi proklinju krivolovce i žele im sve najgore. Uzmite primjer još bliži nama: svaki put kad pročitate neku vijest o lovcima opet imate puno ljudi koji se lovu protive i nazivaju lovce kukavicama s puškama te žele zabraniti lov. Isto je i s cirkusima, a sve više i sa zoološkim vrtovima. Ljudi su već osviješteni da se slon ne smije ubiti radi kljova i da jelen treba slobodno trčati šumom. Samo je potrebno napraviti još jedan mali klik i izjednačiti tog slona s teletom ili piletom. Empatija je već tu, ljudi sve više razmišljaju u tom smjeru i ja sam iskreno uvjerena da budućnost prehrane ide k tome. Dodatno, ljudi su shvatili kako se pretjerana konzumacija mesa i mliječnih proizvoda dovodi direktno u vezu s klimatskim promjenama i kako je krajnje vrijeme da nešto poduzmemo. Možda do toga neće doći za naših života, ali mislim da je budućnost sigurno veganska.”

Je li tržište u Hrvatskoj prepoznalo alternativnije načine prehrane?

“Čini mi se da situacija ide na bolje, barem što se tiče ponude u prodavaonicama. Gotovo svaki trgovački lanac ima svoju liniju veganskih burgera, sladoleda, namaza, kobasica… No situacija u restoranima je u najmanju ruku smiješna. Jako je teško negdje otići na ručak, a da nisi prisiljen na pomfrit i sezonsku salatu. Srećom, restorani su skloni tome da ti izađu u susret i uvijek su spremni nešto iskombinirati i izbaciti recimo vrhnje iz rižota ako ih zamoliš. Nadam se da će ići na bolje. U Zagrebu postoji nekoliko divnih veganskih restorana, bilo bi super kad bi i ostatak države skočio na taj vlak. Recimo, u Zadru godinama nisam vani nešto pojela jer jednostavno nemam što. Za jedan turistički grad to i nije baš pohvalno”, odgovorila je Nataša Rajčević.

Tridesettrogodišnja Maida Srabović, Koprivničanka koja živi u Zagrebu, filmska je montažerka koja je prije dvije godine s kolegama s ADU osnovala studio za animaciju i postprodukciju „TETRABOT“. Prije sedam godina izbacila je iz prehrane šećer i industrijske prerađevine, a zatim i žitarice te je krenula „kemijati” lažne verzije raznih jela, od kruha bez brašna do raznih slastica “bez svega”, kako se voli našaliti. Danas recepte objavljuje na blogu, Facebooku i Instagramu te piše kolumnu za jedan podravski portal.

Blog često povezuje sa strukom tako što za blog kreira animirane GIF-ove od fotografija svojih recepata. Blog doživljava kao mjesto na kojem ne eksperimentira samo s receptima, već i s vizualima te tako također konstantno razvija svoje animacijske, ali i fotografske vještine.

„Vrlo često kuhanje uspoređujem s procesom montaže filma. Kao što od istih namirnica mogu nastati različita jela, tako i od istih kadrova mogu nastati različiti filmovi. Sve ovisi o tretiranju svake pojedine komponente. Tako bih rekla da scenarist odlučuje da ćemo raditi tortu. Redatelj odlučuje da će ta torta biti čokoladna. Producent će nam dati budžet za namirnice, dok će direktor fotografije odabrati hoće li čokolada biti tamna ili mliječna, a montažer će na kraju od svih dobivenih namirnica složiti tu tortu. Skroz mi je zato normalno da u mojoj kuhinji nastaju razni recepti – neki uspješni od prve, a za neke se treba malo nanervirati i pomučiti. Trenutno ne zarađujem od bloga, zezam se da se brendovima ne isplati sponzorirati food blogericu koja ponekad i tri dana ne jede jer posti. Šalu na stranu, nisam blog uopće pokrenula s namjerom da zarađujem jer imam posao od kojeg živim. Blog mi je kreativni ispušni ventil. Ako bi došlo do neke suradnje, bilo bi mi bitno da se radi o brendu koji se uklapa u moj način prehrane i koji je raspoložen za opušteniji, šareniji i razigraniji pristup u vizualnoj prezentaciji suradnje”, istaknula je Maida Srabović.

Epidemija koronavirusa prekinula ju je usred pretraga. Već nekoliko godina joj žitarice i voće s velikim udjelom fruktoze izazivaju probavne probleme, ali i kad ih redovito jede osjeća se iscrpljeno, stalno je nervozna i umorna. Povremeno, objašnjava, pojede bezglutensku heljdu ili proso u manjim količinama. Također ne jede ni šećer sedam godina, ali ne zbog zdravstvenih problema, već zbog štetnosti šećera za organizam. To objašnjava ovako:

„Količine šećera koje se nalaze u industrijski procesuiranoj hrani su zabrinjavajuće, a pogotovo s obzirom na to da i u slanim proizvodima ima dosta šećera i raznih aditiva. S obzirom na trenutnu reakciju organizma na žitarice, ne mislim da ću ih uvrstiti ponovno u prehranu. Od kad ne jedem žitarice, uvrstila sam puno povrća i novih namirnica. Prije bih pojela normalan komad pizze na tijestu, a sad ću tijesto zamijeniti prepečenim patlidžanom na koji ću staviti uobičajene sastojke za pizzu pa ću tako pojesti ekstra dozu povrća. Tople sendviče napravim na ploškama batata, slastice radim od mljevenih orašastih plodova. Meso još uvijek jedem, ali ako ne mogu nabaviti kvalitetan komad domaćeg neprocesuiranog mesa, onda radije pojedem komad batata ili zdjelu slanutka koji mi je uz jaja i sir omiljena namirnica. Zimi mi se puno više jede meso, a čim dođe toplo vrijeme i sva raskoš povrća desi se da se ne mogu ni sjetiti kad sam zadnji put pojela meso. Ljudi jedu previše svega zato što većinu globalne prehrane čine visoko prerađene i nutritivno isprazne namirnice. Meso i šećer se do prije 50 godina sigurno nisu konzumirali na dnevnoj bazi. Moja prehrana se sastoji od povrća, mahunarki, gljiva, jaja, sireva i jogurta, mesa, ribe, orašastih plodova i sezonskog voća. Mislim da je dovoljno raznolika da zadovoljim nutritivne potrebe organizma, a i dalje jedem zdravo i fino, bez da imam tegoba s probavom.”

Istaknula je da je najbitnije percipirati svoje tijelo i njegove potrebe, reakcije na određene namirnice. Kako kaže, svaki organizam ima svoju vrstu prehrane koja ne mora nikome drugome odgovarati. Jedini globalni prehrambeni pokret kojem bi se „prikrpala” je clean eating/whole foods ili kako ga ona zove – prava hrana. Zato na blogu promovira namirnice koje su domaćeg porijekla, kad god je to moguće, koje su u svom izvornom obliku, ili su minimalno industrijski prerađene.

„Pritom mislim na to da nemaju deklaraciju od 25 redova, nego da su dio njihova sastava poznati sastojci, a ne raznorazni aditivi. Nisu ni svi aditivi i E-brojevi opasni, primjerice E330 je limunska kiselina. Što opet ne znači da nekome neće naškoditi i tu se opet vraćamo na to da treba sam osluškivati reakcije svog tijela. No ne treba biti rob i purist. Ako nekoliko puta godišnje pojedete kupovni sladoled, neće biti kraj svijeta. Ako zbog financijske situacije možete kupiti samo mrkvu iz supermarketa, također nije kraj svijeta. Hraniti se zdravo također znači i psihički imati zdrav odnos s namirnicama i hranom, što dosta ljudi nema. Jedna od najčešćih pretpostavki vezanih uz pravu hranu je ta da je ta hrana bezukusna. Ljudi su zbog umjetnih pojačivača okusa naviknuti na druge okuse. Kad sam izbacila šećer i aditive iz prehrane, krenula sam iznova doživljavati okuse. Primijetila sam da mi se osjetilo okusa istančalo. Kad jedem čiste lješnjake, osjetim koliko su prirodno slatkasti. Kad sad probam običnu čokoladu s lješnjacima, osjetim samo čisti šećer. Kod nas je još dosta ljudi mentalno zatvoreno prema novim namirnicama, okusima i začinima, ali imam dojam da su to uglavnom starije generacije. Mlađe generacije me baš vesele svojim promišljanjima o hrani i puno su otvorenije za nove vrste prehrane – za to je najzaslužniji internet i globalizacija.”

Njezine prehrambene navike još nešto razlikuje od uobičajenih. Već godinu dana povremeno posti, a tome su prethodile medicinske pretrage. Njezin najduži post do sada trajao je 82 sata, a u 56. satu otišla je na pilates i „odradila ga bez slabosti i padanja u nesvijest.”. Na post se odlučila zato što vjeruje da tijelu treba dati odmor od probavljanja hrane. „Na taj način ono ima priliku pozabaviti se drugim procesima, točnije autofagijom, za čije otkriće je 2016. godine Japanac Yoshinori Ohsumi dobio Nobelovu nagradu. Ukratko, autofagija je proces u tijelu koji nastupa nakon 16-24 h posta u kojem tijelo za stvaranje energije koristi vlastite stanice, i to prvo one koje su oštećene. Kad tijelo te oštećene stanice “pojede” kako bi dobilo energiju, na njihovom mjestu se stvaraju nove, zdrave stanice.”

Nutricionistica Mirela Marić iz Poliklinike Aviva istaknula je da su debljina, hipertenzija, dijabetes, alergije i hormonalni disbalansi problemi koji su obilježili 21. stoljeće i da je u Hrvatskoj samo mali dio ljudi osviješten da je hrana lijek i da pravodobnom prevencijom ulažemo u svoje zdravlje, a ne samo u izgled.

Kako kaže, iako nikada nismo „zdravije” jeli i više pazili na prehranu, sve više je upravo problema zbog nepridržavanja pravila zdrave balansirane prehrane.

„Zato i ne čudi da danas mnogi ljudi tragaju za idealnim način prehrane. Tako su nam poznati poklonici raznih vrsta prehrane, vegetarijanske, makrobiotičke i veganske, a i sirove prehrane. Tu su i razne vrste dijeta, Keto dijeta, Dukan ili Atkinsova dijeta, Fleksiterijanska dijeta, DASH dijeta, Paleo dijeta, intermitentni post, UN dijeta i druge. Međutim, prvo mjesto zauzima mediteranska prehrana i ona se u našim krajevima računa kao zlatni standard zdrave, balansirane prehrane. Ona je znanstveno dokazano najpoželjniji model zdrave prehrane. Većina modernih prehrana i dijeta, poput sirovojedstva ili neke visokoproteinske dijete, mogu biti prigodne određenim osobama kraće vrijeme, no nakon dužeg vremena postoje mnogi rizici poput nedostataka određenih nutrijenata u organizmu, što može loše utjecati na zdravlje.”