Prije dva mjeseca jedna gospođa srednjih godina dijelila je vjerske letke u zagrebačkom tramvaju. Letak je zapravo bio pozivnica za seminar s pastoricom Barbarom Yoder, a na njemu je pisalo: “Trebaš li proboj? U osobnom životu? U financijama? U braku? U duhovnom rastu? – Ovo je tvoja prilika!” Krajem srpnja na Glavnom kolodvoru u Zagrebu pojavio se veliki žuti šator Scijentološke crkve koja je Zagrepčane upoznavala sa svojim aktivnostima. Slično kao i u prvom slučaju, nudili su rješenja za ljudske probleme – kako u financijskom smislu, tako i u emotivnom. Svaki ponuđeni program se plaćao, kao i izložena knjiga. Kada je fotograf Nacionala pokušao fotografirati šator, odmah su izletjeli s pitanjima tko je, zašto to radi te ih je zanimalo ima li išta protiv njih. Predstavili su se kao europski misionari dobre volje. Pretežno su Slovaci, a vođa im je Juraj Duna. Nakon gotovo jednosatnog razgovora, Juraj Duna rekao je novinaru Nacionala: “Ne sviđa mi se vaš odnos prema Scijentološkoj crkvi.”

Nacional je odlučio istražiti kakve sve vjerske zajednice u Hrvatskoj postoje, koje su od njih sumnjivog djelovanja ili morala, što ljude potiče da budu njihovi članovi te kako ih nadležna tijela kontroliraju.

Spomenuti letak koji se dijelio po zagrebačkim tramvajima promicao je Kršćanski centar Riječ života, najbolje organiziranu vjersku zajednicu koja ima 15 kršćanskih centara i misijskih postaja diljem Hrvatske. S djelovanjem je započela tijekom rata, 1993. godine, zahvaljujući današnjem pastoru Damiru Šićku Aliću koji se preobratio s islama na kršćanstvo i promijenio svoje pravo ime Husid. Predstavlja se kao osoba porijeklom iz Srebrenice.

Na njihovim službenim web stranicama stoji da su “crkva reformacijske baštine koja kao vrhovni autoritet priznaje Bibliju”. Na Facebook profilu KC Riječ života ima gotovo 2000 pratitelja, a o sebi ondje kažu da su “dio univerzalne crkve Isusa Krista koja je stara 2000 godina i naviješta cjelovitu istinu evanđelja, poput apostola i ranih očeva”. Objavljuju fotografije obreda, polaganja ruku, padanja u trans, a često se mogu pročitati i statusi o brojnim iscjeljenjima, no ne pišu kako su iscijeljeni ni od čega. Na YouTube kanalu mogu se pogledati brojna predavanja pastora Damira Šićka Alića. Odnedavno imaju pravo provoditi vjerski odgoj, djelovati u javnim institucijama, sklapati brakove s učincima građanskog braka te graditi vjerske objekte. Financiraju se iz dobrovoljnih priloga svojih članova i posjetitelja. U Jutarnjem listu je 2008. godine izašao članak o njihovoj crkvi na Žitnjaku. Šićko Alić je tada izjavio da vjernici daju onoliko koliko žele, ali da podučavaju o davanju desetine svojih prihoda.

Riječ života je zapravo hrvatska inačica protestantskog pokreta Livets ord, koji je utemeljio renomirani pastor Ulf Ekman iz Uppsale.Prije otprilike deset godina on je sa ženom prisustvovao predavanju fra Joze Zovke u crkvi u Međugorju. To je toliko utjecalo na njega, da mu je nakon iskustva u crkvi poslao pismo zahvale. “Bili smo duboko dirnuti osjećajem Gospodinove prisutnosti. Kao što možete pretpostaviti, iskustvo koje smo doživjeli u Međugorju nešto je posve drugačije od svega što smo iskusili u životu. Istina o Majci našega Gospodina postaje nam sve jasnija i osjećamo kako je velika postala ljubav prema Njoj u našim srcima. Za naš razum i naša srca to je prava revolucija”, napisao je pastor Ekman u pismu koje je objavljeno u časopisu Kumstva – Pozvani ljubiti, Međugorje. Početkom 2013. godine na portalu katolik.hr izašao je o tome komentar Mirka Horvata u kojem on pozdravlja taj neobičan protestantski doprinos ekumenizmu, ali ističe da je “hrvatski apostol Šićko svjetlosnim godinama udaljen od bilo kakve primisli na ekumenizam”. Napisao je, između ostalog, i da je “u svijetu protestantizma hijerarhijski stupanj vodstva i podlaganja višem autoritetu, toliko zamršen i nizak da se često govori o “shizofrenom kršćanstvu” i kršćanstvu “svaki za sebe”. Livets ord se u Švedskoj veže uz još skandala. Robert Ekh, jedan od osnivača, napustio je ženu i djecu te otišao s ljubavnicom, a pisao je knjige o važnosti braka i obitelji. Švedski profesor biologije Per Kornhall bio je 17 godina njihov član, a nakon što je počeo sumnjati u tu crkvu, napustio ju je 2000. i nakon pet godina objavljena mu je knjiga naslova “Livets ord: kontroll och manipulation i Jesu namn”, “Riječ života – kontrola i manipulacija u ime Isusa”. “Ovom knjigom će Kornhall pridonijeti razumijevanju toga kako se nositi s autoritarnim, manipulativnim vođama i kako se demokratsko društvo može zaštititi od pokušaja da se na njega utječe u fundamentalističkom smjeru”, stoji u opisu knjige na najvećoj internetskoj trgovini Amazon.com.

U njemačkoj grupaciji Univerzalni život hijerarhija je, pak, puno jasnija. Na čelu je proročica Gabrijela iz Würzburga koja prenosi poruke Isusa Krista. Njihovi članovi nazivaju se prakršćanima i tvrde da djeluju u duhu jednakosti, slobode, jedinstva, bratstva i pravednosti. Zagovaraju zdrav način života, vegetarijansku prehranu, zaštitu životinja. Novo zajedništvo po uzoru na prve kršćane zaživjelo je 1977. godine u blizini Würzburga u Bavarskoj. U Zagrebu je, prema Evidenciji vjerskih zajednica, Univerzalni život osnovan u lipnju 2004., a sjedište mu je u Martićevoj ulici. Zagrepčanin T. T., sin jedne bivše članice, proziva M. H. i I. G. iz Univerzalnog života za sumnjivo ponašanje prema njegovoj majci. U višesatnom razgovoru otkrio nam je, između ostalog, da je njegova majka prodala obiteljsku kuću za odmor u prvom redu do mora na jednom hrvatskom otoku za 150.000 eura. “Moja majka živi u podstanarskom stanu u Zagrebu i kada si plati stanarinu i režije, jedva ima za život. Sestra i ja smo se s njom dogovorili da će kuću prodati bude li baš nužno. S prodajom je petljala nekih pet godina, a onda je jednog dana samo odlučila to napraviti. Prodala je kuću te nešto sitno dala meni i sestri. Mislili smo da će si kupiti stan i riješiti financijske probleme. Međutim, ona je gotovo cijeli iznos od prodaje kuće, oko 100.000 eura, dala za poslove Univerzalnog života, barem je mislila da za to daje”, započinje priču. Nije, kaže, mogao vjerovati da mu je majka takvo nešto napravila pa ju je upitao za razloge. “Prvo je proročici Gabrijeli odlučila donirati 5000 eura. To je umjesto nje trebao na račun Univerzalnog života u Njemačkoj uplatiti I. G. Potom je oko 10.000 eura uplatila M. H. za pokretanje zdrave televizije te je dva puta po 50.000 eura dala I. G. na ruke. Rekla mi je kako joj je rekao da će joj davati kamatu na taj novac te joj, na neki način, čuvati novac i uplaćivati mjesečno određeni iznos”, objašnjava naš sugovornik. Stvari se, kaže, nisu odvijale kako je obećao, pa je majka tražila potvrdu o prvoj uplati za proročicu. “Majka je poslala upit u sjedište u Würzburg, na što je dobila odgovor da je na račun Univerzalnog života uplaćeno 2500 eura, a ostalo nije. Misli da je to bio trenutak kada je majka počela sumnjati. Pitala je o tome I. G.; on je priznao “pogrešku”, ali je obećao da će skrbiti o njoj s njenim novcem. Kada su prestali uplaćivati majci novac, počeo sam slati prigovore u sjedište vjerske zajednice, no Nijemci su samo prosljeđivali mailove predstavnicima u Hrvatskoj koji su, pak, tvrdili da se radi o privatnoj pozajmnici”, kaže. Pokazao nam je mail koji je M. H. poslao u srpnju prošle godine. Pitao ga je o tijeku novca koji je njegova majka uplatila Univerzalnom životu. On je odgovorio da postoji potvrda o donaciji od 2500 eura, da je 10.000 eura za TVstudio7 vraćeno s kamatom od 4,5 posto te da o drugoj privatnoj pozajmnici ništa ne zna. Uvidjevši da će se teško sam izboriti za majčin novac, javio se Jasni Petrović, predsjednici Sindikata umirovljenika Hrvatske. Ona je, kaže, vidjela temelje da se to riješi, slala je mailove M. H. i I. G. Dobili smo uvid u neke od njih; u veljači ove godine poslala im je u ime Sindikata umirovljenika Hrvatske dopis u kojem traži očitovanje na ekonomsku zloporabu njegove majke. M. H. je u odgovoru opet samo potvrdio da je majka dala spomenuti iznos za televiziju te da je novac po dogovoru vratio i da za to postoji potvrda. Kada je I. G. uvidio, kaže, da su spremni ići do kraja, nudio im je kompenzaciju, stan u Podsljemenu koji bi onda oni trebali prodati i dobiti svoj novac. On bi, kaže, to prihvatio da je I. G. pristao na bilo koji oblik potvrde o tome, ali tvrdi da nije. “Prije šest mjeseci trebala je ići prijava DORH-u, no moja majka je to spriječila kazavši da će tako nauditi i onoj svojoj braći koja to nisu zaslužila. Mislila je pritom na cijelu vjersku zajednicu Univerzalni život. Pridružila im se početkom 90-ih. Iako je visokoobrazovana žena koja može misliti svojom glavom, u tim trenucima je bila u krizi i tražila je neki smisao. Nudili su lijepe stvari, poput eko proizvodnje. Na kraju su, čini se, moju staru majku slabijih socijalnih vještina zlorabili ne bi li se domogli novca”, zaključuje naš sugovornik.

Po ovom primjeru jasno je da i visokoobrazovani ljudi ulaze u sumnjive vjerske zajednice. “Poznato je da destruktivni kultovi i u svijetu i kod nas sve više koriste posrednike – pojedince ili udruge. Oni se za njih zalažu na prvoj liniji. Oni stvaraju udruženja, vrbujući ljude iz akademske zajednice. To su sociolozi, antropolozi, novinari i sveučilišni profesori. Takvi se u javnosti zalažu za dijalog sa sektaškim grupama i slobodu manjinskih religija. Iza scene, pak, od tih bogatih kultnih organizacija dobivaju – obilno plaćena stručna putovanja za tobožnji znanstveni rad. Sekte od njih zauzvrat dobivaju potporu”, objašnjava Branka Dujmić-Delcourt, predsjednica hrvatskog Centra za informiranje o sektama i kultovima i potpredsjednica Europske federacije za istraživanje destruktivnih sekti – FECRIS. Hrvatska država nema, kaže, izgrađenog mehanizma i osposobljeni kadar koji bi nadgledao štetno djelovanje nekih destruktivnih skupina koje pod krinkom vjere sustavno krše ljudska prava, nacionalne i međunarodne zakone. Kaže i da su u posljednjih osam godina upozoravali vlade RH, no tamo nisu naišli na posebno zanimanje. Da jesu, ističe, danas ne bi žuti šator privlačio znatiželjne građane u srcu Zagreba. Upozorava da osobito treba paziti kada se neku vjersku zajednicu proglašava sektom. Postoje određeni kriteriji prema kojima se to određuje. “Najvažniji je prvi faktor koji uzrokuje mentalnu destabilizaciju osobe i gotovo je uvijek prisutan kod članova sekti. Zahtijevaju financijski doprinos, nekada i iznuđuju novac. Traže da se prekinu veze s izvornim okruženjem – obitelji i prijateljima. Nanose povrede tjelesnog integriteta, napadaju maloljetne i ranjive osobe. Prakticiraju antisocijalno izjašnjavanje, npr. kampanje protiv znanstvene medicine i farmakologije, tradicionalne edukacije, religije. Krše javni red i mir i odugovlače sudske sporove. Stvaraju paralelne gospodarske sustave u državi u kojoj djeluju – trguju u sektama svojom robom. Imaju pokušaje infiltracije u Vladu i javne institucije”, objašnjava Branka Dujmić-Delcourt.

Drago Plečko, terapeut alternativne i komplementarne medicine s velikim iskustvom na temu sekti, smatra da je teško danas govoriti o “ispiranju mozga” u kontekstu sekti, kad ga gotovo svi provode. “Političke stranke, vlastodršci, njihovi oponenti, religije, korporacije, banke, prodavači svega i svačega, sekte… pitanje je koje je ‘pranje mozga’ društveno prihvaćeno ponašanje u kojem smo svi licemjeri i pokoravamo se onome što znamo da je laž. Sekte je najlakše optužiti, iako nisu sve takve. Naglašavam neke koje agresivnije djeluju na svijest i pod svaku cijenu pokušavaju pokoriti pojedinca obećanjem kreiranja ‘savršenog čovjeka’. Najbolji primjer su scijentolozi čiji je utemeljitelj Ron Hubbard u svom ‘auditingu’ zapravo primjenjivao Freudovo evociranje potisnutih trauma, koje je u psihijatriji odbačeno. No malo su se na Zapadu ohladili kada se ispostavilo da scijentolozi smatraju osobu Isusa Krista “implantatom usađenim u kolektivno sjećanje čovječanstva”, pa vidjeli da kada bi čovjek htio završiti sve tečajeve koje nude, morao bi imati 120,000 eura. I pojedinačni tečajevi su abnormalno skupi pa nema opasnosti od prevelikog širenja. Dakako, u nas scijentolozi pokazuju drukčije lice nego u zemljama gdje su se snažnije etablirali. Ima tu puno nejasnoća, a pomalo ih napuštaju i filmske zvijezde koje su im priskrbile veliku pompu, kao što su John Travolta, Tom Cruise, Dustin Hoffmann, Kirstie Alley, Ann Archer, Geoffrey Lewis”, pojašnjava Drago Plečko.

Scijentološka organizacija sebe vidi kao “religiju spasenja” s ciljem postizanja “mentalne slobode od beskrajnog ciklusa rođenja i smrti”. Svoju “teoriju o čistoj naciji” širi putem tečajeva, treninga i pisanih materijala koji dostižu visoke cijene. Osim konvencionalnih materijala kao što su brošure, letci i slično, organizacija također koristi internet u propagandne svrhe. Informacije sprovodi “inter alia”, putem svojih podružnica koje su registrirane pod raznim imenima.

U Hrvatskoj se Scijentološka crkva nalazi u dvama gradovima. U Zagrebu je od 2003. evidentirana na adresi Blažekova 11 pod nazivom Scijentološka crkva Misija Zagreb Dijanetički centar. Pod nazivom Hubbardova grupa za unapređenje duhovnosti evidentirana je 2012. godine u Trnovcu, na adresi Vrtna 24.

Dok im je u Zagrebu bilo dozvoljeno postavljanje šatora, u Bruxellesu će se trinaest visokih rukovoditelja Scijentološke crkve ove godine na jesen naći na sudu. “To je prvi put u povijesti Belgije da se jednu pravnu osobu tereti za organizirani kriminal”, kaže Branka Dujmić-Delcourt i nadodaje da su među trinaestero optuženih i Scijentološka crkva u Belgiji te njezina udruga pod nazivom Međunarodna scijentološka crkva – Europski ured za odnose s javnošću i ljudska prava.

Optužuje ih se po četiri optužnice – da su udruga zavjere i kriminalna organizacija, za prevare, za ilegalnu medicinsku praksu i za povredu privatnosti.

Prva optužba je najteža jer ona znači da su kaznena djela počinjena svjesno kao dio aktivnosti dobro strukturirane organizacije. “Svrha aktivnosti je uvijek bila štetna za žrtve. To je teza saveznog tužiteljstva u Belgiji koje je nakon rekordnih petnaest godina završilo istragu. Povrede su nastale od 1997. do 2007.” kaže Branka Dujmić-Delcourt.

Prve prevare su se, kaže, prema optužnici dogodile 1977., kada su počela istraživanja. Svjedočilo je tada nekoliko bivših sljedbenika Scijentološke crkve okupljenih pod istražnim sucem Jean-Claudeom Van Espenom. “On je nekoliko puta širio istragu zbog sumnje u ilegalne medicinske prakse i obmanjujuće poslovne ponude. Te činjenice prijavio je tužitelju Regionalni zavod za zapošljavanje u Bruxellesu. Prema procjeni nekih podnositelja tužbe za iznude, one se odnose i na visoke cijene tečajeva”, kaže Branka Dujmić -Delcourt i navodi da su privlačili sljedbenike organizacijom “testova osobnosti” ili su novajlije vrbovali na ulici. “To nije prvi put da se Scijentološku crkvu optužuje. U Francuskoj je 1996. i 2012., kaže Dujmić-Delcourt, kao pravna osoba optužena za prijevaru i ubojstvo iz nehaja, prodavanje testova osobnosti putem “elektromera” te zbog ilegalne farmakološke prakse. Prvi, pak, sudski proces protiv Scijentološke crkve pod nazivom Snow White, odnosno, Snjeguljica, dogodio se, kaže, u SAD-u; sedamdesetih godina se 5000 tajnih scijentoloških agenata infiltriralo u vladine agencije, strana veleposlanstva i konzulate, kako bi prisluškivali i krali dokumente u državnim uredima, naročito u Poreznoj upravi. Jedanaest visoko rangiranih predstavnika Scijentološke crkve, uključujući Mary Sue Hubbard, suprugu osnivača L. Rona Hubbarda, osuđeno je na federalnom sudu za opstrukciju suda, provalu u vladine urede te krađe dokumenata i državne imovine.

Zbog “zaštite ustavnog poretka” poduzete su istrage protiv Scijentološke crkve i u Njemačkoj. “U redovitom višegodišnjem izvješću Njemačkog Federalnog ministarstva unutarnjih poslova Ureda za zaštitu Ustava, predstavlja se kao apolitična vjerska zajednica, suprotstavlja se demokraciji. Njezin dugoročni cilj jest preuzimanje isključive nadležnosti nad društvenim poretkom u kojem su osnovna ljudska prava ograničena ili ukinuta”, kaže Branka Dujmić-Delcourt.

Sve vjerske zajednice, prema Ustavu Republike Hrvatske, odvojene su od države. Stoga ona ne nadzire njihov rad dok god im je djelovanje u skladu sa zakonom. One mogu samostalno i slobodno odrediti unutarnju organizaciju, tijela upravljanja, njihovu hijerarhiju i nadležnosti te tijela i osobe koje ih predstavljaju. Osim toga, same određuju sadržaj i način očitovanja vjere, održavanja veza, udruživanja s drugima i slično. Međutim, nadležna ministarstva nadziru njihova djelovanja kada se radi o nečemu što se ne odnosi na vjerska i unutarnja, crkvena pitanja. Iz Ureda Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Ministarstva uprave kazali su nam da će donijeti rješenje o brisanju vjerske zajednice iz Evidencije u slučaju, kada tijelo sudbene vlasti utvrdi da je vjerska zajednica svojim djelovanjem pozivala ili potiče vjersku, nacionalnu i rasnu mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti. Uz to, utvrdi li Ministarstvo u provođenju nadzora da su sadržaj i način obavljanja vjerskih obreda i drugih očitovanja vjere, protivni pravnom poretku, javnom moralu ili na štetu života, zdravlja ili drugih prava i sloboda njenih vjernika i drugih građana, izbrisat će vjersku zajednicu iz Evidencije.

Da bi se neka vjerska zajednica upisala u Evidenciju, mora ispunjavati određene uvjete propisane Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica. Uz zahtjev za upisom, potrebno je dostaviti i akt iz kojeg su vidljivi sadržaj i način očitovanja vjere, obavljanje vjerskih obreda, područje i način djelovanja, treba imati najmanje 500 vjernika te kao udruga mora postoji najmanje pet godina.

Tema sekti i kultova, od kojih neki u današnjem svijetu imaju od nekoliko stotina do nekoliko milijuna sljedbenika, u hrvatskom je društvu u posljednje vrijeme iznimno aktualna. Iako je hrvatsko društvo u velikoj većini katoličke vjeroispovijesti, aktivnosti ostalih vjerskih ili ezoterijskih zajednica vrlo su rasprostranjene i prema posljednjim popisima, na prostoru Hrvatske djeluje ih šezdesetak.

Te opcije same po sebi ne predstavljaju nikakav društveno-etički problem do trenutka kada se pojavi pitanje krši li neki (novi) religijski pokreti temeljna ljudska prava, slobodu, toleranciju i dostojanstvo. Naime, sloboda pojedinca i temeljna ljudska prava, u sektaškom kontekstu vrlo često se pretvaraju u vlastiti paradoks i negaciju proklamiranja tih plemenitih načela demokratsko-liberalnih društava, pa pojedinac vrlo često završava kao žrtva mentalnog, intelektualnog, ideološkog, emotivnog i ekonomskog ispiranja mozga, uz totalnu kontrolu fizičkog kretanja i djelovanja. Tako pravo na vlastiti izbor mišljenja i vjerovanja postaje negativna moć kojom sektaški mehanizmi te ustroj života i djelovanja u nekoj zajednici, za pojedinca postaju novi zatvor po mjeri vođe sekte ili kulta.

Konvencija EU br. 1804 bavi se pitanjem sekti u suvremenim europskim državama, a francuski Zakon Abort/Picard, koji među ostalim definira metode mentalne manipulacije te za njihovu primjenu predviđa i sankcije, usvojen je u lipnju 2001. godine. Destruktivno djelovanje sekti na fizičko, mentalno i socijalno zdravlje bilo je predmetom simpozija održanog u Parizu 1996. pod patronatom Svjetske psihijatrijske organizacije, na kojem se, između ostalog, govorilo na temu “Sekte i samoubojstvo” i “Gurui, sekte i kolektivne psihoze”. Osim Francuske, u borbi protiv sektaškog kriminala dobro su organizirane Austrija, Njemačka, Belgija i Švicarska, gdje se krajnje ozbiljno i sustavno tom tematikom bave psiholozi, psihijatri, pravosuđe i ostale državne institucije. U Francuskoj je zaštita građana od sekti briga države, a neke vladine udruge, primjerice MIVILUDES (Međuresorno tijelo za praćenje i analizu rada organizacija sektaškog karaktera koje ugrožavaju ljudska prava i čije je djelovanje nezakonito), prate i analiziraju rad organizacija sektaškog karaktera koje ugrožavaju ljudska prava i čije je djelovanje protivno postojećim zakonskim propisima te godišnje podnose francuskom premijeru opširna tiskana izvješća o djelovanju sekti.

Međutim, trajni europski i globalni problem jest što članovi i vođe sekti i kultova uspješno koriste “rupe u zakonu” pa podižu tužbe protiv psihijatara, terapeuta, svećenika i novinara koji otvoreno u medijima navode njihove nazive i prenose teze za koje se oni zalažu. Stoga se u pravilu i na stručnim skupovima koji su otvoreni za javnost, ne navode precizna imena sekti – posebice u tiskanim materijalima – kako bi se izbjegle sulude tužbe za autorska prava pojedinih gurua. Tako, primjerice, Friedrich Griess, predsjednik Međunarodne nevladine udruge FECRIS iz Beča (Europska federacija centara za istraživanje i informiranje o sektama), koja je osnovana još 1977. godine, ima iza sebe desetak sudskih tužbi različitih vođa i gurua koji su ga tužili za tzv. kršenje autorskih prava, jer je bez njihova dopuštenja javno navodio njihova opasna, destruktivna učenja i sumanute ideje. Griess je od austrijske države dobio licencu da zastupa ljude koji su izašli iz sekti te je za njih organizirao sklonište, uz savjete kako da se trajno riješe doticaja sa sektom iz koje su izašli. S FECRIS-om surađuju zainteresirani stručnjaci, liječnici, psiholozi, psihijatri, jednako kao i predstavnici austrijskih vlasti i crkvenih organizacija.

Psiholozi i psihijatri koji se u Hrvatskoj bave tom problematikom, napominju da je nužno otkrivati sekte koje propagiraju suicid, ritualna ubojstva te različite vrste nanošenja boli sebi i drugima kroz rituale – najčešće sotonističke i crnomagijske – koji su itekako prema njihovoj i MUP-ovoj evidenciji prisutni na prostorima Hrvatske. Tu prestaje ona tanka linija osobne slobode što jest i što nije dopušteno, jer pojedinac ili grupa ljudi uvijek prolaze manipulaciju od sekte i učitelja/gurua da sebi i drugima nanose fizičku, mentalnu i financijsku štetu. Neki psihijatri i duhovni terapeuti s kojima smo razgovarali – i koji su željeli ostati anonimni – istaknuli su da sektaškim učenjima u Hrvatskoj podliježu osobe svih dobnih skupina, društvenih grupa, ekonomskog statusa te obrazovanja, od mentalno retardiranih skupina do znanstvenika iznimno visokog obrazovanja i kvocijenta inteligencije. “Sekte su užasno opasne jer ljudi nisu svjesni da im ispiru mozak i izoliraju ih od vanjskog svijeta. A problem s kojim se susrećem jest da su u sektama nerijetko vrlo obrazovani ljudi poput liječnika, odvjetnika, intelektualaca. Mnogo moćnih i utjecajnih ljudi je u sektama i to je vrlo čudno, jer ne samo da se radi o pojedincima visokog kvocijenta inteligencije, već često i o obiteljima kojima uskraćuju veliki dio financijskih sredstava koja daju sekti ili kultu. Sve što ide protiv ljudske slobode i slobodne volje, vrlo je opasno, pogotovo ako su u to uključena i djeca. Ako vidite da se pojedinac udaljava od familije, roditelja, supružnika ili dijete postaje čudno, tužno, depresivno, skriva se od roditelja, mijenja mu se karakter… to ne znači da tek prolazi kroz tešku pubertetsku epizodu ili uzima neke opijate, već je moguće da je pod djelovanjem neke sekte”, upozorava istaknuta hrvatska terapeutkinja koja je željela ostati anonimna.

Jedan drugi pripadnik tog miljea, koji također ne želi da mu se spominje ime, kaže da se susreo s dosta ljudi koji su bili ili jesu u sektama, ali upozorava na to da se radi o ljudima koji su ili psihički labilni ili ih privlači jedna druga hijerarhija moći u životu. “Sekte su vrlo inteligentne u regrutiranju novih članova. Uvijek traže ljude koji žele da ih se vodi i koji žele biti vođeni, koji su razočarani u životu ili su osamljeni, a imaju neke prihode. Zato smatram da bi zakon trebao štititi takve ljude”, pojasnio je za Nacional.

Profesor emeritus kaznenog prava s Pravnog fakulteta u Rijeci, Berislav Pavišić, koji se jedini u Hrvatskoj bavi tom temom, u izjavi za Nacional istaknuo je da su mehanizmi kaznenog prava ponekad posljednje utočište za ljude koji su žrtve sekti. “Hrvatska se u 80 posto slučajeva izjasnila za jednu religiju, a to je katolička vjera. Prema tome, sve sekte i kultovi upravo su sekte i kultovi zato što se bave zabranjenom aktivnošću, a zabranjena aktivnost se dovoljno ne kontrolira. Opasna je svaka mentalna manipulacija bilo koje sekte ili kulta i zato treba štititi one koji ne mogu – ili još uvijek ne mogu – sami odlučivati, kao i one koji su nemoćni pred manipulacijom. Ali to je sve u kategoriji “treba” i to je za sada samo želja. Ne polaže se u društvu dovoljno pažnje tom problemu”, tumači profesor Pavišić.

Što se tiče hrvatskih sigurnosno-obavještajnih službi, njihovi izvori za Nacional potvrdili su da se oni ne bave sektama niti ih nadziru, na što ukazuje i profesor Pavišić. “Ne, oni se ne bave kod nas sektama i kultovima, a što se tiče Ministarstva unutarnjih poslova, ono se njima bavi onda kad su u pitanju žrtve prevara koje su u nemoćnim situacijama, odnosno, kad je u pitanju kazneno djelo. Dakle, policija postupa onda kada se kazneno djelo već dogodi. Planski i razrađeni pristup tom cijelom problemu kod nas ne postoji, za razliku od Francuske, Belgije, Njemačke ili Austrije, gdje je nadziranje sekti i kultova zakonska obveza. Iako ne postoji pravna definicija ni politike niti političkih stranaka – i jedno i drugo postoji. Slično je sa sektama i kultovima, jer je zakon, koji je za to područje najbolje reguliran u Francuskoj, usmjeren na zastranjivanje sekti, a ne na njihovo djelovanje. Čak sam i ja u Hrvatskoj jedini koji se unutar međunarodnog kaznenog prava bavio tom problematikom i to je također slika društva i ozbiljan argument, nije me za sada naslijedio ni jedan mlađi kolega”, navodi profesor Pavišić.

Svaki pokušaj svjesna i ciljana manipuliranja, poništavanja i zlostavljanja ljudske jedinke, od fizičke do mentalne razine, instrumentima pravne države više ne dopušta toleriranje načela “osobne slobode izbora”. Sve ono što ugrožava i ruši egzistenciju i dostojanstvo pojedinca ili grupe ljudi, moralo bi biti podvrgnuto represivnom aparatu pravne države i medicinskih institucija. Stoga nije slučajno da je Njemačka još prije nekoliko godina trajno prognala istaknute članove jedne vrlo utjecajne sekte izvan svojih granica i konfiscirala joj dio imovine jer je istragom ustanovljeno da stvaraju paralelnu državnu upravu, dok se Francuska i Švicarska, primjerice, bore s nekim drugim raširenim, mnogočlanim utjecajnim sektama koje vlastito djelovanje pokušavaju legalizirati kroz registriranje političkih stranki (Stranka naravnog zakona) te novcem svojih članova financirati stvaranje “vlada u sjeni” ili paralelnih struktura u tijelima državne uprave. Podatak da u Hrvatskoj u ovom trenutku postoji oko 800 malih vjerskih udruga – koje se često skrivaju kroz nazive udruga za promicanje alternativnih ili zdravih načina života – nije zanemariv za sociološke i psihološke analize.

To je ujedno jedno od rijetkih područja gdje bi filozofi i etičari, koji su gotovo po defaultu ateistički i liberalno usmjereni, mogli naći zajednički jezik s onim dijelom Katoličke crkve i suvremenih zapadnjačkih teologa, koji promiču paradigmu jedne nove građanske duhovnosti koja je istovremeno iznimno humanistička i kršćanska, poput teza teologa Hansa Kühna, na koje se 2008. godine u Rijeci, na okruglom stolu Novog lista o sektama i kultovima, referirao katolički svećenik i sociolog dr. Ivan Grubišić. Osnovna teza koja se nudi današnjem, u duhovnom smislu pomalo izgubljenom čovjeku, jest da budemo iznimno senzibilizirani za “ekologiju duhovnog zagađivanja”.

Profesor Mijo Nikić, katolički svećenik i teolog s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu, koji se dugi niz godina bavi tom temom i predaje kolegij na temu sljedbi, za Nacional je rekao da je upoznat s djelovanjem registriranih vjerskih zajednica te sljedbi i kultova koji su također priznati od državnih vlasti i nadležnih državnih institucija. “Međutim, postoje i neformalne i neregistrirane grupe i kultovi čije djelovanje nije lako pratiti. Tu mislim na neke kultove sotonističke provenijencije koji destruktivno djeluju na mlade. Neki pripadnici tih kultova, nakon što bi ih napustili, osjećali su veliki strah i tjeskobu, a neki su završili i na psihijatriji”, pojašnjava pater dr. sc. Mijo Nikić, navodeći da s obzirom na psihičku konstituciju članova sekti, neki razlikuju dva tipa: osobe psihički “normalne”, koje ulaze u sekte nakon neke krize ili razočaranja u životu, te drugu vrstu osoba koje imaju veća ili manja psihička opterećenja i koje u sektama traže svoju sigurnost i liječenje depresivnih stanja. “Također, ljudi koji su bez posla, ako su labilne osobe, lako mogu postati žrtve sekti koje obećavaju puno, a na koncu razočaraju”, ističe profesor Nikić.

Tumači da postoje elementi po kojima se na pojedincu prepoznaje djelovanje i “brain-washing”, odnosno, manipulacija neke sekte ili kulta, jer vladanje i ponašanje vrlo odstupaju od dotadašnjeg uobičajenog načina života te ljudi postaju fanatici, otporni na svako racionalno uvjeravanje, bezrezervno ropski odani vođi, odnosno, guruu i nisu spremni na normalni dijalog. “Kandidati u početku ne shvaćaju da je cijeli proces u kojem sudjeluju vrlo vješt scenarij, stručno i pomno razrađen. Proces novačenja članova može se promatrati u četiri stupnja. U prvom stupnju potencijalni sljedbenik se namami pomoću člana suprotnog spola koji poziva potencijalnog kandidata na susret, obično pri kraju tjedna. Stari član tada govori da je i on prije imao teških problema, ali otkad je u svojoj sekti, sve mu ide od ruke, sada je sretan i uspješan u svom poslu. U drugom stupnju članovi sekte obasipaju novog kandidata velikom pažnjom i ljubavlju, “bombardiraju” ga svojom ljubavlju (love-bombing), samo da im ne izmakne. U trećem stupnju se novi član najčešće kroz razne seminare ili druge oblike inicijacije dalje “dorađuje”, informira i formira. U međuvremenu se čvrsto kontrolira ambijent i nastoji se novog člana odvojiti od roditelja i prijatelja, kako bi što prije usvojio novi način mišljenja i ponašanja. Četvrti stupanj dolazi kada je novi član posve uklopljen u sektu i on sada počinje biti misionar, započinje pridobivati nove članove i zauzimati određene položaje u hijerarhiji sekte”, pojašnjava prof. Mijo Nikić.

Profesor Nikić ističe da su dnevni red i metoda usvajanja nauka sekte, najčešće takvi da ne ostavljaju slobodnog vremena za kritičko prosuđivanje ideja sljedbe. Novim članovima naglašava se da su oni sada odabrana elita koja poznaje istinu i koja je otkrila pravi put spasenja.

Današnja Katolička crkva ima razrađene pastoralne smjernice kako pojedincima pomoći da izađu iz neke sekte, od razvijanja žive vjere pomoću malih zajednica u župama, oživljavanja liturgijskog sudjelovanja u Euharistiji, učvršćivanja sudjelovanja laika u dužnosti evangeliziranja te razvijanja sustavnog biblijskog odgoja u vjeri. “Preplavljeni ponudom alternativnih metoda liječenja, meditativnih tehnika molitve, kao i naukom raznih vjerskih pokreta, ljudi se sami ne snalaze i zato im treba pomoći u kritičkom vrednovanju nove religioznosti. Povratak poganstva, praznovjerja i religijskog sinkretizma ugrožava vjeru mnogih vjernika Katoličke crkve”, navodi profesor Nikić te smatra da je potrebno donijeti zakon koji bi zaštitio obitelji koje postaju žrtve beskrupuloznih gurua koji iskorištavaju mlade. “Treba poštovati temeljna ljudska prava i pravo na izbor religije, ali treba zaštititi nemoćne roditelje kad im djeca upadnu u destruktivne sekte i počnu im zagorčavati život”, zaključuje pater Mijo Nikić.

Drago Plečko, terapeut alternativne i komplementarne medicine s velikim iskustvom na temu sekti, u razgovoru za Nacional nastavlja razmišljati na tragu objektivnog pristupa tom problemu. “Nešto što često počinje kao duhovno učenje, završava kao sekta. Ljudi su slabi i nesavršeni i sekte to iskorištavaju. Pravi duhovni guru nema potrebu za dominacijom, ne osuđuje i ne manipulira ljudskim slabostima i to vam je prvi veliki pokazatelj jeste li na pravom putu. Nema sumnje da ima sekti koje su na Zapadu registrirane kao neprofitne organizacije koje zgrću velik novac, a ne plaćaju poreze. Bilo je i u nas pojedinačnih slučajeva. “Učitelj” dođe, ostane dva, tri dana, sve mu je plaćeno gotovinom i skupi se pozamašna svota koju strpa u torbu i odveze se izvan zemlje. Navodno te svote dosežu više desetaka tisuća eura jednokratno. No ne vidim problem u novcu, štete od ideologija koje se naivcima često naturaju – a domet im je indijski vjeronauk za pučke škole – razaraju vitalnu energiju ljudi koji se u ovim vremenima ne smiju opustiti i predati malodušnom sljedbeništvu. Prije nego što prihvatite neko učenje, mislite svojom glavom! Pravi duhovni učitelji postoje, ali su vrlo rijetki i nalaze se u svim tradicijama i vjerama”, navodi Drago Plečko.