Novi Zakon o udomljavanju izazvao je proteklih dana mnoge prepirke, i to ne samo među strankama oporbe i vladajućeg HDZ-a, već i unutar vladajuće koalicije, a HNS-ov amandman na taj zakon kojim ta stranka traži da i životni i neformalni životni partneri mogu udomljavati djecu, nije prošao u Saboru.

Kako je rekla Duška Bogdanović, načelnica Sektora za obitelj, djecu i mlade u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, smještajem djece u udomiteljske obitelji djeci se i nadalje osigurava pravo na život u obitelji u kojoj će se dijete osjećati sigurno, zaštićeno i razvijati sve svoje potencijale. Na dan 27. studenoga ove godine broj smještene djece u udomiteljskim obiteljima u Hrvatskoj je 2.151:

“Zahvaljujući brojnim obiteljima koje su otvorile svoja vrata i svoja srca za smještaj djece u svoje obitelji, na dan 27. studenoga imamo ukupno 1.427 udomiteljskih obitelji za djecu. Pri tome moramo spomenuti i dodatnih 1.481 udomiteljskih obitelji koje pružaju uslugu smještaja i svakodnevne skrbi za odrasle korisnike, iz čega proizlazi da imamo ukupno 2.908 udomiteljskih obitelji.”

Duška Bogdanović objasnila je razliku između udomljavanja i posvajanja djeteta:

“Posvojiti se može dijete koje ima ispunjene pravne pretpostavke za posvojenje i ako je posvojenje u skladu s dobrobiti djeteta. Kontinuiranim razvijanjem i unaprjeđenjem mjera podrške obitelji u riziku i pravovremenosti poduzimanja blažih mjera, postiže se puno u prevenciji izdvajanja djeteta iz primarne obitelji. Mjere kojima se zadire u obiteljski život prihvatljive su ako su nužne te ako se njihova svrha ne može uspješno ostvariti poduzimanjem blažih mjera, uključujući i preventivnu pomoć, odnosno potporu obitelji. Roditelja će se lišiti prava na roditeljsku skrb ako su za to ispunjene zakonske pretpostavke, zbog grubog kršenja roditeljske odgovornosti, prava i dužnosti.”

Kako je rekla Duška Bogdanović, trenutačno je 170 djece u dobi do 18 godina života kojoj je, uz ispunjene pravne pretpostavke za posvojenje, u interesu da budu posvojena. Posvojenje nije u interesu djeteta smještenog kod srodnika ili drugih djetetu bliskih osoba, jer je riječ o trajnom zbrinjavanju djeteta u široj obitelji ili djetetovu okruženju:

“Djeca od pubertetske dobi nadalje najčešće ne žele biti posvojena, a mlađa braća ili sestre ne žele se od njih odvajati. Dijete koje je navršilo dvanaest godina daje svoj pristanak na posvojenje, a dijete mlađe od navedene dobi izražava svoje mišljenje o mogućnosti da bude posvojeno. Udomiteljstvo je oblik skrbi u zamjenskoj obitelji kada se za dijete ne može brinuti njegova biološka obitelj. U pravilu, udomiteljstvo je privremeno – dok se ne poprave prilike u djetetovoj biološkoj obitelji, dok se ne donese odluka o drugom trajnom obliku skrbi kao što je posvojenje ili do osamostaljenja djeteta.”

U Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku nisu željeli odgovoriti na Nacionalova pitanja koja se nameću kao logična i vrlo su česta kad je riječ o tematici udomljavanja. Često se može čuti da uvjeti u udomiteljskim obiteljima nisu idealni, da neki udomitelji djecu udomljavaju samo zbog novčane naknade koja iznosi od 1800 do 2200 kuna, a da im djeca “služe” za rad u kući ili na gospodarstvu. Ta će se naknada novim zakonom povećati te će ona iznositi oko 2500 kuna, a velika je promjena i uvjet koji udomitelji moraju ispuniti kad je u pitanju razina obrazovanja – s osnovnoškolske razine obrazovanja udomitelja koja je dosad bila u zakonu, granica je pomaknuta na srednjoškolsko obrazovanje kao najniži stupanj obrazovanja udomitelja.

Velika je promjena i u tome što će udomljavanje kao proces moći trajati dvije godine, odnosno neće biti moguć trajni proces udomljavanja koji je na snazi bio dosad. To, pak, znači da će se, kako su rekli Nacionalovi sugovornici, “tako filtrirati udomitelji iz potrebe”, odnosno oni koji udomljavaju samo zbog novčane naknade. Djeca bi kod takvih udomitelja bila “u prolazu” a onda bi išla na posvajanje, a oni koji djecu udomljavaju zbog ljubavi prema njima i želje da budu roditelji, posvojit će ih po sili zakona. Već su u praksi poznati slučajevi u kojima je sud odbio produžiti udomiteljstvo nakon dvije godine pa će stoga djeca koja su u udomiteljskim obiteljima dvije godine ići na posvajanje.

Marina Hoblaj, predsjednica Foruma za kvalitetno udomiteljstvo, prve nacionalne mreže udruga udomitelja djece u Hrvatskoj službeno registrirane u srpnju 2008., i sama je sa suprugom posvojila petero te udomila sedmero djece. Rekla je da, nažalost, često ljudi imaju sliku da su udomitelji “oni koji zarađuju na djeci” ili “oni koji iskorištavaju djecu za razne poslove”. Zbog takve slike je, smatra, u javnosti potrebno više govoriti i o udomiteljstvu i o udomiteljima jer su to u pravilu ljudi velikih ideala koji su otvorili svoja srca i svoj dom da bi djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi pružili ljubav i sve što mu je bilo uskraćeno u primarnoj obitelji:

“U postupku dobivanja licence svaki potencijalni udomitelj prolazi vrlo zahtjevnu obradu nakon koje predmetni stručni djelatnici donose odluku o njegovoj podobnosti za bavljenje tim odgovornim pozivom i poslom. Kako bi se odagnale takve sumnje, držim da bi bilo važno da socijalni radnici češće posjećuju udomiteljske obitelji i provode kvalitetan nadzor. Svrha Foruma je zalaganje za kvalitetno udomiteljstvo i svaki oblik neprimjerenog odnosa udomitelja naspram korisnika za nas je neprihvatljiv. Svi smo svjesni da udomiteljstvo u Hrvatskoj opada i da je velika potreba za mlađim i obrazovanijim udomiteljima kako bi u institucijama bilo što manje djece, a pogotovo one mlađe od sedam godina. Trenutačna prosječna dob udomitelja u Hrvatskoj prelazi 55 godina pa se veći broj sadašnjih udomitelja zbog svoje dobi za samo nekoliko godina neće više moći baviti udomiteljstvom. Baš zbog takve situacije izuzetno nam je važna promidžba udomiteljstva koju provodimo s UNICEF-om Hrvatska i Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.”

Marina Hoblaj zaključila je da ima nekoliko značajnih problema koji bi se donošenjem novog zakona o udomiteljstvu mogli riješiti ili barem ublažiti:

“Između ostalog, izražen je nedostatak stručnih radnika i prostora u centrima za socijalnu skrb, zbog čega udomiteljske obitelji imaju nedostatnu stručnu pomoć i podršku. Stručni djelatnici preopterećeni su administrativnim poslovima, a veliki broj centara za socijalnu skrb čak ni nema specijalizirani tim za udomiteljstvo. To može obeshrabriti udomitelje do mjere da neki čak i odustaju kad naiđu na situacije s kojima se ne znaju nositi. Nadalje, stručnjaci u centrima za socijalnu skrb istovremeno su nam i nadzorna i savjetodavna služba, što bi svakako trebalo odvojiti, a dobro je spomenuti i da se udomitelji često osjećaju više kao korisnici socijalne usluge, a ne kao partneri i suradnici u sustavu.”

Đurđica Ivković v.d. je predstojnice Ureda UNICEF-a za Hrvatsku, organizacije koja promiče i podržava kvalitetno udomljavanje djece od 2004. godine. Tada je i prvi put pokrenuta akcija “Svako dijete treba obitelj” koja je rezultirala unaprjeđenjem udomiteljstva djece te povećanjem broja djece u udomiteljstvu, uključujući i djecu s teškoćama. Do kraja 2005. godine u sustav socijalne skrbi uključilo se više od 100 obitelji koje su se odlučile pomoći djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Ove godine u sklopu Muzeja realnosti otvorenog u Tunelu Grič, tema je obitelj, a podtema udomljavanje. Đurđica Ivković pojasnila je što je to Muzej realnosti i kako se putem njega može u fokus staviti neka tema:

“Muzej realnosti je s vremenom postao platforma koja omogućuje građanima da na trenutak uđu u živote najranjivije djece u Hrvatskoj i svijetu. Topla i brižna obitelj ključna je za dobrobit i odrastanje djece. Dok većina djece odrasta u svojoj biološkoj obitelji, neka stječu nove obitelji kroz razne životne situacije, a neka još uvijek odrastaju u institucijama, čekajući obitelj. U Hrvatskoj je trenutačno više od 800 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi uskraćeno za mogućnost života u obitelji. Toj djeci želimo pružiti podršku i stoga smo ovogodišnji Muzej realnosti odlučili posvetiti važnosti obitelji, ali i udomiteljstva. Brojna istraživanja ukazuju na štetnost domskog oblika skrbi, posebice za djecu najmlađe dobi, koja u vrijeme intenzivnog razvoja mozga trebaju barem jednog bliskog skrbnika koji može odgovoriti na njihove potrebe u tom važnom razdoblju života.”

Đurđica Ivković odgovorila je na pitanje prati li država udomitelje nakon što uđu u proces udomljavanja i kako:

“Praćenje udomitelja u nadležnosti je centara za socijalnu skrb i u posljednjih deset godina ostvaren je značajan napredak u tom području, osobito u onim centrima socijalne skrbi koji imaju specijalizirane timove za udomiteljstvo. UNICEF u suradnji s Ministarstvom demografije, obitelji, mladih i socijalne politike i drugim parterima, trenutačno intenzivno radi na unaprjeđenju postupaka izbora i edukacije udomitelja, kao i na uspostavljanju mehanizama za praćenje kvalitete skrbi u udomiteljskim obiteljima. Istraživanja koja smo provodili od 2006. do 2008. godine pokazala su da se većina udomitelja počinje baviti udomiteljstvom iz altruističkih i praktičnih motiva. Također, sami udomitelji zagovaraju kontinuirano praćenje djeteta i još veću dostupnost djelatnika centara za socijalnu skrb udomiteljima i djeci. Što se tiče materijalnih uvjeta u udomiteljskim obiteljima, oni su propisani posebnim pravilnikom te prije izdavanja dozvole za udomiteljstvo, stručnjaci su dužni provjeriti i potvrditi da su oni u skladu s propisima. Podaci UNICEF-ova istraživanja iz 2008. pokazali su da 74 posto udomitelja živi u vlastitoj obiteljskoj kući i da udomljena djeca u većini slučajeva imaju materijalne uvjete za život i odrastanje u obitelji.”

Kako je objasnila Ivković, općenito djeca u udomiteljstvu postižu dobre rezultate, poboljšava im se slika o sebi, jača njihov osjećaj da imaju društvenu podršku. Specifični problemi udomljene djece vezani su najčešće uz odnose s biološkim roditeljima, uspjeh u školi i nizak stupanj pripremljenosti za samostalan život. U istraživanju udomljene djece pokazalo se da bi trebalo više uložiti u pripremu djeteta za uključivanje u udomiteljsku obitelj te dodatno podržati proces završetka skrbi u udomiteljstvu.

A da to zaista jest jedan od većih problema kad udomljeno dijete već uđe u obitelj, pokazuje primjer dviju sestara, 48-godišnjih arhitektica, koje su obje udomile ili posvojile ukupno petero djece. Izabela Galović Ninić sa suprugom je posvojila troje djece, dječaka od osam i pol godina, djevojčicu od šest i dečkića od dvije. Njezina sestra Monika Galović Rolich sa suprugom ima dvije posvojene djevojčice. Obje su sestre, kažu, od mladosti imale poriv za odgajanjem djece koja im nisu biološka, a stjecajem okolnosti dogodilo se da nemaju biološku djecu pa je udomiteljstvo za njih bilo prirodan put.

‘Često se misli da su udomitelji ‘oni koji zarađuju na djeci’, to se mora promijeniti’, kaže Marina Hoblaj

Izabela Galović Ninić objasnila je zašto smatra da je udomiteljstvo za njih bio prirodni put – prije svega zato što je to brži način za posvojenje djeteta, što mnogi ne znaju: “Posvajanje je dugotrajan proces. Naša prijateljica udomila je dijete pa smo tako saznale i mnogo više informacija o tome jer smo i mi puno više znale o posvajanju. Njezin primjer pokazao je da je udomljavanje puno brži način da se naposljetku posvoji dijete, ali možda jednako kompliciran jer morate proći ispitivanja, provjere, edukacije… Postupak traje i nekoliko mjeseci prije nego što dobijete licencu udomitelja. Prednost je ta što udomitelja ima jako malo, a djece koja su na raspolaganju za udomljavanje puno. U posvojiteljstvu je obrnuta situacija, puno je posvojitelja, a malo je djece koja se mogu posvojiti. I zato se dugo čeka.”

Udomljavanje je za nju bilo bolje rješenje. Puno je zdravija situacija, kaže, kad dijete dođe u udomiteljsku obitelj, kad se adaptira pa se nakon toga ide na posvajanje:

“Naše dijete imalo je nepune dvije godine kad je došlo k nama. Bili smo jako uzbuđeni i s obzirom na to da prije nismo imali djece, tog dana nam se promijenio svijet. Prijatelji mi znaju reći da sam prvih šest mjeseci lebdjela između neba i zemlje od sreće, ništa osim nje za nas nije postojalo. To je bilo krajem 2014. godine. Nakon toga, kad se moja sestra saživjela s mojom situacijom, a blizanke smo i intenzivno proživljavamo sve što se događa s nama, i za nju je to bilo kao da je dobila dijete. Godinu dana poslije i ona je sa suprugom udomila djevojčicu koja je tad imala tri godine. Naša djeca su došla iz Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici. Udomljavanje u praksi izgleda tako da dođete u dom i imate privikavanje na dijete, ne može ono samo tako doći k vama. Kad je riječ o tome koje će dijete doći k vama na udomljavanje, kasnije i posvojenje, proces je takav da stručne službe prema vašem psihofizičkom profilu predlože nekoliko djece, a nakon toga savjetuju koje bi dijete za vas bilo najbolje rješenje. U našem slučaju bilo je četvero djece na raspolaganju za udomljavanje, imali smo sve informacije o njima, ali su rekli da bi naša djevojčica za nas bila najbolji odabir u smislu karakteristika ličnosti. Vjerujem da je tako jer imamo puno sličnosti u temperamentu i super se razumijemo.”

Monika Galović Rolich ponovila je da je do posljednjih izmjena u Obiteljskom zakonu taj proces mogao biti trajan i nije trebalo doći do posvajanja djece. Prema zadnjim izmjenama zakona, dijete može biti udomljeno samo dvije godine, nakon čega se mora ići na lišenje roditeljske i skrbi i posvajanje, osim u slučaju da je roditelj stekao uvjete za povratak djeteta u biološku obitelj. U slučaju posvajanja udomitelji, ako su i posvojitelji, imaju prednost, i to isključivo zato što su djeca već adaptirana u njihovim obiteljima.

Jedna od najvećih kočnica ne samo prema hrvatskom pravu, već i u praksi jest odnos udomitelj – biološki roditelj, koji može biti sporna točka, kako je rekla Monika Galović Rolich:

“Ako ne nađu zajednički jezik, to može biti uzrok problema koji se lomi na djetetu, a to ne bi trebao biti slučaj. Mi smo zaista po tom pitanju imali sreću, odnosno, nije to sreća, već smo se više prema biološkim roditeljima i oni prema nama postavili tako da izgradimo odnos povjerenja. Sad su kontakti s njima prestali. Ima bioloških roditelja koji vide da je djetetu dobro, da je zbrinuto i više za njih ne pitaju. Ima i onih koji prestaju dolaziti i raspitivati se za njih pa su djeca u postupku posvajanja. Prije nego što uđete u postupke udomljavanja ili posvajanja, najčešće ste jedni od onih koji se pitaju kakav je to roditelj koji može ostaviti svoje dijete ili dozvoliti da dijete živi u tako lošim uvjetima i slično. Međutim, kad uđete u cijeli proces, počinjete shvaćati da ti ljudi nisu poput drugih ljudi, da su to roditelji koji od svog djetinjstva imaju probleme, različite bolesti, da ih ne možete uspoređivati s ljudima koji su imali normalne živote niti osuđivati njihove postupke. To su ljudi koji teško mogu sami sa sobom funkcionirati i teško mogu i sami sebe uzdržavati. Naučite se ne osuđivati. Udomiteljstvo i posvojiteljstvo nauče vas da budete bolji ljudi zato što shvaćate i prihvaćate, na kraju se zapravo gotovo pa divite tim ljudima jer su uspjeli donijeti tu djecu na svijet. U međuodnosu zapravo počnete osjećati poštovanje prema njima, koje oni prepoznaju. U trenutku kad oni shvate da ih ne osuđujete, da ih shvaćate, onda je to posve druga priča. To su ljudi s margine društva koji su u svim drugim situacijama nepriznati. Kad dožive poštovanje s vaše strane, to njima puno znači, otvore se i počnu vas gledati nekim drugim očima.”

Monika Galović Rolich rekla je da je bila u prilici upoznati biološku majku svoje sad posvojene djevojčice. To je za nju, rekla je, bilo predivno iskustvo:

“Ja tu ženu cijenim, nas dvije smo sjele i popričale, zagrlile se. To je predivna priča jer je ta majka sretna znajući gdje je njezino dijete. Ne zna adresu, ali poznaje osobe koje se brinu o njezinoj kćeri, koji je odgajaju i vole, jer ona joj zbog svojih problema nije mogla pružiti toliko ljubavi. Upravo kroz takav oblik odnosa, kroz koji biološki roditelji imaju priliku upoznati ljude kod kojih su njihova djeca, stvara se najhumanija priča jer jednog dana kad njihova djeca odu na posvajanje, ipak znaju da su ta djeca dobro, da su zbrinuta, da su na sigurnom. U tom smislu su zadovoljni i biološki roditelji i udomitelji, odnosno budući posvojitelji, a i djeca. Klasični posvojitelji misle da je udomiteljstvo strogo odvojeno od posvajanja, a to nije točno. Udomitelje i ljude koji preko udomiteljstva posvajaju djecu gledaju kao neprijatelje. Mislim da je problem u tome što je velika većina posvojitelja sebična. Žele imati svoje dijete i nisu spremni na taj međuperiod u kojem to dijete moraju ‘dijeliti’, u kojem moraju prihvatiti zajedničku ljubav, u kojem moraju prići biološkim roditeljima, pronaći s njima zajednički jezik. Taj ljudski faktor je ograničavajući.”

Njezina sestra Izabela rekla je da je i njoj i Moniki u fokusu bilo roditeljstvo, žele dati ljubav i žele se brinuti o djetetu. Kako će to biti pravno regulirano, u tom trenutku nije im bilo važno, odnosno nije im bilo najvažnije:

“Srećom, dogodile su se okolnosti da smo mi svoju djecu posvojili ili su ona u postupku posvajanja, ali smo bili spremni na bezuvjetno i bezgranično davanje. Bili smo spremni ljubav prema djetetu dijeliti s njegovim biološkim roditeljima. Za djecu je to najzdravije zato što su ona kroz kontakt s biološkim roditeljima upoznala svoje udomitelje, adaptirala se u novu obitelj i kad su sazreli uvjeti, jednostavno su ostala u toj obitelji. To je normalan proces i naša djeca nemaju nikakvih pitanja jer im je sve to otvorena tema. Mi smo s njima o tome počeli pričati u njihovoj najranijoj dobi je već u dobi od dvije i pol godine djeca su svjesna svega što se oko njih događa. Kad shvate da imaju dvije mame i dvojicu tata, to im postane normalna činjenica koju prihvate i s kojom odrastaju. S druge strane, kako smo mi blizanke i vezane jedna za drugu, tako su i naša djeca međusobno povezana, stalno su zajedno i igraju se pa je i to velika prednost jer nisu u tome sama. Njima je normalno da ne žive sva djeca s mamama i tatama koji su ih donijeli na svijet.”

Apsolutno je jasno da sva djeca koja su u domu za nezbrinutu djecu iza sebe imaju teške i traumatična priče i to je ovim udomiteljicama bilo posve jasno. Primjer koji pokazuje kroz kakva iskustva prolaze te majke, ali ponajviše njihova udomljena djeca, jest najstarije Izabelino dijete, dečkić od osam i pol godina koji je k njima došao sa šest godina:

“On je došao kao već izgrađen dječak, sa svjesnošću o biološkim roditeljima i s intenzivnim odnosom s biološkom majkom. Ja sam bila spremna na to da me cijeli život zove teta ili imenom ili kako god on odluči. On je odlučio zvati me mama, a ja sam zbog toga neizmjerno sretna. Kad je došao k nama iz doma u Nazorovoj, rekao je da se nikad ne želi vratiti ondje. Nakon dva dana! To su stvari koje kad čovjek doživi, osjeća velikom nagradom. Udomljena djeca žele biti kao druga djeca. Žele da po njih u vrtić dolaze mama ili tata pa oni svoje udomitelje poistovjećuju s roditeljima jer žele biti poput druge djece. Adaptiraju se u udomiteljske obitelji, osjećaju se dobro i njima je to prirodno. Mi smo razgovarali sa psiholozima, pitali za savjet kako se postaviti u takvim situacijama, što napraviti da se biološki roditelj ne osjeća loše, da mi ne ispadamo kao da smo ih na bilo što natjerali i slično. Oni su rekli da djetetu treba dati izbor da samo odluči kako će koga zvati, jer ako je to njegova želja, a vi mu to ne dozvoljavate, zapravo mu ne dozvoljavate da se integrira u vašu obitelj. Kad je naš najstariji dječak došao k nama, naša je djevojčica kod nas već bila godinu i pol dana, posve uklopljena u obitelj, naravno. On u toj dobi, potpuno svjesnoj, kopirao ju je u svemu – od načina na koji ona jede, što radi, kako se kreće, kako s nama razgovara, sve je učinio da bi bio dio obitelji. On je to radio spontano, ali to je najbolji pokazatelj kako se dijete koje dođe iz loše obitelji želi uklopiti u sređenu obitelj. U velikoj većini slučajeva radi se o djeci koja su došla iz loših obiteljskih odnosa, jer dijete ne završi u domu ako je sve u redu, to je jasno. Djeca koja su živjela u domu imaju svojih problema. Konkretno, naš dječak u dobi od šest godina jako je malo pričao, jedva dvije riječi, pogrešno je izgovarao riječi, imao je mali raspon vokabulara. Što da vam kažem? Kad sam rezala kruh nožem, pitao me je što radim. Kad smo se vozili podzemnom garažom, pitao je zašto se vrtimo u krug. Koliko god su oni u domu zbrinuti, ta djeca ne poznaju stvarni život. Stoga trebate jako puno vremena provesti s njima, dati im puno ljubavi i na neprisilan način dati im znanje, vještine, rutinu koja je u njegovu slučaju bila bitna za početak pohađanja škole. On je za godinu dana trebao krenuti u školu, a nije znao život. Morali smo puno vremena provesti s njim – i kod logopeda, i na različitim vježbama, i po raznim službama – da bismo ga što bolje pripremili za školu. I mi se, naravno, moramo educirati da bismo mu mogli što bolje pomoći. Puno se dajemo, ali radimo to iz ljubavi.”

Napomenula je da je kvaliteta odnosa koju osoblje u domovima ima prema nezbrinutoj djeci neupitna. Oni zaista daju cijele sebe, ali djece je toliko puno i naravno da onda ne postoji mogućnost da se svakom djetetu posveti pozornost “jedan na jedan”, koju svako dijete zaslužuje. Tu nastaje taj hendikep. Međutim, uz sve te rizike i trud, tolika je sreća i zadovoljstvo koje oni donose, tolika je ljubav koju oni uzvraćaju da im apsolutno ništa nije teško. Sve čine s velikom radošću i srećom.

Monika Galović Rolich spomenula je i negativne strane udomiteljstva:

“Uvijek ste pod povećalom u društvu kao udomitelj ili posvojitelj. Zna se da to nisu vaša djeca i više ste pod ‘prismotrom’. Evo situacije iz vrtića. Po dijete je došla biološka majka i odgajateljica joj je rekla da je to dijete uvijek tako sretno kad se igra, a tako tužno kad ona dođe po nju. To je rekla kroz šalu, ali sam u tom trenutku pomislila kako bi meni bilo u takvoj situaciji. Da meni netko kao udomitelju ili posvojitelju to kaže, gledalo bi se na drugačiji način. Završila bih kod psihologa ili kod nekog da se ispita o čemu je riječ. Sve što mi činimo je pod povećalom, ali ne treba to biti iz loših razloga. Mi kao udomiteljska obitelj naprosto smo zanimljiviji od neke druge obitelji.”

Kad je u pitanju novčana naknada koju udomitelji dobivaju, sestre su uvjerene da zaista ima nekih udomitelja koji djecu udomljavaju samo radi naknade. Tvrde isto tako da to ne znači da to rade s manjkom volje, ali sigurno im je ta naknada dodatni motiv. Monika je rekla da njima naknada nije bila nikakav motiv, naknada im nije važna, one su ionako po profilu posvojitelji.

“Udomljena odnosno posvojena djeca imaju jako izražen strah od napuštanja. Kad osjete da negdje pripadaju, da su dobili potrebnu ljubav, toliko je prisutan taj strah da im morate biti maksimalno posvećeni. I biološka djeca to imaju, ali ovo su djeca koja su u najranijoj dobi osjetila što znači biti napušten, istraumatiziran, nevoljen, ostavljen pa je taj trenutak kad shvate da ih volite, štitite, vrlo važan za njih. Toliko se vežu za vas da ne možete a ne uzvratiti im ljubav i u tome uživati. Kad čovjek voli, biologija postane nevažna, u našoj obitelji nema moje jer je sve naše, svi se volimo a nismo krvno vezani jer smo to nadrasli. Nismo zažalili ni sekundu, ne bismo ništa promijenili u životu. Od stručnih službi, vrtića, škole imamo veliku podršku, veću nego biološki roditelji jer je svima važno podržati nekoga tko odgaja tuđe dijete i daje mu toliku ljubav. Sretne smo jer smo u životu imale priliku postati majke na ovaj način. Kako smo blizanke, onda naša djeca znaju reći da imaju tri mame pa se zezaju tako u vrtiću. Važno je da smo već mnoge potaknuli da budu udomitelji ili posvojitelji pa sa srećom gledamo nove obitelji koje su tako nastale”, zaključila je Monika Galović Rolich.