Unazad desetak godina postalo mi je jasno da djeca sve lošije reagiraju na moja nastojanja da im nastavu učinim zanimljivijom, da se nauče služiti papirnatim udžbenicima i uredno pisati po papiru. Najlošije su reagirali na pisanje sastavaka, pisanje testova, na pisanje općenito. Prije dvadeset godina s lakoćom sam im mogla objasniti zašto je važno naučiti uredno pisati – tada su se molbe za posao pisale rukom na papiru, vodila su se papirnata knjigovodstva, liječnici su pisali papirnate recepte. Prije 20 godina bilo mi je lako objasniti zašto moraju naučiti pisano množiti i dijeliti – jer neće uvijek imati digitron u džepu. Posljednjih godina svi ti argumenti kojima su se služili i moji učitelji, padaju jedan po jedan. Danas više nema zanimanja u kojem je potrebno znati pisati po papiru. Svaki poslodavac želi digitalno pismenog zaposlenika. A digitron je dostupan na svakom mobitelu. Danas djeci moramo objašnjavati da ne postoji kovanica od tri kune jer ih gotovo nitko više ne šalje u trgovinu. Zbog svega toga nastava danas mora biti potpuno drugačija nego što je prije bila. Danas u škole dolaze prvaši koji su od prvog dana svog života bili okruženi tehnologijom. Oni ne razumiju važnost i svrhu papira i pisanja po papiru. Moramo se prilagoditi novim generacijama. Nove generacije sigurno se neće tehnološki vraćati u prošlost.”

Tako je Marlena Bogdanović, učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Tučepi, sažela ono o čemu se u Hrvatskoj priča već desetljećima – potrebu nužne i hitne promjene kompletnog pristupa obrazovanju, koje je danas u Hrvatskoj, u većini razreda, još uvijek na razini od prije 20 ili 30 godina. Marlena Bogdanović jedna je od svega, prema procjeni Agencije za odgoj i obrazovanje, desetak posto učitelja i nastavnika u Hrvatskoj koji u razredu već primjenjuju posve nove, inovativne metode rada s učenicima, bez obzira na to što kurikularna reforma koja će “ozakoniti” takve metode tek treba zaživjeti. Nacional je istražio koje su to metode koje ti vrijedni ljudi primjenjuju u svom radu, zašto je lektira njihovim učenicima užitak i igra a ne bauk te jesu li i kako za taj trud nagrađeni.

Upravo je Marlena Bogdanović bila prva u Hrvatskoj koja je uvela svakodnevno korištenje tableta od prvog razreda osnovne škole, i to uz korištenje digitalnih inačica udžbenika, što je umnogome olakšalo torbe njezinih prvašića. Oni su prije četiri godine bili prvašići koji su imali najlakše torbe u Hrvatskoj. Jedinstveni su i po tome što su se sami organizirali, što tada iza njih nije stala niti im je dala potporu i pomoć niti jedna velika organizacija, već su roditelji mudro prepoznali važnost trenutka i priliku koja se ukazuje njihovoj djeci i izdvojili novac za tada jedne od najjeftinijih uređaja na tržištu koji su im vjerno služili.

“Mi smo pokazali da se za mali novac može opremiti svaka učionica, jedino je potrebno ulagati u ljude: u motiviranje učitelja koji i žele i mogu raditi na sebi i pomoći im da djeci pruže nastavu dostojnu vremena u kojem živimo – nastavu 21. stoljeća. Smatram da su moji učenici drugačiji od ostalih po tome što su odmalena spoznali koliko je svijet velik i koliko se mogućnosti otvara za one koji budu htjeli marljivo učiti i raditi. Naučili su sigurno i odgovorno koristiti tehnologiju, iako nitko od njih sutra neće moći reći da nije znao da se nešto ne smije i nije pametno raditi dok si na internetu. Naučili su provjeravati informacije, što se i meni samoj više puta ‘obilo o glavu’ kada su kod kuće provjerili neke moje tvrdnje. Bila sam najsretnija i najponosnija na svijetu kada sam i ja od njih nešto naučila: da je Gospić, a ne Zagreb, najveći grad u Hrvatskoj, površinom”, rekla je Marlena Bogdanović.

Nekada su, napomenula je, učitelj i papirnati udžbenik bili jedini izvor znanja. U ono što učitelj kaže i što u udžbeniku piše, nije se moglo niti smjelo sumnjati. Za one koji su sumnjali nije bilo baš previše mogućnosti za provjeru. Danas postoji nepregledno mnoštvo informacija do kojih se dolazi jednim dodirom po ekranu. Najvažnije je stoga djecu naučiti koji su pouzdani izvori informacija i kako se provjerava relevantnost informacija. Kako se kritički odnositi prema svemu, koja su pravila sigurnog i odgovornog korištenja tehnologije. Nove spoznaje dolaze tako brzo da nema vremena da se o svemu otisne udžbenik, djeca moraju naučiti surađivati i istraživati, učiti jedni od drugih. I djeci i učiteljima treba osvijestiti koliko je važno cjeloživotno se educirati: “To treba postati osobna odgovornost, a ne je stalno prebacivati na nekoga drugoga, na državu. Učitelje treba motivirati da rade na sebi. Oni moraju svojim učenicima postati koordinatori, motivatori, oni koji svojim životnim iskustvom djeci daju mudre savjete o sigurnosti i odgovornosti, koji im šire, a ne podrezuju krila. Odgojna komponenta učitelja sada mora doći do punog izražaja. Moj je stav da je upravo ta odgojna komponenta najviše zanemarena u našim današnjim školama, u višim razredima pogotovo. Većina nastavnog sata potroši se na zapamćivanje činjenica. Sada tih činjenica ima koliko hoćete na internetu. A o upornosti, marljivosti, urednosti, timskom radu, pristojnosti i suosjećajnosti, sve se manje i radi i govori.”

Marlena Bogdanović zaključila je da joj je svakodnevno korištenje tehnologije pokazalo pravi put: djeci treba dati slobodu izbora. Nekima više odgovara čitati štivo iz papirnatog udžbenika, nekima iz digitalnog. Netko voli pisati sastavak na digitalnom dokumentu, a netko piše u bilježnici, dok mu tablet mu služi samo za provjeru riječi u kojima bi mogle biti pravopisne pogreške. Sloboda izbora smanjuje frustracije. Tehnologija omogućava da djeca koja mogu i žele više, rade i istražuju više.

Osim tehnologije koja se, složili su se Nacionalovi sugovornici, naprosto mora inkorporirati u nastavu umjesto da je se ignorira kao što je slučaj danas u Hrvatskoj, najvažniji moment u drugačijoj, novoj nastavi jest – mašta, ali i volja i zaigranost učitelja ili nastavnika.

Upravo te osobine krase Majdu Tometić, nastavnicu hrvatskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi Kajzerica. Još kao studentica upoznala se s tadašnjim modernim smjerovima u odgoju i obrazovanju, s kurikulumskim pristupom radu, načinima i metodama koji nastavnika približavaju učeniku. Pohađala je seminare, prevodila stručnu literaturu, komunicirala sa stranim predavačima i tako se, neprimjetno, upoznala s europskim školstvom. Ono po čemu se Majda Tometić razlikuje od gotovo svih svojih kolega jest pristup, primjerice, lektiri. Njezini učenici nakon što pročitaju knjigu imaju zadatak napraviti strip s temom iz knjige, pisati pismo likovima, izraditi kviz znanja, napraviti reklamu na papiru ili videoreklamu, pišu scenarije za film prema pročitanom djelu te rade scenografiju na temu iz knjige, čime se povezuju i sadržaji likovne umjetnosti u rad iz hrvatskog jezika, ili pak izrađuju pa onda i igraju neku društvenu igru:

“Lektire su nam zabavne, da. Čitanje je jako bitno, a današnji naraštaji sve manje čitaju. Teško ćemo dobiti pismene mlade ljude ako se ne budemo trudili čitanje vratiti u polje interesa. Lektire biramo s propisanog popisa, ali nastojimo da budu ono što ih zanima, privlači, što može stvoriti aha-efekt. To radimo zajedno, na početku školske godine, plan obrade lektire dogovaramo u rujnu i tijekom školske godine držimo se plana. Moji učenici mogu birati između dvadesetak različitih kreativnih zadataka za obradu lektire, od kojih se neki pripremaju samostalno, neki u paru, a neki u skupini. Volim reći da samo usmjeravam nastavu, na učenicima je da, naposljetku, nauče. Samo im pomažem, osluškujem, usmjeravam ih i vraćam na put prema točnim rješenjima i dobrim zaključcima. Djeca su najprije djeca i kad krenete od te postavke, učenje postaje lakše i zabavnije.”

Učenici, naravno, sve svoje projekte predstavljaju razredu i onda razgovaraju, prosuđuju, dijele mišljenja, a radove često izlažu u tzv. galeriji radova, gdje pišu vlastite kratke kritičke osvrte. Tako uče kritički promišljati, surađivati i međusobno se poštivati. Uče slijediti zadatak, vrlo često se može čuti: To ti je dobro, ali nisi napravio to i to, to ti piše u zadatku… ili Ja mislim da si to trebao ovako i onako.

S obzirom na to je novom kurikularnom reformom naglasak stavljen na slobodniji način dolaska do željenog cilja, odnosno onoga što učenik mora naučiti na kraju sata, Majda Tometić smatra da je uvijek bilo bitno to što na kraju sata učenik zna, ali se jako vodilo računa o etapama sata. To je tradicionalna metodologija i ona ima svojih prednosti, ali je za današnje naraštaje, a i mogućnosti svijeta u kojemu živimo, zastarjela: “Prerasli smo nastavne sadržaje koji su podijeljeni u 5+5+5+5 minuta. Kurikulumski pristup naglašava ishod, a put do njega manje strukturira i manje stavlja u okvire. Učiteljima daje slobodu da kreiraju svoju nastavu i dođu do cilja, odnosno ishoda, onako kako je u datom trenutku najbolje. Ono što želim postići jest da učenici nauče što trebaju, ali da im učenje ne bude prezahtjevno, dosadno i nezanimljivo.”

Nikolina Marinić, članica Radne skupine za kurikulum Hrvatski jezik i književnost, istaknula je neke od najvećih novosti oko tog predmeta: “Kao i u ostalima, i u kurikulumu Hrvatskog jezika u središtu je pozornosti učenik, a ne sadržaj učenja. Odgojno-obrazovni ishodi koji čine središnji dio svakog kurikuluma, jasni su iskazi o onome što se očekuje od učenika u pojedinoj godini učenja i poučavanja predmeta. Kurikulum je sada jedinstven u vertikali, znači da su ciljevi i odgojno-obrazovni ishodi za osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje oblikovani razvojno od prvoga razreda osnovne škole do završnoga razreda srednje škole, poštujući jezični i kognitivni razvoj djeteta i mlade osobe. Novi kurikulum stavlja naglasak na ovladavanje jezičnim djelatnostima – govorenje, čitanje, pisanje i slušanje – i njihovu uporabu u svakodnevnim situacijama.”

Kako je rekla Nikolina Marinić, u srednjoj školi se isključivo lingvistički pristup učenju i poučavanju jezika zamjenjuje komunikacijsko-funkcionalnim, što znači da učenici primjenjuju jezične zakonitosti, a ne da ih samo uče kao definicije, dok se književnosti više ne pristupa u dijakroniji, nego se književni tekstovi promatraju u društvenom, književno-povijesnom i kulturnom kontekstu i odabiru prema temi i žanru. Isto tako, osim književnih tekstova, učenici će prema novom kurikulumu čitati i pisati i ostale vrste tekstova poput onih višemedijskih te se učenike potiče na čitanje književnog teksta koji će povezati s vlastitim doživljajem i iskustvom te ostalim tekstovima u kontekstu.

“Odgojno-obrazovni ishodi od kojih se sastoji novi kurikulum sugeriraju i dubinu i širinu onoga što bi učenik trebao svladati na kraju obrazovnog ciklusa. Do sada su bili propisani samo sadržaji koji ne daju detaljnu informaciju o tome, a upravo takva koncepcija stavila je sadržaje, a ne učenike u središte učenja i poučavanja. Mnogi učitelji i nastavnici danas koriste metode aktivnog učenja i suvremene pristupe učenju i poučavanju, no kurikulum će im tek dati dovoljno autonomije u realizaciji svoje kreativnosti u osmišljavanju nastave”, zaključila je Marinić.

Željka Župan Vuksan, nastavnica hrvatskog jezika u Gimnaziji Sesvete, osim inovativnog pristupa nastavi uvela je i fakultativni predmet Dramski odgoj i zasad je ta škola jedina u Hrvatskoj koja ima takav predmet: “Nikada se nisam zadovoljavala time da svojim učenicima samo izdiktiram gradivo ili da održim predavanje u kojem su oni pasivni promatrači. Željela sam na svojim satima stvoriti ugodnu atmosferu, potaknuti učenike na slobodno iznošenje vlastitih misli, a ne na reproduciranje mojih ili tekstova iz čitanke. Dramski odgoj postoji u većini europskih škola kao samostalni predmet. Kod nas još uvijek ne, već samo kao fakultativna nastava u okviru nastave hrvatskoga jezika. Mnogi misle da se na dramskom odgoju radi isključivo na stvaranju predstava, međutim, on je puno više od toga. Kroz različite dramske metode i tehnike učenici se uče životu. Primjerice, samo jedna dramska improvizacija može otvoriti nebrojene mogućnosti: potaknuti kritičko mišljenje, propitivati svijet u kojem živimo, uočavati i rješavati probleme, razviti empatiju i komunikacijske vještine… “

Ni ova nastavnica ne želi da učenici budu samo pasivni promatrači nastavnog procesa: “Ako ih ne potaknem na sudjelovanje, ako ih ne isprovociram, ne dopustim im da kažu što misle o pojedinom djelu, o jezičnim dvojbama, štrebersko znanje brzo će nestati, bit će to još samo jedan dosadan sat. Danas od učionice napravim igralište, neki dan smo na satu lektire napravili slavonske svatove jer smo udavali Tenu, tunel misli koji bi Antu Stipančića odgovorio od strogog patrijarhalnog odgoja i Luciju Stipančić od uzaludne ljubavne patnje… Ne želim suhoparno recitiranje činjenica, želim svoje učenike naučiti da povezuju, razmišljaju, izražavaju se, da imaju pravo reći ako im se nešto ne sviđa i da imaju pravo natjerati i mene da pročitam nešto što oni smatraju hitom svoje generacije. Cilj mi je potaknuti ljubav prema čitanju, prema materinskom jeziku, to su moji ishodi. Reforma bi nam trebala pružiti slobodu poučavanja, da na različite načine, prema vlastitim afinitetima, stignemo do istog cilja.”

Romana Ana Reščić, učiteljica razredne nastave iz zagrebačke Osnovne škole Nikole Tesle, u svoj rad uvela je mnogo novosti pa tako njezini učenici već od drugog razreda umjesto “obične” obrade lektirnog naslova, pišu male eseje u kojima opisuju svoja opažanja o djelu, izvlače pouke i daju mišljenje o tome zašto im se neka knjiga svidjela ili nije te bi li je preporučio prijatelju i zašto. Za usporedbu, lektira koja je uobičajena u hrvatskim školama, kad je razredna nastava u pitanju, uglavnom se svodi na nabrajanje likova, njihovih osobina i kratki sadržaj, što sigurno nije motivirajuće za dijete koje knjigu tek mora zavoljeti.

“Lektira je uvijek klincima bauk, ima učenika koji prvo stave knjigu na vagu ili pak posuđuju knjige istih naslova, ali različitog izdanja, ne bi li pročitali koju stranicu manje. To sam htjela izbjeći. Nakon projekta Formativno praćenje u organizaciji Učilišta Korak po korak, naučila sam tehnike kojima učenike učim kako učiti. Jako je važno da osvijeste gdje griješe jer tek tada mogu naučiti. Konkretno, kad je lektira u pitanju, učenici pišu lektiru u nekoj pojednostavljenoj verziji eseja, njima pristupačnoj. S učenicima ponaosob pričam i ukazujem na greške koje zajednički pronalazimo i ispravljamo. Meni osobno najvažnije je da iz svake knjige nešto nauče, da mi daju svoj osvrt na lektiru, da shvate poruku, razmišljanje… Svaki umjetnik u nama ostavi neki trag, dobar ili loš, to je poanta”, rekla je Romana Ana Reščić.

Umjesto kurikulumom predviđena dva nastavna sata, Reščić je svojim trećašima o povijesti grada Zagreba predavala čak deset sati, o tome su u posebnoj bilježnici crtali kulturne i povijesne znamenitosti svoga grada, ali ono što je još važnije, ta je cjelina bila popraćena odlaskom u muzej i kazališnom predstavom “Zagrebački vremeplovci” jer je praktična nastava nezamjenjivo iskustvo.

“Djeca super reagiraju, a što se tiče usvojenosti gradiva, na provjerama postižu puno bolje rezultate nego kad moraju suhoparno nabubati činjenice. Roditeljima uvijek izlazim u susret jer su oni danas opterećeni preživljavanjem, a nisu sve obitelji i obiteljske situacije idilične. Uvijek ih razumijem, ne moraliziram i znam da ljudi to cijene. Nakon puno godina djeca i roditelji javljaju mi se i zahvaljuju na znanju, trudu i brizi”, rekla je Romana Ana Reščić.

U školu u kojoj danas predaje ušla je još 1977. kao prvašić: “Imam osjećaj da sam u toj školi oduvijek. U školi radi dosta učitelja i tehničkog osoblja koji su je i sami pohađali. Možda upravo zato imamo neki entuzijastičan stav. Mi svoju školicu živimo. Nije nam ništa teško. Svi radimo gotovo sve – ako treba dijeliti udžbenike, dijelimo udžbenike, ako treba sagraditi ogradu za vrt – gradimo ogradu.”

Upravo je školski vrt u toj školi nešto što je posve drugačije jer se tako – u praktičnoj nastavi koja je iznimno važna – može naučiti puno više nego da djeca sjede u učionicama. Projekt su osmislile Romina Dubajić, nastavnica tehničke kulture i fizike, te Suzana Kovač, nastavnica kemije i biologije. Romina Dubajić pojasnila je kako je došlo do ideje za taj projekt: “Nije bilo teško uočiti potrebu i želju djece da borave na otvorenom, budu fizički aktivna i stječu praktične vještine i znanja predviđena nastavnim programom prirode, biologije, tehničke kulture, ali i ostalih predmeta u dodiru sa zemljom, prirodom. Pobornik sam STEM revolucije i provodim micro:bit i robotiku u nastavi tehničkog i fizike, ali mogu reći da se radu u vrtu više raduju. Moram priznati da je u početku to bio samo vrt, sad to prerasta u čitav projekt Učenje bez zidova. Plan nam je napraviti osjetilnu stazu, urediti umjetno jezero te otvoriti učionicu na otvorenom.”

Romina Dubajić pojasnila je kako praktična nastava, koje inače u većini škola uopće nema, može pomoći učenicima:

“Tehnička kultura malo je fleksibilnija pa se tako učenje o različitim alatima i oruđima sada izvodi vani u vrtu. Nakon imenovanja slijedi primjena. Zanimljivo je da na pitanje koji je najvažniji ljudski alat, učenici redovito odgovaraju mobitel, Play Station… Nakon takvog prvog blok-sata shvate da su to ruke! Sat primjene poluge, u sklopu fizike u sedmom razredu, vrlo se lijepo odigrao u vrtu pri kopanju rupa, vrtnog jezera, podizanju kamena za kamenjar polugom i vožnje tačkama. To je iskustveno znanje koje se ne zaboravlja.”

Budući da teška teorija u prirodoslovlju izgleda otprilike kao da djeca slušaju nastavu na kineskom jeziku, smatra nastavnica fizike i tehničke kulture, željela je posve promijeniti pristup radu:

“I za nabrajanje primjera, slike na prezentaciji ili folijama ili pokazivanje jednog jedinog primjerka nečega, potrebni su trud i priprema, ali kod nas nastavnica biologije Petra Brbora Smrdelj i nastavnica Suzana Kovač svoje primjerke cvijeća, punoglavaca, raznoraznih buba, s učenicima traže u vrtu. Lekcije o humusu, kompostiranju i zaštiti bilja učimo kroz rad, a ne pričajući o tome, učimo u praksi o životnim zajednicama u barama, livadi, sve to sadrži naš vrt.”

Prirodni predmeti poput fizike, koji uglavnom učenicima sedmoga razreda predstavljaju stres, iz učeničkog kuta gledanja težak su test. Toga je bila svjesna i Romina Dubajić, ali su mašta i razmišljanje o tome kako učenicima pomoći da lakše svladaju zahtjevno gradivo, dali rezultat: “Koliko god se trudili frontalni način rada učiniti zanimljivim različitim primjerima iz života, filmovima i slikama, učenici su i dalje ostajali relativno pasivni sudionici rada. Svakako da učitelj prirodnih predmeta treba uložiti ogroman trud u pripremu pokusa i slaganje elemenata i radnih listova za nastavni sat pa su potrebni svakodnevni poticaji. Primjer jedne od ovogodišnjih aktivnosti je forenzika, dodatna nastava fizike, kemije i biologije koja je proizišla iz potrebe da osmislim sat mjerenja površine nepravilnih geometrijskih likova. Početak sedmog razreda, učenici se još nećkaju vole li fiziku ili ne. Kako ih osvojiti? Rano prije nastave ocrtala sam na školskom holu crnom izolir trakom obris ljudskog tijela, baš kao što viđaju u silnim kriminalističkim serijama koje prate. Ni sama nisam mogla pretpostaviti koliko će to čuđenja i interesa izazvati. Postavila sam nekoliko pitanja i kada sam uočila koliko nelogičnosti i nerazumijevanja znanstvenih metoda ima u njihovim glavama, rodila se ideja forenzike! Sada je to uspješna interdisciplinarnost u sklopu koje uče izolirati vlastitu DNA, određivati svoju krvnu grupu, razlikovati ljudske i životinjske dlake, slagati kosti… “

Rebeka Kalazić, profesorica matematike u osječkoj Prvoj gimnaziji te autorica udžbenika za prvi razred gimnazije, iz prve ruke zna da je danas učenicima potrebno ukazivati na drugačije metode i pristupe matematičkim zadacima: “S obzirom na nove generacije kalkulatora, računala i aplikacija na pametnim telefonima, svakako je naglasak na zadacima modeliranja, koji se nepopularno nazivaju i problemski zadaci. Trudim se sastaviti zadatke iz učenicima bliskog područja: ako pričam o cijenama, to su realne cijene tenisica, traperica, a funkcije opisuju skupljanje likeova na Instagramu, jer je jako važno znati procijeniti očekivano rješenje, a potrebno je i da te zadatak zainteresira. Također su važni zadaci čitanja s grafova, tablica… Definitivno sam dobro iščitala novi kurikulum, čini mi se da već idem u tom smjeru i sretna sam što je moja škola, kao jedna od 26 u Hrvatskoj, ušla u eksperimentalni program Škola za život.”

Rebeka Kalazić rekla je da u nastavi uvijek treba biti u tijeku, upotrijebiti nove alate i ne bojati se napustiti stare metode poučavanja i rješavanja zadataka: “Dozvolim učenicima da koriste najmodernije kalkulatore – važno je da ih smiju koristiti i na državnoj maturi – i tu dobijem vrijeme koje se prije gubilo na računanje ‘pješice’ različitih zadataka iz gotovo svih područja. Ne zabrinjava me što učenici ponekad možda ne znaju kako je kalkulator nešto ‘odradio’, pa ne znam ni ja kako točno funkcionira moja perilica pa ipak ne perem rublje ručno. Koristimo digitalne alate, aplikacije… Pokušavam im povećati vizualizaciju i smanjiti utrošak energije na dugačke računske operacije.”

Svi ti primjeri – jer primjeri su najbolji pokazatelj truda koji učitelji i nastavnici ulažu u svoju nastavu – dokaz su da najavljena kurikularna reforma može biti samo “ozakonjenje” metoda i praksi koje oni već uvode u svojim razredima. Također pokazuju, s čime su se složili Nacionalovi sugovornici, da učiteljima i nastavnicima koji se nisu prilagodili novom, pristupačnijem načinu rada, kurikularna reforma neće puno pomoći.

Službeno je stajalište Ministarstva znanosti i obrazovanja da je profesionalni razvoj nužan element rada profesionalnih učitelja i da se oni moraju kontinuirano usavršavati i razvijati, što podrazumijeva i primjenu novih metoda učenja i poučavanja. Svima njima cjelovita kurikularna reforma donijet će potvrdu o dobrom smjeru razvoja, a svojim kompetencijama pomoći će ostalim učiteljima i nastavnicima u lakšoj primjeni novih kurikuluma: “Ministarstvo znanosti i obrazovanja uključilo je neke takve inovativne učitelje i nastavnike u radne skupine koje pripremaju i provode eksperimentalni program Škola za život. Omogućavamo im i profesionalni razvoj kroz različite projekte i aktivnosti koje provode Agencija za mobilnosti i programe EU-a i CARNET. Ministarstvo je u ovogodišnjem proračunu osiguralo više od četiri milijuna kuna za sufinanciranje različitih aktivnosti u školama, od rada s darovitim učenicima, sudjelovanja u natjecanjima do poticanja izvannastavnih aktivnosti i slično”, rekao je Alan Čuljak iz Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Ministarstvo ima obavezu, napomenuo je Čuljak, pomoći svim dionicima u sustavu obrazovanja da budu spremni za provedbu obrazovne reforme. Najprije će dobro pripremiti i podržati sve djelatnike škola uključenih u program Škola za život te s njima razviti modele profesionalnog razvoja i podrške za sve škole. Uz to, provodi se reforma strukovnog obrazovanja za koju je osigurano milijardu kuna iz europskih fondova.

“Profesionalni razvoj odgojno-obrazovnih djelatnika eksperimentalnih škola planiran je u trima oblicima: uživo, online i savjetničkim posjetima. Edukacije su započele webinarima već prošle godine, od ishoda učenja, preko upravljanja strukovnim školama pa sve do online usavršavanja za učitelje i nastavnike informatike i kontinuirano će se provoditi tijekom cijele 2018. stvarajući središnje mjesto na kojem učitelji mogu naučiti nešto novo, komunicirati i surađivati s kolegama te zajednički osmišljavati aktivnosti za provedbu novih kurikuluma informatike, a na sličan način organizirat će se online usavršavanje i za ostale predmete, odnosno razrede.”

Čuljak je istaknuo da je realizacija aktivnosti za provođenje eksperimentalne kurikularne reforme u rujnu isplanirana i organizirana kako bi sve bilo spremno na vrijeme: “Obje linije financiranja iz europskih fondova za provedbu Cjelovite kurikularne reforme odobrene su te možemo u još većem opsegu krenuti s aktivnostima. Uključujući potporu Europske komisije, financiranje iz državnoga proračuna i prvi put 150 milijuna kuna iz fondova EU-a, Ministarstvo znanosti i obrazovanja za kurikularnu reformu prvi put ima osigurano ukupno više od 200 milijuna kuna, što konačno šalje jasnu poruku o spremnosti provedbe te prijeko potrebne društvene promjene.”

Spomenuto usavršavanje učitelja i nastavnika već 140 godina provodi Agencija za odgoj i obrazovanje. Ravnateljica Jadranka Žarković Pečenković istaknula je da su savjetnici Agencije u stalnom kontaktu s odgojno-obrazovnim radnicima, savjetuju ih, daju im upute za rad, stručno ih usavršavaju i promoviraju u više zvanje mentora i savjetnika: “Sa sigurnošću se može potvrditi da na takav novi način rade učitelji, nastavnici i stručni suradnici koji su napredovali u zvanja mentora i savjetnika. Agencija za odgoj i obrazovanje u posljednje tri godine promovirala je 4542 odgojno-obrazovna radnika u zvanje mentora i savjetnika (2015. godine 955, 2016. godine 1663 i 2017. godine 1924), što je oko deset posto ukupno zaposlenih u sustavu odgoja i obrazovanja. Svakako treba spomenuti da suvremene metode, oblike i tehnike primjenjuje i dio učitelja, nastavnika i stručnih suradnika koji nisu promovirani u viša zvanja.”

Ravnateljica Žarković Pečenković dodala je da su učitelji/nastavnici/stručni suradnici koji su napredovali u viša zvanja, prepoznati kao oni koji ulažu dodatan trud i zalaganje, inovativni su i kreativni, dobivaju dodatne koeficijente na plaću, ovisno o stupnju napredovanja, te su time i financijski motivirani za napredovanje. Koeficijent za izračun plaća mentorima povećava se šest posto, a savjetnicima osam posto, a određeni su Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, koju je donijela Vlada.

Jedna od ustanova koje su učiteljima i nastavnicima omogućile usavršavanje i primjenu novih metoda u nastavi jest Pučko otvoreno učilište sa svojim programom Korak po korak. Programska direktorica Maša Komadina rekla je da je svrha uvođenja tog programa bila implementacija novih oblika rada i načina poučavanja temeljenih na suvremenim dostignućima znanosti: “Program Korak po korak u Hrvatskoj se počeo provoditi 1994. godine na temelju suglasnosti tadašnjeg Ministarstva kulture i prosvjete, eksperimentalno – kao Head Start Program u sedam vrtića. Od 1996. program se počeo provoditi i u školama. Djelovanje se prvotno provodilo kroz rad udruge roditelja Korak po korak, koja je 2001. osnovala Pučko otvoreno učilište Korak po korak. Ono je nastavilo djelatnost osposobljavanja i stručnog usavršavanja odraslih za primjenu pristupa usmjerenog na dijete u jaslicama, vrtićima i osnovnim školama te stručnu izdavačku djelatnost. Jedna od naših bitnih aktivnosti je zagovaranje kvalitete odgoja i obrazovanja i uvođenje promjena u skladu sa znanstvenim dostignućima. Smatramo da u odgoju i obrazovanju teorija, odnosno znanost, i praksa uvijek moraju ići zajedno. Često smo među prvima u otvaranju ‘novih’ tema kao što su novi načini procjenjivanja, rad s djecom koja ne govore hrvatski jezik, rad s marginaliziranima, razvoj partnerskih odnosa s obiteljima i važnost intersektorske suradnje.”

Maša Komadina zaključila je da nastoje da se svaki učitelj ili učiteljica razvijaju u skladu sa svojim potrebama. Individualizacija pristupa stručnom usavršavanju jedno je od naših osnovnih načela:

“Također, nastojimo edukatorima pružiti podršku u primjeni naučenog kroz mentorsku podršku i supervizije. U školama razvijamo profesionalne zajednice učenja. To su grupe edukatora koji se sastaju jednom mjesečno i razgovaraju o svim izazovima, ali i uspjesima u svojoj praksi. Tako ideje za poboljšanje škole ne dolaze samo ‘odozgo’, od Ministarstva. Sve dosadašnje reformske inicijative, kao primjerice HNOS ili NOK, ali i trenutačna kurikularna reforma, promicale su vrijednosti i načela na kojima i Učilište temelji svoj rad, kao što su visoka kvaliteta obrazovanja i jednakost obrazovnih mogućnosti za sve, demokratičnost, interkulturalizam. Također, kurikulumski pristup usmjeren na razvoj kompetencija nužno traži promjene metoda i oblika rada, što je u skladu s promjenama u poučavanju i učenju koje zagovaramo.”