Objavljeno u Nacionalu br. 758, 2010-05-25

NACIONALOVI REPORTERI proveli su noć s transplantacijskim timom i razgovarali s vodećim hrvatskim liječnicima kako bi doznali zašto je Hrvatska u europskom vrhu po transplantacijama organa

Dok smireno opisuje što mu se dogodilo sredinom 1997., Darko Voščak često ponavlja kako je sve došlo iznenada i potpuno neočekivano. Ujutro je s prijateljima igrao nogomet i u jednom trenutku golman ga je koljenom udario u trbuh. Iste noći počeo je krvariti i hitno je prebačen u KB Dubrava, gdje su liječnici pretpostavili da, mršav kakav jest, sigurno pati od trakavice. Kako se bol i krvarenje nisu zaustavljali, sve češće je posjećivao bolnice sve dok mu sredinom 1997. na Rebru nije dijagnosticirana Carolijeva bolest, koja je neizlječiva jer je jetra prepuna bijelih mjehura koji otežavaju protok krvi.

Liječnici su Voščaku dali najviše dvije godine života, a potencijalni spas je bila transplantacija jetre, metoda koja se u to vrijeme tek počela primjenjivati u Hrvatskoj. Čekanje se odužilo do večernjih sati 13. lipnja 1999., kada su nešto poslije 22 sata u Voščakovu bolničku sobu ušli liječnici i obavijestili ga da se hitno pripremi za operaciju. U operacijsku dvoranu dovezen je nešto poslije ponoći i u idućih 14 sati dobio je novu jetru, od 24-godišnjeg mladića koji je poginuo dan prije. Nepuna dva tjedna poslije operacije pušten je kući i sada se s osmijehom prisjeća susreta s policajcem koji ga je, jer se nije vezao pojasom, zaustavio dok se vozio na kontrolni pregled na Rebro. Na pitanje zašto nije vezan odgovorio je kako ima transplantiranu jetru i ne smije trbuh pritiskati sigurnosnim pojasom. “Čuo sam svakakve isprike, ali ovako ludu nisam nikada”, uzvratio je policajac, a onda je Voščak podignuo košulju, ispod koje su se vidjeli tragovi operacije i kopče koje su virile iz trbuha. Policajac je problijedio, vratio mu isprave i poželio sreću u životu.

Jedanaest godina nakon transplantacije Darko Voščak živi normalnim životom i zdrava je osoba. Odnedavno je u mirovini i s dvoje djece i suprugom živi na imanju u blizini Sesveta. Dok se prisjeća mladića čiju je jetru dobio, kao i svojih liječnika Vesne Vegar, Mate Škegre i Rajka Ostojića, rezimira osjećaje i kaže: “Hvala im jer su omogućili da vidim kako mi djeca rastu.”

Voščak je bio drugi hrvatski državljanin kome je transplantirana jetra, a krajem devedesetih u Hrvatskoj donatora gotovo da i nije bilo. Današnja situacija bitno je drukčija i u Hrvatskoj vlada opći konsenzus u prilog doniranju organa koje ima podršku Ministarstva zdravstva, vodećih liječnika, udruga pacijenata, nevladinih organizacija i Katoličke crkve. Dokazuju to i brojke: sa samo 16 donatora Hrvatska je 1991. bila na zadnjem mjestu u Europi, 1997. bilo je 20 darivatelja organa, 2002. njihov broj narastao je na 40, a 2008. već ih je bilo 79. Svake godine 26. svibnja se obilježava kao nacionalni dan doniranja i transplantacija, a posljednji službeni podaci od 28. travnja ove godine pokazuju da je na transplantaciju srca čekalo 13 osoba, jetre njih 59, a bubrega 252 pacijenata.

Transplantacije nisu jeftine – jednostavnije presađivanje bubrega stoji oko 60.000 kuna, kompliciranije operacije između 100 i 120 tisuća, a transplantacija jetre stoji 300.000 kuna. Izgleda kako u tom segmentu Ministarstvo zdravstva radi dobro jer svi sugovornici tvrde da se transplantacijski program ne suočava s financijskim problemima.

Kompleksnije je pitanje vezano uz donatore, kojih još uvijek ima prilično malo. Da bi netko postao donator, liječnici trebaju ustanoviti cerebralnu smrt, a takvi su slučajevi još uvijek dosta rijetki jer većina stanovništva umire od srčanih bolesti i karcinoma i nisu prikladni za doniranje organa. Osim toga, ljudi umiru u sve starijoj životnoj dobi, tako da se razvojem medicine i podizanjem životnog standarda smanjuje broj potencijalnih donatora. No sve do 1997. situacija je bila loša jer su samo rijetki građani pristajali biti na donatorskim popisima.
Rajko Ostojić, internist s Rebra i aktualni saborski zastupnik, boravio je 1997. u Richmondu u Virginiji gdje je bio i središnji američki administrativni transplantacijski centar United Network for Organ Sharing i za vrijeme boravka u Americi odlučio se posvetiti tom programu. Nakon povratka u Hrvatsku kao konzilijarni gastroenterolog tijekom 1998. pomagao je kirurzima Kocmanu i Patrlju iz KB-a Merkur kod prvih transplantacija jetra u njihovoj bolnici, a 1999. je s Matom Škegrom i Vesnom Vegar revitalizirao transplantacijski program i u KBC-u Rebro. Nakon pobjede trećesiječanjske koalicije, Ostojić je izabran za zamjenika ministra zdravstva i odlučio je i na nivou Hrvatske preurediti organizacijski sustav u skladu sa suvremenim stručnim i organizacijskim spoznajama. Etablirani su nacionalni, regionalni i bolnički koordinatori, a zahvaljujući dobroj suradnji s Hrvatskim Telekomom uspjeli su ih bolje umrežiti.

U današnje vrijeme transplantacija organa pruža realne šanse ne samo za produženje nego i za bitno poboljšanje kvalitete života, pa je većina bolesnika i nakon presađivanja jetre radno sposobna. Ostojić to argumentira primjerom jedne svoje dugogodišnje pacijentice s transplantiranom jetrom koja je prošle godine rodila, ali i statistikom prema kojoj u svijetu čak milijun ljudi živi i radi s presađenim bubregom, srcem ili jetrom.

Prilikom svojeg prvog studijskog boravka u Americi, Ostojić se prijavio i na listu tamošnjih potencijalnih donatora organa: “Prvi tjedan pri dolasku u Ameriku, među ostalim, morao sam položiti i vozački ispit. Liječnički pregled, psihotest, pismeni ispit i vožnja trajali su od 9 do 14 sati, a već u 15 sati sam dobio vozačku dozvolu. Jedan od ključnih podataka u vozačkoj dozvoli, koja u Americi ima i funkciju osobne iskaznice, jest stav o darivanju organa: Yes or No. Naravno da sam se pozitivno izjasnio. U svakom slučaju, ako mi se, ne daj Bože, moždana smrt dogodi u Americi, siguran sam da će uzeti sve moje organe i/ili tkiva. Iskoristit će sve što se dade iskoristiti, a tako i treba”, opisuje svoje američko iskustvo Rajko Ostojić.

Prošlog tjedna u noći sa srijede na četvrtak još jedan pacijent dobio je jetru i tako mu je spašen život. Transplantaciju u Kliničkoj bolnici Merkur izvela je kirurška ekipa predvođena Branislavom Kocmanom, vodećim hrvatskim kirurgom u presađivanju jetre.

Donator je oko 22 sata umro u bolnici Sestre milosrdnice, gdje je njegova jetra odstranjena i prevezena u Merkur. Tamo je već čekala Kocmanova ekipa, koja je za operaciju pripremila 60-godišnjeg muškarca koji je bolovao od tumora žuči. Bolesnik je imao sreću jer tumor nije zahvatio limfne čvorove, tako da je transplantacija bila moguća, a i na listi čekanja nalazio se samo mjesec dana. Transplantacija je započela u jedan sat poslije ponoći, a završila je oko četiri sata, i prema liječničkim prognozama veliki su izgledi da pacijent potpuno ozdravi.
Zajedno sa Slovenijom, Austrijom, Belgijom, Nizozemskom i Njemačkom, Hrvatska je članica organizacije Eurotransplant unutar koje se uz striktnu proceduru organi doniraju među svih šest država, a u Hrvatskoj se presađivanja jetre obavljaju u Merkuru te kliničkim bolničkim centrima Zagreb i Rijeka. U posljednje dvije godine broj donatora povećan je za jednu trećinu, što se najviše osjeća upravo u Merkuru gdje se i obavlja najveći broj operativnih zahvata, kojih je u 2007. bilo četrdesetak, a u 2008. i 2009. obavljeno je u prosjeku 58 transplantacija. Branislav Kocman objašnjava kako su ove godine Merkurove kirurške ekipe već obavile oko trideset transplantacija, što u statističkom pogledu Hrvatsku unutar Eurotransplanta svrstava na treće mjesto, odmah nakon Belgije i Austrije. “Uspijevamo iskoristiti svaku jetru koja nam je na raspolaganju i mislim da smo u svakom pogledu blizu europskog i svjetskog vrha. I kada je riječ o preživljavanju, bolji smo od prosjeka Europskog registra za transplantaciju jetre. To znači da prvu godinu nakon operacije preživi 88 – 90 posto pacijenata, a petogodišnji prosjek prelazi 70 posto.”

A cijela priča s presađivanjima jetre u Merkuru počela je sasvim slučajno 1997. i uvelike je splet sretnih okolnosti i upornosti skupine tamošnjih liječnika. Prve dvije transplantacije jetre u Hrvatskoj obavljene su još 1990., ali s lošim rezultatima jer je prvi pacijent umro još tijekom zahvata, a drugi nekoliko dana nakon zahvata. Transplantacije su bile rijetke, a kirurzi pričaju kako su donatori organa bili rijetki. Onda se pojavila skupina kirurga iz Merkura koja se željela baviti transplantacijama i 1997. poslani su na edukaciju u Pariz, gdje su asistirali pri operacijama. Kocman je dva tjedna proveo u Berlinu, a kada se vratio u Zagreb, praksu je stjecao na poprilično neobičan način. Zajedno s nekoliko suradnika na Veterinarskom fakultetu kupili su dvije svinje.

“Morali smo na nečemu vježbati, pa smo se odlučili za pajceke, koji su nas stajali 12 kuna po kili. I inače sam većinu edukacije plaćao iz vlastitog džepa, samo me je boravak u Parizu stajao četiri tisuće maraka, ali imali smo golemu volju i uspjeli smo”, sjeća se Kocman.
Na žalost, otprilike deset posto oboljelih vjerojatno neće dočekati svojeg donatora. Neki od njih dugo čekaju novu jetru, međutim hoće li preživjeti ovisi i o općem fizičkom stanju u kojem se nalaze. Medicinske ekipe pokušavaju u najkraćem vremenu pronaći jetru za pacijente koji su u kritičnom stanju, i to je često doslovno utrka s vremenom. Čak i ako se u dva ili tri tjedna pronađe jetra, što je kod “normalnih” pacijenata kratko vrijeme čekanja, za najkritičnije slučajeve zna biti prekasno. To su tzv. high emergency slučajevi poput teškog akutnog hepatitisa, i tada se uz poštivanje stroge procedure smije zatražiti jetra od Eurotransplanta.

U Hrvatskoj se uspješno obavljaju i transplantacije srca. Godišnje se na KBC-u Zagreb obavi 15-ak transplantacija, a rezultati su podjednaki kao u vodećim europskim zdravstvenim ustanovama. Takve operacije postale su rutinske jer je još 1988. Josip Sokolić prvi u jugoistočnoj Europi presadio srce, i to upravo na Rebru. Najmlađi član tog prvog transplantacijskog tima bio je Bojan Biočina, sadašnji predstojnik Klinike za kardijalnu kirurgiju, koji od 1993. samostalno obavlja presađivanje srca. I dok je kardiokirurgija u protekle 22 godine doživjela brojne promjene, transplantacijski postupci gotovo su isti kao i potkraj 80-ih, a jedina razlika je u tome što je danas mnogo bolja postoperativna skrb i mnogo je manje odbacivanja transplantiranih organa. Zato je sada mnogo manja smrtnost i 70 posto bolesnika živi dulje od pet godina, a jedno desetljeće i dulje čak 55 osoba koje su dobile tuđe srce. Smrtnost iznosi 10 posto, no uglavnom nije posljedica odbacivanja organa nego dugotrajno jako lošeg stanja u kojem su bili takvi pacijenti.

“Transplantacije srca dio su kardiokirurgije i rade se pomoću istih metoda kao i ostale kardiokirurške operacije. Na neki način imaju prednost pred klasičnom kardiokirurgijom u kojoj popravljate oštećeno srce, a u transplantaciji dobivate novi i kvalitetni organ”, objašnjava Bojan Biočina.

Kandidati za transplantacije su ljudi kojima srce već dulje vrijeme slabi, ali ima i onih kod kojih je u kratkom roku došlo do akutnog popuštanja srca, i može ih se spasiti jedino presađivanjem. U komparaciji s presađivanjem bubrega, transplantacije srca imaju prednost jer nije nužno da se slažu tkivo kandidata i donatora. No dok bubrežni bolesnici pomoću dijalize godinama mogu čekati “idealnog” donatora, kardiološki pacijenti su prisiljeni prihvatiti svako srce koje im odgovara. Srce mora svojom veličinom odgovarati pacijentu koji će ga dobiti, a drugi uvjet je identična krvna grupa. I nakon što se dulje od dva desetljeća bavi transplantacijma Biočina priznaje da donošenje odluke koji će pacijent među nekoliko kandidata dobiti srce izaziva etičke nedoumice. Situacija je postala lakša ulaskom Hrvatske u Eurotransplant, iz čije se centrale na temelju nekoliko kriterija predlaže koji kandidat treba dobiti novo srce.

Objektivni problem jest taj što srce u usporedbi sa svim drugim organima ima najmanju toleranciju na prestanak cirkulacije. U konkretnim situacijama to znači da nakon što se ustanovi cerebralna smrt donatora, srce mora biti transplantirano u najviše iduća četiri sata. Nisu rijetki slučajevi poput nedavnog, kada je donator bio iz Berlina, što uključuje doslovnu utrku s vremenom, kako bi pacijent na Rebru dobio organ o kojemu mu ovisi život. Nakon što se srce izvadi iz donatora pohranjuje se u specijalnu vrstu otopine i rashlađuje na temperaturu od 4 stupnja, zatim se obloži ledom. “Prilično standardna procedura”, objašnjava Bojan Biočina.

Potom hladnjak preuzimaju vozači i treba proći barem 45 minuta do dolaska na berlinski aerodrom, a tada slijedi 1,5-satni let od Berlina do Zagreba. Na Plesu mali hladnjak sa srcem hitno preuzima ovdašnja medicinska ekipa i odvozi do Rebra, gdje su Biočina i njegov tim, kako ne bi izgubili dragocjeno vrijeme, spremni u najkraćem roku iz pacijenta izvaditi bolesno srce. “Iako bismo uštedjeli na vremenu ako bismo staro srce izvadili prije nego što vidimo novo, to se ne radi. Jednostavno zato što nikada ne znate kakve se sve nepredvidljive situacije mogu dogoditi. Nije isključeno da novo srce nekome ispadne iz ruke, i što biste tada ako ste već izvadili pacijentovo?” opisuje jednu od mogućih opasnosti Bojan Biočina. Za razliku od kardiokirurga, liječnici na urologiji koji presađuju bubrege u prednosti su iz dva razloga. Prvo, njihovi pacijenti pomoću dijalize godinama mogu živjeti koliko-toliko normalno, i drugo, kada se pronađe donator, presađivanje se mora obaviti u iduća 24 sata, što znači da kirurške ekipe imaju dovoljno vremena za pripremu. Najčešće se radi o oboljelima od dijabetesa i hipertenzije kao i različitih upalnih bolesti, a trenutačno u Hrvatskoj 400 bolesnika čeka na transplantaciju bubrega.

Željko Kaštelan voditelj je Klinike za urologiju na Rebru, na kojoj je 2009. obavljeno 105 transplantacija bubrega, a ove godine još 58. Od 70 europskih centara na kojima se transplantiraju bubrezi, Rebro je na šestome mjestu, a prema Kaštelanu, kvalitetu njihova rada potvrđuje i statistički podatak po kojem 90 posto pacijenata koji dobiju novi bubreg živi dulje od pet godina. Prošle je godine obavljeno tisućito presađivanje, a Željko Kaštelan iza sebe ima oko tri stotine takvih zahvata. Kaštelan radi na Rebru od 1990. i dolazi iz ugledne liječničke obitelji, jer njegov otac Andrej osnivač je Centra za tipizaciju tkiva u KBC-u Zagreb.

Transplantacije su sve manje tehničko, a sve više organizacijsko pitanje, posebno kada se uzme u obzir da su brojni organi donirani iz inozemstva. Tako je prije nekoliko dana na Rebro stigao bubreg iz Dresdena, namijenjen 13-godišnjem dječaku iz Dubrovnika. Avion s bubregom u Zagreb je stigao u 11 sati, a nešto ranije u bolnici se pojavio i pacijent, kome su odmah napravljene krvne probe i dijaliza. Već oko 15 sati operacija je završena i mladi Dubrovčanin dobio je novi bubreg koji će mu omogućiti normalan život.

Budući da vrijeme ima veliku ulogu prilikom transplantacija, liječnici nastoje biti u kontaktu s pacijentima, ali povremeno im to ne uspijeva. Tako se na Rebru prepričava slučaj pacijenta iz Gospića koji je nestao na dan kada je u Zagrebu pronađen donator. Kako je vrijeme istjecalo, doktori su angažirali i policiju, koja ga je našla negdje u Lici i dovezla na operaciju; zahvaljujući policijskoj akciji on je danas zdrav čovjek.

Kada govore o senzibilizaciji hrvatskog društva za doniranje organa, liječnici ističu pozitivnu ulogu Katoličke crkve koja je donedavno bila suzdržana u odnosu na mogućnost darivanja organa. Prema riječima Josipa Grpca, profesora na Teološkom fakultetu u Rijeci, razlog je bio u preventivnom strahu od mogućih manipulacija, ali i u činjenici da se tu uvijek radi o svojevrsnom narušavanju čovjekova fizičkog integriteta. No nakon što je taj integritet shvaćen ne samo u fizičkom smislu riječi, nego kao integralna dobrobit čovjeka, Katolička crkva je podržala praksu darivanja organa. Drugi iskorak bio je kada je Crkva prihvatila definiciju smrti kao moždane smrti. Ovdje je ključnu ulogu imao papa Ivan Pavao II., kada je ustvrdio kako je svojevrsni “grijeh pokopati ono što nekome može spasiti život”. I gotovo sve ostale vjerske zajednice podržavaju praksu darivanja organa.

Josip Grbac je već dugo godina član Upravnog vijeća Hrvatske donorske mreže i kaže kako uvijek sa sobom nosi donorsku karticu: “Naravno da sam spreman darivati svoje organe, one dvojne ako je potrebno za života, te sve organe nakon smrti. Kada o toj temi držim predavanja studentima na teologiji u Rijeci, uvijek im ponudim donorske kartice i većina studenata shvati važnost tog darivanja te uzme donorsku karticu. Poznam veći broj svećenika koji jesu potencijalni donori, a važno je znati da je sadašnji papa Benedikt XVI. još dok je bio kardinal imao donorsku karticu.”