Objavljeno u Nacionalu br. 937, 16. travanj 2016.

Otkrivamo u kakvom su stanju hrvatski dvorci od kojih su tek neki svijetli primjeri obnove i potpune funkcije te zašto su mnogi ostavljeni da bez prave namjene i uređenih vlasničkih odnosa trunu i prazni čekaju bolja vremena

Hrvatska nije samo zemlja tisuću otoka, već i zemlja tisuću dvoraca, o kojima se nedovoljno brine. Dvorci su zaštićeni na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, a veliki broj ih nema namjenu i u lošem su stanju. Obnova u pojedinim slučajevima ide toliko sporo da bi se mogli i urušiti prije no što je dočekaju. Dvorci su resursi za gospodarski, turistički i društveni razvoj lokalne zajednice. Potrebno ih je stoga obnoviti, revitalizirati, dati im namjenu i koristiti ih u skladu s potrebama 21. stoljeća. Da bi se to postiglo, treba se najprije izraditi konkretan program u koji bi se uključilo nekoliko ministarstava. Akademik Mladen Obad Šćitaroci, sveučilišni profesor zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, smatra da bi u obnovu i revitalizaciju dvoraca bilo potrebno uključiti čak četiri ministarstva: kulture, turizma, regionalnog razvoja i financija.

“Ministarstvo kulture mora provesti vrednovanje dvoraca te u skladu s vrednovanjem postaviti jasne kriterije za nove i dopustive zahvate u dvorcima. Nije više prihvatljiv dugogodišnji stav konzervatorskih odjela: napravite projekt pa ćemo vidjeti može li se to odobriti ili ne. Ministarstvo regionalnog razvoja mora shvatiti da upravo prenamjena i revitalizacija dvoraca može biti značajan pokretač gospodarskog i društveno-kulturnog razvoja lokalne sredine. Dvorci se najčešće nalaze u selima, malim mjestima i malim gradovima. Ministarstvo turizma mora konačno prepoznati dvorce kao pokretače kontinentalnog turizma, pored lječilišta i povijesnih gradova, pokrenuti pilot projekte, stvoriti mrežu dvoraca s turističkim mogućnostima i pretvorbu u hotele, osigurati za to poticaje. Ministarstvo financija mora odgovarajućom fiskalnom politikom pratiti i poticati obnovu i revitalizaciju, odnosno ulaganje u takve skupocjene i teško isplative projekte, ali društveno jako korisne i opravdane, koji dugoročno nose nove prihode”, smatra Šćitaroci i dodaje da prilikom prenamjene i revitalizacije svaki dvorac mora dobiti namjenu jer se jedino tako može održati i sačuvati.

“Općenito možemo reći da je najbolja ona namjena koja će očuvati autentičnost dvorca kao građevine, unaprijediti njegovo stanje, osigurati financijsku održivost, pokrenuti razvoj lokalnoga kraja. Ne mogu svi dvorci biti muzeji. Javna i društvena namjena je sigurno primjerena. U Europi se u mnogim dvorcima nalaze hoteli – u samim dvorcima, ali i u neposrednoj blizini. Poslovni prostori su također prihvatljivi. Kod manjih dvoraca poželjno je stanovanje, što je izvorna namjena. Važno je da svi dvorci budu povremeno dostupni javnosti, posebice reprezentativni prostori – glavni salon, zidni i stropni oslici i slično”, kaže Obad Šćitaroci i dodaje da je samoodrživost dvorca teško postići. Uvijek će mu trebati pomoć “sa strane”.

Teško može dvorac zaraditi koliko je potrebno za održavanje. Ipak, dobrobit u slučaju revitalizacije i obnove je višestruka. Primjerice, iskorištavanjem dvoraca smanjila bi se ulaganja u nove zgrade, jer zašto graditi novo kada nam staro i neiskorišteno propada. Očuvali bi se i unaprijedili kulturno graditeljsko i perivojno naslijeđe te kulturno-povijesno naslijeđe kao dio nacionalnog identiteta. Dvorci – hoteli i uključivanje dvoraca u turistički obilazak značili bi, smatra Šćitaroci, poticaj za ubrzavanje kontinentalnog turizma, a time i jačanje gospodarskog razvoja izvan velikih gradova.

Sredinom prošlog stoljeća, nakon nacionalizacije, došlo je do neadekvatne prenamjene dvoraca

“Dvorci su uvijek bili nositelji gospodarstva u svojoj sredini. Nakon što im je život prekinut 1945., postali su teret zajednici jer su troškovi održavanja bili previsoki, neodrživi. Da bi dvorac postao održiv, mora dobiti namjenu, pri čemu je poželjna ona namjena koja može pokrenuti ili pridonijeti gospodarskom i društveno-kulturnom razvoju lokalne zajednice. Tako dvorac dobiva novi život, a lokalna zajednica novi aktivni sadržaj”, kaže Šćitaroci i dodaje da je potreban veliki novac za njihovu obnovu i održavanje. Dvorci su, kaže, mrtvi kapital Hrvatske, baština bez baštinika, u takvom stanju su i teret vlasnicima. No nije samo neisplativost ulaganja razlog sporosti obnove. Imaju često i neriješen imovinski status. Osim toga, Šćitaroci kaže da ne postoje državna strategija i vizija kako taj mrtvi kapital pretvoriti u resurs i ishodište za novi razvoj lokalne sredine. Strategija treba dati okvir i poticaj, mora se znati što se može i što se želi. U protivnom je sve prepušteno slučaju i pojedincima, a to ne može dati dobar rezultat.

Pozitivnih primjera obnove i revitalizacije ipak ima. “Dvorac Eltz u Vukovaru, dvorac Odescalchi u Iloku, Veliki Tabor, Trakošćan, Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici, dvorac Erdődy – Stari grad u Varaždinu i Stari grad Čakovec dobri su primjeri preuređenja, odnosno prenamjene dvoraca u muzeje. Lužnica, smještena zapadno od Zaprešića, duhovni je centar i primjer prenamjene dvorca u jave ili polujavne namjene. Miljana je prenamijenjena u privatne svrhe s mogućnosti povremenog javnog korištenja. U nekoliko dvoraca započeta je obnova koja nije dovršena, ali se dobro krenulo i potrebne su podrška i pomoć. To su zaprešićki Novi Dvori Jelačićevi, Veliki Bukovec sjeverno od Ludbrega i dvorac u Svetom Križu Začretju. Primjer dobro zamišljenog projekta, koji još nije izveden, jest Cernik u Novoj Gradiški”, smatra Šćitaroci. Mnogo je više primjera lošeg odnosa prema naslijeđu dvoraca, a izdvaja ih nekoliko: Opeka, arboretum Opeka nedaleko od Varaždina koji je u državnom vlasništvu, Brezovica južno od Zagreba, Bosiljevo južno od Karlovca, Gornja Rijeka podno Kalnika, zapadno od Križevaca, Jastrebarsko u središtu grada, Oroslavje, Zajezda, Novi Dvori cesargradski / klanječki i mnogi drugi.

Fotograf Petar Krajačić Vilović u sedam godina je o vlastitom trošku obišao oko 200 dvoraca i utvrda. Privukli su ga kao svjedoci prošlih vremena, uz bezbroj priča koje mogu ispričati. Kako je putovao i upoznavao krajeve u kojima su smješteni, tako je i bolje razumijevao važnost tih objekata za povijest krajeva u kojima se nalaze.

Premda mu je teško odvojiti dojam putovanja i legendi od samog objekta, može izdvojiti tri utvrde: Klis, Prandau-Normann u Valpovu i Gvozdansko. “Klis zbog smještaja i majstorske obrambene arhitekture, Prandau-Normann zbog tolike razlike u vremenu i stilovima gradnje jedne cjeline i Gvozdansko zbog povijesnog značaja”, kaže Krajačić-Vilović i nadodaje kako bi bilo nepravedno ne spomenuti i Dubrovnik koji je, po njemu, van svih kategorija. Lakše mu je, pak, nabrojati dvorce od velikog povijesnog i kulturnog značaja, a koji su zapušteni. “Gvozdansko je potpuno zapuštena utvrda. Sramotno je to s obzirom na povijesne događaje vezane uz nju, kao što je zimska opsada 1577. Zatim dvorac Cernik kraj Nove Gradiške, u baroknom stilu, koji zapušten propada. Dvorac Opeka u Vinici – usred prekrasnog arboretuma, oštećen od požara i ostavljen da se raspadne. Mali Tabor, iz prijelaza renesanse u barok, koji kao da je napušten u trenu, na dohvat svima da ga raznesu, stari grad Kaptol pored Požege, dvorac Bosiljevo iz 15. stoljeća…” nabraja fotograf i napominje da su neki od njih temeljito porušeni, a neki naočigled propadaju sa svakom kišom i zimom. I nije prekasno, kaže, da se devastacija zaustavi i time sačuva onaj mali preostali dio naše kulture i nasljeđa za buduće generacije.

‘Uništavanje spomenika poput dvorca brezovica zločin je prema RH’, kaže Ivan Obsieger

Sredinom prošlog stoljeća, dodaje Krajačić Vilović, nakon masovne nacionalizacije dvoraca, često je dolazilo do posve neadekvatne prenamjene. Devastacije bi nastupile izbacivanjem vlasnika, izbacivanjem i raznošenjem inventara, a ostali bi samo prostori zgrade i tada se zbivao dvostruki proces: nije bilo novca za izgradnju novih škola, bolnica i drugih zgrada pa su se koristili postojeći dvorci koji su se tada našli bez namjene, a ujedno je to bilo rješenje u takvoj situaciji za privremeno spašavanje dvoraca od trajnog nestanka.

Da bi se iz njih izvukao npr. turistički potencijal, potrebno ih je, smatra Krajačić Vilović, obnoviti, ako je to moguće, prema izvornom arhitektonskom / graditeljskom izgledu, da bi mogli konkurirati mnoštvu dvoraca iz Europe. Kako je cilj da sam dvorac pridonosi zaradom svojem održavanju, jedina prenamjena, a da se ne naruši njihov izgled, upravo je u turističke svrhe. Petar Krajačić Vilović vjeruje da većina obnovljenih dvoraca nema pravu turističku svrhu zbog troškova obnove i održavanja. “Naime, obnova ne znači samo zidarske radove, tu su i uređenje interijera i osmišljavanje popratnog sadržaja. Teško je smoći sredstva i zainteresirati investitore za ulaganje u takav vid, na neki način, elitnog turizma. Čak da se dvorac i obnovi, potrebno je osmisliti priču koja će obuhvatiti šire područje oko dvorca, gdje će biti omogućeni razni sadržaji koji će privući pažnju potencijalnog posjetitelja, a za to je potrebno puno rada i suradnje za koju, kako se čini, nema previše volje, već sve ostaje u planovima i vječnom “trebalo bi”, smatra Krajačić Vilović i dodaje da bi ministar kulture Zlatko Hasanbegović trebao poraditi na kompletiranju registra hrvatske kulturne baštine, vidjeti u kakvom se stanju koji objekti nalaze i klasificirati prioritete obnove. Naglašava i važnost edukacije mladih o kulturnom naslijeđu koje je sada nedostatno. Kao entuzijast, nailazio je na probleme prilikom traženja informacija o dvorcima i utvrdama na području Hrvatske. “Ništa ne vrijedi obnova samih objekata ako nemamo ljude koji će to cijeniti i biti na njih ponosni kao što bi trebali biti”, zaključuje Petar Krajačić Vilović.

‘Neki hrvatski dvorci temeljito su porušeni, a neki naočigled propadaju’, kaže Petar Krajačić Vilović

Jedan od takvih dvoraca je dvorac Brezovica, s kapelicom, perivojem, pristupnom alejom divljeg kestena, ribnjakom i gospodarskim objektima. Ministarstvo kulture i Uprava za zaštitu kulturne baštine su na temelju rješenja registrirali dvorac pod brojem Z-258. Stoga on podliježe svim odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Nakon što se iz njega početkom 90-ih iselilo ugostiteljsko društvo Splendid koje je tu bilo od 60-ih, započelo je propadanje, a 2007. vraćen je Zagrebačkoj nadbiskupiji koja je sada vlasnik zemljišta.

Stanovnicima Brezovice dvorac je iznimno važan. Vijeće gradske četvrti 2011. nudilo je nadbiskupiji milijun kuna godišnje za održavanje, ali oni novac nisu htjeli uzeti s objašnjenjem da je to nedovoljno. Iz zagrebačkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode do danas nisu zaprimili zahtjev vezan za obnovu dvorca Brezovica te nemaju saznanja vezano za plan projekta nužne skorašnje obnove. “S obzirom na stanje dvorca, kao i značaj ovog pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra, potrebno je planirati njegovu što hitniju obnovu. Održavanje nekretnine dužnost je vlasnika, na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima”, kaže pročelnik Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Silvije Novak.

Dvorac Brezovica osim izrazite kulturno – povijesne vrijednosti, ima i graditeljsko – tipološki, arhitektonski, hortikulturni i urbanistički značaj.

Nastajao je od 1522. do 1809. i jedan je od samo tri dvorca u Gradu Zagrebu. Veže se uz velika imena iz hrvatske povijesti, najviše uz hrvatskog grofa i austrijskog generala Josipa Kazimira Draškovića, člana hrvatske velikaške obitelji Drašković, koji ga je dao izgraditi i ukrasiti freskama o sedmogodišnjem ratu. U njemu je sam sudjelovao i za svoje zasluge dobio odličje Vojnog reda Marije Terezije.

Iz Ministarstva kulture objasnili su da se vlasnik Zagrebačka nadbiskupija mora brinuti o svom dobru te napomenuli da se oni, kao i svi ostali vlasnici kulturnih dobara, mogu prijaviti na Javni poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za zaštitu i očuvanje nepokretnih kulturnih dobara.

“U protekle četiri godine samo je Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2013. prijavila trogodišnji program istraživanja i konzervatorsko-restauratorskih radova na zidnim slikama u dvorcu: čišćenje zidnih slika u središnjoj dvorani od grafita i preslika, čišćenje zidne slike u zapadnom dijelu dvorca te nastavak istraživanja zidova ostalih prostorija dvorca. Kako se navedeni radovi nisu izvodili, sredstva nisu ni mogla biti isplaćena. Drugih prijava programa zaštitnih radova na dvorcu Brezovica nije bilo”, izjavili su za Nacional iz Ministarstva kulture.

Studenti i nastavnici Odsjeka za restauriranje/konzerviranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, potaknuti lošim stanjem dvorca, osobito uništenim freskama u unutrašnjosti, inicirali su istraživanje koje su sa studentima i profesorima s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta i proveli. Istraživanje je trajalo tri godine, od čega su za dvije godine rada dobili i rektorovu nagradu, a o svemu su izašle i publikacije.

Dubravka Botica, izvanredna profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, jedna je od ključnih osoba istraživačkog projekta u koji je, kaže, uloženo jako puno truda i volonterskog rada i profesora i studenata. Ističe da zasad ne namjeravaju nastaviti s istraživanjem zbog nedostatka potpore institucija.

U trogodišnjem istraživanju saznali su bitne, nepoznate detalje o fazama gradnje i povijesti dvorca Brezovica. “U literaturi su se uvijek isticali njegova trokrilna struktura i ugaone kule te značaj vlasnika, obitelji i grofova Drašković. Mi smo doznali da se dvorac ne veže samo uz Draškoviće, već uz niz značajnih imena. Draškovići jesu ključni krajem 18. stoljeća kada vrše veliku pregradnju kojom dvorac dobiva otprilike današnji izgled. Istraživanjima smo ustanovili da postoji zasigurno nekoliko faza gradnje. On nije građen u ovakvom obliku, već je postupno rastao. Krila i kule naknadno su dograđivani. Pokazalo se i da su izuzetno veliki trag u tom dvorcu ostavili ban Ignjat Đulaj u 19. stoljeću te nadbiskup Antun Bauer koji ga početkom 20. stoljeća kupuje. Tada on postaje ljetnikovac zagrebačkih nadbiskupa i u njemu djeluju najistaknutiji umjetnici toga vremena. Dovoljno je samo spomenuti da je Ljubo Babić intervenirao na osliku te da je opremu interijera radio tada vodeći hrvatski arhitekt Viktor Kovačić”, objašnjava profesorica Botica i dodaje da je povijest dvoraca u Hrvatskoj općenito slabo istražena. Kaže da je tome nekoliko uzroka. Jedan od njih vidi u tome što ne postoji sustavna politika istraživačkih projekata.

Četvrt Brezovica 2011. nadbiskupiji je nudila milijun kuna za održavanje dvorca, ali im je to bilo malo

“Trebali bismo imati projekte koji traju nekoliko ciklusa, a ne tri ili četiri godine. Dvorci su stoga nedovoljno istraženi. Mi nemamo napisanu povijest dvoraca kao tematski sustavni enciklopedijski pregled. Drugi veliki problem jest pitanje vlasništva. Dvorci su mahom prodani između dva rata, za vrijeme agrarne reforme kada plemstvo napušta svoje posjede, a 1945. značila je kataklizmu za dvorce, s prisilnom nacionalizacijom i krađom koja se dogodila u svim dvorcima. Potom slijedi nekoliko desetljeća sustavne prenamjene koja je nerijetko imala za cilj uništavanje dvoraca”, kaže Dubravka Botica i ističe primjere loše namjene. “Kada smjestite peradarsku farmu u dvorac Poznanovec, onda je jasno da nemate namjeru očuvati taj dvorac. U jako puno dvoraca bile su smještene bolnice, odgojne i kaznene ustanove, zbog nedostatka drugih smještajnih kapaciteta. Nakon što su iz njih iseljene te ustanove, dvorci propadaju”, kaže profesorica Botica i dodaje da postoji svega nekoliko dobrih primjera prenamjene dvoraca. Dvorac Lužnica drže časne sestre i otvoren je javnosti, premda je u drugoj funkciji. Pregrađeni dvorac u Stubici je sada muzej seljačke bune. Dvorac Brezovica trebao bi, kaže, imati pristup javnosti kakvu god namjenu imao.

“Ne treba ići odmah u muzealne svrhe. Na neki način ga, po meni, treba osposobiti da ima pristup javnosti, poput nekakvog društvenog, kulturnog centra. Postoje primjeri dobrih modela namjene iz zemalja srednje Europe. U Austriji dvorci služe zajednici, mjesta su gdje se može odvijati kulturna djelatnost. Tako bi trebalo biti i u Hrvatskoj, pogotovo kada je riječ o manjim dvorcima”, smatra Dubravka Botica. Dvorac Brezovica vraća je i u djetinjstvo. Ondje je kao dijete, kaže, igrala minigolf i jela sladoled. Sjeća se i da je restoran ugostiteljskog društva Splendid bio jako posjećen. Nakon što je ono iseljeno, dvorac su počeli uništavati. “Javnost ima jedan čudan odnos prema arhitekturi. Nisam uspjela shvatiti potrebu devastacije koju lokalno stanovništvo ima prema tom dvorcu. On je sada bitno izmijenjen, izgubio je izvorni inventar i u njemu je bilo puno pregradnji”, kaže profesorica Botica.

Razumije zašto iz Zagrebačke nadbiskupije nema komentara. Oni su, kaže, dobili devastiran dvorac i sada ih se jako proziva. Iz ugostiteljskog društva također ne žele komentirati ništa vezano uz dvorac Brezovica.

Ministar Hasanbegović trebao bi poraditi na kompletiranju registra kulturne baštine

Ivan Obsieger umirovljeni je profesor povijesti umjetnosti i akademski slikar koji je također životno bio jako vezan uz dvorac Brezovica te je pokušavao možda najviše učiniti po pitanju njegove zaštite. U dvorac Brezovica dovodio je brojne prijatelje, kolege i pokazivao im freske sve dok on nije oduzet ugostiteljstvu Splendid i predan Zagrebačkoj nadbiskupiji 2007. “Huligani su onda na njega navalili. Sve je razbijeno, raščupano. Freske su išarane”, s gorčinom govori Obsieger koji je zbog uništavanja kulturnog dobra nulte kategorije napisao prijavu državnom odvjetništvu 19. listopada 2009. U njoj kao građanin Republike Hrvatske prijavljuje vlasnika dvorca Brezovica i nadležne institucije, Grad Zagreb kao odgovorne za očuvanje kulturne i povijesne baštine, zbog zanemarivanja, devastacije i enormnog uništavanja spomenika kulture. “Omogućavanje propadanja i uništavanje takvog spomenika je zločin prema RH. U dvorac je u nekoliko navrata provaljeno, razbijeni su prozori i drvenarija, freske u glavnoj dvorani su djelomično uništene grafitima, u sanitarnom čvoru iz šest pisoara godinama punom snagom curi voda, crjepovi opadaju, krov prokišnjava, puno je truleži, vlage i smeća. Pokradeno je sve što je bilo moguće”, napisao je akademski slikar Ivan Obsieger u prijavi državnom odvjetništvu. Dodao je da će se, ako se nešto brzo ne riješi, spomenik kulture morati brisati iz registra jer će biti uništen. U prilogu je dostavio i vlastitu fotodokumentaciju propadanja i uništenja dvorca iz 2008. i 2009., prijavu zagrebačkoj policijskoj upravi od 8. prosinca 2008., izvješće Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture od 9. 7. 1990. te otvoreno pismo Nadbiskupiji od 24. listopada 2008.

Iz državnog odvjetništva mu je 5. veljače 2011. odgovoreno da su njegovu prijavu ustupili na postupak Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu 5. veljače 2010. Po nalogu državnog odvjetništva policajci VI. Policijske postaje Zagreb počinili su izvide. “Na moju tužbu i na moje traženje da mi jave što je pokrenuto, odgovorili su mi da je još uvijek pod istragom”, kaže Obsieger i dodaje da se iz Nadbiskupije ponašaju prilično bahato te smatra da su trebali na određeni način sačuvati dvorac od propadanja, barem tako da nešto ondje održavaju prije sustavne zaštite. Time bi i zaštitili dvorac od nasilnih ulazaka. Policajci su, kaže, prilikom izvida uspjeli uhvatiti nekoliko počinitelja.

O dvorcu Brezovica se, zahvaljujući naporima određenog dijela akademske zajednice, zna dovoljno da se ustvrdi kako ima i preveliki značaj za hrvatsku povijest i kulturu. Neupitno je da dvorac treba obnoviti i prenamijeniti. Napora po tom pitanju nema ili se o njima slabo zna. Prijedloga za zaustavljanje njegova propadanja je bilo, međutim, vlasnici ih nisu prihvatili. Stavljanje ograde će možda spriječiti pojedince da uđu u dvorac i nastave uništavati vrijedne freske, ali neće zaustaviti propadanje imovine koja u čijim god rukama bila, ima značaj za sve Hrvate. Odnos prema vlastitoj kulturnoj baštini govori dosta o narodu. Nažalost, građani naše države i oni koji građane predstavljaju unutar Vlade, nisu se tu iskazali.