Objavljeno u Nacionalu br. 873, 2015-01-22

Domovi za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, kao i domovi za odgoj trebali bi do 2018. godinepromijeniti oblik u kakvom ih poznajemo. Strateški plan Ministarstva socijalne politike i mladih predviđa izmještanje djece iz institucija i njihov smještaj uudomiteljske ili obitelji koje bi ih posvojile.

• Domovi za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi kao i domovi za odgoj djece i mladeži trebali bi do 2018. postati prošlost

• Umjesto života u institucijama, djeca će biti smještena u udomiteljske obitelji ili će 24 sata na dan živjeti s odgajateljima u stanovima i obiteljskim kućama

Neka će se djeca vratiti i svojim biološkim obiteljima, a domovi u kojima je trenutno smješteno nešto više od 1000 dječaka i djevojčica odvojenih od roditelja bit će pretvoreni u Centre za pružanje usluga u zajednici, zatvoreni ili prenamijenjeni. Dio njih ostat će otvoren za smještaj djece kojima je potrebna intenzivnija skrb, no većina će ih biti razmještena po stanovima i obiteljskim kućama s odgajateljima koji će brinuti o njima 24 sata, u takozvanom programu organiziranog stanovanja.

Umjesto života u institucijama, djeca će biti smještena u udomiteljske obitelji ili će 24 sata na dan živjeti s odgajateljima u stanovima i obiteljskim kućamaFoto: Saša Zinaja

Prema posljednjim podacima iz Operativnog plana deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi koji je u lipnju prošle godine donijelo Ministarstvo socijalne politike i mladih, u Hrvatskoj je 2013. bilo 3488 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Njih 1501 smješteno je u domove, a ostalih 1987 u udomiteljske obitelji. Broj djece smještene kod udomitelja u stalnom je porastu, tvrde u Ministarstvu socijalne politike i mladih, a raste i broj udomiteljskih obitelji kojih sada ima više od 1500. Rezultati su to i Projekta modernizacije sustava socijalne zaštite za koji su sredstva osigurana iz Zajma Svjetske banke u iznosu od 19,4 milijuna eura. Samo za transformaciju domova planiran je ulog od oko 750 tisuća eura.

Jedan od ciljeva projekta je i transformacija domova za nezbrinutu djecu pa se tako samo u ovoj godini, prema riječima Maje Sporiš, zamjenice ministrice Milanke Opačić, planira transformacija najmanje tri takva doma.

“Trenutno provodimo proces posvajanja 40-ak djece u dobi do 8 godina koja ispunjavaju sve uvjete za posvajanje. Proces upoznavanja djece s potencijalnim posvojiteljima već je pokrenut i vjerujem kako će posvajanje biti okončano sljedećih nekoliko mjeseci”, rekla je za Nacional Maja Sporiš. Najbitniji dio procesa transformacije je snažnija podrška posvojiteljima i udomiteljima, ali i intenzivniji rad s biološkim obiteljima da bi im se pružila pomoć u odgoju djece. Takva bi preventivna mjera, vjeruju u resornom Ministarstvu, mogla spriječiti da uopće dođe do izdvajanja djeteta iz obitelji. Domovi i u njima zaposleni stručnjaci u budućnosti bi trebali pomagati djeci da ostanu u obitelji ili se u nju što prije vrate te pružati podršku obiteljima koje o njima brinu. Organizirani u mobilne timove oni bi trebali osigurati ne samo stručnu pomoć, nego i pomoć u svakodnevnoj organizaciji obiteljskog života, posebno kad je riječ o roditeljima koji zanemaruju svoju djecu, što je i najčešći uzrok zbog kojeg su dosad odvajani od obitelji. Operativni plan, istina, među moguće rizike ovog projekta ubraja i nedostatak financijskih sredstava u proračunu, no zamjenica ministrice je optimistična.

“Imamo izvrsne rezultate u transformaciji domova za osobe s tjelesnim, intelektualnim i osjetilnim oštećenjima koja se već intenzivno provodi, i to nam je iskustvo pokazalo kako se dosta dobro nosimo s tim izazovom, financijski i organizacijski. Naravno, kada je riječ o djeci, mnogo lakše je organizirati udomiteljstvo djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi nego djece s problemima u ponašanju”, kaže Maja Sporiš.

Posljednje statističko izvješće o socijalnoj skrbi Državnog zavoda za statistiku pokazalo je kako niti jedno takvo dijete nije posvojeno, a često mijenjaju i udomiteljske obitelji. Neki ih promjene čak devet, a brojni stručnjaci koji su za Nacional govorili o ovoj temi procjenjuju kako se u prosjeku radi o barem četiri obitelji na svako udomljeno dijete, a koje nakon nekoliko mjeseci vraćaju djecu s poremećajem u ponašanju u dom. Osim toga, u Hrvatskoj djeluje 11 domova za djecu i mlade s problemima u ponašanju i svima je osnivač Republika Hrvatska. Samo za ovu kategoriju korisnika ne postoje domovi drugih osnivača.

Svi ti podaci govore kako se radi o skupini djece za koju je proces transformacije vrlo kompleksan pa je Nacional ispitao kako će se najavljena transformacija domova odraziti na njihov život.

“Djeca s problemima u ponašanju ni po čemu se ne razlikuju od druge djece u domovima. Sve su to djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Štoviše, određeni postotak korisnika domova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi na kraju će, nažalost, zbog brojnih emocionalnih trauma, problema i nemogućnosti adaptacije na uvjete u domu završiti na toj sljedećoj stepenici, a to su domovi za djecu s poremećajem u ponašanju. Dosta problema kod udomljavanja te djece uzrokuje ta stigma poremećaja u ponašanju”, uvjerena je Dubravka Marušić, načelnica Sektora za socijalnu politiku i politike za djecu, mlade i obitelj.

“Kakav će učinak imati smještanje djeteta u instituciju ovisi o nekoliko ključnih faktora. Na prvom mjestu su njegove individualne karakteristike, obiteljsko zaleđe koje je u pravilu problematično i vršnjačka skupina koja u domovima funkcionira prema posebnim zakonitostima. Njihova grupna hijerarhija razlikuje se od hijerarhije skupine vršnjaka u školi jer oni u domu žive i usmjereni su jedni na druge 24 sata. Tako i pozitivni i negativni mehanizmi skupine imaju vremena da rade za ili protiv tog djeteta. To su glavni razlozi zašto i za ovu populaciju želimo ući u proces deinstitucionalizacije koliko je moguće”, objašnjava Dubravka Marušić. Udomljavanje takve djece u pravilu podrazumijeva takozvane specijalizirane udomitelje koji su educirani da se snalaze s njihovim brojnim emocionalnim problemima, prethodnim traumatičnim iskustvima i životnim “ožiljcima”.

Koncept specijaliziranog udomiteljstva u Hrvatskoj je tek u začecima pa tako za većinu ove djece izvaninstitucionalna skrb podrazumijeva organizirano stanovanje sa socijalnim pedagozima i drugim stručnim osobljem iz domova. Trenutno je 46 djece s poremećajem u ponašanju tako smješteno što u Zagrebu, što u drugim područjima u Hrvatskoj. Neki od njih upisali su i fakultete pa Dubravka Marušić spominje mladića koji je diplomirao jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Program organiziranog stanovanja već preko 30 godina ima Dom za odgoj djece i mladeži u Zagrebu. Tu je 18 štićenika raspoređeno u malim stambenim jedinicama obiteljskog tipa, a osim za dečke koji čine dvije trećine korisnika domova za odgoj, postoji i grupa u kojoj je smješteno 8 djevojaka. Taj dom je prije više od 25 godina krenuo i s programom poludnevnog boravka u osnovnim školama za djecu kod koje postoji rizik da bi mogli razviti poremećaj u ponašanju.

“Takvu djecu najčešće je detektirala pedagoška služba škole. Na žalost, većina tih obitelji već ima tretman Centra za socijalnu skrb. To su djeca koja privlače pozornost svojim neprilagođenim ponašanjem, koja dolaze u sukob sa svojim vršnjacima i koja imaju veći broj negativnih ocjena. Ona moguće niti ne pokazuju težu razinu problema u ponašanju ali u njihovom funkcioniranju je primjetno da se radi o djeci niskog praga samopoštovanja koja iz nekog razloga ne postižu rezultate u odgojno – obrazovnom planu i kojoj je nužna pomoć. Cilj je u suradnji sa školom, obitelji i lokalnom sredinom poduzeti sve da dijete ne odvajamo od obitelji i na vrijeme djelujemo kako ono danas-sutra ne bi završilo u odgojnoj instituciji”, kaže ravnatelj Doma za odgoj djece i mladeži Zagreb Božo Vrkljan. To je program u sklopu kojeg djeca od 10 do 15 godina imaju prije ili nakon nastave pet sati organiziranog dnevnog boravka u školi, uz različite aktivnosti. Istovremeno se radi na obrazovnom i odgojnom području, a rezultati su vidljivi već nakon nekoliko mjeseci rada. Djeca vrlo brzo postižu bolji uspjeh u školi, što ima pozitivan učinak i na njihovo veće samopouzdanje. Konačan rezultat je znatno prihvatljivije ponašanje djeteta, čime se prevenira nastanak poremećaja u ponašanju.

“Program treba razvijati i u ovom trenutku imamo nekoliko novih škola koje traže našu pomoć. Plan je tijekom ove godine otvoriti još dva ili tri dnevna boravka i tako prevenirati institucionalni smještaj”, najavljuje Vrkljan. Ipak, za to bi trebalo zaposliti još stručnog kadra, a zabrana novih zapošljavanja često se pojavljuje kao prepreka.

Dom za odgoj djece i mladeži Zagreb trenutno svakodnevno skrbi o 412 korisnika. Većina ih nije u domu nego u poludnevnim, izvaninstitucionalnim tretmanima. Na stalnom je smještaju u domu 40 djece. Svi su tamo završili nakon multidisciplinarne opservacije tima stručnjaka različitih profila, od socijalnih pedagoga, psihologa i socijalnih radnika do medicinskog osoblja i vanjskih suradnika koji nastoje utvrditi uzroke problematičnog ponašanja i problema u obitelji tijekom mjesec dana promatranja te predložiti za dijete najbolje mjere.

“Simptomatično je da za većinu djece koju nam Centri za socijalnu skrb upućuju na dijagnostičku obradu, točnije u gotovo 90 posto slučajeva, predlažemo izdvajanje, iako je to zadnje što bismo htjeli. Međutim, takva je situacija u obitelji i obiteljski odnosi su toliko poremećeni da je bolje smjestiti dijete u odgojnu instituciju, nego ga ostaviti u takvoj sredini gdje je najčešće prepušteno samo sebi i više boravi na ulici nego u obiteljskom domu”, kaže Vrkljan i napominje kako su poseban problem srednjoškolci. Premda je i za njih u domu u Dugavama organiziran vaninstitucionalni tretman. Ipak, na poludnevni boravak i brojne besplatne aktivnosti, od računalne i likovne radionice do raznih sportskih sadržaja dolazi samo 30-ak zagrebačkih srednjoškolaca kojima je tu obavezu propisao nadležni Centar za socijalnu skrb ili su, u manjem broju, upućeni odlukom suda.

Najveći broj te djece pohađa neku od obrtničkih škola, nakupi veliki broj negativnih ocjena i odustane od škole često prije nego što padne razred. Kroz ovaj program nastoji se toj djeci pomoći da steknu zvanje. Upravo ovu činjenicu ističe i odgajatelj s kojim smo razgovarali, a koji je molio da ostane anoniman.

“Domovi obuhvaćaju baš te mlade ljude koji ispadaju iz sustava obrazovanja, želi ih se vrati u školu kako bi stekli zanimanje s kojim se mogu zaposliti i postati samostalni ljudi. Oni su svjesni da nikad ne bi završili školu da nisu kod nas. Većina naše djece, nakon što završe osnovnu školu, ostanu kako bi završili i srednju jer sami vide da, ako se vrate kući, od te škole neće biti ništa”, otkriva naš sugovornik koji je vrlo skeptičan i prema radu s roditeljima te djece. Domovi su se dosad s obiteljima bavili vrlo sporadično, kaže, jer je rad s njima zapravo u nadležnosti Centara za socijalnu skrb. No kako svaki socijalni radnik u Centrima za socijalnu skrb ima barem 100 obitelji s kojima bi trebao raditi i redovito ih posjećivati, ni ovdje za rad s roditeljima ne ostaje previše vremena.

“Većina tih obitelji su korisnici socijalne pomoći i u pravilu se prate kroz dobivanje te pomoći, a na jačanju njihovih roditeljskih kapaciteta radi se vrlo malo. To nama i sama djeca kažu: što vrijedi što sam se ovdje promijenio kad se moji doma nisu promijenili, nitko s njima ništa nije radio”, kaže ovaj socijalni pedagog koji svjedoči da veliki broj djece moraju učiti i osnovnim higijenskim navikama koje u obitelji nisu usvojili.

“Trenutno je vrlo malo obitelji koje su spremne i osposobljene prihvatiti ovu djecu”, tvrdi naš sugovornik, a svakoj bi trebalo osigurati sustavnu pomoć i podršku u obliku mobilnih timova koji bi im stalno bili na raspolaganju.

“Vrlo je teško odgajati dijete s poremećajem u ponašanju jer obitelj nema toliko mehanizama za izaći na kraj s tim djetetom. Zahtjevni su, treba imati čelične živce za rad s njima. Oni su izazovni i stalno testiraju granice. Zapravo su dragi, mili i dobri, puno bolji nego što bi čovjek očekivao u takvim situacijama, ali ponekad postanu nemogući samo da bi vidjeli kako ćeš reagirati i hoćeš li naći neki način da mu pristupiš. Žele vidjeti koliko ti je uistinu stalo, koliko ćeš ostati dosljedan u brizi za njih”, iz vlastitog iskustva govori odgajatelj jednog od domova za odgoj.

“Za dijete je uvijek bolje da je u obitelji nego u instituciji s tim da, ako je djetetu potrebna stručna pomoć, onda treba naći načina da obitelj i država takvu pomoć i osiguraju”, smatra Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba gdje na tretmane dolazi puno djece iz domova. Djecu u Polikliniku dovode i udomitelji, a upravo bi njima i obiteljima koje su posvojile djecu trebalo posvetiti više pažnje.

“Nekad se djeca koja su bila zanemarena ili zlostavljana u obitelji nastavljaju ponašati na način na koji su navikli. Navikli su da ih se ne vidi i ne čuje i da dobiju pažnju samo kada pokazuju neprihvatljiva ponašanja. Navikli su vjerovati da svijet neće biti tu za njih kada oni budu nešto trebali. Sa svim tim dolaze u udomiteljsku obitelj. Važno je s udomiteljima raditi da prihvate kako ljutnja i agresija te djece nije usmjerena protiv njih, da nauče na koji način reagirati na dječju ljutnju. I na koji način reagirati na dječju tugu jer djeca agresijom često prikrivaju tugu. Trebalo bi razbiti i mitove da bi dijete trebalo biti sretno što je došlo u mir. Djetetu je gubitak što je ostalo bez svoje obitelj i ono što mi je kod te djece posebno tužno je da se osjećaju odgovorni da održe tu obitelj na okupu. Kad u tome ne uspiju onda imaju osjećaj krivnje, manje vrijednosti i srama. Osim toga, kad razgovaram s udomiteljima kažu mi da djeca mogu biti stigmatizirana i kad dođu u novi razred, gdje ih smatraju manje vrijednima jer su izdvojena iz svoje primarne obitelji. Događa se i da nitko u razredu neće sjediti s njima. Udomiteljske obitelji zato moraju dobiti stručnu podršku. Ne samo kad je u pitanju dijete s problemima u ponašanju, nego općenito, pri dolasku djeteta u novu obitelj”, kaže Gordana Buljan Flander, psiholog i psihoterapeut s bogatim iskustvom u radu s djecom. Smatra da bi se poremećaje u ponašanju djece moglo uspješno prevenirati – ali treba reagirati na vrijeme.

“Istraživanja pokazuju da dijete koje je agresivno u dobi od 2 godine ima puno veći rizik da razvije poremećaj u ponašanju u pubertetu, tinejdžerskoj i adolescentskoj dobi. Što znači da bi trebalo raditi sistematske preglede u ranoj predškolskoj dobi, kako se to nekada radilo u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj. Već tada smo mogli vidjeti ako su postojala rizična djeca i odmah pružiti stručnu podršku roditeljima i toj djeci. Ne znam zašto je to ukinuto. Štedjeli smo na djeci i to nas sad košta”.

Adrian, kako ćemo ga nazvati da bismo zaštitili njegov identitet, mladić je u ranim 20-im koji je kriminalnu karijeru počeo graditi već u osnovnoj školi. Tek je sa 17 godina smješten u dom za odgoj.

“Mene je stari mlatio kao magarca jer je bio nemoćan. Brat je magistar, jedna je sestra već diplomirala, a druga studira, i onda odjednom ja – problematično dijete. Od kud, kako, zašto? Promijenio sam više osnovnih škola, a ne znam gdje sve nisam išao u srednju školu. Mogu zahvaliti samo svojoj socijalnoj radnici koja je upotrijebila sve moguće veze i vezice, poznanstva i prijateljstva koja je stekla kroz život samo za moj slučaj. Nikad s njom nisam imao loše iskustvo, ni kad sam bio loš, kad se nisam držao dogovora. Nikad nije digla ruke od mene, nego je svaki put iznova našla načina da dođe do mene”, kaže Adrian kojem se velika prekretnica dogodila upravo u domu.

“To je prvo bila strašna borba jer sam teško mogao prihvatiti da mi je autoritet odgajatelj koji je alkoholičar i puši travu. Onda sam shvatio da tu ima i svjetla, nekih ljudi koji su dobri, stvarno rade svoj posao i daju maksimum. Ljudi koji su se cijeli davali u posao za te su klince bili lajbeki, šabani, jazavci, tako zovu te ljude koji se trude oko njih”, sjeća se Adrian kojeg je jedan incident dijelio od odlaska u Odgojni zavod u Turopolje pa se čuvao tučnjave. Socijalnom inteligencijom i brigom za prijatelje u domu, stekao je njihovo povjerenje.

“Jednom kad steknete to povjerenje oni vam mogu biti tu do kraja života, a vjerujte mi, to nikome ne treba. To je konstantno cicanje energije i ako od njih 100 dobiješ jednoga da u bilo kojem smislu izađe na pravi put, to je veliki uspjeh. Žive od trenutka do trenutka, ne razmišljaju o budućnosti, osim u bajkama i snovima. Kad od tih visokih očekivanja ne bude ništa, jer nisu realna, vrate se destrukciji i autodestrukciji”, govori Adrian. Ovo iskustvo bilo mu je teško – ali poučno.

Ne tako davno bilo mu je nezamislivo da radi za plaću od tri do četiri tisuće kuna, a danas se pronašao u svojem poslu i uživa u kreiranju stvari koje proizvodi vlastitim rukama. Kako voli reći, stvara svoj život i život svoje djece koju planira imati jednoga dana. Otac ga i danas, uvjeren je, gleda s nevjericom. Istovremeno je silno ponosan što se njegov sin izvukao iz svih nevolja u koje se uvalio i strah ga je da bi se taj bijesan dječak jednoga dana mogao vratiti.

“Najgore je kad se dijete više puta seli iz obitelji u obitelj”

Među domovima koji su u procesu transformacije nalazi se i vjerojatno najpoznatiji Dječji dom Zagreb iz Nazorove ulice. Sukladno Planu transformacije Dom bi uskoro trebao postati Centar za djecu, odnosno Centar za pružanje usluga u zajednici djeci i obiteljima, bilo da se radi o biološkim roditeljima, udomiteljima ili posvojiteljima.

Ravnateljica Doma Jasna Ćurković Kelava kaže da će budući Centar, koristeći postojeće stručne i prostorne kapacitete, najviše razvijati deinstitucionalizirane oblike skrbi o djeci, primjerice stambene zajednice, dnevne boravke za djecu, organizirano stanovanje majki s djecom, stručnu pomoć i savjetovanje djece i članova obitelji, s posebnim naglaskom na razvoj i podršku udomiteljskoj skrbi. U manjem opsegu pružat će i usluge smještaja, bilo da se radi o privremenom, hitnom, tretmanskom ili kratkotrajnom smještaju radi rane procjene potreba djeteta s prijedlogom najboljeg oblika daljnje skrbi.

“Iako se transformacija odnosi i na formu, važnije nam je sadržajem usluga, koje planiramo dalje razvijati ili uvoditi potpuno nove, odgovoriti u najvećoj mogućoj mjeri na potrebe djece koja ulaze u sustav socijalne skrbi. Stručne intervencije u obiteljima u riziku ili kod udomitelja putem mobilnih timova socijalnih radnika, psihologa, odgajatelja, fizioterapeuta i logopeda prevenirat će izdvajanje djeteta i smještaj u instituciju. Očekivanja su da će obuhvat djece i roditelja biti 2-3 puta veći od sadašnjih 220 djece o kojima skrbimo, a usluga će biti kvalitetnija i što je najvažnije pravovremena”, govori ravnateljica Doma u Nazorovoj.

Pripremu stručnjaka koji će raditi s obiteljima u suradnji s udrugom SVIMA kao nositeljem projekta počela je provoditi u okviru projekta Integrativni pristup u prevenciji institucionalizacije i socijalnom uključivanju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

“Pokušat ćemo u projektu razviti resurse doma i osigurati dodatne resurse kroz udrugu kako bismo razvili program podrške roditeljima čiji su problemi sve kompleksniji. Nemogućnost zapošljavanja i stambenog zbrinjavanja su realnost i teško je kroz to procjenjivati kvalitetu roditeljstva”, objašnjava Nives Radeljić iz udruge SVIMA. Cilj je

standardizirati sustavni program podrške obiteljima te indivudualizirani programi za svaku obitelj jer to desetljećima nedostaje u sustavu.

“Najgore je kad se dijete više puta seli iz obitelji u obitelj, bile one posvojiteljske ili udomiteljske. To se događa, a broj smještaja djece u udomiteljske obitelji ništa ne govori ako se ne napravi dublja analiza pojedinačnih situacija. Iskustva pokazuju da udomitelji odustaju kad se pojave veći problemi s kojima se nisu u stanju sami nositi ili nisu pripremljeni na njih. To su i inozemna iskustva, ne samo naša”, upozorila je Nives Radeljić.

“Djeci ostaje stigma zbog poremećaja u ponašanju”

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku o maloljetnim počiniteljima kaznenih djela u 2013., Državno odvjetništvo prijavilo ih je nešto više od 2500, no na sudu je završilo tek 659, dok za 1826 kaznenih djela postupak nije pokrenut. Kako objašnjava Dubravka Marušić, načelnica Sektora za socijalnu politiku i politike za djecu, mlade i obitelj, to je rezultat posebnih obaveza, a jedna od njih je i izvansudska nagodba. “Kad maloljetnik počini neko manje kazneno djelo, primjerice nekome ošteti automobil ili ukrade motocikl, zamjenik državnog odvjetnika može donijeti odluku da ga ne procesuira, nego predmet šalje posredniku u nadležnom Centru za socijalnu skrb koji kontaktira žrtvu i počinitelja kako bi se proveo postupak medijacije. Ta se mjera pokazala uspješnom u 85 posto slučajeva jer maloljetnika ne uvlači u represivni ili rehabilitacijski sustav, dok ga istovremeno potiče da preuzme odgovornost za svoje ponašanje”, kaže Dubravka Marušić koja još jednu prednost ove mjere vidi u brzoj provedbi jer se tako potiče promjena ponašanja mladih.

Sudski postupci, pak, mogu se otegnuti i do godinu i pol dana, a 87 posto završava izricanjem odgojne mjere. “Najčešće se maloljetnicima izriču izvanzavodske odgojne mjere. Kad ih ipak upućujemo u odgojne ustanove otvorenog tipa, završe u Ivancu ili Lugu, dva doma gdje odlazi najveći broj počinitelja kaznenih djela. Slanje djece u Odgojni zavod Turopolje smatram potpuno promašenom mjerom jer su tamo u zatvoru. Desetci maloljetnika neprilagođenog ponašanja, mnogi od njih i sa psihičkim tegobama, borave zajedno u prostoru ograđenom bodljikavom žicom i pod nadzorom pravosudnih policajaca. To je stvarno krajnja mjera. Ipak, često se događa da osuđeni maloljetnici bježe iz otvorenih domova i čine nova kaznena djela pa kad odgajatelji više ne znaju što bi s njima, sud je primoran poslati ih u Turopolje”, tumači Lana Peto Kujundžić, predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu i dobitnica godišnje nagrade Ministarstva socijalne politike i mladih za promicanje prava djece, koja smatra kako rehabilitacija maloljetnika višestrukih počinitelja kaznenih djela u Turopolju nije moguća. “Nemamo nikakve statističke podatke niti je o recidivizmu kod maloljetnih počinitelja kaznenih djela ikada provedeno istraživanje, ali iskustveno mogu reći kako tu djecu najčešće ponovo viđamo u sudnici kao mlađe punoljetnike”, rekla je.

“Što radiš? Robijam. S kim se družiš? S robijašima. Što je ljubav? Ne znam što je to.”

“Što radiš? Robijam. S kim se družiš? S robijašima. Što je ljubav? Ne znam što je to.” Poruke su to pribodene na lutke izrađene od stare spužve i ostataka tkanine, čudovišnih grimasa u živim bojama. Obješene na zid govore umjesto maloljetnika i mlađih punoljetnika koji su ih napravili na izvršavanju odgojne mjere u Odgojnom zavodu Turopolje, na radionici Art i kuliranje. Preko puta je likovna radionica gdje od starih keramičkih pločica nastaje mozaik, na zidovima su izloženi najbolji crteži, a profesorica likovnog pokazuje nam umjetničku instalaciju kreiranu od epruveta na drvenom stalku. “Djeca moraju imati strukturirano vrijeme i zato su organizirane različite radionice poput informatičke, likovne, sportske, kreativne, edukacijske, glazbene, radionice Art i kuliranje, kako bi se svatko mogao naći u nečemu. Maloljetnici su najprije pokušavali izbjeći odlazak u radionice, no na inzistiranje voditelja radionica, njihovo animiranje i motiviranje dovelo je do promjene takvog stava i danas su sve radionice rado posjećene. Djeca se boje neuspjeha, ali kada se okušaju i vide da mogu biti uspješni, onda ustraju u takvim aktivnostima, što svakako doprinosi jačanju njihovog samopoštovanja”, kaže upraviteljica Odgojnog zavoda Turopolje Sanja Habjanec Martinović.

Dolaskom ove energične žene, socijalnog pedagoga po struci koja je veći dio profesionalne karijere posvetila djeci s poremećajem u ponašanju, promijenjena je organizacija rada Zavoda. Povećan je broj službenika tretmana čime je omogućena cjelodnevna prisutnost odgajatelja u odjelima i radionicama, kreativnim i edukativnim. Postignuta je čvršća struktura, osiguran intenzivniji odgojno-obrazovni rad odgajatelja, nastavnog osoblja i strukovnih učitelja koji podučavaju maloljetnike radnim aktivnostima. Tako je, kaže upraviteljica, povećana dinamička sigurnost, smanjen broj bježanja iz Zavoda, fizičkih sukoba, samoozljeđivanja i agravacija u odnosu na prethodno razdoblje. “Formirano je pet odgojnih skupina i sa svakom rade dva matična odgajatelja i odgajatelji za slobodne aktivnosti te radni terapeuti, odnosno strukovni učitelji, dok noću nadzor imaju službenici pravosudne policije”, pojašnjava nam upraviteljica. Ulaže se veliki trud u podizanje razine higijene prostora i njegovo oplemenjivanje. Oslikavaju se zidovi, obnavljaju i lakiraju parketi, zamjenjuje se dotrajala oprema i uređuju stari komadi namještaja. Odlukom Ministarstva pravosuđa Odgojni zavod ostaje u Turopolju. Ulaskom u IPA projekt 2012. adaptirat će se postojeći objekt internata te izgraditi novi smještajni objekt, čime će se unaprijediti život i rad maloljetnika”, kaže upraviteljica. Odgojni zavod zbog rata 1993. iz Gline se privremeno smjestio u Turopolje i sad je tu već više od 20 godina. Korisnici ustanove u koju su smješteni odlukom suda za mladež zbog višestrukih kaznenih djela mogu završiti i osnovnu školu i strukovno obrazovanje prema različitim programima osposobljavanja. Tako su nam u kantini ručak servirala dva pomoćna konobara, kuharici je krumpire za njoke gulio pomoćni kuhar, parketar je od starog parketa napravio stol za edukativnu radionicu, tu su i zavarivači i pizza majstori a za svaki su posao plaćeni ako žele raditi jer se moraju naviknuti da novac treba zaraditi. Kad iziđu iz Odgojnog zavoda, gdje je maksimalna kazna tri godine, imat će i neku ušteđevinu jer većinu ove djece nitko ne čeka.