Objavljeno u Nacionalu br. 744, 16. veljača 2010.

PET ŽENA koje dijele život s nogometašem za Nacional su ispričale s kakvim su se predrasudama susretale zbog svog ljubavnog statusa te otkrile kako su neočekivani životni izazovi te česta preseljenja očvrsnuli njih same, ali i njihovu vezu

Ona ima 21 godinu, u manekenskoj karijeri, kojom se bavi od 16. godine, sad bi mogla dati najbolje od sebe, na završnoj je godini studija ekonomije i pred njom bi trebao biti cijeli svijet. Međutim, planove joj je prije godinu dana malo pomrsila ljubav s nogometašem. Njezino je ime Iva Šarić, a njegovo Jerko Leko. On je hrvatski reprezentativac, ima 29 godina i trenutačno igra za nogometni klub Monaco. Dan nakon razgovora za Nacional, Iva Šarić bila je na putu za Monte Carlo gdje planira provesti tjedan dana. Nakon toga, vratit će se u Zagreb na dva dana radi ispita i ponovo sjesti u avion kako bi još tjedan dana provela sa svojim zaručnikom na Azurnoj obali. Zvuči predivno.

No za mladu djevojku iz dobre obitelji koja je i sama do svoje 21. godine proputovala svijet takav život je više žrtvovanje nego uživancija. Budući da je zaručena za nogometaša i da se u roku godinu dana planiraju i vjenčati, svjesna je da će, sve dok on bude traženi igrač, njegova nogometna karijera određivati i njezin život. Sudbina je to svih žena vrhunskih nogometaša. Iako o vezi s nogometašima sanjaju mnoge mlade djevojke, većina njih nije svjesna da iza glamura i novinskih naslovnica što ih donosi slava stečena na bojnom nogometnom polju stoji život pun neizvjesnosti i pitanja u kojem će klubu i u kojem dijelu svijeta završiti.

Sudbina nogometaša podložna je nemilosrdnom svijetu u kojem se sve mjeri brojem golova i asistencija i gdje u jednom trenu možeš biti nacionalni heroj, a u sljedećem, ako nemaš sreće s ozljedama ili golovima, završiti u drugoj ligi. Sve to, i dobro i loše, s njim će morati podnijeti i žena njegova života. Zbog stalnih selidbi, žene nogometaša teško mogu u svakom novom gradu ili državi započinjati novu karijeru pa je njihovo idealno zanimanje – kućanica. No iako bi voljela više vremena provoditi s čovjekom svog života, Iva Šarić trenutačno radije mjesečno prevaljuje tisuće kilometara nekoliko puta mjesečno na relaciji Zagreb – Monte Carlo. “I on i ja bismo voljeli da smo stalno zajedno, ali on zna da ja nisam osoba koja bi sad sve ostavila. Njemu su sad najbolje godine u nogometu, ali i meni su najbolje godine. Želim prvo završiti fakultet, to sam sebi i svojim roditeljima dužna, želim se prvo ostvariti kao osoba, a ne da mi kasnije bude žao, da se kajem ili, još gore, da njega za nešto krivim. Zato mislim da ćemo se još godinu dana morati ovako mučiti. Trenutačno mi je pola stvari u Zagrebu, a pola u Monte Carlu. Kad poželim odjenuti neku haljinu ili omiljene cipele, uvijek se dogodi da su baš one ostale doma”, kaže Iva Šarić.

Monte Carlo je prvi put doživjela kao neki barbi svijet jer su sve žene u skupim toaletama, a vrlo uglađeni muškarci voze bijesne automobile i troše novac u kockarnicama. No njezin život ondje daleko je od glamuroznog. Zbog Jerkova discipliniranog načina života, ona i Jerko izlaze vrlo rijetko, a uglavnom su to večere s prijateljima među kojima su i Dario i Jelena Šimić. Više od izlazaka vole filmske maratone u vlastitom domu. No tijekom dana, kad Jerko ima dva treninga, Iva je sama. “Iziđem ponekad u grad, ali uglavnom sjedim sama u stanu. Jer ondje nemam svoj život ni prijatelje, nemam ni svoju teretanu budući da sam ondje tjedan do dva i onda se vraćam doma. No odlično mi je što to vrijeme mogu iskoristiti za učenje jer kad se vratim u Zagreb, čekaju me obaveze od sedam ujutro do jedan u noći. Najteže mi pada ako se u tih tjedan dana koliko sam tamo vidimo samo četiri dana jer on tri dana mora provesti u karanteni”, kaže. Ona nikad nije zamišljala da bi joj život mogao otići u tom smjeru niti je maštala o vezi s nogometašem. Dapače, nogomet je nimalo nije zanimao. Jerka je upoznala sasvim slučajno prilikom jednog izlaska. Te je večeri s prijateljima išla u tri kluba i u sva tri za njima je igrom slučaja došao i Jerko. Kad joj je prvi put prišao, odbila ga je.

“Rekla sam mu da me potraži ako me stvarno hoće vidjeti. Onda smo se sasvim slučajno drugi dan sreli u četvrtom klubu. Ispalo je da je to sudbina iako ne vjerujem u te stvari. Kad smo prvi put otišli na piće, znali smo oboje da je to to, jednostavno znaš kad ti netko paše. No on je već za nekoliko dana otišao u Monaco, a ja sam letjela za Singapur. Zvao me svaki dan iz Monaca u Singapur i pričali smo po pet, šest sati. Ne želite znati koliki mu je bio telefonski račun.” Jerko i Iva započeli su vezu tek nakon što su mjesec dana zapravo proveli na telefonu. Tada je on ponovo došao u Hrvatsku i počeli su zajedno i izlaziti. Iva je tek tada postala svjesna koliko joj djevojaka zavidi. “Nisam mogla vjerovati koliko cura žudi za time da budu s nekim nogometašem, meni je to presmiješno, kako netko može patiti za nekim koga i ne poznaje? Kad smo bili zajedno vani, Jerku cure nisu prilazile, što zbog mene što zbog njegova garda, ali su zato prilazile nogometašima u njegovu društvu. Žalosno je na koje niske grane žene mogu pasti da bi privukle nečiju pozornost. Prilazile bi same, uvaljivale brojeve telefona, izazovno i napadno plesale pred njima, to su silni dekoltei, minice, degutantno. Ne znam da li se to bilo kome sviđa, a kamoli njima. I tim dečkima su te cure smiješne, oni znaju da te cure trče za njima zbog njihova imena i prezimena. Ne vjerujem da bi itko od njih bio u ozbiljnoj vezi s nekom od tih cura jer nogometaši uglavnom traže konzervativnijje cure, nekog sličnog sebi, predanog kući. Jerko je također prilično konzervativan. On je odrastao u Zagrebu, ali je porijeklom iz Gruda. Za njega su često stvari ili crne ili bijele. No shvatio je da kad nekog voliš, moraš popustiti u nekim stvarima. Zato me nije ni pokušao nagovarati da ostavim sve i dođem živjeti s njim jer zna da kad si nešto zacrtam, to moram i ostvariti”, kaže Iva Šarić.

Zato ju je ražalostilo kad je shvatila da je neki kolege na fakultetu drukčije gledaju otkad je u vezi s nogometašem: “Znali su mi govoriti da što će meni faks kad sam s nogometašem, da mi je bolje da odem za njim i udam se.” Natalie Olić kao djevojka nije imala puno izbora kad je odlučila poći za svojim voljenim Ivicom Olićem. Mogla je birati hoće li ostati u Njemačkoj i posvetiti se poslu te imati vezu na daljinu ili će doći za njim u Slavonski Brod. Njih dvoje upoznali su se dok je on bio u berlinskom klubu Hertha, no ondje nikad nije dobio pravu priliku zaigrati u prvom timu kako bi se dokazao, što ga je frustriralo i odlučio je ostaviti sve i vratiti se u Marsoniju. Natalie, koja se bavila knjigovodstvom, do tada je već uspjela urediti svoj stančić i steći nešto ušteđevine. Uzimala je godišnji odmor i neplaćeni dopust kako bi odlazila k Ivici u Slavonski Brod, no ubrzo su oboje shvatili da ne žele takav život i da ne mogu živjeti odvojeno. “Kad sam iz Berlina došla u Brod, morala sam dobro razmisliti da li ja to stvarno želim u životu”, priča Natalie Olić, “no ako sam željela ostati s njim, nisam imala izbora. Morala sam ostaviti sve što sam postigla u Njemačkoj da bih došla u Brod gdje je Ivica igrao šest mjeseci bez plaće. Nešto bolje je zarađivao kad je počeo igrati u klubu Zagreb, a kasnije u Dinamu nije zarađivao ništa. Bilo nam je teško i ja sam htjela raditi. No kad sam našla posao, on nije htio da radim osam do deset sati na dan. Bio je uvjeren da će početi više zarađivati i da je bolje da imamo djecu ranije kako bismo poslije mogli uživati. Iskreno, ja nisam vjerovala da će on postati toliko poznat, ali on je bio čovjek mog života i odlučila sam ga podržati. Prelazak u Dinamo skupo ga je stajao. Iako su svi mislili da je on tada zarađivao tko zna koliko, on je dobivao tako malo da mislim da su neki novinari tada imali veću plaću od njega.”

Natalie Olić kaže da su u financijskom smislu bolji dani za njih počeli tek kad je Ivica potpisao ugovor s klubom CSKA Moskva. “Koliko mi je god bilo teško kad sam u Zagrebu bila sama, dolazak u Moskvu mi je bio potpuni šok. Prvih pola godine nikog nisam znala, nisam znala jezik, imala sam malo dijete, a sve sam sama morala rješavati, od traženja stana i selidbe nadalje. Još mi je teže bilo kad smo odlazili iz Moskve jer nam je ondje poslije početne prilagodbe bilo prelijepo. Opet se trebalo priviknuti na život u Hamburgu, opet sve ispočetka. Zato sam od početka odlučila da će nam djeca ići u međunarodnu školu jer će im biti lakše ako budu znali engleski jezik. Kad smo iz Hamburga odlazili u München, rasplakala sam se u školi jer je djeci bilo jako teško ostaviti sve prijatelje. Ivica je sad u najboljoj formi u karijeri i realno će igrati još najmanje četiri godine, ali ja sam rekla da ne bih više htjela putovati. Međutim, nikad se ne zna i zato ništa ne planiramo jer nikad dosad nije ispalo kako smo planirali”, ispričala je Natalie Olić. Ona je trenutačno posvećena odgoju njihovo troje djece, sedmogodišnjem Antoniju, petogodišnjem Luki i jednoipolgodišnjoj kćeri Lari. No kaže da će se, kad Ivica završi karijeru, sigurno posvetiti nekom poslu, najvjerojatnije prodaji nekretnina, jer joj je to velika ljubav, a nikad se, uostalom, nije zamišljala kao kućanica. Kao kućanica nije se zamišljala ni Maja Borovina, djevojka mladog hrvatskog reprezentativca i igrača talijanskog Livorna Darija Kneževića, ali kad su njih dvoje prije godinu i pol započeli ozbiljnu vezu, morala je ostaviti svoj posao novinarke te obitelj, prijatelje i rodni Split. “Naša veza je od početka bila veza na daljinu. Prije nego što smo se upoznali ja sam na neki način imala averziju prema takvom životu jer sam radila kao novinar i vodila emisiju ‘Bili kutak’ o Hajduku i znala sam izbliza kako izgleda život sportaša. Budući da sam se intenzivno bavila i novinarstvom i modelingom, takav mi je život bio nepojmljiv. Bila sam tipičan mladi egotrip koji misli da može sve u životu i kojem je bitno samo ono što se tiče mene same, moj posao i svjetla pozornice. No ako krenete u takvu vezu, normalno je da ćete se nekih stvari s vremenom odricati. Kad sam prvi put dolazila k njemu u Italiju, Dario mi je puno olakšao jer mi je objasnio gdje je centar grada, gdje je dobar restoran, gdje je najbliži parking, uputio me na sve što bi mi bilo zanimljivo. A život vani, iskreno, mislim da bih prije ja mogla ostati u Italiji nego Dario jer je to zemlja koja mi se jako sviđa, dok je za Darija Hrvatska jedina zemlja gdje može biti sretan”, kaže Maja Borovina.

Budući da je u Hrvatskoj imala uspješnu karijeru kao model, a osvojila je i neke titule na natjecanjima ljepote, potpisala je ugovor s jednom agencijom u Milanu gdje namjerava nastaviti karijeru. “Dario me podržava u tome. Nije netko tko bi mi rekao: ‘Nemoj!’”, ističe. Iako su u ozbiljnoj vezi i planiraju budućnost zajedno, Maja Borovina kaže da se ništa u životu ne može zasigurno planirati pa tako ni brak. “Vjerujem da će sve biti u redu, ali ako sudbina učini da nas dvoje ipak ne ostanemo zajedno, neću ni za čim žaliti. Ako ste nešto napravili svjesno, čemu žaliti. Da biste nešto dobili, morate se nečega odreći, to je poanta veze između dvoje ljudi. Ne žalim ni za čim i mislim da uspijevam gurati i svoj život i svoje obaveze. Isto tako, imam sreće što je Dario strahovito odgovorna osoba, nikad nije zakasnio na trening, redovito izvršava svoje obaveze, ide na terapije ili se odmara. Ne trebam zapisivati stvari na papirić, trčati za njim i podsjećati ga koje obaveze ima taj dan. A ima nogometaša čije žene moraju voditi računa o njihovu rasporedu.” O ženama nogometaša nije imala ni negativno ni pozitivno mišljenje prije veze s Dariom jer smatra da je to umjetno stvoren pojam. Ne razumije što to žene nogometaša rade zajedno da bi ih se svrstavalo u neke skupine te ističe: “Mogu imati mišljenje o ženama koje su zlostavljane ili o ženama koje su preboljele rak, ili o ženama koje su posvojile djecu, to je vrijedno divljenja, ali ne razumijem što bi to značilo žene nogometaša. Isto tako možemo onda govoriti o ženama liječnika, o ženama vatrogasaca ili ženama ljudi bilo koje druge profesije. Mislim da biti netko samo zato što si nečija žena nema realan temelj.”

U Italiji je upoznala i supruge nekih Dariovih klupskih kolega i kaže da nijednu od njih ne bi mogla svrstati u neke ladice. Nijedna od supruga nogometaša koje je upoznala ne bavi se medijskim poslom, a jedna od njih završava studij arhitekture. Vesna Mladin privodila je kraju studij kineziologije kad su na Kineziološkom fakultetu tražili zainteresirane kandidatkinje za seminar za nogometne sutkinje. To ju je zainteresiralo i ubrzo je postala jedna od 15 hrvatskih i osam međunarodnih nogometnih sutkinja. No nikad nije mislila da će uz taj posao postati i supruga nogometaša. O tome je trebala razmišljati prije nego što je na jednom lokalnom turniru u ljeto 2006. u Hercegovini poništila gol nogometaša Marijana Budimira. Za to zaleđe morala mu se iskupiti brojem telefona i obećanjem da će s njim, kad se vrate u Split, popiti kavu. Izvršeno obećanje dovelo ju je do vjenčanog prstena, a njezina slika u vjenčanici s kopačkama prebačenim preko ramena, prošlo ljeto obišla je svijet. Nakon što su se nakon prve kave u Splitu malo bolje upoznali i započeli vezu, Marijan Budimir sklopio je ugovor za litvanski klub Vetra. Ona tada nije željela otići usred sezone, budući da je počela aktivno suditi, i nisu se vidjeli punih pet mjeseci, sve do svibnja, kad sezona završava.

“Tada sam otišla u Litvu i nije mi toliko smetalo što nisam ništa radila jer su ta tri mjeseca za nas bila poput malog medenog mjeseca. Onda je on potpisao ugovor za Inter Zaprešić i sad smo već dvije godine u Hrvatskoj. Ja sam završila fakultet, sudim utakmice i vanjski sam suradnik Međimurskog veleučilišta u Čakovcu za tjelesnu i zdravstvenu kulturu, ali teško da mogu razmišljati o nekom stalnom zaposlenju budući da život trenutačno mogu planirati samo godinu dana unaprijed. Mom suprugu ugovor u Zaprešiću istječe u svibnju i ako ga ne produlji, pitanje je u kojoj ćemo zemlji završiti”, priča 27-godišnja Vesna Budimir koja je 2004. osvojila titulu Miss Universe. Prijavila se iz čistog interesa budući da je svaka natjecateljica dobivala cipele od Baldininija, kozmetiku za lice i kosu, kupaći kostim i svu garderobu s natjecanja. Htjela je i vidjeti kakav je život na pozornici i nije ni razmišljala o pobjedi. Za razliku od drugih misica koje su postale supruge nogometaša, ona je ta koja o nogometnim pravilima mora znati čak i više od svog supruga kako bi imala pokriće za podjelu žutih i crvenih kartona. Kao sutkinja može suditi na utakmicama ženske lige, na utakmicama treće muške lige, na malonogometnim utakmicama te na međunarodnim utakmicama za žene. Iako su igrači već naviknuti na ženske suce te im njihova pojava na terenu ne predstavlja nikakvo čudo, od nekih gledatelja znala je doživjeti neugodnosti poput uvreda i provokacija. Sanja Agić, supruga nogometaša Jasmina Agića, uspjela je paralelno sa suprugovom karijerom i majčinstvom graditi i vlastitu.

Prije nego što se udala za Jasmina Agića imala je vlastiti frizerski salon u Opatiji, a kako joj je i šminkanje oduvijek bilo ljubav, kad su otišli živjeti u Zagreb, budući da je on iz kluba Rijeka prešao u Dinamo, ona je to iskoristila da završi školu za make-up artista kod Borisa Čavline. “No baš kad mi je ponuđen odličan posao na televiziji, Jasmin je potpisao ugovor za klub Incheon United u Koreji i naravno da sam odbila ugovor i otišla sa suprugom. Znala sam da ćemo se jednog dana vratiti i da ću i ja dobiti šansu. Meni život nogometaša nije nimalo stran jer sam odrasla uz oca nogometaša Srećka Juričića. Kad sam išla u četvrti razred osnovne škole, moj je otac potpisao za jedan belgijski klub, tako da sam još kao dijete živjela život sličan ovom danas. Ja za drukčiji život i ne znam, meni je to bilo normalno. Ne znam kako je to živjeti samo u jednom mjestu, jednom gradu, imati nedjeljom obiteljski ručak, niti je bilo tate niti je bilo Jasmina jer su vikendom uvijek bili na utakmicama. I moja mama je cijeli život uz mog tatu. Kad smo odlazili u Koreju, dobila sam odličan savjet od nje: ‘Prvi dan sjedni u auto, odvezi se do stadiona, pa do šoping-centra i nazad do doma i zapiši na papir svaki semafor i svako skretanje.’ U Koreji su svi putokazi na korejskom, nema nigdje engleskih oznaka, ima sto traka i milijun vozila. Jasmin je nakon pet dana već otišao na pripreme, a ja sam s dvoipolgodišnjim djetetom ostala sama. Ništa, sjela sam u auto i snašla se”, rekla je Sanja Agić. Za Incheon, grad pokraj Seoula u kojem su živjeli, kaže da je vrlo zatvoren za strance te da su osim njih, u gradu bile još tri strane obitelji, od toga dvije nogometne.

“Kako smo mi svi troje plavi, bili smo čista atrakcija u gradu. Kad bismo ušli u dućan, 50 Korejaca bi išlo za nama i slikali bi nas mobitelima, osjećali smo se kao izvanzemaljci. Kad me sin Tino pitao zašto nas slikaju, nisam znala što bih mu rekla pa sam odgovorila zato što im je sladak. Onda mi je rekao: ‘Mama, neću da me više slikaju, ne želim biti sladak.’ Iako su svi bili dragi prema nama, ponekad sam mislila da ću izludjeti. Zamislite da vaše dijete ima temperaturu, dođete u apoteku, a apsolutno svi lijekovi imaju upute samo na korejskom, a farmaceutkinja ne priča engleski. Ne znaš bi li počupao nju za kosu ili sebe. Prije nego što smo naučili što je dobro, bacili smo sigurno tonu hrane jer smo kupovali, a nismo znali što kupujemo. No život izvan Hrvatske zbliži parove jer vani imate samo jedno drugo. Tako je i nas Koreja još više zbližila”, ispričala je Sanja Agić. Kad su se vratili iz Koreje, ubrzo je dobila priliku i počela surađivati kao vizažistica za časopis Story, gdje je šminkala mnoge poznate osobe. Tako je upoznala i Nives Drpić kojoj se jako svidio njezin način rada i uskoro je Sanja postala njezina osoba vizažistica. Zanimljivo je da se s Nives uopće nije družila u vrijeme dok je njezin suprug bio cimer Dini Drpiću nego su se njih dvije zbližile tek kroz vlastiti posao. Upravo je Sanja šminkala Nives za naslovnicu njemačkog izdanja časopisa FHM, što je ujedno bio i njezin najveći posao do sada, a nakon toga i za srpski časopis Maxim, te je i sama dobila više medijske pozornosti, a otkako je otvorila vlastitu internetsku stranicu sanja-agic. com, mnogo više joj se javljaju i tvrtke i privatne osobe. Iako su se ona i Jasmin uvijek držali dalje od reflektora i bliceva, svjesna je da je to cijena posla kojim se oboje bave.

No dok je njezina karijera trenutačno u usponu, nogometna karijera njezina supruga samo što nije završila. Navršio je 35 godina, ali će zahvaljujući svojoj vitalnosti još oko godinu dana igrati za klub Croatia-Sesvete s kojim ima potpisan ugovor. Iako već ima planove da ostane u nogometu kao trener, oproštaj od aktivnog igranja nije jednostavan. “Svi nogometaši koje znam prolaze ogromnu krizu, i bračnu i životnu, kad im se dogodi kraj karijere. Cijeli život lupaju tu loptu, i klub i menadžeri brinu se o njima, mediji ih prate, sve se vrti oko njih i oko te lopte. Onda napune 35 godina, još su relativno mladi, a završava im nešto što su cijeli život radili. Nije lako preko noći odlučiti što ćeš dalje. I mi smo prošli svoju krizu i ja sam se na toj prekretnici njegove karijere trudila razumjeti svog supruga. Mnogi parovi nisu preživjeli te krize. Međutim, svaka kriza se može prevladati ako je veza postavljena na pravim temeljima. Moj tata je s mojom mamom prolazio isto takvu krizu. Čak sam ih ja kao dijete pitala zašto se ne razvedu. Na to mi je tata rekao: ‘Ja sam tvojoj majci obećao da ću biti s njom i u dobru i u zlu. Sad je zlo, ali ja se zato neću okrenuti i otići.’ Te riječi me vode kroz život. Jedni naši prijatelji, također nogometni par, već su bili na sudu, samo su još trebali potpisati razvod, ali baš taj dan njezin je odvjetnik igrom slučaja završio u zatvoru. I sad su najsretniji par na svijetu”, kaže Sanja Agić. Ističe i da javnost ima pogrešnu percepciju da svi nogometaši tijekom karijere zarađuju velik novac.

“Samo jedan vrlo mali postotak je zaradio toliko da mogu biti mirni cijeli život. Ostali nisu. Istina je da nogometaši imaju bolji standard, ali takav život je i sam po sebi skuplji, nameću se veći troškovi života, a pritom ne mislim samo na Pradu, Gucci i slično, iako ima i toga”, priznaje Sanja Agić. A ono što, osim Prade i Guccija, ide uz svakog nogometaša su i, kako ih je “od milja” nazvala, “hvatačice nogometaša”. Kaže da čak i danas, kad njezin suprug nije u zenitu slave, na njegovu Facebook profilu ima po petstotinjak poruka raznih obožavateljica. “Njih apsolutno nije sram, njima nije važno je li on oženjen, ima li dijete. Cure koje su recimo ranije dolazile u kafiće kod Dinamova stadiona, nosile su sa sobom albume s izrezanim novinskim člancima o svakom igraču. Ja nisam imala toliko članaka izrezanih o svom suprugu. To ne možete vjerovati. A to hoće li neki nogometaš završiti s nekom od tih ‘hvatačica’ ovisi o tome koliko je kao osoba jak ili labilan, kakav je njegov odnos sa suprugom i kakav mu je stav o braku. Ja u svog supruga nisam nikad sumnjala”, ističe Sanja Agić koja trenutačno više od nogometa razmišlja o svojoj karijeri: “Mislim da je konačno došlo mojih pet minuta jer sam cijeli život bila prvo kći Srećka Juričića, pa supruga Jasmina Agića, a prije nego što možda postanem i majka nogometaša, nadam se da ću biti samo vizažistica Sanja Agić.”