Objavljeno u Nacionalu br. 732, 2009-11-24

BROJNI STRANCI bili su dragovoljci u Domovinskom ratu i nedavno su osnovali udrugu, a Nacional donosi priče petorice bivših boraca HV-a koji su početkom 90-ih ratovali na najtežim ratištima i sad samo žele da ih ne smatraju poludjelim plaćenicima

U četvrtak, 19. studenoga u ranim popodnevnim satima, petnaestak sredovječnih stranaca sa zelenim beretkama na glavama okupilo se na Spomen-području Ovčara. Dovezli su se iz Vinkovaca osobnim automobilima, ondje se postrojili i položili vijence i svijeće u znak poštovanja prema žrtvama koje su srpski zločinci likvidirali na Ovčari nakon pada Vukovara.

Osim ekipe Nacionala i nekoliko ljudi koji su se ondje zatekli kako bi osobno odali počast žrtvama, ondje nije bilo drugih novinara ili javnih osoba. Bili su to strani dragovoljci koji su se u Domovinskom ratu borili za slobodu Hrvatske. Prvi put počeli su se okupljati prije tri godine, a od prije nekoliko tjedana uspjeli su i formalno registrirati Udrugu stranih dragovoljaca Domovinskog rata.

“Svake godine kad se sretnemo neki moji ratni prijatelji sjednu za stol i počnu plakati. Pričaju, evociraju uspomene i plaču. I to zna potrajati, jer su emocije odveć jake”, izjavio je za Nacional Gaston Besson, dragovoljac Domovinskog rata i vinkovački zet koji za sebe kaže da je postao stopostotni Šokac.

“Ove godine skupilo nas se oko 25. Svake smo godine malo bolje organizirani i dobivamo sve više javne podrške. Ove godine nakratko su nam se pridružili i podržali nas vinkovački gradonačelnik, nekolicina generala, kao i predstavnici Crkve. Nakon više od godine dana administrativne borbe uspjeli smo registrirati Udrugu stranih dragovoljaca Domovinskog rata. Svi koji su stigli iz inozemstva sami su si platili put. Prije 17 godina počeli smo se vraćati svaki u svoju zemlju i činilo mi se isprva da će na koncu ispasti kao da nismo ni postojali. stranicu do brojke od 465 ljudi koji su u Hrvatsku došli ratovati kao strani dragovoljci, imamo njihove osobne podatke, ponešto fotografija iz ratnih dana, kao i ime jedinice u kojoj su ratovali. Od te brojke čak su 64 čovjeka poginula, a 84 bila ranjena, uglavnom teže. Unatoč svemu, samo nas dvadesetak imamo status branitelja, što možemo zahvaliti kompliciranoj hrvatskoj administraciji. To je prava sramota, ako se uzme obzir da je hrvatska država dala status branitelja za 500.000 ljudi od kojih najveći dio uopće nije vidio frontu”, izjavio je za Nacional Besson.

On tvrdi da nije samo komplicirana administracija kriva za poteškoće u ostvarivanju njihovih prava. Neki od njih žive u inozemstvu i nemaju vremena ishoditi sve potrebno, a neki su ratovali i pod lažnim imenima kako bi izbjegli da ih po povratku u njihove zemlje ne strpali. Međutim, zahvaljujući internetu počeli smo se povezivati, kreirali svoju internet stranicu te počeli komunicirati. Nakon dvije godine rada i komunikacije došli smo ju u zatvor zbog ratovanja u Hrvatskoj. “Neki su nas ljudi zbog odlaska u Hrvatsku nazivali ludima, plaćenicima, ili naprosto fašistima, što je neistina. Bilo je nekih luđaka koji su došli iz inozemstva u to vrijeme, ali oni nisu ni stigli do fronte, nego su stvarali probleme po Zagrebu i uglavnom se napijali. Najveći dio nas bio je raspoređen po raznim brigadama, na bojišnicama, i borio se za slobodu Hrvatske. Danas najvećem broju nas nije u cilju dobiti mirovinu ili privilegije, nego nam je samo stalo da nas u Hrvatskoj ne zaborave”, kaže Besson. Gaston Besson stigao u Hrvatsku krajem listopada 1991. kao fotoreporter koji je surađivao s nekoliko francuskih novina, uključujući i Paris Match. Izvještavao je s nekoliko raznih ratišta.

“Kao mlad bio sam u francuskoj vojsci, a nakon toga postao sam ratni reporter. Kada sam stigao u Hrvatsku, u zraku se mogla osjetiti smrt. Nikada takvo što nisam osjetio. Nakon deset dana bacio sam fotoaparat i uhvatio se puške. Vukovar za mene naprosto nije bio samo još jedna ratna priča. Bila je to nevjerojatna tragedija”, kaže Besson. Besson je za vrijeme rata u Hrvatskoj ranjen tri puta. Zadnji put ranjen je u koljeno. Nakon tog posljednjeg ranjavanja vratio se u Francusku, gdje se rehabilitirao više od godinu dana. Kaže da se tada morao prisiljavati da zaboravi na rat, jer mu je glava bila puna jezivih prizora. Prvi put se vratio u Hrvatsku prije dvije godine, jer je osjetio da je za to sazrelo vrijeme. Besson je prošao nekoliko raznih ratišta, u Hrvatskoj i BiH. Uglavnom je bio u jedinici HOS-a, a kasnije i u bojni Frankopan. Jednom prilikom pomagali su evakuirati civile iz Cerića u Nuštar. “Tada sam iz sela iznio nekoliko djece, među njima i jednu 6-godišnju djevojčicu, čija je majka iz obiteljske kuće uspjela iznijeti samo jedan nož. Kad sam se prije dvije godine vratio, upoznao sam svoju sadašnju suprugu Ivanu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ubrzo smo se vjenčali, živimo skromno u Vinkovcima i danas imamo dvomjesečnu bebu. Tek sam poslije od nje doznao da ju je jedan strani vojnik u uniformi HOS-a iznio iz Cerića pred četnicima. To sam vjerojatno bio ja. Mislim da me sudbina tako povezala s Hrvatskom na više načina”, kaže Besson.

Besson je uspio dobiti hrvatsko državljanstvo, a nedavno su mu priznali i 20-postotni invaliditet. Nigel Patrick Balchin u Hrvatsku je stigao u lipnju 1992. Prije toga živio je na sjeveroistoku Engleske i radio kao zaštitar, a neko vrijeme i u skladištu Microsofta. Po dolasku u Hrvatsku neko je vrijeme proveo u jedinici HOS-a u Zagrebu, ali je vrlo brzo prebačen u Slavonski Brod. Tamo je proveo neko vrijeme, a zatim je prebačen u BiH, gdje se borio na području Bosanske Posavine. “Mislim da mi je bilo lakše uklopiti se zato što nisam bio profesionalni vojnik, a u obrani Hrvatske moralo se puno improvizirati. Bilo mi je puno lakše nego nekim profesionalnim vojnicima iz inozemstva. Nakon nekoliko tjedana prvi sam put ranjen. Potom sam se neko vrijeme oporavljao u bolnici u Slavonskom Brodu, a zatim sam ponovo završio na ratištu. Nakon što smo izgubili Bosanski Brod, završio sam sa slavonskobrodskom brigadom na području Oriovca. Nedugo potom, pridružio sam se HVO-u i nastavio ratovati u BiH”, kaže Balchin. Balchin kaže da je u Hrvatsku došao zbog ljutnje koju je osjećao radi pasivnosti međunarodne zajednice prema zbivanjima na području bivše Jugoslavije. “Tada sam shvatio koliko su bile licemjerne izjave europskih političara kad su prije nekoliko desetljeća, nakon II. svjetskog rata, izjavljivali da takav masakr više nikada neće dopustiti. Na početku raspada Jugoslavije europski su političari pogazili ta obećanja i počeli honorirati brutalnu srpsku agresiju. To nisam htio pasivno promatrati”, kaže Balchin.

Balchin je do 1995. ranjen ukupno četiri puta, a ranjavanje mu je oštetilo živčani sustav. Godinu i pol dana proveo je na liječenju u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Breznici Đakovačkoj. Otamo se počeo boriti da mu se prizna invaliditet i da dobije vojnu mirovinu. Nakon izlaska sa liječenja prvo je kratko živio u Đakovu, a potom se preselio u Zagreb. ‘Život je u Zagrebu bio tako skup da sam zadnjih par dana u mjesecu znao biti gladan. Jedan moj suborac iz Engleske živio je u Krapinskim Toplicama te sam se uz njegovu pomoć i uz vojnu skrb uspio onamo preseliti. Na koncu sam 1999. uspio dobiti i hrvatsko državljanstvo, te vojnu mirovinu”, kaže Balchin. Balchin danas živi u stanu koji je od Ministarstva branitelja dobio u Krapini, nema obitelj i aktivan je član lokalne baptističke crkve. U Englesku se vraća vrlo rijetko. I dalje se bori s ozbiljnim zdravstvenim tegobama, živi posve mirno i povučeno, čita religijsku literaturu i vrlo rijetko putuje, jer je slabo pokretan. Nicholai Jacques u Vinkovce je putovao 36 sati. Prvo je brodom krenuo s Korzike, a od Nice se vozio vlakom preko Milana, Venecije i Zagreba. Putovao je sam.

Danas Jacques zarađuje od lokalnog turizma, kao vođa turističkih tura na malim brodovima. Prije dolaska na hrvatsko ratište živio je u Marseillesu. Za rat na prostoru bivše Jugoslavije doznao je iz novina, a ubrzo potom u istom gradu pridružio se humanitarnoj organizaciji Oslobodite Hrvatsku i počeo prikupljati pomoć za Hrvatsku. Nekoliko je puta u Hrvatsku vozio kamion napunjen hranom i lijekovima. “Zaobilazili smo Zagreb, jer smo htjeli izbjeći manipulacije, pa smo odlazili izravno na bojišnicu i u obližnja mjesta. Kako sam kao mladić bio u francuskoj vojsci u padobranskoj jedinici, u listopadu 1991. zaključio sam da se mogu i kvalitetnije uključiti u obranu Hrvatske. Pridružio sam se jedinici koja je sudjelovala u obrani Siska, a kasnije sam sudjelovao i u akciji oslobađanja područja Miljevci, što je prethodilo oslobađanju Maslenice. Jednom sam bio ranjen. Danas imam samo spomenicu Domovinskog rata i svoju vojnu iskaznicu. Nikakve privilegije nisam dobio, osim gostoljubivosti naših vinkovačkih domaćina, poput vlasnika kafića gdje sjedimo, koji nas je častio pićem i kulenom. Meni privilegiji ne trebaju, jer i dalje zarađujem za život svojim radom, ali volio bih da hrvatska država bude susretljivija prema mojim kolegama koji su teško stradali, a nemaju nikakve povlastice”, izjavio je za Nacional Jacques.

Jacqes se poslije ratovanja u Hrvatskoj uključio u postrojbe HVO-a i nastavio ratovati u Hercegovini. Na koncu se vratio u Francusku, promijenio nekoliko različitih poslova, te se vratio u svoje rodno selo na Korzici. Ondje se oženio djevojkom koja ga je sve vrijeme čekala te imaju dvoje djece. “Ponio sam iz Vukovara jedan šrapnel. Starije dijete nije baš najbolji đak, pa sam mu odlučio ispričati kako su djeca gubila živote u Vukovaru od baš ovakih šrapnela. Vjerujem da će ga to potaknuti da bolje uči, jer želim da postane dobar čovjek koji zna cijeniti male stvari i sve ono što su srpski zločinci oduzeli nevinim vukovarskim žrtvama”, kaže Jacques. Raymond Van Der Linden u Hrvatsku je stigao 18. rujna 1991., nakon što je vidio oglas koji je u Nizozemskoj objavila tamošnja hrvatska zajednica. Prije toga služio je nizozemsku vojsku i planirao se priključiti francuskoj Legiji stranaca.

“U hrvatskoj zajednici obavili smo načelne razgovore o tome što bismo mogli očekivati kad stignemo na bojišnicu i potom smo prebačeni u Hrvatsku. U početku smo stigli nas trojica, pa smo pripremili teren za druge. Kasnije je iz Utrechta stigao još jedan autobus s 32 dragovoljca. U prvo vrijeme bio sam član izviđačko-diverzantskog voda, koji je operirao na području ‘Krajine’. Svi smo bili stranci, a samo smo imali jednog domaćeg vodiča, koji se znao služiti engleskim jezikom. Bez njega se ne bismo mogli snalaziti, jer mi nismo poznavali područje. Primjerice, svaki dan bismo ulazili duboko u okupirani teritorij. Često smo dolazili do Korenice i slično. U tim akcijama sudjelovao sam do 15. ožujka 1992., kad je nastupila opća demobilizacija na temelju sporazuma Hrvatske i UN-a. Nama je rečeno da UN traži da stranci napuste hrvatske vojne postrojbe prije nego što oni uđu u Hrvatsku. Čak smo jedno vrijeme čuvali vojnike UNPROFOR-a. To smo učinili jer nas je to zamolio general Mirko Norac, koji nam je bio zapovjednik. On nas je zamolio da to radimo, kako im se ne bi dogodilo ništa što bi moglo osramotiti Hrvatsku. Isprva sam to nevoljko prihvatio, jer nisam zato stigao u Hrvatsku, ali prihvatio sam zapovijed, jer sam došao pomoći Hrvatskoj na bilo koji način. Nakon toga, ponovo sam se priključio HOS-u, u čijim sam jedinicama cijelo vrijeme bio evidentiran. Nakratko sam boravio u Zagrebu, pa su me potom opet vratili u Gospić”, kaže Van Der Linden.

On se poslije čak četiri puta našao pod istragom nizozemskih vlasti, koje su njega i njegove kolege iz izviđačko- diverzantskog voda sumnjičile za zločine u Medačkom džepu. Te su optužbe on i njegovi kolege više puta demantirali, a on sam tvrdi da je za vrijeme te akcije bio u Nizozemskoj. Van Der Linden pretpostavlja da je istraga o tome pokrenuta 1994. nakon što su vlasti tzv. Srpske Krajine objavile svjedočenje njegova prijatelja Johana Tildera, nizozemsko-hrvatskog državljanina kojeg su Srbi zarobili i mučenjem iznudili iskaz u kojem on optužuje suborca za stravične zločine nad srpskim civilima. Nakon početka prve istrage on je dobio častan otpust iz HV-a i priključio se 104. brigadi u HVO-u. U borbi je više puta ranjen. Jednom prilikom dovezen je klinički mrtav u vinkovačku bolnicu, nakon što je pogođen u vrat iz puške koja se koristila za protuzračnu obranu. Samo se čudom uspio oporaviti. Danas je u mirovini, dobio je čin natporučnika i 70-postotni je ratni vojni invalid. Živi u skladnom braku u Maloj Buni u okolici Velike Gorice sa suprugom u koju se zaljubio na bojišnici. Imaju dvoje djece, 16-godišnjeg sina Antuna i 9-godišnju kćer Ninu. Morgan Rodney u Hrvatsku je došao ratovati iz Škotske. Nakon što je odslužio britansku vojsku, radio je kao taksist i jednog dana samo je rekao svom šefu da sutra neće doći na posao.

“Pogledao me i rekao da sam lud. Odlučio sam otići pomoći hrvatskom narodu nakon što sam vidio silinu razaranja na televiziji i u novinama i nakon što sam vidio da međunarodna zajednica neće ništa učiniti. Iako je to možda nekomu teško povjerovati, nisam imao nikakvih drugih motiva. Danas odgovorno tvrdim da su zapadnjački politički lideri jednako odgovorni za masakr u Vukovaru kao i Slobodan Milošević. Kad sam došao u Zagreb, zamolio sam jednog čovjeka na željezničkom kolodvoru da me uputi prema vojarni gdje bih se mogao prijaviti. Kako je tada u vojarnama još bila JNA, on je isprva mislio da se želim priključiti njima. Međutim, objasnio sam mu što želim i ubrzo sam završio na Tuškancu, gdje je bilo više stranaca. Svi su oni došli s jednakom motivacijom. Ubrzo su nas prebacili prema Vukovaru, ali tada je grad već bio potpuno okružen. Počeli smo ratovati u Nuštru, nastavili u Mirkovcima i tako je to krenulo”, kaže Rodney. Morgan je u travnju 1993. teško ranjen u nogu i liječnici su se borili za njegov život. Ubrzo je prebačen u Zagreb, gdje se nastavio oporavljati. Prošao je više od pet operacija i danas je sretan što mu nogu nisu morali amputirati. Nakon dugotrajnog oporavka dobio je vojnu invalidsku mirovinu i živi samačkim životom u Biogradu na moru.

U Britaniju se gotovo uopće ne vraća, jer su ga mediji ondje prozvali plaćenim ubojicom. Potkraj tjedna svi su se strani dragovoljci Domovinskog rata razišli, ali će kroz udrugu nastaviti intenzivnije komunicirati. Nadaju se da bi dogodine u ovo vrijeme u Vinkovcima mogli dobiti spomenik za svoje poginule kolege, što bi ih još kvalitetnije povezalo u budućnosti. Od 456 stranih dragovoljaca koji su ratovali u Hrvatskoj, najviše ih je stiglo iz Engleske, ukupno 139. Od njih 139 poginulo ih je 15, a ranjen je 21. Iz Francuske je stiglo 69 dragovoljaca, 8 ih je poginulo, a 21 je ranjen. Iz Njemačke je stiglo 55 dragovoljaca, poginulo ih je 15, a ranjeno ih je 10. U Hrvatskoj se borilo i 27 boraca iz Nizozemske, 33 Mađara, 17 državljana SAD-a, 15 Australaca, 10 Austrijanaca, 7 Kanađana… Hrvatsku su branili strani dragovoljci iz ukupno 35 zemalja.