Objavljeno u Nacionalu br. 750, 2010-03-30

HRVATSKI SVEĆENIK progovorio je o dramama koje su se odvijale iza zidova sjemeništa: o profesorima pedofilima koji su nagrađivani premještajem u Njemačku i seksualnim vezama učenika i svećenika

“Sa 14 godina stigao sam u dječačko sjemenište. To je svijet gdje su sami muškarci, od odgajatelja, profesora, do nas učenika, samo su časne sestre kuhale i spremale. Mi klinci brzo smo shvatili da s jednim profesorom biologije nešto nije u redu. To se zamijeti kroz neke pokrete, glas, vidite kad vam pruža ruku, zadržava vašu ruku u svojoj, gladi vas, ili se često naginje nad vas, pa sjeda do vas tako da svojim tijelom dodiruje vaše. Kad sam se jednom povrijedio na tjelesnom, taj profesor je dolazio kod mene u sobu, gladio me, pazio na mene, masirao me… Ali, to nije radio onako kako to rade fizioterapeuti. Srećom, kod mene se zadržao samo na masiranju, ali nekim kolegama masirao je i spolne organe, skidao im hlače…

Kako smo mi ipak bili jedna mala, zatvorena zajednica, to se brzo pročulo u sjemeništu. Taj je profesor poslan u Njemačku da nastavi postdiplomski studij“, ispričao je to za Nacional jedan svećenik koji je iz razumljivih razloga zamolio da ne otkrijemo njegov identitet ni identitet svećenika o kojima je govorio. On se osobno tijekom pripreme za svećeničku službu, ali i kasnije, kad je postao mladi svećenik, na nekoliko primjera uvjerio da su crkveni redovi puni ljudi, blago rečeno, sumnjivih sklonosti i morala. No, ono što ga je kao mladog svećeničkog pripravnika, a kasnije i kao svećenika najviše šokiralo je zatvaranje očiju i okretanje glave crkvenih vlasti od takvih slučajeva, kao i njihovo zataškavanje.

„Taj profesor biologije, umjesto da bude kažnjen, udaljen iz službe, on je de facto nagrađen. Ispada da su njegovi poglavari znali za njegove sklonosti i umjesto da ga kazne, oni su ga nagradili odlaskom na poslijediplomski studij. Znam za još dosta slučajeva gdje se problematične svećenike slalo u Njemačku. Njemačka je bila meka za svećenike koji su prekršili celibat, ondje su završili mnogi pojedinci za koje se otkrilo da imaju žene i djecu. Iako ih se na taj način željelo odvojiti od žene i djece, toleriralo im se čak i da ženu i dijete povedu sa sobom i prikažu kao pomoćnicu. Još su im se dodjeljivale bogate župe gdje su imali obilje materijalnih dobara“, ispričao je Nacionalov izvor. On kaže da je problem u tome što crkveni poglavari ne žele sasjeći probleme u korijenu: „Među nama dječacima bilo je od samog početka jasno tko ima kakvih sklonosti. Bili smo smješteni po dvojica, trojica u sobama s umivaonikom, a toalet i tuševi bili su zajednički. Kad smo se tuširali, bilo je nekih koji su voljeli gledati druge dječake, popeli bi se na prozor između kabina i nalukivali se. Iako su uvijek bili uhvaćeni, ništa im se nije desilo, a to je zapravo bio početak buđenja njihovih seksualnih nagona. Znam baš za dvojicu iz moje grupe, jedan je župnik u jednoj biskupiji, a drugi je poslan u Austriju. Odgajatelji su znali za njihove sklonosti, kao što se znalo za profesore, znalo se i za dječake, ali se nije reagiralo. Umjesto da se tim dječacima kaže da nisu za tu službu, da ih se pokuša usmjeriti na nešto drugo, puštalo ih se da prođu cijeli period pripreme i na kraju bi ih se zaredilo za svećenike, iako se znalo za njihove sklonosti.“

O homoseksualnim krugovima u Crkvi među prvima je otvoreno progovorio kanonik Vladimir Zagorec. Njegovi memoari tiskani su u malom broju primjeraka i brzo rasprodani. No, novinarka Nacionala je prošle godine s njim razgovarala u njegovu stanu na Kaptolu nekoliko dana prije no što je završio u bolnici i, na žalost, umro. Tijekom našeg razgovora rekao je da priprema tiskanje novog, proširenog izdanja svojih memoara i ustupio nam jedan primjerak na CD-u. U tim memoarima je pričao o svom životu i posvećenosti službi Božjoj, pri čemu je vrlo otvoreno kritizirao neke visokopozicionirane svećenike, a isto tako spomenuo i homoseksualne krugove unutar Crkve: “Svećenička populacija postala je ‘muško društvo’ i time je u opasnosti da bude poželjna za perverzne tipove homoseksualnog usmjerenja. Isto kao i druga takva društva: vojska, muški zatvori, sjemeništa, muški samostani itd. Osobito ako poglavari nemaju oko da takve ‘kandidate’ prepoznaju i odbiju. Ali treba upozoriti na još jednu opasnost u unutarcrkvenom životu. Da se, naime, svaka iskazana sklonost ženskim osobama svećenicima ubraja u manjak i udaljuje ih od napredovanja u službi. A ne mora se raditi ni o kakvoj neurednoj vezi, nego najčešće samo o uljudnom ponašanju po pravilima građanskog bontona. S druge strane, suprotno usmjerene hvali se zbog nezainteresiranosti za žensko društvo, ne uzimajući u obzir eventualne neprirodne seksualne pojave, pa se ti pojedinci uspnu visoko u crkvenoj hijerarhiji, gdje imaju mogućnost promovirati i druge osobe sebi slične.”

Iako se kanonik Vladimir Zagorac ogradio od senzacionalističkih medijskih napisa koji su obilježili prvo izdanje njegovih memoara, nije se složio ni s nekima iz crkvenih redova koji su burno reagirali prigovorivši mu da nije trebao na vidjelo iznositi “prljavo rublje” i dati neprijateljima Crkve priliku da se iživljavaju na njezin račun. Njima je Zagorac u uvodu novog, neobjavljenog izdanja poručio da ni novinare ni urednike dnevnih listova ne smatra neprijateljima Crkve jer su i oni na neki način pripadnici Crkve. U knjizi je ispričao i kako su se neki od svećenika koje su ostale svećenici sumnjičili za homoseksualnost, opirali njegovu imenovanju za redovitog profesora Teološkog fakulteta, a u tome su išli toliko daleko da su u Rim poslali pismo s lažnim optužbama protiv njega kako ima ljubavnicu, vikendicu i jahtu. “Mojim imenovanjem za kanonika, u čemu je imao zaslugu biskup Kokša, bile su konačno zakopane ratne sjekire između mene i kardinala Kuharića, premda mi nije nikada bio sklon. Kad sam ga jednom povjerljivo pitao zašto me je stalno progonio, odgovorio mi je: ‘Kad su vas stalno tužili.’ Dakle, kaptolska ‘pederska grupa’, kako smo je u šali nazivali, nije nikada mirovala. Na jednom susretu nas kanonika s kardinalom Kuharićem on se potužio da stalno prima anonimna pisma u kojima se pojedinci teško optužuju. Mi smo mu savjetovali da ta pisma ne čita, jer pošiljalac takvog pisma bez potpisa ne zaslužuje da mu se vjeruje. Ipak je kardinal Kuharić cijeli život od toga bolovao i takva su pisma imala utjecaj na njega.”

Da kaptolska “pederska grupa” uistinu postoji, potvrdio je i svećenik s kojim smo razgovarali. On je naveo puna imena i prezimena svećenika na vrlo visokim funkcijama unutar crkvene hijerarhije za koje tvrdi da su otvoreno pokazivali svoje homoseksualne sklonosti: „Jedan od njih bio je tajnik pokojnog kardinala Kuharića, jedan je bio glavni ekonom za Biskupiju, a jedan šef Prebendarskog zbora. Uz njih bio je i jedan pater koji mi je predavao dok sam studirao na Kaptolu. Bio je izrazito sklon grljenju nas mladića: „Pa dečki dragi, pa ote, pa šta trebate…“ Moraš biti lud da ne skopčaš o čemu je riječ. Pa me uzme za ruku i šeta sa mnom. Nađete se u vrlo nezgodnoj situaciji jer vas je strah da ćete biti otpušteni ako išta kažete. Ljudi su se bojali bilo što reći jer su strahovali za egzistenciju. Jedan od ljudi iz tih krugova nudio mi je da dođem kod njega, da će mi pomoći da napredujem u crkvenim krugovima. Bio je dobar s jednim biskupom, jednim od ozbiljnih kandidata za kojeg se kojeg se pričalo da će naslijediti pokojnog Kuharića, ali se onda preko noći nešto promijenilo pa su iz rukava izvukli Bozanića.“ Svećenik s kojim smo razgovarali tijekom studija je imao prilike posjetiti i Rim. Kaže da se šokirao kad je vidio da tamo situacija, kad je seksualnim sklonostima svećenika riječ, nije ništa bolja. To što je kardinal Josip Bozanić pozvao vjernike da prijave civilnim vlastima svaki eventualni slučaj svećeničke pedofilije ili drugih kriminalnih djela, imat će malo efekta ako Crkva najprije sama ne počisti u svojim redovima.

Jer dok s oltara propovijedaju jedno, a u svojim redovima štite pedofile, ženskaroše i homoseksualce, kredibilitet Crkve može samo još više padati u očima vjernika. Pedofilski skandali potresli su Katoličku crkvu u cjelini, a koliko god pokušavali zataškati stvari, hrvatska Katolička crkva nije nikakva iznimka. Kad u svojoj uskršnjoj propovijedi Papa Benedikt oštro osudi pedofiliju u crkvenim redovima, za što je direktan povod pedofilski skandal u Irskoj, bit će to jasan znak svima da se takve stvari više ne smiju tolerirati. A hrvatska crkva ne samo da se do sada nije željela jasno ograditi od svećenika pedofila nego je svećeniku osuđenom za bludne radnje nad djevojčicama omogućila da služi misu i to u vrijeme trajanja njegova roka kušnje. Riječ je o nekadašnjem šestinskom župniku Ivanu Čučeku koji je 2005. godine pravomoćno osuđen na godinu i šest mjeseci uvjetnog zatvora s rokom kušnje od tri godine zbog 16 kaznenih djela bludnih radnji nad desetogodišnjim djevojčicama kojima je zavlačio ruke pod majice, pipkao ih i tražio da mu neprimjereno sjede u krilu. Prvostupanjskom presudom iz ožujka 2001. Čuček je na Općinskom sudu u Zagrebu nepravomoćno osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu, a iako su na sudu osim roditelja svjedočili učitelji i ravnateljica škole u kojoj je Čuček predavao vjeronauk, njegovi odvjetnici su se žalili tvrdeći da je presuda donesena na temelju svjedočenja subjektivnih roditelja, a djeca, kao krunski svjedoci, nisu niti saslušana. On sam tvrdio je da mu netko želi podmetnuti. Tada mu je kazna smanjena i preinačena u uvjetnu.

No, on se uredno u veljači 2008. pojavio za oltarom crkve Svete Marije na zagrebačkom Kaptolu i odslužio svetu misu. Tada se otkrilo da je cijelo vrijeme pomagao župniku Josipu Vnučecu u obavljanju njegovih svećeničkih dužnosti pa je tako i pripremao osnovnoškolce za primanje sakramenta potvrde te ispovijed. Kako je u veljači 2008. otkrio Jutarnji list, Ivan Čuček bio je rado viđen gost i u Župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tuhelju, što je tada potvrdila i glasnogovornica zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, Matilda Kolić Stanić, naglasivši da se nije radilo o redovitim dužnostima i zadacima Ivana Čučeka već o izvanrednima. Dakle, osuđeni pedofil imao je dopuštenje najviše osobe u crkvenoj hijerarhiji u Hrvatskoj, Josipa Bozanića, da može služiti mise. Vjernici iz Tuhelja su Jutarnjem listu tada ispričali i da im je Čuček dolazio u blagoslov domova, da je povremeno držao mise, vodio sprovode, čak i vjenčavao mlade parove, a iako nije držao vjeronauk, pripremao je mlade za krizmu. Formalno je Ivan Čuček bio prijavljen u Svećeničkom domu svetog Josipa za starije i nemoćne svećenike, međutim, očito je više vremena provodio pomažući u župama na Dolcu i u Tuhelju. Postoje i mišljenja da je Ivana Čučeka Crkva zaštitila jer je on ispao žrtveno janje, dok su neki drugi svećenici prošli nekažnjeno.

Mnoge njegove bivše župljane presuda je šokirala jer je bio omiljen u Šestinama. Nacional je razgovarao i s jednom djevojkom kojoj je Čuček u mladosti držao vjeronauk i ona je rekla kako ona osobno nikada ni po čemu nije mogla ni sanjati da bi on imao pedofilskih sklonosti. Ali su zato, napomenula je, sve starije župljanke bile u njega zaljubljene. Ivan Čuček, kojem je oko 75 godina, danas živi u svećeničkom domu na Kaptolu, a iako se javio na naš poziv, o svom slučaju nije želio razgovarati niti ispričati svoju stranu priče. Ustanovio je samo: „Ja svoje trpim i ne želim o tome razgovarati.“ Ubrzo nakon Čučeka na sudu se 2007. našao i tada 63-godišnji svećenik Drago Ljubičić iz Banjola na otoku Rabu. Riječ je o prvom svećeniku u Hrvatskoj koji je zbog seksualnog zlostavljanja djece završio u zatvoru i trenutačno se nalazi na izdržavanju kazne u Lepoglavi. Na kaznu od tri godine zatvora osuđen je na Sudu za mladež pri Općinskom sudu u Rijeci zbog bludničenja nad petoricom dječaka u dobi između 10 i 12 godina. Zbog zaštite privatnosti maloljetnih oštećenika i sprečavanja nepoželjnog publiciteta koji može štetno djelovati na njihov daljnji razvoj, javnost je bila isključena sa suđenja. S Općinskog suda u Rijeci dobili smo samo podatke da se u konkretnom slučaju radilo o istovjetnom postupanju počinitelja u odnosu na više maloljetnih oštećenika, koje se sastojalo u tome da je u obavljanju svoje vjerske djelatnosti, a koristeći autoritet i ugled koji je uživao u maloj sredini, počinitelj grubo zlorabio svoju ulogu svećenika i vjeroučitelja, i to na način da je svojim radnjama povrijedio stid i moral oštećenih dječaka, zadirući u njihov spolni integritet.

„Osim toga, dolazeći u kontakte s oštećenom djecom kroz ulogu svećenika i vjeroučitelja, s istima je izgradio odnos povjerenja, koji je također grubo zlorabio“, stoji u priopćenju Općinskog suda u Rijeci. Prije nekoliko godina u medije je dospio i podatak da je župnik crkve Marijina Uznesenja iz Tribunja Dražen Bagić hitnom odlukom šibenskog biskupa premješten na neki od otoka kad su mještani doznali da je tijekom punih pet godina desetogodišnje djevojčice posjedao sebi u krilo, mazio po genitalijama i ljubio u vrat. Cijeli slučaj Crkva je uspjela zataškati i protiv Dražena Bagića nikad nije podnesena prijava. Kad svećenici počine blud nad maloljetnicima njihov poziv im nimalo ne umanjuje krivnju, dapače, upravo je otegotna okolnost to što je riječ o ljudima koji bi trebali biti moralne vertikale društva i koji na najprljaviji način iskorištavaju povjerenje koje u njih imaju djeca. Upravo dječje povjerenje, kao i lakovjernost, je ono na što igra većina pedofila. Danko Salopek i Renato Grgurić iz Odsjeka za maloljetničku delikvenciju i kriminalitet na štetu mladeži i obitelji Uprave kriminalističke policije ističu da su pedofili često ljudi bliski obitelji djeteta, to jest žrtve, da često dolaze u njihovu kuću, a roditelji u njih steknu toliko povjerenja da ponekad ostavljaju djecu nasamo s njima.

“Svaki počinitelj si naprosto ostavi dovoljno vremena da dijete, a često i njegovi roditelji, steknu u njega povjerenje. I kad u konačnici dođe do situacije spolnog iskorištavanja djeteta, dijete od šoka i straha može eventualno pružiti pasivan otpor ili se ukočiti i ne učiniti ništa tako da često nije potrebna ni sila da bi počinitelj izvršio kazneno djelo. Imali smo slučajeve u Sisku i Zagrebu gdje su počinitelji bili ugledni članovi društva, jedan profesor i jedan dobrostojeći gospodin, a žrtve dječaci iz doma. Kako toj djeci nedostaje i ljubavi i pažnje, imponira im da ih netko odvede na sladoled ili kolače, a kad steknu povjerenje u tu osobu, ona ih odvede svojoj kući”, rekao je Renato Grgurić. Kako se djeca u dosta situacija ili zbog straha i srama ili zato što su nečime ucjenjena, boje povjeriti roditeljima, policiji je teško doći do pedofila. Renato Grgurić istaknuo je da oni zato ne djeluju samo temeljem formalnih prijava već reagiraju na svaku eventualnu sumnju ili javni pogovor. “Da netko napiše informaciju na komadiću salvete i pošalje nam, mi smo dužni reagirati. Nama formalna prijava ne treba jer znamo da se ljudi teško odlučuju prijaviti takve stvari. Tako da mi pozdravljamo i ovo što je gospodin Bozanić rekao, čime zapravo potiče građane ili bilo koga iz crkvenih redova da prijavljuju takva kaznena djela”, rekao je Renato Grgurić.

U samom postupanju, za policiju nema razlike između svećenika i bilo kojeg drugog pripadnika društva pa kao što mogu pokucati na vrata bilo kojeg drugog građanina, imaju ovlasti, ako treba, i doći u svećenički dom ako za to postoji opravdani razlog. Danko Salopek istaknuo je da se, nažalost, većina slučajeva pedofilije nikad ne otkrije, a da informacije o takvim slučajevima najčešće dolaze posrednim putem. Zato je pozvao djecu da se ne boje reći svojim roditeljima ili učiteljima ako se nađu u takvoj situaciji. “Djeca uvijek mogu i sama doći na policiju ili mogu poslati mail na [email protected].”, pozvao je Danko Salopek i dodao, “Neka djeca zovu Plavi telefon ili Hrabri telefon gdje rade stručnjaci tako da nekad od njih dobijemo informaciju, a nekad se djeca obraćaju direktno pravobraniteljici za djecu pa i na taj način dolazimo do podataka. Kad su u pitanju kaznena djela na štetu djece, koja su najranjivija skupina u društvu, sva se gone po službenoj dužnosti jer se pretpostavlja da dijete ne zna formalne načine kako podnijeti kaznenu prijavu.” Prošle je godine zabilježeno 68 kaznenih djela spolnog općenja s djetetom, čak 176 bludnih radnji i 80 slučajeva zadovoljenja pohote pred djetetom, a bilo je i 23 slučaja silovanja i pokušaja silovanja. Sve je više i slučajeva dječje pornografije na internetu.