Objavljeno u Nacionalu br. 386, 08. travanj 2003.

U posljednja tri desetljeća broj roditelja koji sami odgajaju djecu u Hrvatskoj je porastao s 11,5 na 15 posto, po čemu je Hrvatska u samom vrhu europskog prosjeka: Nacional ekskluzivno objavljuje rezultate prvog istraživanja o životu i statusu tzv. jednoroditeljskih obitelji, koje je proveo Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži

U Hrvatskoj živi 188.001 singl roditelj, odnosno jednoroditeljska obitelj. Burne promjene koje potresaju današnje obitelji, pri čemu je najvažniju ulogu odigrala ekonomska emancipacija žena, bilježi i statistika. Tako je broj singl roditelja u ukupnoj populaciji obitelji u posljednja tri desetljeća u Hrvatskoj narastao sa 11,5 na 15 posto. Istodobno, u zapadnim zemljama još se snažnije raskida s tradicijom: posljednjeg desetljeća broj jednoroditeljskih obitelji u Europi i Sjevernoj Americi raste mnogo bržim tempom u odnosu na “klasične” obitelji.

Danas u Hrvatskoj u svakoj petoj obitelji s djecom živi samo jedan roditelj. Unatoč tome što sociolozi sve češće naglašavaju kako su nove društvene vrijednosti promijenile i očeve, koji se više ne zadovoljavaju pukom ekonomskom ulogom hranitelja i pater familiasa, nego se sve više brinu o odgoju djece, među samohranim roditeljima u Hrvatskoj ipak je i dalje pet puta više majki, čak 83 posto, negoli očeva.

No o tome kako žive i kakav status imaju singl roditelji, s kakvim se problemima suočavaju, osjećaju li se diskriminiranima, kakve su njihove preokupacije, koliko ih podržava njihova okolina, kako se nose s traumama razvoda ili gubitkom partnera i posljedicama koje oni ostavljaju na njihovu djecu, dosad se u Hrvatskoj moglo zaključivati samo na temelju pojedinačnih sudbina iz novinskih članaka, a državna politika bila je prepuštena stihiji. Stoga je Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži proveo sveobuhvatno istraživanje o životu i statusu jednoroditeljskih obitelji, a rezultate tog šestomjesečnog rada istraživačkog tima Nacional sada prezentira javnosti.
Istraživanje pod radnim nazivom “Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline” – prvo takvo istraživanje u Hrvatskoj – provedeno je u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu na reprezentativnom uzorku od 812 obitelji, od čega 405 roditelja iz jednoroditeljskih i 407 iz dvoroditeljskih obitelji. Radi što cjelovitije slike o životu singl roditelja, do ispitanika se dolazilo raznim kanalima: preko vrtića, škola, centara za socijalni rad, koji čine tek 20 posto anketiranih, te tzv. tehnikom snježne grude, preko poznatih koji su, pak, preporučivali svoje prijatelje…

Istraživanje je vodila znanstvena savjetnica Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” dr. sc. Zora Raboteg-Šarić sa svojim suradnicama, doc. dr. sc. Ninoslavom Pećnik sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, s odsjeka Studijskog centra socijalnog rada, i znanstvenom novakinjom Instituta Vedranom Josipović. Ono je provedeno u dva dijela. U prvom dijelu ispitanici su ispunjavali opsežan upitnik, koji je “pokrio” sve segmente života: od financija, tehničke organizacije života, materijalnog statusa, stanovanja, odnosa sa širom obitelji i okolinom do kontakta s drugim, odsutnim biološkim roditeljem. U drugom dijelu tzv. kvalitativnog istraživanja istraživači su skupili stotinjak autentičnih životnih priča samohranih majki i očeva, koje zorno svjedoče ne samo što u današnjem društvu znači sam odgajati dijete, nego otkrivaju i prave obiteljske drame.
“Nastojali smo da način istraživanja za njih ne bude frustrirajući, nego da vide da netko o njima vodi računa i da mogu iskazati svoje mišljenje. Neki su isticali kako se ne razlikuju od drugih roditelja, želeći dokazati da su sve predrasude neutemeljene, jer su sposobni dobro odgajati dijete. Nisu htjeli da ih se stigmatizira jer nemaju sliku o sebi kao ugroženoj socijalnoj skupini. S druge strane, osjećaju da su u lošijem položaju i imaju potrebu da se na njih obrati posebna pozornost”, objasnila je Ninoslava Pećnik.

Ravnateljica Zavoda dr. sc. Adinda Dulčić ovako je objasnila motive istraživanja:

“Nažalost, o jednoroditeljskim obiteljima kod nas još uvijek postoje stereotipna mišljenja, na primjer, pogrdno ih se naziva krnjim obiteljima, što je uočljivo na svakom koraku, od vrtića do škole. Budući da je jedna od funkcija Zavoda da poklanja pažnju i da se brine o nestandardnim, ranjivijim skupinama, odlučili smo istražiti u praksi njihov položaj i probleme kako bismo mogli brže i pravilnije reagirati i djelovati. Naime, do sada se procjene o njihovim problemima nisu donosile na temelju objektivnih pokazatelja i realnih činjenica, pa je bilo gotovo nemoguće odrediti državnu politiku. U Hrvatskoj, kao i u razvijenim zemljama, broj jednoroditeljskih obitelji je u porastu, iako obitelj još uvijek visoko kotira na ljestvici poželjnih vrijednosti. I kod nas se žene sve češće odlučuju da same imaju dijete, što se može objasniti sljedećim faktorima: žene su sve obrazovanije, imaju jaču samosvijest, ali i svijest o ljudskim pravima, a uz to su postale ekonomski nezavisne, pa više ne pristaju da žive u braku pod bilo kojim uvjetima. Zbog svega toga odlučili smo pružiti ženi što bolji servis – široku lepezu usluga za dijete kako bi mogla što uspješnije ostvarivati svoju profesionalnu ulogu i karijeru. ”

Rezultati istraživanja u Hrvatskoj u velikoj mjeri korespondiraju s nalazima europskih istraživanja i svjedoče da su brige, strepnje, stresovi i problemi svih samohranih roditelja gotovo svuda isti. Hrvatska se sa 15 posto jednoroditeljskih obitelji ubraja u zemlje koje su na čelu kolone: najviše samohranih roditelja živi u Velikoj Britaniji (22 posto) i Finskoj (19 posto). Tako se barem može zaključiti iz podataka Eurostat European Communityja Household Panel Survey, koji je prije osam godina proveo golemo istraživanje u kućanstvima 14 država članica Europske zajednice, osim Švedske, na uzorku od 60.000 kućanstava sa 130.000 odraslih osoba i otkrio da u Europi 12 posto kućanstava vode samohrani roditelji. Istraživanje je pokazalo da takvih obitelji ima najmanje u Španjolskoj (pet posto), Italiji i Grčkoj (sedam posto), te Portugalu (osam posto). Svuda u Europi žene dominiraju u jednoroditeljskim obiteljima, osobito u Portugalu, 94 posto. S druge strane, Danska, Luksemburg i Finska imaju najveći udio samohranih očeva, oko 20 posto. Prosječna dob europskih samohranih roditelja je 42 godine, u Hrvatskoj, pak prosječni samohrani roditelj ima 37,7. Samohrani roditelji u Europi imaju u prosjeku 23 posto niži životni standard u usporedbi sa standardnim obiteljima s djecom, odnosno 27 posto niži standard u odnosu na cijelu populaciju. Najveće diskrepancije otkrivene su u Velikoj Britaniji, gdje samohrani roditelji imaju čak 38 posto niži standard, a najmanje u Luksemburgu, Austriji i Grčkoj, gdje se pokazalo da oni imaju tek zanemarivo lošiji standard. Znanstvenici također naglašavaju kako se posljednjih desetljeća znatno izmijenio položaj izvanbračne djece, koji je sve do sedamdesetih godina bio ponižavajući. Izvanbračna djeca su u mnogim europskim zemljama bila građani nižeg reda, bez prava nasljedstva, nepriznata, etiketirana kao manje vrijedna i problematična.

Bez obzira na to što nijednoj obitelji s djecom nije lako i što se svi roditelji, neovisno o svom statusu, u Hrvatskoj osjećaju prepuštenima sebi i predstavnike vlasti ocjenjuju najnižim ocjenama kad je riječ o obiteljskoj politici i podrški, rezultati istraživanja pokazuju specifične i teške strane samohranog roditeljstva. Ujedno idu u prilog tvrdnjama kako su samohrani roditelji osjetljiv i ugrožen dio društva i objektivno u težem položaju od obitelji s dvoje roditelja.

U kratkim crtama, kako su Nacionalovim novinarima objasnile Zora Raboteg-Šaroć i Ninoslava Pećnik, stvari u prosjeku stoje ovako: oni imaju manje novca, neriješen stambeni status, većina njih jedva spaja kraj s krajem, rade dodatne poslove da bi djeci omogućili bolji standard, a onda imaju manje vremena za odgoj i brigu o djeci. Većini zagorčava život radno vrijeme. Nezaposleni samohrani roditelji, pak, procjenjuju da imaju manje šanse za zapošljavane u odnosu na ostale nezaposlene roditelje.
Zbog toga što samohrani roditelji u pravilu preuzimaju kompletnu brigu i odluke o razvoju djeteta, pod većim su stresom, pate od depresije, osjećaju se nesretnima i emocionalno istrošenima i osamljenima. Podatak da najmanji roditeljski stres doživljavaju očevi iz obitelji s dvoje roditelja zacijelo ide u prilog tradicionalnoj teoriji da žene još uvijek drže “tri ćoška” u kući.

Opća procjena životnog zadovoljstva na ljestvici od jedan do pet pokazala je da su samohrani roditelji nezadovoljniji svojim životom od onih koji žive s partnerom. Svaki peti samohrani roditelj jako je nezadovoljan, a 68,3 posto ispitanika iz dvohraniteljskih obitelji smatra se jako zadovoljnim. Ipak, najporazniji je podatak da je 6,5 posto samohranih roditelja izjavilo kako je protekli tjedan pomišljalo na suicid. To otkriće poklapa se s nalazima drugih europskih istraživanja koja pokazuju da su oženjeni muškarci i žene zdraviji i imaju manje emocionalnih problema.

Zora Raboteg-Šarić njihov umor i pesimizam tumači pragmatičnim razlozima:

“Samohrani roditelji preuzimaju najčešće na sebe multiple životne uloge, majke i oca i hraniteljske. Udovoljavanje zahtjevima više uloga ne mora uvijek biti stresno i u pravilu lakše se realizira ako su osobe svoj status same odabrale. Pokušavajući udovoljiti zahtjevima roditeljske i ostalih životnih uloga, često pod stalnim ekonomskim pritiskom, samohrani roditelji mobiliziraju sve svoje resurse, pa je logično da učinci stresa kulminiraju i loše utječu na tjelesno i mentalno zdravlje roditelja. Stoga je vrlo važno da samohrani roditelji imaju na raspolaganju dovoljno socijalne podrške.”

Zanimljivo je da je određeni broj ispitanika izrazio strepnju da bi beneficije mogle biti kontraproduktivne i navući bijes obitelji s dvoje roditelja prema njima i samo potvrditi njihov status žrtve.

Hrvatska iskustva svjedoče o teškoj financijskoj situaciji samohranih roditeljica i uklapaju se u trend koji europski znanstvenici nazivaju tzv. feminizacijom siromaštva – majke vode kućanstvo, jer veći dio vremena ulažu u odgoj svoje djece i neplaćeni rad kod kuće, a u mnogim državama slabije su plaćene od muškaraca. U prosjeku jednoroditeljske obitelji imaju značajno manja ukupna mjesečna primanja, 1514 kuna mjesečno po članu obitelji u odnosu na 1941 kunu u dvoroditeljskim, a 31 posto njih živi u trogeneracijskim kućanstvima. Tako je više samohranih roditelja svoje materijalno stanje ocijenilo jako lošim ili lošim – čak 36 posto, a 8,6 posto obitelji s dvoje roditelja s time bi se složilo. Ono što jednoroditeljske obitelji dramatično razlikuje od dvoroditeljskih, napominje Ninoslava Pećnik, sastoji se u tome da se prvi bore s golim preživljavanjem, a drugi su u potrazi za kvalitetnijim načinom života.

Značajno više samohranih roditelja moralo se u posljednjih godinu dana suočiti sa svakim od 11 navedenih financijskih teškoća: čak 84 posto njih odgodilo je kupnju za sebe kako bi mogli kupiti nešto djetetu, kasnili su s plaćanjem računa, a 56,3 posto odustalo je od putovanja na odmor. Svaki četvrti samohrani roditelj za razliku od svakog desetog roditelja iz dvoroditeljskih obitelji nije mogao djeci kupiti dovoljno voća.
Premda nije neočekivano, podaci o potpori drugog roditelja, ipak, zvuče šokantno. Alimentaciju od drugog roditelja uopće ne prima 48,7 posto samohranih roditelja, s tim da su izvanbračna djeca u nepovoljnijem položaju – čak 66,3 posto njih ne dobiva naknadu za uzdržavanje. Samo se 16,9 posto nevjenčanih majki može pohvaliti da biološki otac djeteta ne bježi od svojih financijskih obveza. A i oni koji primaju alimentaciju smatraju da ona nije realna, jer ne prijavljuju svoje prihode.

Pa ipak bez obzira na to što svoju situaciju smatraju daleko od idealne, većina nije požalila što se odlučila za život bez partnera. Dugačka je lista prednosti koje ističu samohrani roditelji: najveći dio njih kao dobre strane navodi izostanak negativnih bračnih iskustava, te stjecanje slobode, nezavisnosti i samopouzdanja. Također među dobrim stranama naglašavaju to ”što su djeca ispala dobra i sretna, što su prisna s njima, uživaju u podršci okoline, samostalnosti u odgoju”. Pritom 15 posto njih smatra da postoji samo jedna dobra strana, a ništa drugo nije pozitivno, odnosno da nema pozitivnih strana.

Spomenuti rezultati istraživanja, kako je naglasila Adinda Dulčić, i mjere koje iz njega proizlaze postale su dio Nacionalne obiteljske politike, koju je u siječnju donijela Vlada kao strateški dokument. A njime se predviđa osnivanje Fonda za uzdržavanje, kakav već postoji u Sloveniji, a iz kojeg bi država naplaćivala alimentaciju, otvaranje obiteljskih centara (jedan je već otvoren u Velikoj Gorici) te razvijanje mjera i centara za stručno-psihološku podršku. Ona se nada da su ovim istraživanjem singl roditelji dobili priliku da se njihov glas čuje i da se javnost senzibilizira na njihove probleme.

“Moja je kći crtajući obitelj nacrtala sebe, mene i psa. I onda je pedagogica mene zvala na razgovor jer da je to nešto nenormalno.” Samohrana majka Odugovlače s rješavanjem mog slučaja samo zato što sam muško i što je žena zlostavljala mene, a da sam ja bio zlostavljač, odmah bi riješili slučaj u ženinu korist.” Otac koji se bori za dodjelu skrbništva za sva tri sina, od kojih jedan već živi s njim, a bivša ga je supruga fizički i psihički zlostavljala. Otac koji se bori za dodjelu skrbništva za sve tri sina, od kojih jedan već živi s njim

ELIZABETA BOJAN: ‘SADA IZAĐEM JEDNOM U ŠEST MJESECI’: ‘Najveći su mi problemi novac i organizacija društvenog života’

Moj se život apsolutno promijenio: više ne izlazim navečer ili izađem jednom u šest mjeseci, ali zbog toga ne žalim niti mislim da sam hendikepirana. Vrijeme provodim sa svojim trogodišnjim sinovima – sve radimo zajedno, idemo u park, na dječje kazališne predstave ili u šetnju, i u tome svi uživamo. Najveći su mi problem novac i organizacija dnevnog života.

Najviše mi pomažu majka i otac – ali ja imam blizance što znači da oni zahtijevaju dvostruko više vremena, truda, brige i novca. Samo za pelene mjesečno trošim skoro tisuću kuna! Moja plaća nije velika, ali je viša od one koja bi mi omogućila da dobivam dječji doplatak – ta je granica smiješno niska i uopće ne prati porast životnih troškova u Hrvatskoj pa smo svi mi koji tobože imamo veće plaće, a živimo bez partnera, jako zakinuti. Država je nelogično postavila i stvar s blizanačkim trudnoćama: bez obzira na broj djece majka dobiva tokom porodiljskog dopusta istu novčanu naknadu, kao da ima samo jedno dijete. To je nepravedno i apsurdno! Zbog toga sam se ja vratila na posao već nakon šest mjeseci, što opet nije dobro za djecu.

IVANA POPOVIĆ: ‘NISAM PRISTALA NA ULOGU ŽRTVE’: ‘Kod nas se samohrane majke zatvaraju u kuću i žale se da su nesretne’

Moja četverogodišnja Luna ne prima alimentaciju, ali na to sam se već navikla. Često sam strahovito umorna od posla, ustajem rano, jurim, šivam i nemam se vremena izležavati u krevetu – zovu me klijenti, imam probe… Ali nisam pristala na ulogu samohrane majke kao žrtve što je karakteristično za žene u našem društvu. Organizirala sam naš život tako da i Luna i ja budemo zadovoljne i da uživamo u životu. Imaš onakav život kako si ga postaviš u glavi. Kroz to sam otkrila koliko vrijedim.

S nama živi i Neta, babysitterica s Hvara, koja nam jako pomaže, a ja zarađujem za nas tri. Luna je naprednija od svojih vršnjaka, na primjer, u igraonici uvijek posprema igračke za sobom, sa mnom ide na jazz koncerte, izložbe i puno vremena provodi s mojim prijateljima. Stvar sam postavila ovako: ako se oni žele družiti sa mnom, moraju prihvatiti i Lunu. To znači da idu s njom u park, da je povremeno pričuvaju i slično.

Žene se kod nas same ograničavaju i misle da su kao samohrane majke manje vrijedne. To nije istina. Zatvaraju se u kuću, nikamo ne izlaze, nemaju prijatelje i ljubavnike i onda se žale da su nesretne. Jasno, pa vode besmislen život! Ja nikada nisam primijetila da me okolina prezire ili omalovažava zbog toga što nemam muža i što sama odgajam dijete.

Luna i ja se uvijek zezamo, ironiziramo probleme i gledamo ljepšu stranu života.

Predrasudama se ne opterećujem. No to ovisi o čovjeku: ja sam specifična osoba i bavim se nekonvencionalnim poslom – kreiram odjeću, ali znam postavljati pločice i popraviti bojler pa je meni možda lakše u životu.

U životu luđački riskiram, imam kredite, ali ne želim raditi nikakve kompromise. Kad mi financijski zaškripi, problem rješavam čarobnim štapićem. Ja to zovem jutarnjim čarobiranjem. Uvijek se nešto može napraviti, uvijek postoji izlaz, ali to ovisi o tome kako gledaš na situaciju. To je humanizam 21. stoljeća. No i kvaliteta je presudna. Kupci koji su jednom nešto kupili kod mene, uvijek se vraćaju i više ne kupuju kod drugih. Svi smo sretni i zadovoljni. Doduše, glumice sam otkačila jer su žicarice i više šivam za one koji žele platiti autorsku odjeću. Imam dijete i danas drukčije razmišljam.

Zanimljivo je da se u mojoj obitelji već treću generaciju ponavljaju samohrane majke. Moju majku i mene otac je ostavio kada sam imala šest godina jer se nije mogao ohrabriti na prelazak u Zagreb.