Objavljeno u Nacionalu br. 334, 09. travanj 2002.

Trend neudanih žena i neoženjenih muškaraca zahvatio je zapadni svijet, a sudeći prema predviđanjima njemačkog “Futurološkog instituta” samaštvo bi moglo postati dominantan oblik života u 21. stoljeću: Nacionalovi novinari su istražili kako žive samci u Hrvatskoj, zbog čega se ne odlučuju na zajednički život te što su njihovi profesionalni i privatni imperativi

Prognoze njemačkog futurologa Matthiasa Horxa ovih su dana obišle svijet: trend neudanih žena i neoženjenih muškaraca, koji sve više zahvaća Europu i Ameriku, stabilno će rasti na štetu konvencionalne bračne zajednice. Horx predviđa da će sljedećih godina biti sve manje brakova, da će se broj samaca povećati čak 30 posto, a može se očekivati i porast majčinskih domaćinstava i parova istoga spola. Značajno će porasti broj muškaraca samaca u dobi između 25 i 40 godina koji će i dalje težiti braku, ali će se sve teže na njega odlučivati. Kao jedan od uzroka samovanja muške populacije spominje se frustriranost ženskim obrazovanjem i samostalnošću. Ti zaključci “Futurološkog instituta” u kojemu je Horx zaposlen rezultat su ispitivanja budućih oblika života u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. Odgovornost za samovanje – kao novu formu života – pripada tzv. bum generaciji rođenoj šezdesetih godina prošlog stoljeća koja je odbacila ideologiju pater familiasa i žene kao društvenog ukrasa.
Ne čudi što je spomenuto istraživanje provedeno u Njemačkoj jer je upravo ta zemlja najviše suočena s trendom samih žena i muškaraca.

Formiranje nove populacije – samaca – potkrijepili su i nedavno objavljeni rezultati popisa stanovništva u Italiji, koji su pokazali da tamo živi sedam milijuna samaca. Najviše njih koncentrirano je u Trstu, potom Bologni, Rimu i Firenzi. Trst kao grad samaca treba uzeti s određenom dozom rezerve, jer je to ujedno i grad s najviše starije populacije, što znači da se podaci o samcima odnose i na udovice i udovce. U svakom slučaju, činjenica da je smanjen prosječan broj članova obitelji, koji je prije 20 godina bio 3,6 a danas je srezan na 2,8, pokazuje raspad tradicionalnih modela življenja.

U Hrvatskoj su samci periferna i zanemarena skupina, izvan domašaja bilo kakvih ozbiljnijih analiza, pa čak i statistike. O njihovu broju u Hrvatskoj se saznaje tek usput – iz podataka o popisu stanovništva u kojemu je 1991. u ukupnoj populaciji zabilježeno 17,8 posto samaca, odnosno 274.744. Što se tiče regionalne zastupljenosti samaca, na čelu kolone su oni koji žive u Zagrebu, prije deset godina bilo ih 61.285, a najmanje, 4670, bilo ih je registrirano u Ličko-senjskoj županiji.

“Single woman and man” te njihov stil života i sustav vrijednosti u razvijenim zemljama postali su predmet socioloških istraživanja, koja pokušavaju odgonetnuti je li samovanje tek intermezzo do susreta s onom pravom ili pravim, simptom krize braka, bunt protiv konvencija koje favoriziraju bračnu zajednicu ili društvena realnost: novi oblik života u 21. stoljeću. Što god bilo, trend samaca koji je zahvatio Europu i Ameriku promijenio je društvene standarde, postajući poticaj za novu poreznu i stambenu politiku, ali i ciljana meta trgovačkih lanaca, jer se računa da upravo ta populacija regrutira najstrastvenije potrošače.

Tragom te prognoze, Nacionalovi novinari željeli su vidjeti kako žive samci u Hrvatskoj, koji su njihovi profesionalni i privatni imperativi. U tim pokušajima bili smo nekoliko puta odbijeni. Konkretno, žene su se branile argumentima da je to njihova privatna stvar, potvrđujući tako da je riječ o bolnoj i neugodnoj temi. Jedna nesuđena Nacionalova sugovornica duhovito je konstatirala da “pometemo ispred svoga praga”, aludirajući na činjenicu da novinarstvo, uz umjetnost, dizajn i modu, spada u profesiju u kojoj je mnogo samaca. Tražeći sugovornike, u Saboru smo otkrili da neudane saborske zastupnice inzistiraju da ih se titulira gospođama, uz objašnjenje da ih kao gospođice nitko ne bi ozbiljno shvatio.

Nacionalovi novinari i sami su se uvjerili u utemeljenost Horxove podjele na dva tipa samaca – one iz uvjerenja, kojima je samoća dio životne filozofije jer su spoznali da im ne odgovara život udvoje, i individualiste koji su trajno u potrazi za nekom vezom.

Samci u Hrvatskoj, ako je suditi po Nacionalovim sugovornicima, svoj status doživljavaju privremenim i ne taje da nisu odustali od potrage za mitskom drugom polovicom, od koje ne očekuju ni produženje vrste, ni materijalnu i praktičnu sigurnost i jamstvo da će se netko brinuti za njih pod stare dane. Njihova vodilja sadržana je u citatu iz “Malog princa” o tome kako je bitno očima nevidljivo, a čovjek samo srcem dobro vidi…

Zoran Škugor, glazbeni menedžer, dobar dio svog života posvetio je estradi. Zaslužan je za uspješne karijere mnogih hrvatskih glazbenika, od Doris Dragović do sastava E.T. i Vanne, Tonyja Cetinskog, Sandija, Nine Badrić. Da se kojim slučajem oženio, njegova supruga bila bi s pravom ljubomorna, jer se neprestano kreće u krugu mladih i lijepih žena. Ipak, Zoran Škugor (47) ubraja se u klasu vječnih neženja: “Budući da dosad nisam imao sreću naći ženu svog života, vrlo je teško u ozbiljnim godinama zasnovati obitelj. Cijeli dan sam na sastancima, pa jedva čekam večer da mogu u miru gledati televiziju, čitati novine ili knjigu a da me nitko ništa ne pita. Ujutro, kad se probudim, volim ‘meditirati’ uz kavu i svaka komunikacija mi je suvišna. To su jedini trenuci kad mogu biti sam sa sobom i koji su mi potrebni da bih mogao funkcionirati.”

Termin situiran, jedna od najboljih preporuka u oglasima rubrike ženidba – udaja, može se pripisati i Škugoru. Po njemu, životni standard glavni je razlog porasta trenda samačkog života. “Ljudi su opterećeni vlastitom egzistencijom, poslom i brigama, sve manje imaju živaca za druge. Život u dvoje podrazumijeva odgovornost, uzajamnu pomoć, razumijevanje, strpljenje. Jedan od najčešćih razloga prepirki je i novac. Ako se ljudi jako vole, znam da je potpuno nevažno jesu li podstanari ili ne, imaju li novca ili ne, jer su spremni zajednički se boriti. Ali takve borbe obično počinju još u studentskim danima. Poslije je to mnogo teže.” Škugor se ne slaže s mišljenjem da su samci sebični. “Poznajem vrlo mnogo oženjenih ljudi, a tek je nekoliko brakova za koje bih rekao: ‘Evo, to je brak kakav bih sebi poželio.’ Ne znam koja bi osoba mogla trpjeti moja cjelodnevna izbivanja i ne pitati me zašto nisam došao kući u četiri nego u šest. A meni su takva pitanja suvišna.”

Kućanskim se poslovima, kao i većina samaca, ne opterećuje pretjerano. Besprijekorno izglačana košulja, hvali se, njegovih je ruku djelo. “Glačanje je već postalo čista rutina. Kuhanje i brisanje prašine izbjegavam koliko je moguće, ali sve sam takve poslove pojednostavio i ništa mi nije teško. Jedem u restoranima, a kako sam u godinama kad se kile brzo hvataju, večeram obično neko voće ili jogurt. Osim toga, od piletine na tavi ne pravim filozofiju.”

Samački život ne poistovjećuje s osamljenošću. Osamljeno se osjećao samo jedanput, i to kad je 1995. proglašen osobom godine u hrvatskoj glazbi. “Dodjela nagrade bila je u Karlovcu, ali nisam ostao na proslavi, nego sam se odmah vratio u Zagreb. Nikog od mojih prijatelja nisam dobio na telefon, pa sam otišao na večeru i proslavio sam sa sobom. Sjetio sam se tada pokojne majke i bilo mi je silno žao što ona nije doživjela moj uspjeh. Njoj je moj samački život bio nepojmljiv. Stalno me zapitkivala: ‘Zašto se ne ženiš, mala je dobra…’ Ja bih joj obično odgovarao protupitanjem: ‘Hoćeš li s njom živjeti ti ili ja?’ Stari se nikad nije miješao.”

U svojoj odluci da ostane neženja Škugor se nikad nije pokolebao. Za desetak godina sebe vidi kako šeće šibenskom rivom s prijateljima, s “bagulinom” u ruci. Opake primjedbe na račun samaca pripisuje uskogrudnim ljudima, pa na njih ne obraća pažnju. “Jednom mi je Tonči Vrdoljak priprijetio: ‘Znaš, Škugor, uvest ćemo mi porez za vas samce koji nemate djecu!’ Cinično sam mu odgovorio: ‘Gospodine Vrdoljak, znate, ja ne mogu imati djecu, ja proizvodim ‘Charlie’.

Kad bih se vezao uz neku djevojku, njezina bi majka često rekla: ’Što će ti on? Da je nešto vrijedio, već bi ga neka uhvatila. Ako ne vrijedi drugima, ne vrijedi ni tebi.’ Da sam se ikad ženio, s tom ženom bih ostao do kraja života. Ali ni kao samac nemam kompleks manje vrijednosti. Smatram da svatko mora svoj život proživjeti upravo onako kako njemu najviše odgovara, jer između rođenja i smrti uvijek je premalo vremena.”

Željka Udovičić (38), dramaturginja i umjetnička ravnateljica zagrebačkoga Dramskog kazališta “Gavella”, predstavlja arhetip žene koja bi lako mogla zbuniti tipične Balkance: samosvjesna, obrazovana, zabavna, govori pet jezika, svojom pojavom dokazuje da se njezini stavovi moraju uvažavati. Ili, kako ju je opisao jedan njezin prijatelj: ona je žena koja premalo trepće očima, a to znači žena koja se neće zadovoljiti da bude u nečijoj sjeni.

“Da bi mogao funkcionirati kao samac, moraš znati promijeniti žarulju, naučiti se preživjeti kad ti se automobil pokvari nasred ceste, znati zaspati sam i oslanjati se isključivo na sebe. Onda samoća postane i navikom, pa ostalo teže prihvaćaš. To je lakše nego razočaravati se…” u jednom dahu opisala je pravila samačkog života Željka Udovičić. Ne može se požaliti na dosadu: kao dramaturginja je obišla razne zemlje; Njemačku, Mađarsku, Venezuelu, Kolumbiju, Sloveniju, Italiju i Francusku, putovanja su joj postala strast, a prtljažnik njezina automobila – putujući ormar.

“Najtočnija formulacija mojeg single statusa jest da se nisam stigla udati i pronaći muškarca koji bi tolerirao da radim 24 sata na dan”, rezimirala je ona. Željka Udovičić, jedna od najzaposlenijih hrvatskih dramaturga, kreće se u krugu ljudi kojima je solo status najprirodnija stvar na svijetu, pa joj ne nameću komplekse zbog toga što nema bračni certifikat. “Predrasude uglavnom ne osjećam, a tamo gdje ih osjećam – doživljavam ih kao duhovite.”

Kao osoba koja drži do klasičnih obiteljskih vrijednosti, ne misli da je brak preživjela institucija, ali jest onaj tradicionalni model da žena sjedi doma i kuha, a muž zarađuje. Preživjelima smatra tek rasprave o ravnopravnosti spolova, koje više ne ostavljaju dilemu: naravno da su žene i muškarci ravnopravni. I objašnjava: “Volim biti neemancipirana, imati pokraj sebe džentlmena koji će mi otvoriti vrata, pridržati kaput… No, s druge strane, mislim da je uvažavanje tuđih interesa i osobne slobode preduvjet bilo kakve veze. Borba žena za ekonomsku nezavisnost koju im je donio uspjeh u karijeri promijenila je percepciju veza; žene danas za muškarce vežu metafizički razlozi – zajednički interesi i razumijevanje. Inače, svaki drugi kompromis u ime tradicionalne bračne vrijednosti vodi do rubrika crne kronike.”

Ona svjedoči da se s godinama mijenjaju očekivanja prema partneru, a u njezinu slučaju to znači da je danas zrelija i spremnija za kvalitetnije veze, jer izbor više ne ovisi o lijepim rukama i boji očiju, nego o sposobnosti nalaženja zajedničkog jezika. “Više nemam straha da me druga strana ugrožava, da neću moći živjeti bez nekoga. Sa 20 godina misliš da je moguće mijenjati svijet i ljude, a deset godina poslije shvatiš da moraš naći svoje mjesto i naučiti se nositi s vlastitim i tuđim ograničenjima. Jesam li postala čangrizava usidjelica koja se teško prilagođava drugima? Nadam se da nisam… Da kojim slučajem jesam, teško bih mogla raditi ovaj posao. Kazalište je kolektivno djelo koje ne trpi isključivost i zadrtost.”

Duhovit i zgodan, samac idealan za brak: zna kuhati i spremati, štedi u stambenoj štedionici, svaka majka bi ga poželjela za zeta, ne taji svoj broj mobitela, a kritičari ga smatraju jednim od najtalentiranijih mladih prozaika, zove se Roman Simić.

Tridesetogodišnji Roman Simić ima već desetogodišnje iskustvo samačkog života. Rođen i odrastao u Zadru, oslobodio se roditeljske stege (“a ni oni ga više nisu htjeli ispod svoga krova jer im je bio skup za uzdržavanje”) već kao student. Posljednje četiri godine živi s dvojicom cimera na planini, kako naziva Mlinove, svoju zagrebačku podstanarsku adresu u podsljemenskoj zoni. Prva lekcija koju je svladao kao emancipirani samac: bez kulinarskih vještina, koje se kreću u rasponu od otvaranja konzervi, mazanja maslaca na kruh do pripremanja pašti na sto načina, bio bi izgubljen. No ipak je ovisan o ženi: rublje njemu i cimerima pere gazdarica, jer nemaju stroj.

Svoj život samca, urednik u Quorumu doživljava kao privremeno stanje, bez obzira na to što to privremeno već dugo traje: “Vjerujem u obitelj i baš bih volio naći ženu i imati djecu. Ali ne pod svaku cijenu ili samo zato što to drugi rade drugi. To je moja mjera samovanja ili bivanja s nekim.”

Premda je iza njega jedna solidna i duga veza, koja ipak nije završila bračnim zavjetima, a bračne ponude pljušte sa svih strana, u što ne vjeruju, kako priča kroz osmijeh, ni njegovi roditelji koji stalno pitaju kad će već jednom biti baka i djeda, Roman Simić ipak uživa u statusu slobodnjaka. A njegova svakodnevica uklapa se u mit o muškim samcima. “Nećemo pričati o mojim strahovima od toga da ću otkriti da to nije to, ali samački život definitivno ima svojih prednosti i mana koje nisu ni kuhanje ni glačanje. Prednost je što nisam zabarikadiran u rovovima obiteljskog kućnog reda i obveza, pa mi frendovi uvijek mogu banuti u bilo koje doba noći, mogu provesti popodne baveći se stupidnim zanimacijama, primjerice, videoigricama, odlaziti van i tulumariti…” govori Simić ne krijući žal zbog činjenice što se “grupa neukroćenih mustanga iz njegove škvadre počela osipati…” Imaju li muškarci biološki sat i tretiraju li ga kao “sumnjivu robu”?

“Ne poričem pritisak jer se moji prijatelji sve češće žene, sve su manje spremni zakucati mi na vrata u ponoć, a i ja se pitam koliko ću ih dugo još željeti otvarati, pa ipak, ta mi iluzija raspolaganja vremenom jako treba. Povremeno me spuste na zemlju začuđujući pogledi djevojaka kad im kažem koliko imam godina: tridesete im zvuče kao godine u kojima bih već trebao svinuti gnijezdo ili imati barem stabilnu vezu. Neke vrte glavom, ali, ipak, zaglave. Moji susreti sa ženama su kao svemirski brod Enterprise koji susreće nove civilizacije, vrste i kulture, ali ja nisam doktor Spock.”

Ovako Simić formulira ženske osobine koje ne može podnijeti: “Nemam ništa načelno protiv žena, niti protiv njihovih mana. Osobine koje ne podnosim kod žena vrijedi i za moje muške prijatelje: sebičnost.”
U Simićevu imaginarnom predbračnom ugovoru ugrađene su sljedeće klauzule, za koje u prvi tren nije bio siguran želi li ih javno obznaniti, jer bi mogle preplašiti potencijalne punice: zona u koju nitko neće ući nepozvan, odvojeni fizički prostor u kojemu može čitati, pisati i igrati kompjutorske igrice, zajednička spavaća soba, suvereno odlučivanje o začinima u jelima, a to znači kuhanje bez vegete ili s vrlo malo vegete. Jer sve je u životu pitanje omjera…

Svi odreda Nacionalovi sugovornici naglašavaju važnost svog “lebensrauma”, životnog prostora, ali ga drugačije definiraju. Za Romana Simića to je vrijeme posvećeno čitanju, za Željku Udovičić – uvažavanje mišljenja, za okorjelog samca Zorana Škugora – osjećaj slobode, a za Slobodanku Keleuvu – osjećaj da nesputano diše i kavice s prijateljicama.

Svakodnevica liječnice Slobodanke Keleuve, rođene Zagrepčanke, može se usporediti s kaosom i napornim ritmom kakav gledatelji HTV-a prate u američkoj varijanti “Hitne službe”: česta noćna dežurstva i kronični stres, neuredna prehrana isprekidana s danima spavanja. Kad “zgužvana” od noćnog rada stigne doma, s olakšanjem, priznaje ona, pomisli kako je njezin samostalan život ipak privilegija i da u suprotnom ne bi preživjela bez jake podrške baka-servisa. I njezine kolegice primjećuju komparativne prednosti: blago tebi, ti ideš doma i možeš spavati, možeš svoju plaću potrošiti na sebe…

Ta četrdesettrogodišnja liječnica odlična izgleda, koja je prvih pet godina svog radnog vijeka provela u Istri jer u Zagrebu nije mogla naći posao, single status tumači kao rezultat spleta okolnosti i ubrzanog tempa koje je donijelo potrošačko društvo. Ona je već sa 14 godina napustila roditeljski dom i počela živjeti s tetom i tetkom, zbog čega je, prije svojih vršnjaka, naučila donositi samostalne odluke i biti odgovorna. Živi u vlastitom stanu u središtu grada, koji je upravo adaptirala po svojoj mjeri. U njezinoj kuhinji na repertoaru su uglavnom “brzinska” jela: tjestenine, šnicli na naglo, salate… nema gulaša i jela tipičnih za brojne obitelji.

O svom životu, ona kaže: “Odlično se osjećam u svojoj koži, uživam u poziciji samostalne žene koja ne mora referirati i opravdavati svoje postupke, iako ima dana kada imam potrebu s nekim drugim dogovoriti detalje, čuti i drugo mišljenje.” Ali tu slabu stranu samačkog života: potrebu za podrškom u kriznim trenucima – kompenzira prijateljskim druženjima.

Ni ona na svoj status ne gleda kao na konačno stanje, ali još nije poželjela napraviti radikalne zaokrete u svojem životu. Bila je blizu braka u ranoj mladosti, ali ni danas ne žali zbog “propuštene prilike”, jer bi, smatra ona, veza pukla kad-tad. U toj odluci presudila je ekonomska nesigurnost, jer nije imala stalan posao. “Bez osjećaja ekonomske sigurnosti nisam se htjela upustiti u avanturu kao što je brak. Bojala sam se da će mi minijaturne stvari, poput neplaćenih računa, pokvariti odnos…” Njezin je ideal zajednica u kojoj se ne bi morala odreći svojih rituala, ma kako se činili običnima, poput odlazaka u kazalište ili kino s prijateljicama. Smatra da svaka osoba, bila u braku ili izvan njega, radi svog mentalnog zdravlja ima pravo na svoje gušte.

Je li bila u iskušenju da postane samohrana majka? “To bi bilo neodgovorno, nekoga a priori isključiti iz roditeljske uloge ili staviti pred gotov čin.” A posvajanje? “Ne bih se usudila: ne zato što bih bila škrta u ljubavi, nego zato što mislim da je odgovornost prema posvojenom djetetu još veća nego prema biološkom, gdje su ljudi ipak opušteniji, da čovjek mora biti istinski altruist i jako načistu sa samim sobom.”

Za nju život u dvoje znači dijeliti i tugu i sreću, razumijevanje i uzajamno poštovanje, a kad toga nema – veza nema smisla. “A ja još vjerujem da su čuda moguća”, zaključila je Slobodanka Keleuva.

Boris Rašeta, novinar tjednika Feral, svojedobno je prema mjesečniku Cosmopolitan bio u užem izboru za najzgodnijeg Hrvata. Rašeta, 34-godišnjak kojeg bi vjerojatno rado zbrinula većina žena, priznaje da trenutačno radije spaja sve prednosti klasičnog samačkog života s onima u zajednici. “Zapravo i ne živim posve sam. Sa mnom je sestra, a često i majka, pa uvijek mogu računati na čisto i izglačano rublje, na doručak, a češće na večeru. Nema suvišnog prigovaranja, nema pitanja zašto nisam zatvorio pastu za zube ili ostavio čarape na prikladnome mjestu.”

Takav život omogućuje mu da se potpuno posveti profesiji i, kako kaže, u osnovi nema većih mana osim: “U teškim situacijama jedino na što se mogu osloniti je telefon i nazivanje prijatelja.”

Rašeta priznaje da je honorar za majčinu brigu o obrocima i izglačanim košuljama učestalo ponavljanje pitanja kad će se napokon srediti. “Da, stalno me gnjavi s tim, ali ne želim slušati komentare o tome jer je to moje ljudsko pravo. Uostalom, ‘this is free country’. S prijateljima nemam tih problema jer u društvu u kojem se krećem uglavnom su umirovljeni obiteljski ljudi i osamljeni novinari. Ali novinar samac, to je pleonazam, kao da kažeš predsjednik-fikus…”

Na pitanje uživa li u samačkom životu, Rašeta priznaje: “Ne, nimalo. Zadnje dvije godine radio sam u Feralu i na televiziji. Često sam spavao na podu neke od redakcija, znao sam zarasti u bradu, imati goleme podočnjake… U nekoliko navrata radio sam bez spavanja po 30-40 sati. Tko bi to razumio i trpio?”

Vječnu dilemu je li samački život odluka ili splet okolnosti, Rašeta tumači svojim primjerom: “Zbog spleta okolnosti donio sam takvu odluku koja, nadam se, neće dugo trajati.” Predrasude Rašeta ovako komentira: “Hrvatski jezik svaku ženu koja živi sama označava imenicom koja u sebi sadrži i pogrdu. Pojam ‘samica’ koji bi trebao biti vrijednosno neutralan, odnosi se primarno na zatvorsku ćeliju u kojoj se izolira jednog zatvorenika. Muškarac može biti samo ‘samac’, bez dodatnih konotacija. Susretao sam se s pitanjima ‘pa kako to da se još nisi oženio’, i ona su u sebi sadržavala neku ironiju, jer podrazumijevaju određeni poslovni uspjeh, određenu stambenu kvadraturu, određeni broj djece i sl. Ako se čovjek zarobi u takve društvene norme, posve gubi individualnu slobodu.”

Andrea Tikvić, direktorica “Escade” u Zagrebu, najveći dio života provela je u Njemačkoj. Tamo je odrasla, školovala se, a zbog posla vratila se u rodni grad svojih roditelja. Poslovne obveze su, priznaje, glavni razlog zbog kojeg još živi sama. “Naravno da se nadam da ću sresti nekog s kim ću sretno živjeti do kraja života, ali se samoće ne bojim toliko da bih pristajala na kompromise.”

Ta 28-godišnjakinja koja je djetinjstvo provela u Njemačkoj, uspoređujući Hrvate s Nijemcima, tvrdi da ovdje mnogi žive u nekoj vrsti produženog djetinjstva. “Od svojih sam se roditelja odselila kad mi je bilo 16. Pohađala sam školu i istodobno radila dva posla da bih se financijski osamostalila. U Hrvatskoj mladi žive s roditeljima i nakon 30. godine života, što se vani smatra abnormalnim. To je vjerojatno i glavni razlog zbog kojeg je sve više samaca, jer nemaju uvjeta zasnovati vlastitu obitelj.”

Andreji Tikvić mogu se pripisati epiteti mlade, uspješne i zgodne, ali ne i to da je izbirljiva. “Izgled muškarca uopće mi nije važan. Muškarac koji bi me mogao privući mora zračiti pozitivnom energijom i snagom karaktera i intelekta. No dosad jednostavno nisam upoznala takvog. Priznajem, Zagreb ima još jedan problem – to je uistinu mali grad. Svi se međusobno poznaju, a izlasci se uvijek svode na pet-šest mjesta, na kojima uvijek srećeš iste ljude. Zagreb definitivno nije grad za samce.”

Ako je točno da je metropola neizdrživa neudanim i neoženjenima, kako li je tek u ostalim hrvatskim gradovima? Dubrovačka glumica Glorija Šoletić tvrdi – fantastično! Nakon dulje veze sa zagrebačkim glumcem Božidarom Alićem, o čemu nije bila spremna pričati i nakon šestogodišnjeg studija glume u Pragu, vratila se u svoj rodni grad. Ni trenutka se nije bojala samoće. “O čemu pričamo? Moje cijelo društvo iz srednje škole, nas 13, i danas smo samci. Družimo se, ispijamo kave po kafićima, snalazimo se. Zašto je tako? Ne mogu govoriti u njihovo ime, ali moj primjer ne razlikuje se mnogo od njihova. Još uvijek živimo s roditeljima ili rodbinom jer nemamo uvjeta da živimo sami. Pokušala sam i to, ali financijski nisam izdržala.”

I ona zamjenu za obiteljski život nalazi u poslu. U kazalištu provodi najveći dio dana, a kad ne radi – uživa. “Evo, zatekli ste me na obali s knjigom. Ovdje rado provodim sate, bez walkmana, bez radija, bez televizije. Čitam, slušam valove i gledam u pučinu. Dubrovnik je savršeno mjesto za duševni mir i meditacije. Važno je samo kako organiziraš vlastiti život. Onda ni jedno mjesto na svijetu nije provincija.”

Činjenicu što još nije zasnovala obitelj smatra povlasticom. “Kod kuće me sve dočeka skuhano, oprano, pospremljeno, pa se u miru mogu posvetiti kazalištu. Roditelji me razumiju. Ne pitaju me, niti opterećuju komentarima zašto nemam momka. Još da imam više love da mogu češće putovati, mislim da bih bila potpuno sretna osoba. A ljubav? Pa ako je već ne mogu imati blizu sebe, mislim da je jednako plemenito voljeti je na daljinu.”