U Međimurskoj županiji živi 5107 Roma, oko trećine ukupnog broja u Hrvatskoj.Njihov udio u ukupnom broju nezaposlenih na području Međimurske županije iznosi 23,8 posto, a među njima više od 58 posto nema ni osnovnu školu. Nacional iz Čakovca predstavlja pozitivne primjere Roma koji prkose nepovoljnoj statistici i koji su se realizirali u radu i svojoj zajednici

Iako u Hrvatskoj službeno živi 16.975 Roma, veliki dio njih ne izjašnjava se kao Romi pa se neslužbeno procjenjuje da ih ima oko 40.000. Među najvećim problemima te populacije su nezaposlenost i s tim povezana slaba obrazovanost, što pokazuju i najnoviji podaci Vladina Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina: 12 % romske populacije u Hrvatskoj je nepismeno, oni koji se ne obrazuju na vrijeme učine to naknadno, kao odrasle osobe, samo u 6,3 % slučajeva, Romkinje to čine u 3.9 % slučajeva, srednju stručnu spremu ima 15 % Roma, a više stupnjeve obrazovanja njih 0.5 %.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. na području Međimurske županije živi 5107 Roma, no neslužbene procjene spominju brojku od njih 10.000. To je županija u kojoj živi najviše Roma, a njihov udio u ukupnom broju nezaposlenih na području Međimurske županije iznosi 23,8 % pri čemu je među njima više od 58 % onih koji nemaju ni osnovnu školu. Mi smo se, pak, u Čakovec zaputili u potragu za pozitivnim primjerima Roma koji prkose nepovoljnoj statistici te su se ostvarili u radu i u svojoj zajednici.

Na projektu “Pro health for Roma”, koji traje do veljače sljedeće godine, zaposleno je troje Roma. Nositelj projekta je međunarodna organizacija Médecins du Monde, dok su partneri na provedbi Međimurska županija, Grad Čakovec, Zavod za javno  zdravstvo Međimurske županije te neke organizacije iz Srbije.

Naš prvi sugovornik želio je ostati anoniman. Prvostupnik je sestrinstva i radi kao suradnik u zajednici na tom projektu. Istaknuo je da je njegova zadaća ponajprije pružanje socijalne ili psihosocijalne podrške Romima koji se svakodnevno suočavaju s problemima kao što su glad, siromaštvo, neimaština, nezaposlenost, niska stopa obrazovanja, diskriminacija, intenzivan stres, patnja i općenito neupućenost u vlastita prava, ali i obaveze. On je rekao:

“To ih čini ranjivom skupinom kojoj se treba posvetiti. Svoje visoko obrazovanje završio sam u prosincu 2019. te sam već početkom 2020. godine našao svoje prvo radno mjesto koje me zadovoljava. U obrazovanju su mi najviše pomogli roditelji bezuvjetnom podrškom i stalnim odricanjem kako bi mi osigurali sve potrebne uvjete, ali i sam sam se trudio, zalagao i imao snažnu volju. Institucije od kojih sam najviše očekivao pomoć, nažalost su zakazale. Pritom mislim na udruge, saveze Roma i vladine organizacije specijalizirane za obrazovanje Roma i nacionalne manjine te tu vidim mnogo prostora za napredak. Velik je raskorak između onoga što u teoriji promoviraju, za što se zalažu, i same prakse, a mislim da bi se saborski zastupnici nacionalnih manjina mogli više aktivirati. Međutim, kao pozitivan primjer želio bih istaknuti Zakladu ‘Prof. dr. Josip Sabol’ koja mi je pomogla premda nije primarno posvećena pomaganju Roma.”

‘Otkad sam otvorio obrt, nijednom nisam osjetio ikakvu diskriminaciju’, kaže Senad Bedić

Smatra da su Romi i dalje diskriminirani pri traženju posla, što mu, kaže, potvrđuje i vlastito iskustvo:

“Naime, jedna od mojih zadaća je pisanje molbi i traženje adekvatnih poslova za pojedinog Roma. Polovica njih vrati se žaleći se da nisu primljeni, dok se druga polovica vrati s pozitivnom povratnom informacijom da su primljeni te zahvalom. Kada se govori o tome da određeni dio Roma i dalje nije sklon radu, smatram da je to posljedica već spomenute diskriminacije. Ako neka osoba konstantno biva odbijena, s vremenom izgubi volju, prestane tražiti posao, a njezino loše iskustvo onda sigurno ima obeshrabrujući učinak i na ostale. Slično je i u obrazovanju: od Roma se često manje očekuje, a onda su i rezultati u konačnici slabiji. Loše obrazovno postignuće onda opet otežava dobivanje posla i to je začarani krug koji se može promijeniti tek korjenitim promjenama u sustavu i društvu općenito. Moje ideje za povećanje zapošljivosti Roma su osnivanje organizacija i agencija koje bi bile posrednici između Roma i poslodavaca, profesionalno usmjeravanje u ranijoj dobi, promjene u obrazovnom sustavu i dodatno učenje jezika za one koji govore prvenstveno romski.”

Na projektu Pro health for Roma također radi Violeta Kalanjoš, 27-godišnjakinja koja živi u Čakovcu. Završila je srednju prometnu školu i postala tehničar cestovnog prometa, nakon čega je pokušala upisati Policijsku akademiju, ali joj je dio prijemnog ispita koji obuhvaća fizičku kondiciju bio pretežak pa nije uspjela. No rekla je da će pokušati opet upisati taj studij.

Prisjetila se što je do sada radila i objasnila što joj znači ovaj posao:

“U dobi od 20 godina sam volontirala kao asistent u vrtiću, nakon toga sam radila kao pomoćni slastičar, to mi je prvi posao za koji sam bila plaćena. Ta se slastičarnica, nažalost, zatvorila pa sam radila kao obućar dvije godine. Dala sam otkaz zbog jako male plaće, ali tek kada sam našla siguran drugi posao u jednom trgovačkom lancu. Kad sam vidjela natječaj na razini Međimurske županije i saznala da traže koordinatora za Rome, prijavila sam se. Na ovom projektu radim deset mjeseci s još dvoje Roma i stručnim timom koji se sastoji od doktora i drugih suradnika. Zahvalna sam na toj prilici pa imam posebnu želju dati sve od sebe. Taj posao mi je omogućio više kvalitetnog radnog iskustva i pomogao mi je da se osamostalim. Nisam ovisna o drugima, imam više samopouzdanja, osjećam se prihvaćeno u društvu, tako mogu i ja pridonijeti zajednici.”

Živi u iznajmljenom stanu i zadovoljna je odnosom sa stanodavcima:

“Napomenula sam gazdarici pri traženju stana da sam Romkinja i da ne želim uzalud dolaziti vidjeti stan ako je to problem. Gospođa je rekla da je jedino bitno kakav je netko čovjek. Prije sam živjela s roditeljima u Domašincu, ne mogu se žaliti ni na taj život, roditelji su pridonijeli tome što sam se osamostalila. Nikada nisam došla u situaciju da me netko izravno diskriminirao ; ako je toga i bilo, to je bilo pritajeno pa nisam to osjećala. Bilo bi pametno osmisliti što više projekata i radionica za Rome, imamo ih i sada, ali su pri kraju i ne mogu se uobičajeno odvijati zbog koronavirusa. Potrebno je što više tečajeva i dodatnog obrazovanja za žene da dobiju samopouzdanje. Romkinje rano stupaju u brak i ostaju trudne, ponekad i kao maloljetnice, žive u okruženju u kojem je to normalno i nemaju vjetar u leđa za drugačiji put. Potrebno ih je pokrenuti, a tomu služe razne radionice, organizacije i projekti poput ovog na kojem ja radim. Radim s visokoobrazovanim ljudima i sretna sam što imam priliku čuti i naučiti nešto novo.”

Senad Bedić vlasnik je servisa za odštopavanje koji je u dobi od 30 godina, nakon višegodišnjeg uspješnog iskustva u radu za druge, otvorio samostalno i obavlja strojno odštopavanje odvoda i kanalizacija. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

A da većinsko stanovništvo nema uvijek predrasude prema Romima, pokazuje i primjer Senada Bedića, Roma u ranim tridesetima koji ima suprugu, dvoje biološke i troje udomljene djece. On je kao 30-godišnjak, nakon višegodišnjeg uspješnog iskustva u radu za druge, odlučio otvoriti svoj obrt za usluge strojnog odštopavanja odvoda i kanalizacija. Završio je srednju školu za keramičara i, kako je istaknuo, u početku nije birao poslove nego je prihvaćao sve ponude.

Prema podacima HZZ-a, u razdoblju od siječnja do lipnja 2020. ukupno je u mjere poticajnog zapošljavanja uključeno 449 osoba romske nacionalnosti. Senad Bedić jedan je od 16 osoba romske nacionalnosti koje su u istom razdoblju koristile poticaje za samozapošljavanje HZZ-a. Zahvalan je HZZ-u na poticajima i većinskom narodu koji mu je ukazao povjerenje i omogućio mu da samostalno radi u vlastitoj sredini:

“Otkad sam prije tri godine otvorio obrt, nijednom nisam osjetio bilo kakvu diskriminaciju, smatram da će nekakav posao naći svatko tko to želi pa tako i Rom. Ponekad mi se čini da me bolje prihvaća većinski narod nego moji sunarodnjaci. Kroz rad kod privatnika nisam naučio samo posao, nego i kako se ophoditi prema ljudima tako da budu zadovoljni ukupnom uslugom. Ipak, na početku sam se bojao hoće li me ljudi prihvatiti i zvati kada im zatreba odštopavanja odvoda, ali postupno sam gradio reputaciju i danas sam jako zadovoljan, hranim svoju obitelj od tog posla. Radim od početka i vikendom, i praznicima, i blagdanima, ako me ljudi zovu, odlazim na teren. Pokrivam Međimursku županiju i okolne županije. Prvi sam započeo samostalni posao, poslije mene su dva do tri Roma otvorila nešto za sebe: vidjeli su da su me ljudi hvalili na društvenim mrežama. Planirao sam zaposliti još ljudi, ali sam uvidio da nemam poticaja ni od koga, a pouzdao sam se u političke predstavnike naše nacionalne manjine. Sin će mi za dvije godine završiti srednju školu, polako ga upoznajem s poslom pa ću u dogledno vrijeme njega zaposliti”, rekao je Senad Bedić.

Josip Oršuš ima 42 godine i živi u romskom naselju u Kuršancu. Završio je sedam razreda osnovne škole, živi u izvanbračnoj zajednici i s partnericom ima sedmero djece. Radi u Crvenom križu i kako je objasnila Vlatka Vincetić iz Gradskog društva crvenog križa Čakovec, inače govori bajaški, ali u posljednje dvije godine, otkad je dobio taj posao, puno se više služi hrvatskim jezikom koji sve bolje razumije i govori. Velika mu je želja završiti osmi razred osnovne škole, položiti vozački ispit i preseliti se iz romskog naselja.

Radi na programu pomoći u kući za starije i nemoćne osobe s područja Međimurske županije, te u sklopu tog programa radi na poslovima održavanja okućnica, cijepanja drva i drugih fizičkih poslova u domovima korisnika koji su u potrebi, a sudjeluje i u drugim programima Crvenog križa.

Vlatka Vincetić naglasila je da se u dvije godine rada pokazao kao vrlo odgovorna, suosjećajna i pouzdana osoba: „To su ujedno i neke od najvažnijih osobnih karakteristika za naš rad s korisnicima. U ove dvije godine nijednom nije zakasnio na posao, a svaki dan dolazi na posao biciklom, vozi devet kilometara u jednom smjeru.”

Josip Oršuš rekao je da uživa na poslu jer voli pomagati starijima i nemoćnima i da je jako sretan što je dobio priliku napokon raditi. Od samog početka osjeća se vrlo prihvaćeno u radnom kolektivu jer se svi kolege odnose prema njemu s poštovanjem i razumijevanjem.

„Imao sam problema s hrvatskim pa mi je jedna stručna kolegica pomagala sa svladavanjem hrvatskog koji mi treba za komunikaciju i za polaganje vozačkog ispita. Drugi kolege su mi isto tako uvijek na raspolaganju kad trebam neku vrstu pomoći. Kada su mi slučajno ovršili račun, kolegica mi je pomagala sa zavrzlamama oko FINA-e. Kada imam neke druge probleme ili brige oko djece, uvijek imam mjesto gdje to mogu reći i jako sam iznenađen da me se pita i da moje mišljenje važi. Jako mi puno znači prilika da radim i primam plaću. Osjećam veliku zahvalnost i dajem sve od sebe. Kad usporedim život prije nego što sam radio i sada, sada je sve pozitivnije. Upoznao sam mnoge ljude, stekao nove, možda čak i prve prijatelje u životu, osjećam se korisno, mogu skrbiti za svoju obitelj, lakše mi je planirati život. Uredio sam si stambeni prostor i djeci omogućio redovitu prehranu i školovanje.”

Alenka Bilić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Čakovec, istaknula je da problem zapošljivosti Roma postoji i da je za to više razloga.

“Veliki broj radno sposobnih Roma je bez ikakvog obrazovanja ili s nezavršenom osnovnom školom; većina ih nema razvijenu ‘radnu etiku’ o kojoj većina nas uči od roditelja tijekom odrastanja te to predstavlja problem za poslodavce koji ne žele imati radnike s kojima imaju problema. Situacija sa zapošljavanjem Roma se u Međimurju posljednjih godina mijenja nabolje, svi koji su bili uporni u traženju posla su ga i našli. Određeni broj Roma je otišao raditi u Njemačku ili Austriju nakon što je to bilo omogućeno u EU-u. Kako već 22 godine pratim romsku populaciju kao socijalna radnica, mogu reći da su one obitelji u kojima je roditelj radio, a to je bio uvijek otac, odgojile svoju djecu u tom pravcu te su i njihova djeca uglavnom zaposlena i danas nisu korisnici socijalnih pomoći. Dakle, uzrok nezaposlenosti, odustajanja od obrazovanja i ovisnosti o državnim pomoćima i naknadama, leži u vrijednosnom sustavu koji dobiješ u obitelji. Život u getu je poseban problem te je generator niza asocijalnih ponašanja djece i odraslih.”

Alenka Bilić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Čakovec, istaknula je da problem zapošljivosti Roma postoji, ponajviše zbog manjka obrazovanja i činjenice da većina nema razvijenu ‘radnu etiku’. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Istaknula je da još uvijek veliki broj Roma prerano osniva obitelj i da je to povezano s time idu li u školu, imaju li želju upisati i završiti srednju školu i imaju li njihovi roditelji na njih odgojni utjecaj.

Što se može učiniti za povećanje zapošljivosti i bolje obrazovanje Roma?

“Potrebno je krenuti od predškolskog odgoja; omogućiti djeci da od treće godine polaze vrtiće u kojima će naučiti hrvatski jezik i steći sve potrebne navike za školu; intenzivno raditi s roditeljima koji nemaju odgojne kapacitete te im pružati podršku svih javnih službi, a to su socijalna skrb, zdravstvo, obrazovanje, policija i jedinice lokalne uprave, za taj veliki broj školske djece organizirati strukturirano provođenje slobodnog vremena koje inače uglavnom provode ‘na cesti’ u naselju. Sljedeći problemi su visina plaće koju može dobiti radnik i visina raznih državnih pomoći. Zašto bi netko radio ako taj iznos može dobiti kao korisnik raznih socijalnih pomoći? Osoba mora imati izgrađen vrlo visok stupanj motivacije da svakoga dana odlazi na posao, a može isti ili slični iznos dobiti od države te malo još raditi ‘na crno’. To nije samo karakteristično ponašanje za Rome, već za ukupno stanovništvo naše države koje tako razmišlja”, rekla je Alenka Bilić.

‘Radim pa sam neovisna, prihvaćena sam i doprinosim zajednici’, veli Violeta Kalanjoš

Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina Hrvatska je omogućila pripadnicima nacionalnih manjina aktivno sudjelovanje u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u jedinicama samouprave. U Međimurskoj županiji djeluju osam vijeća na razini općina i gradova, dvoje predstavnika na razini općina i gradova te Vijeće romske nacionalne manjine Međimurske županije na županijskoj razini. S obzirom na broj Roma, dvije općine na području županije imaju zamjenika načelnika – Pribislavec i Orehovica.

Maja Odrčić Mikulić, pročelnica Upravnog odjela za civilno društvo, ljudska prava i sport Međimurske županije, ustvrdila je da su romske zajednice preko svojih predstavnika imale mogućnost poboljšavanja svojeg položaja, no da su dosadašnja iskustva pokazala da je mali broj vijeća zapravo funkcionirao. Istaknula je da razloge tome pronalazimo u međusobnim zavadama između članova, različitim političkim stajalištima, neriješenim obiteljskim odnosima i slično te da je na koncu to pridonijelo nefunkcioniranju tog savjetodavnog tijela, čime je romskoj zajednici onemogućeno aktivno sudjelovanje u lokalnoj politici.

“‘Romski lideri’, predstavnici izabrani na izborima, često su svoje potrebe stavljali ispred potreba zajednice, što je također pridonijelo razvoju netrpeljivosti između članova, a samim time i gubitku interesa za aktivno sudjelovanje na sjednicama ili drugim aktivnostima. Dosadašnji sazivi vijeća bili su sastavljeni od starijih muškaraca niže obrazovne razine, s nedostatnim poznavanjem jezika i razumijevanjem uloge i obveza vijeća. Nakon posljednjih provedenih izbora, u 2019., vidljiv je pomak – vijeća imaju članice, poboljšana je obrazovna struktura vijećnika i vijećnica, veliki dio njih je zaposlen pa samim time postoje i pomaci u njihovu aktiviranju i shvaćanju vijeća kao tijela koje može pridonijeti poboljšanju kvalitete života. Naravno, kao i u obrazovanju, ovdje je ključna uloga samih Roma – nedovoljna osviještenost o važnosti obrazovanja ili, u ovom slučaju, aktivnoj ulozi vijećnika, kao i nedostatak motivacije, pridonose oslabljenoj funkciji vijeća ili njihovoj potpunoj nefunkcionalnosti. Rješenje vidim u aktiviranju mladih, obrazovanih Roma i Romkinja, odnosno jednoj intelektualnoj skupini mladih Roma koji svojim primjerom mogu potaknuti vlastitu zajednicu”, rekla je Odrčić Mikulić.

Iako u Hrvatskoj službeno živi 16.975 Roma, velik dio njih ne izjašnjava se kao Romi pa ih neslužbeno ima oko 40.000. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Objasnila je da su, prema načelu pozitivne diskriminacije, zbog lošijeg socioekonomskog položaja Romima omogućeni bolji uvjeti u raznim područjima. Kada je riječ o obrazovanju, postoji sufinanciranje roditeljskog udjela u predškolskom obrazovanju, sufinanciranje radnih materijala i sufinanciranje terenske nastave, no i dalje su rezultati u obrazovanju nedostatni. U području zapošljavanja postoje posebne mjere usmjerene Romima, no osim javnih radova, mali broj Roma iskoristi druge mjere poput samozapošljavanja.

“Imaju direkte upise na fakultete, takozvane ‘romske kvote’, besplatan smještaj u studentske domove. Kad sve to zbrojite, prilike u obrazovanju su zaista ogromne, ali rezultata i dalje nedostaje – što se posebno ogleda u broju učenika koji završavaju srednju školu. Ako uspoređujemo broj učenika koji su završili srednju školu prije 10 godina s brojem učenika koji je danas završavaju, pomaka ima, ali nedovoljno. To otvara pitanje osobne odgovornosti Roma, vlastite motiviranosti i želje za uspjehom. Ipak, postoje i pozitivne stvari. Vidljiv je trend zapošljavanja Roma, osobito u privatnom sektoru. Imamo tvrtke koje imaju nekoliko desetaka zaposlenih Roma, zaposleni su u raznim djelatnostima, jedna mlada Romkinja je zaposlena kao trgovkinja u lokalnoj trgovini, žene većinom rade na poslovima čišćenja stambenih i poslovnih zgrada. Polako se mijenja i percepcija Roma kao radnika, što je povezno s dosadašnjim ulaganjima u njihovo obrazovanje pa je kod mlade populacije češće završavanje škole i stjecanja zanimanja. Također, uočljiv je trend iseljavanja iz romskih naselja – zaposleni Romi uzimaju kredite i kupuju kuće izvan romskih naselja kako bi obitelji osigurali bolje uvjete života i tako ostvarujemo potpunu integraciju, iako još na razini pojedinačnih slučajeva”, rekla je Maja Odrčić Mikulić.

‘U romskim obiteljima u kojima je roditelj radio raditi nastave i djeca’, kaže Alenka Bilić

Saborski zastupnik Veljko Kajtazi, koji predstavlja Rome i druge nacionalne manjine, smatra da pitanje obrazovanja ne može rješavati samo Ministarstvo, već su potrebni koordinacija institucija, jača suradnja institucija na nacionalnoj razini i bolje povezivanje s jedinicama lokalne samouprave. Istaknuo je da takav mehanizam postoji i da ga se uspješno ali nedovoljno koristi kroz Povjerenstvo za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, koje dosad nije imalo dovoljno političke snage ili sredstava za rad. Upravo zato je uvjetovao podršku Vladi jačanjem kapaciteta Povjerenstva, u čemu je, tvrdi, uspio.

Istaknuo je da su glavne, objektivne prepreke uključivanju Roma na tržište rada, pored diskriminacije koja je sveprisutna, ali nemjerljiva, prostorna izoliranost i siromaštvo. A na pitanje što u tom smislu poduzima, rekao je sljedeće:

“Putem spomenutog Povjerenstva, Savjeta za nacionalne manjine, romskih organizacija okupljenih u Savezu Roma u Republici Hrvatskoj KALI SARA te niza drugih institucija radimo na ovim svim problemima paralelno. Pomaci su vidljivi, ali nedovoljni. Radimo i na tzv. soft projektima, ali sve više i na infrastrukturnim projektima u čemu se susrećemo s mnogim problemima pravne prirode i nepredvidivim situacijama, s obzirom na to da je položaj romskih naselja i zajednice specifičan. Pokazalo se da kad postoji zainteresiranost, problemi se riješe na lokalnoj razini, onda i mi, na nacionalnoj razini, nađemo kompromis. Projekte je teško nabrojati, ali istaknuo bih Godišnje programe za unaprjeđenje životnih uvjeta i stambenog zbrinjavanja pripadnika romske nacionalne manjine, sve projekte Saveza Roma u Republici Hrvatskoj KALI SARA, povećanje učeničkih i studentskih stipendija, ali i podizanje svijesti Roma i o Romima – recimo kroz izgradnju Romskog memorijalnog centra Uštica.”

Kajtazi je zaključno ustvrdio da imaju uhodan sustav i da sve što čine, čine za cijelu zajednicu:

“Nema rješavanja privatnih problema i privatnih interesa. To ne znači da ne interveniramo i za pojedince čija su prava ugrožena, ali svaki projekt koji se tiče unaprjeđenja položaja zajednica radimo tako da svi mogu biti uključeni, da se svi mogu prijaviti i da kriterijima obuhvatimo što veći broj korisnika jer je svima potrebna pomoć. Nezadovoljni su oni koji ne vide da je to sporiji, ali ispravan način. Da su se problemi Roma tako dosad rješavali, ne bismo bili u situaciji u kakvoj smo danas. Glavni problem su zapravo nejednake početne pozicije Roma u odnosu na većinsko stanovništvo. Nikako tradicija ili kultura Roma ili neke generalizacije koje su često i same rasistički skrojene. Romskoj zajednici je potrebno ono što i svima drugima, nikakva posebna prava kako se to često ističe. Naravno, potrebna je pozitivna diskriminacija, posebno u obrazovanju, ali kao kratkoročna mjera dok se zajednica na neki način ne digne na noge. Prvo je to učinilo Zdravstveno veleučilište u Zagrebu i tamo imamo već desetak studenata od kojih su neki završili studije. Ove godine nam je s dvije stipendije u susret izašlo i Visoko učilište Edward Bernays University College. To je ono o čemu govorim kad spominjem pozitivnu diskriminaciju – mali vjetar u leđa, takav način uspijeva i to je ono za što se zalažem.”