Objavljeno u Nacionalu br. 956, 27. kolovoz 2016.

Strahovi, fobije, panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, depresije, poremećaj hranjenja, zloborabe droga, pokušaji suicida – sve su izraženiji problemi djece i adolescenata, a Nacional je istražio uzroke njihovih problema, kako ih detektirati i zašto država ne poduzima ništa da poveća broj dječjih psihijatara

U Hrvatskoj i u svijetu sve je veći broj djece sa psihičkim poteškoćama. Premda točnih podataka nema, postoje epidemiološka, terenska istraživanja koja pokazuju da i do 20% djece i adolescenata boluje od nekog psihičkog poremećaja. U Hrvatskoj se takva istraživanja zasad ne provode, ali postoje parcijalni indikatori koji potvrđuju da broj maloljetnih psihijatrijskih pacijenata raste. U 2005. godini u primarnoj zdravstvenoj zaštiti zabilježeno je 17.836 posjeta djece, u 2010. 28.010, a 2012. čak 37.543. Ukupan broj ambulantnih pregleda u ugovorenim ambulantama za dječju i adolescentnu psihijatriju u Splitsko-dalmatinskoj županiji kretao se od 3361 u 2011. preko 4318 u 2012. do 5435 u 2015. godini. Različiti su razlozi zbog kojih poremećaji rastu, stručnjaci obično govore o “multikauzalnoj etiopatogenezi”, odnosno višestrukim razlozima za to, od organskih, genetskih do okolišnih čimbenika. Na percepciju može utjecati i promjena stava o psihijatriji. Moguće je i da su roditelji i adolescenti skloniji tražiti pomoć, što može rezultirati lažnom slikom da je prisutno povećanje broja određenih poremećaja, a da je učestalost ista.

NACIONAL JE U RAZGOVORU s vodećim hrvatskim psihijatrima ustanovio koji su dominantni problemi dječje i adolescentne psihijatrije.

Odvojena je to struka od odrasle psihijatrije radi svojih specifičnosti, što je navedeno odvojenom specijalizacijom, kao i hrvatskim Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. U liječenju djece više se orijentira na psihoterapiju te rad s roditeljima ili drugim zakonskim zastupnicima. Uz to, dječji psihijatri naglašavaju da dijete nije umanjena verzija odrasle osobe i da zbog procesa emocionalnog i fizičkog sazrijevanja zahtijeva drugačiji pristup i u uspostavljanju dijagnoze i u liječenju.

Kod djece i adolescenata dominiraju anksiozni poremećaji – strahovi, fobije, panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaji, somatizacijski poremećaji – različite tjelesne smetnje poput glavobolja, bolova u stomaku i slično, a kojima uzrok nije tjelesni već psihogeni. Sve češći su poremećaji raspoloženja, osobito depresije, poremećaji hranjenja, zlouporaba droga ili ovisnosti u sve ranijoj adolescenciji, smetnje ponašanja… U Hrvatskoj postoje 44 dječja psihijatra te 22 specijalizanta iz dječje psihijatrije. Potrebno ih je barem dvostruko više. Broj kreveta, kojih je ukupno 79, neravnomjerno je raspoređen. Neke preporuke kažu da je potrebno imati 40 kreveta na milijun stanovnika.

U HRVATSKOJ POSTOJI samo jedna Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, smještena u ulici Ivana Kukuljevića u Zagrebu. Na tri medicinska odjela, bolničkom, dnevnoj bolnici i specijalističko-konzilijarnom, liječe se djeca iz cijele zemlje s lakšim, ali i najtežim psihičkim smetnjama. Imaju i hitnu ambulantu. U Psihijatrijskoj bolnici zaposleno je 16 dječjih psihijatara. Godišnje se hospitalizira 800 djece na bolničkom odjelu, oko 350 hospitalizacija se ostvari u dnevnoj bolnici, s tim da je veliki broj djece uključen u tretman tijekom cijele godine, neki i više godina. Približno 17.000 posjeta, dijagnostičkih i terapijskih, zabilježi se godišnje u specijalističko-konzilijarnom odjelu. Specifičnost bolnice je da se uz djecu školske dobi i uz adolescente, primaju i djeca predškolske dobi. “Rijetko se primaju djeca ispod sedam godina. Na zatvorenom odjelu trenutno je smješteno dvadesetero djece, pretežno zbog pokušaja suicida koji je zadnjih godina u porastu. U dnevnoj bolnici su učestaliji dolasci. Cijeli tim stručnjaka radi s djecom i obitelji na rješavanju lakših poremećaja. Liječenje uključuje razne terapije, od individualnih do grupnih. Moguć je i nastavak ambulantnog liječenja jednom ili dva puta, uglavnom u regiji iz koje dijete dolazi. Ipak, postoje djeca koja se ambulantno liječe kod nas jer u nekim regijama, poput Bjelovarsko-bilogorske ili Koprivničko-križevačke nema dječjih psihijatara”, kaže ravnateljica bolnice Vlatka Boričević Maršanić. Djeca, upozorava, često dođu vrlo kasno jer roditelji na vrijeme ne prepoznaju simptome ili se djecu ne uputi psihijatru. “Dolaze nam u visokom stupnju disfunkcionalnosti kada potpuno prestaju ići u školu, i to duže vrijeme, kada je funkcioniranje s vršnjacima narušeno. Dođu nam kada je već bio pokušaj suicida, s teškim stanjem depresije, s teškim psihotičnim reakcijama, kada su potpuno izvan stvarnosti. Imali smo na našem prijemu dijete iz elitnog zagrebačkog kvarta koje dvije godine nije izlazilo iz kuće, bilo je psihotično, nije pohađalo srednju školu, imalo je dugu kosu, punu ušiju. U takvim slučajevima potrebno je odmah uključiti medikamentnu terapiju”, kazala je Vlatka Boričević Maršanić i dodala da roditeljima nije jednostavno uputiti dijete psihijatru jer se u procesu liječenja otkrivaju i obiteljske tajne. Procjena djeteta, objašnjava, uključuje procjenu njegovih karakteristika ličnosti, ali i procjenu obitelji, pozitivne i rizične čimbenike te školsku sredinu. “Kada dijete dođe prvi put na procjenu, ponude mu se materijali ovisno o njegovoj dobi. U predškolskoj dobi dijete se ne može verbalno izraziti, pa se koriste igračke i crteži kako bi se izrazili intrapersonalni doživljaji i emotivna stanja. Kod starije djece radi se intervju, slično kao i kod odraslih. Ulazi se u verbalni kontakt. Vrlo su nam važni i podaci od roditelja i od školskih djelatnika. Bitno je dobiti informacije od svih onih s kojima dijete ima kontakt jer se ono različito ponaša kod kuće, s vršnjacima, i u školi”, objasnila je ravnateljica Psihijatrijske bolnice u Kukuljevićevoj. Upozorava da Hrvatskoj nedostaju programi rane detekcije. “Trenutno su u izradi smjernice rane intervencije i rane dijagnostike poremećaja autističnog spektra. No nije to jedini problem mentalnog zdravlja djece i adolescenata. Mnogo je veći broj djece s anksioznim poremećajima, depresijom, za što su nam potrebni programi rane detekcije. U većini europskih zemalja postoje takvi programi, djeca se ispituju u školi jednostavnim upitnicima kako bi se detektirala ona s visokim rizikom za razvoj nekih težih oblika problema mentalnog zdravlja”, kaže Vlatka Boričević Maršanić, nadodajući da treba djelovati proaktivno, a ne doći onda kada je već kasno. U liječenju djece psihoterapija je osnovno sredstvo, ali ako se ne poboljša psihičko funkcioniranje djeteta, kaže, onda se primjenjuju psihofarmaci. U Hrvatskoj je, prema podacima HALMED-a, za dječju populaciju odobreno 10 vrsta antidepresiva, tri psihostimulansa – Peyon Concerta i Oikamid, šest vrsta lijekova iz skupine hipnotika i sedativa. Djeci se od antipsihotika može pripisati Abilify, Leponex, Azolar, Zykalor, Arisppa, više vrsta Aripiprazola, Clozapine Remedica, Xomolix, Haldol, Invega, Prazine, više vrsta Risperidona, Rispolept, Rispolux, Risset i Eglonyl. Od anksiolitika djeca mogu piti Normabel, Apaurin, Lakotam, Lexaurin, Lexilium, više vrsta Diazepama i Lorsilan. Postoje istraživanja koja posljednjih 25 godina pokazuju učinkovitost određenih lijekova. Hrvatska nema svoje smjernice, pa se oslanja na međunarodne.

‘RODITELJI DOLAZE KASNO, KAD DIJETE VEĆ PRESTANE IĆI U ŠKOLU ILI KAD SE VEĆ DOGODIO POKUŠAJ SUICIDA’

IPAK, PRIJE NEKOLIKO MJESECI u Zagrebu je predstavljen prijedlog Strateškog plana razvoja dječje i adolescentne psihijatrije u Hrvatskoj od siječnja 2016. do prosinca 2019. Prijedlog bi trebao urediti prilično konfuznu situaciju u dječjoj psihijatriji u Hrvatskoj, a temelji se, prije svega, na boljoj regionalnoj organizaciji, stimulaciji formiranja referentnih centara, povjerenstava za dječju i adolescentnu psihijatriju te novih klinika. Sastavio ga je Ivan Begovac, voditelj referentnog centra za dječju psihijatriju u KBC-u Zagreb, pročelnik Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri Klinici za psihološku medicinu, s nizom stručnjaka. Veliku ulogu u prijedlogu ima i Medicinski fakultet u Zagrebu i KBC Zagreb, gdje Begovac i predaje, te Društvo za dječju i adolescentnu psihijatriju pri Hrvatskom liječničkom zboru.

DOSAD NIJE NIKADA postojao strateški plan razvoja. Dosadašnji “master plan” ostavio je mogućnost, kaže, posebnosti razvoja dječje psihijatrije. “Ovaj problem se može riješiti davanjem dječjoj i adolescentnoj psihijatriji ‘statusa djelatnosti’, a ne ‘poddjelatnosti’, ili da se kod poddjelatnosti jasno navedu koji su kreveti i stolice predviđeni za dječju i adolescentnu psihijatriju”, objašnjava Begovac.

Potrebno je, kaže, da dječja psihijatrija dobije status “deficitarne i razvojne” struke, za što je već dobivena suglasnost nekoliko stručnih društava Hrvatskog liječničkog zbora, kao i izvršnog odbora HLZ-a, uz povećanje broja stacionarnih kreveta i dnevno bolničkih stolica, kao i povećanje broja specijalista sukladno donesenom planu iz 2013.

“Nije riješen problem stacionarnih kreveta u području dječje psihijatrije u Hrvatskoj. Posebno je važno stručno odrediti osim akutnih i kroničnih kreveta i koliko postoje kapaciteti za psihijatrijsko liječenje na ‘zatvorenom’ i ‘otvorenom’ odjelu, što iziskuje rješavanje arhitektonskih, organizacijskih i stručnih pitanja. Treba posebno ojačavati KBC-ove kao nositelje regionalnih aktivnosti. Nadalje, potrebno je osnaživati manje regije, odnosno decentralizirati sustav preko županijskih timova”, kaže Begovac. Sustav je vrlo centraliziran prema Zagrebu, stoga treba, naglašava, decentralizirati sustav. Posebno se vidi nedostatak dječjih psihijatara u Osijeku, Splitu, Rijeci te KBC-ovima. U Ličkoj, Požeškoj, Krapinskoj, Bjelovarskoj i Virovitičkoj županiji nema ni jednog dječjeg psihijatra.

U prijedlogu strategije preporučuje se osigurati prikladne uvjete za rad pojedinih (sub)specijalista iz dječje i adolescentne psihijatrije. Potrebno je omogućiti puno radno vrijeme rada s djecom i adolescentima, ali i osigurati multidisciplinarnosti, odnosno uključiti psihologe, defektologe, socijalne radnike, medicinske sestre i druge struke. Dječji psihijatri bi u budućnosti, smatra, trebali biti više orijentirani na prevenciju i edukaciju. Prema izvješću iz 2000. samo 5% djece, od ukupno 20, dobiva intervenciju. Preporuka je i da dječji psihijatri budu raspodijeljeni u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, u nekadašnjim domovima zdravlja uz stvaranje multidisciplinarnih timova koji bi imali terapijske i preventivne aktivnosti. Omjer dječjih psihijatara u primarnoj praksi bi trebao, stoji u prijedlogu, ići u smjeru do 50% u odnosu na dječje psihijatre zaposlene u bolnicama. Potporu za prijedlog, kaže Begovac, dobili su od predsjednika Hrvatskog liječničkog zbora, brojnih stručnih društava, nevladinih udruga, a Ministarstvo zdravlja je formiralo povjerenstvo za dječju i adolescentnu psihijatriju što prije nije bio slučaj. “Ponosan sam na svoje bliske suradnike. Plan se oslanja na tradiciju mojih prethodnika, Maje Beck Dvoržak, Milice Vlatković Prpić, Staniše Nikolića, Vesne Vidović, Vlaste Rudan i drugih kolega koji su bili vrijedni dječji psihijatri”, kaže Begovac i objašnjava da se ovaj akcijski plan temelji na dosadašnjem razvoju dječje psihijatrije u Hrvatskoj, oslanja se na europske smjernice, kao i na nužne zakonske mogućnosti. “Hrvatska je trenutno na gubitku od 180 milijuna američkih dolara godišnje, radi nedostatnog liječenja psihičkih bolesti u djetinjstvu. Ovaj akcijski plan dugoročno donosi financijsku, ali i stručnu dobit jer prevenira psihičke poremećaje u odrasloj dobi”, kaže ovaj vodeći hrvatski dječji psihijatar.

U HRVATSKOJ POSTOJE 44 DJEČJA PSIHIJATRA I 22 SPECIJALIZANTA. POTREBNO IH JE DVOSTUKO VIŠE

“STANJE U KBC-IMA godinama je zanemarivano. KBC Zagreb potrebno je proširiti, KBC Osijek u lošoj je prostornoj situaciji, u KBC-u Rijeka postoje pozitivni trendovi, dok je KBC Split prilično deficitaran”, upozorava Ivan Begovac. U Splitu, osim ambulante nema ni odjela, niti dnevne bolnice što na području od gotovo 800.000 stanovnika koji gravitiraju tom području, predstavlja veliki problem. Dok Zagreb bolnicu ima 60 godina, u splitskim medijima se već dvadesetak godina najavljuje otvaranje dječje psihijatrije. Prije posljednjih izbora u medijima je objavljeno kako se na KBC-u Split otvara odjel na kojem će se liječiti djeca s psihičkim poteškoćama. Međutim, to ne postoji. U Gradu Splitu svjesni su problema nedostatka centra za dječju i adolescentnu psihijatriju unutar KBC-a Split te ističu da je u više navrata gradonačelnik Ivo Baldasar resorno ministarstvo upozoravao na stanje dječje i adolescentne psihijatrije. “Napominjemo da su poteškoće u lokalnom zdravstvu jedan od razloga zbog kojih je gradonačelnik Baldasar inicirao da se dio ovlasti sa Splitsko-dalmatinske županije prenese na Grad Split kako bi se kvalitetnije upravljalo vlastitim gradskim resursima, pa bi se u tom smislu Grad mogao izravno uključiti u osnivanje referentnog centra za dječju i adolescentnu psihijatriju”, kažu iz Grada Splita. “Na gravitacijskom području KBC-a Split moguće je samo ambulantno liječenje. Unutar sustava postoje dva dječja psihijatra i tri do četiri ugovorene ambulante za djecu i adolescente. Primljeno je troje specijalizanata iz dječje i adolescentne psihijatrije, specijalizacija traje 5 godina. Također je primljeno i nekoliko stručnjaka drugih profila tako da je prema sadašnjem stanju realno osnivanje odjela po završetku specijalizacija. KBC je tražio već gotove, nezaposlene specijaliste dječje i adolescentne psihijatrije, ali takvih jednostavno nema ili su otišli u inozemstvo”, kaže Tomislav Franić, docent na splitskom Medicinskom fakultetu i dječji psihijatar u Ambulanti za dječju i adolescentnu psihijatriju.

U KBC-u Osijek postoji Odjel za dječju i adolescentnu psihijatriju s Dnevnom bolnicom koji vodi doc. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković. Na godišnjoj razini ondje se stacionarno liječi približno 150 mladih, a kroz sustav dnevne bolnice proteklih sedam mjeseci liječeno je i dijagnostički obrađeno više od 125 djece i mladih općenito. Za bolničko liječenje predviđeno je 12 kreveta, a za dnevnu bolnicu pet. “Postoji tendencija da odjel preraste u zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju. Već sada su naše potrebe pokazale da je potrebno povećati broj usluga kroz dnevno bolničko liječenje jer smo na broju od pet stolica dnevno imali i do tri puta više potreba. S obzirom na to da se potrebe dječje i adolescentne psihijatrije, kao deficitarne struke, ugovaraju izvan mreže predviđene nacionalnim planom i programom, naša je potreba veća i nadamo se uskoro i rješavanju tog problema”, ističe Katarina Dodig-Ćurković i nadodaje da se razvojem zavoda nada ambulanti za hitne preglede. Zasad je unutar Odjela samo ambulantni dio koji čine dvije svakodnevne ambulante za djecu i odrasle, ambulanta za neurofeedback tretman, posebno teške skupine djece i adolescenata te ambulanta predviđena za rad psihologa. Osim neadekvatnih uvjeta smještaja pacijenata, nedovoljno se, kaže, ulaže u prostor i opremu. “Nedavno nas je posjetio djelatnik naše uprave koji je bio šokiran uvjetima u kojima liječimo našu djecu. Nije dovoljno biti šokiran, treba konačno biti i konstruktivan. Pogledate li da npr. jedan CT ili MR stoji brojne milijune kuna, a jedna psihoterapijska tehnika maksimalno 30.000 kuna, a sve plaćamo iz vlastitih džepova, onda ne znam zapravo o čemu govorimo. Koliko ulažemo u druge struke, moramo i u mentalno zdravlje djece”, kaže Katarina Dodig-Ćurković i tvrdi da sada uprava nastoji što prije osigurati širenje kapaciteta s aktualno 150 metara četvornih na postojeći kapacitet u zgradi u Stepinčevoj ulici, a koja je još davno i bila na usluzi pedijatrijskoj populaciji. Ona je predsjednica je Hrvatskog društva za mentalno zdravlje djece i odraslih pri Hrvatskom liječničkom zboru. Osim toga, predsjednica je povjerenstva za dječju i adolescentnu psihijatriju pri Ministarstvu zdravlja. To je povjerenstvo oformljeno u srpnju 2016. i njegova je zadaća, kaže, donošenje strategije koja će onda ići na javnu raspravu. Begovac je, naglašava, napravio samo prijedlog strategije, ali u njega nije uključio vodeća stručna društva kao ni neke centre.

ČESTO SE U SVOJEM RADU susreće s djecom koja se žale da im roditelji nedovoljno pokazuju emocije, ne pokazuju im dovoljno da ih vole. I to se ne odnosi, kaže, na materijalne stvari, već na vrijeme koje odvajaju na njih, na njihove obveze i probleme.

“Na djecu utječe sve što se reflektira na roditelje: ubrzan tempo, ekonomska neizvjesnost, narušeni obiteljski odnosi… Posljedice na dušu djeteta ima i loša podrška u školi, vršnjačko nasilje i pritisci među vršnjacima. Djeca danas odrastaju u okolnostima gdje sve mora biti sada i odmah, moraju biti savršeni. Materijalno je bitno u društvu, pa tako i djeci. Često su im uzori i modeli pogrešni”, objašnjava Katarina Dodig-Ćurković. Roditeljstvo nije lako, uči se svakodnevno, s više i manje uspjeha. “Bitno je da dijete može računati na roditelja, da je uz njega, da ne osuđuje, nego je spremno za pomoć i podršku. I prije svega za rad na sebi. Jer ako očekuje promjenu na djetetu, roditelj mora biti spreman mijenjati i sebe. Problemi se ne smiju gurati pod tepih, već je potrebno naučiti i sebe i dijete da se o problemima razgovara i da za njih postoje rješenja. Kada to prelazi naše mogućnosti, normalno je potražiti savjet stručnjaka koji je ipak manje subjektivan”, objasnila je psihijatrica Katarina Dodig-Ćurković.

Pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić prati zaštitu mentalnog zdravlja djece te u svojim godišnjim izvješćima o radu, koja upućuje Hrvatskome saboru, daje osvrt o stanju i zaštiti prava i interesa djece s teškoćama mentalnog zdravlja. Tako obilazi institucije u kojima se nalaze djeca, prati medijske izvještaje, ali ima i pojedinačne prijave. Nerijetko o problemima saznaje iz prijava o vršnjačkom nasilju, nasilju u obitelji, o djeci koja iskazuju probleme u ponašanju ili o djeci u institucijama. Nerijetko joj se obraćaju i stručnjaci iz obrazovanja, socijalne skrbi i zdravstva koji upozoravaju na nedovoljnu učinkovitost sustava u rješavanju često vrlo složene životne situacije ove djece.

NA DJECU UTJEČE UBRZAN TEMPO RODITELJA, ŽALE SE DA IM RODITELJI NEDOVOLJNO POKAZUJU EMOCIJE

SA SURADNICAMA JE više puta posjetila Psihijatrijsku bolnicu Lopača koja je zasad bila jedina ustanova u koju su upućivana djeca na dugotrajno psihijatrijsko liječenje. Uočila je neodgovarajuće uvjete u kojima se djeca liječe i nekoliko mjeseci. Prostor je nehuman, derutan, nepoticajan, a posebno neodgovarajući za dugotrajni boravak djece, osim toga, slobodno vrijeme i razvojne aktivnosti za djecu nisu dovoljno organizirani, a nije osiguran ni kontinuitet obrazovanja za vrijeme boravka u bolnici. U skladu sa svojim ovlastima, pravobraniteljica je upozoravala Ministarstvo zdravlja na ove, djeci neprimjerene uvjete. “Na liječenju u toj bolnici nerijetko se nalaze i djeca koja dolaze iz domova socijalne skrbi pa smo i Ministarstvu socijalne politike i mladih upućivali upozorenja i preporuke koje su se odnosile na sporost i teškoće u rješavanju smještaja ove djece u dom nakon otpusta s liječenja te neprimjerenu socijalnu skrb o djeci za vrijeme liječenja”, kaže Ivana Milas Klarić i naglašava kako je upozorila i na uočenu nemogućnost potpunog odvajanja djece od odraslih psihijatrijskih bolesnika tijekom dana, što je jedan od nužnih uvjeta za liječenje djece sukladno Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Pravilnik o listi psihijatrijskih ustanova koje ispunjavaju uvjete za smještaj i liječenje djece odvojene od punoljetnih osoba, koji je stupio na snagu u veljači 2015., nije predvidio Psihijatrijsku bolnicu Lopača za liječenje djece, što ukazuje na svjesnost samog sustava zdravstva o neprimjerenosti ove bolnice za liječenje djece. “Nažalost, i nedavno smo dobili izvješća iz bolnice koja potvrđuju da su uvjeti u bolnici loši, da su u tijeku radovi na građevinskoj sanaciji zgrade, ali i da se djeca i dalje ondje liječe. Smatramo da je u postojećim uvjetima neprihvatljivo da se u Psihijatrijskoj bolnici Lopača liječe djeca sve dok se tamo ne osiguraju uvjeti za dugotrajno liječenje djece koji će biti u skladu s propisima i međunarodnim dokumentima. Dok se to ne ostvari, nužno je u nekoj drugoj bolnici osigurati propisane uvjete za dugotrajno liječenje djece s teškoćama mentalnog zdravlja. Na to smo upozorili i zatražili izvješće od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a Ministarstvu zdravlja smo ponovno preporučili žurno pronalaženje rješenja u interesu djece. HZZO je izvijestio kako je navedeni problem u nadležnosti Ministarstva zdravlja, a od tog ministarstva odgovor još nismo dobili”, kaže Ivana Milas Klarić.

Na razini Hrvatske, upozorava, možemo govoriti o nedovoljnim prostornim i kadrovskim kapacitetima u pružanju kontinuirane, multidisciplinarne skrbi i podrške djetetu s teškoćama mentalnog zdravlja i njegovoj obitelji. Zabrinjava i nedovoljna dostupnost liječenja djeci koja žive u manjim sredinama što dovodi do njihove nejednakosti. “Nerijetko se zbog nepostojanja specijalizirane skrbi za djecu, djeca primljena u akutnim stanjima smještavaju na psihijatrijskim odjelima s odraslim bolesnicima te se naknadno upućuju na liječenje u primjerene uvjete”, kaže Ivana Milas Klarić. Na važnost dostupnosti zdravstvenih službi za djecu, posebice u zaštiti mentalnog zdravlja, upozorio je i UN-ov Odbor za prava djeteta te preporučio da Hrvatska „ojača svoje napore u osiguravanju da sva djeca uživaju jednak pristup zdravstvenim uslugama, s posebnim naglaskom na djecu u ruralnim područjima i iz manjinskih skupina” te „da dodijeli odgovarajuća kadrovska sredstva za održavanje kvalitete zdravstvene skrbi”.

‘POSLJEDICE NA DIJETE IMA I LOŠA PODRŠKA U ŠKOLI, VRŠNJAČKO NASILJE… ČESTO SU IM UZORI POGREŠNI’

Jedan od problema na koji godinama ukazuju iz ureda pravobraniteljice je i nedostatna skrb i zaštita djece iz ustanova socijalne skrbi, dječjih domova, domova za odgoj i centara za odgoj i obrazovanje, koja iskazuju probleme u ponašanju u kombinaciji s teškoćama mentalnog zdravlja i koja su često na stacionarnom liječenju na odjelima dječje i adolescentne psihijatrije. “Zbog težine i zahtjevnosti njihova ponašanja, koje traži intenzivnu cjelodnevnu stručnu i multidisciplinarnu pomoć, te zajedničko međuresorno djelovanje više sustava, ova djeca nerijetko ne dobivaju primjerenu pomoć i zaštitu”, kaže pravobraniteljica. Ne postoje ni ujednačeni protokoli za prijem djeteta nakon što je pokušalo izvršiti samoubojstvo, dijete često nije obuhvaćeno sustavnim liječenjem ni praćenjem stanja, na što se redovito upozorava u godišnjim izvješćima. Iako je sustav zdravstva kreirao dokument Program prevencije samoubojstava kod djece i mladih 2011.-2013., pravobraniteljica kaže da nemaju saznanja o rezultatima provođenja tog Programa u 2013. godini, ni o donošenju programa za sljedeće razdoblje.

U LISTOPADU ĆE SE u Zagrebu pod sloganom “Mentalno zdravlje mladih – imperativ za budućnost” održati Kongres o mentalnom zdravlju mladih. Iniciralo ga je i organiziralo Hrvatsko društvo za zaštitu mentalnog zdravlja mladih Hrvatskog liječničkog zbora. Da bi se u budućnosti poboljšala skrb o djeci i mladima bit će potrebno uložiti mnogo truda. Prije svega u obrazovanje većeg broja stručnjaka za rad s djecom i adolescentima, potom na poboljšanje uvjeta zdravstvene skrbi, uređenje i organizaciju sustava liječenja, te na razbijanje predrasuda o odlasku psihijatru. Dječja psihijatrija zapravo je humana i preventivna struka jer se njome preveniraju poremećaji u odrasloj dobi.