Objavljeno u Nacionalu br. 675, 20. listopad 2008.

Osmero ljudi usmrćeno je u Hrvatskoj u tjednu u kojem je ubijena Ivana Hodak, a stradali su od ruke osoba koje su patile od psihičkih smetnji

Ubojstvo Ivane Hodak potpuno je zasjenilo crnu statistiku ubojstava ovog mjeseca i činjenicu da je u istom tjednu u Hrvatskoj još osmero ljudi ubijeno ili je počinilo samoubojstvo, od čega je najmanje njih troje ubijeno na najokrutniji način, a počinitelji su osobe koje su pokazivale psihičke smetnje ili problematično ponašanje, ali je sustav potpuno zakazao u reguliranju njihova ponašanja. Umjesto da se analiziraju razlozi takvih propusta i ponude rješenja kako spriječiti buduće slične slučajeve, rasprava se svela na borbu s mafijom, smijenjeni su ministri i načelnici policije, a premijer je najavio antimafijaški zakon. Ali nitko nije rekao što planiraju kako bi spriječili da još neki Andrija Jauk ne ubije neku maloljetnu djevojku zbog toga što mu ne želi biti cura. Dok država glumi da se bori s mafijom, osobe s raznim poremećajima ličnosti slobodno šeću gradom, nabavljaju oružje za koje imaju uredne dozvole i pucaju po nedužnim djevojkama. Nikoga nije briga ni za žrtve ni za te nestabilne osobe kojima je prije svega potrebna stručna i sustavna pomoć na svim razinama društva.

Da je sustav, u ovom slučaju mjerodavno Ministarstvo unutarnjih poslova, na vrijeme reagiralo i nakon prijave psihijatra kojem se danas pokojni ubojica Andrija Jauk sam prijavio zbog psihičkih smetnji, poduzelo potrebne korake kako bi tom 25-godišnjem zaštitaru oduzelo privatni pištolj, 17-godišnja Nika Deković danas bi vjerojatno bila živa. Što je radila policija, kojoj je obitelj pokojne Nike prijavila Andriju Jauka zbog prijetnji koje joj je upućivao, zahtijevajući od nje da ostavi svog dečka i postane njegova djevojka, što je ona odbijala i zbog čega je 6. listopada oko sedam sati ujutro na autobusnoj stanici na Srebrnjaku postala njegovom žrtvom? I dok zbog ubojstva Ivane Hodak ”padaju glave” u politici, nitko ne govori tko će odgovarati zbog ovog golemog propusta. Sustav koji dva tjedna od prijave psihijatra nije u stanju osobi s psihičkim smetnjama ni oduzeti pištolj, jer ga, eto, nisu zatekli na kućnoj adresi, a kamoli učiniti bilo što drugo da bi se toj osobi, koja je usput prijavljena i zbog prijetnji, psihijatrijski pomoglo, očito ne valja u samim svojim temeljima. Kad se to uzme u obzir, pravo je čudo da u Hrvatskoj nema još i više kriminala.

Hasana Čardakija, 40-godišnjaka iz Umaga, bivša je 29-godišnja supruga Ardelina Čardaki prijavila policiji zbog zlostavljanja pet mjeseci prije nego što je s malodobnom djecom od njega pobjegla iz Umaga u Pulu i pokušala započeti novi život. No samo pet dana nakon toga, 7. listopada, on ju je pronašao na novom radnom mjestu u jednom kafiću i hicima iz kalašnjikova usmrtio najprije nju, pa sebe. Što bi bilo da ju je kojim slučajem zatekao kod kuće, bi li tada, od čovjeka protiv kojega je prekršajna prijava očito stajala u nečijoj ladici, nastradala i djeca i tko bi za to odgovarao? Prije nego što je 8. listopada s dva uboda nožem u prsište i dva udarca čekićem u glavu ubio 48-godišnju Vesnu Veger, a potom i sebi zario nož u prsa, 46-godišnji učitelj Branko Štoos iz Babine Grede napisao je oproštajno pismo u kojem je izrazio žaljenje zbog svega što će počiniti. Nije poznato koje su okolnosti prethodile tom strašnom činu, no teško je vjerovati da ubojica koji piše oproštajno pismo nije na bilo koji način nekome dao naslutiti što namjerava.

Samo dan nakon toga, 68-godišnji Zagrepčanin Vuk Rajić i njegova 43-godišnja nevjenčana supruga Tristana Todd počinili su u Gorskom kotaru zajedničko samoubojstvo revolverom. Pokraj njih je nađeno i oproštajno pismo u kojem se kao razlozi njihova čina navode bolest i teško financijsko stanje. Četiri dana poslije, 13. listopada, 35-godišnji poduzetnik Vedran Matešić i njegova 22-godišnja djevojka Vesna Biljak nakon glasne svađe skočili su s trećeg kata zgrade na Cvjetnoj cesti, pri čemu je on na mjestu preminuo, dok je djevojka operirana i još je uvijek u životnoj opasnosti. Da li se njihov čin mogao spriječiti da su na vrijeme utvrđeni problemi u njihovu ponašanju?

Barem u pedeset posto navedenih slučajeva odgovor na to pitanje je pozitivan. Tada statistika ubojstava ovog listopada ne bi daleko premašivala prosječan broj ubojstava u mjesec dana. Naime, kad se zbroje ubojstva, kojih je u proteklih devet mjeseci ove godine ukupno bilo 33, i teška ubojstva, kojih je do rujna zabilježeno 11, prosječno je u Hrvatskoj u 2008. godini mjesečno ubijeno petero ljudi. Ovog listopada već je nastradalo mnogo više ljudi. Iako smo od Policijske uprave i MUP-a tražili podatak o tome koliki je među počiniteljima takvih djela broj smanjeno uračunljivih osoba, psihotičnih osoba, osoba s drugim oblicima psihičkih oboljenja ili PTSP-a, odgovor nismo dobili. Ni službene policijske statistike ne bilježe takve podatke.

Postoji samo podatak iz Psihijatrijske bolnice Vrapče da je na njihovu odjelu za forenzičnu psihijatriju stalno hospitalizirano oko 70 neubrojivih pacijenata, od kojih je njih 50-ak počinilo kazneno djelo ubojstva ili nekog drugog delikta protiv života i tijela. Prema podacima iz knjige Miroslava Gorete “Indikacije za forenzični tretman smanjeno ubrojivih i neubrojivih počinitelja kaznenih djela”, 1998. godine broj neubrojivih počinitelja kaznenog djela ubojstva, prema članku 90., bilo je 13, što je u odnosu na ukupan broj od 85 ubojstava te godine oko 15 posto. Teških ubojstava, prema članku 91., te je godine počinjeno 28, od čega su samo dva počinitelja bila neubrojiva. No, dok se ukupan broj ubojstava s godinama smanjivao, broj neubrojivih počinitelja u tom je razdoblju rastao. Tako je 2002. bilo 45 ubojstava, gotovo upola manje nego 1998., ali je neubrojivih počinitelja među njima bilo 16, tri više nego 1998. I broj neubrojivih počinitelja teških ubojstava povećao se s dva 1998. na šest 2001. godine. Ali statistički podaci o dijagnostičkim kategorijama počinitelja ubojstava razlikuju se i ovisno o tome iz kojih su izvora dobiveni. Drugim riječima, policijske, sudske, psihijatrijske, zatvorske i druge statistike mogu se znatno razlikovati.

Miroslav Goreta, voditelj Centra za forenzičnu psihijatriju i šef kliničkog odjela za forenzičnu psihijatriju Psihijatrijske bolnice Vrapče, istaknuo je da izolirano “brojenje” ubojstava ne daje stvarnu psihološku i psihijatrijsku sliku fenomena u koji se nužno trebaju uključiti i pokušaji ubojstava i nanošenje teških tjelesnih ozljeda, jer u velikom broju tih slučajeva samo o banalnim razlozima ovisi hoće li neka konfliktna situacija završiti ubojstvom ili samo lakšim posljedicama. Gledajući, međutim, podatke o ukupnom broju ubojstava u proteklih 10 godina, treba reći i da je ukupan broj ubojstava, kojih je 1998. zabilježeno 85, a 2007. godine 33, smanjen za više od 50 posto, dok je broj teških ubojstava, kojih je 1998. bilo 28, a prošle godine 23, smanjen za samo 15-ak posto. Znakovito je, također, da se u ta teška ubojstva očito ubrajaju i naručene likvidacije, poput ubojstava raznih pripadnika organiziranog kriminala. No istovremeno sve ove godine u policijskim statistikama rubrika “usmrćenje na zahtjev”, što bi odgovaralo naručenom ubojstvu, ostaje prazna. Iz policije nismo dobili službeni odgovor u koju kategoriju spada, primjerice, ubojstvo Davora Zečevića, ali neslužbeno doznajemo da je tako stoga što za takve optužbe nema materijalnih dokaza. Zbog čega je onda potreban antimafijaški zakon, nije jasno.

Pri računici o smanjenju ukupnog broja ubojstava svakako treba uzeti u obzir činjenicu da je Hrvatska do 1996. godine i službeno još bila u ratu, ali i u procesu tranzicije koji, uostalom, još nije posve dovršen. “Ne treba zaboraviti da smo mi prije 15 godina na ovom području imali rat, gdje su djeca, generacija koja je sada odrasla, svaki dan na televiziji gledala potpuno necenzurirane i neobrađene agresivne sadržaje što su ulazili u svijest mladih ljudi koji još uvijek nisu imali dovoljno razvijenu ličnost, dovoljno razvijene mehanizme obrane i suočavanja s takvim agresijama. Tako da se u tim mladim ljudima mogla stvoriti slika da je takvo agresivno ponašanje normalno, da je to zapravo prihvatljiv obrazac ponašanja. S druge strane, i agesija u tranzicijskim razdobljima može ponekad biti pojačana, posebno u situaciji kad je dostupnost oružja nevjerojatno velika”, objasnila je Petrana Brečić s Odjela za urgentnu psihijatriju u Vrapču. U najvećem broju slučajeva ubojstava vještačenih u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče oružje kojim su ona počinjena bilo je ilegalno. Treba uzeti u obzir i djelovanje alkohola. I prema podacima domaćih i prema podacima stranih istraživanja, stanja aktualne alkoholiziranosti kod počinitelja ubojstva u vrijeme počinjenja djela kreće se u rasponu od 50 do 70 posto. Riječ je o podatku kojim su obuhvaćeni i “zdravi” ubojice, osobe s poremećajima ličnosti, osobe s dijagnozom zlouporabe alkohola, ovisnici o alkoholu i drugi.

No ono čime bi se u svakom slučaju trebale pozabaviti mjerodavne institucije, ali i mediji, odnosi se upravo na prepoznavanje potencijalnog homicidnog i suicidnog ponašanja te dijagnosticiranje problema i pokušaj njegova rješavanja prije nego što bude prekasno. Jer psihijatri su složni u tome da osobe s određenim psihičkim smetnjama prije počinjenja kaznenog djela daju određene signale. Baš kao u slučaju Hasana Čardakija, kojega je bivša supruga prijavila zbog prijetnji, i u slučaju Andrije Jauka. Miroslav Goreta kaže da detaljna rekonstrukcija kronologije zločina u nemalom broju slučajeva jasno upućuje na prijeteću katastrofu koja nije na vrijeme prepoznata ili se pojedine službe nisu adekvatno uključile u njeno rješavanje. Prvenstveno je riječ o prethodnim incidentnim situacijama s visokim stupnjem rizika, koje su prošle bez ikakvih reakcija mjerodavnih policijskih, sudskih, socijalnih, medicinskih i drugih službi koje bi, svaka u svojoj domeni, prevenirale kasniji tragični događaj.

Među počiniteljima kaznenih djela protiv života i tijela kojaupućuju na psihijatrijska vještačenja, tvrdi Miroslav Goreta, višestruko su zastupljene osobe s raznim poremećajima ličnosti, bilo da je riječ o disocijalnim, paranoidnim, narcističnim, shizoidnim, graničnim i drugim poremećajima, te ovisnici o alkoholu i drogama. Mnogo su rizičniji počinitelji ubojstava i drugih krvnih delikata iz kategorije poremećaja ličnosti, jer se njihova kriminalna motivacija dominantno temelji na strukturi i dinamici njihove ličnosti na koju je terapijski mnogo teže utjecati nego na psihopatološke simptome “prave” duševne bolesti. Iz te se kategorije obično regrutiraju i serijski ubojice, od kojih su neki i vrlo inteligentni pa spretno i dugo izmiču policiji i sudovima.

“Pravodobno i korektno provođenje represivnih mjera, bilo psihijatrijskih, bilo policijsko-sudskih, sigurno može znatno utjecati na smanjenje broja ubojstava i drugih krvnih delikata. S tim u vezi važno je naglasiti potrebu permanentne kvalitetne edukacije svih stručnjaka uključenih u te akcije, kao i potrebu obvezne primjene zakonskih odredbi, od kojih su mnoge vrlo dobre, ali se godinama jednostavno ignoriraju. To možda najbolje ilustrira činjenica da je tek nedavno ‘otkriveno’ da Državno povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama već deset godina uopće ne obavlja svoje zadaće, od kojih je jedan dio tijesno povezan s temom ovog razgovora, kao i činjenica da u tih deset godina nijednom nije ispunjena službena uputnica za prisilnu hospitalizaciju. A najžalosnije je da je to iznenada otkriveno tek nakon navodno sporne prisilne hospitalizacije jedne javne osobe, kao što su i dramatične političke i druge akcije usmjerene na suzbijanje mafijaških ubojstava prije desetak dana pokrenute zbog brutalnog ubojstva druge javne osobe.“, rekao je Goreta, aludirajući pritom na prisilnu hospitalizaciju Mirjane Pukanić i na ubojstvo Ivane Hodak. Goreta ističe da se u nekim slučajevima s priličnom vjerojatnošću moglo pretpostaviti da je pravodobno reagiranje propušteno zbog straha mjerodavne osobe od potencijalne “osvete” pacijenta.

“To je iz općeljudskog aspekta sasvim razumljivo, ali ne može biti opravdanje za profesionalce čiji izbor profesije podrazumijeva i povećani rizik u obavljanju svakodnevnih radnih zadataka”, zaključio je Goreta.I Petrana Brečić s Odjela urgentne psihijatrije u Vrapču kaže da je agresivno ponašanje puno češće povezano s poremećajima ličnosti koji sami za sebe nisu bolest u užem smislu, nego je riječ o strukturi osobnosti. “Mi psihijatri, kad čujemo da netko kaže ‘ove okrutne zločine mogao je napraviti samo lud čovjek’, znamo koliko to nije točno i koliko to zapravo stigmatizira naše bolesnike i psihijatriju kao struku općenito. Naime, činjenica je da su psihijatrijski bolesnici znatno rjeđe počinitelji i teških i prekršajnih kaznenih djela nego takozvana normalna populacija. Ja shvaćam da ljudi vjerojatno, kad kažu ‘lud’, misle na ludost njihova djela, neshvatljivost onoga što čine, toliku okrutnost koja je neshvatljiva normalnom umu. Ali moram reći da većinu tih zločina počine ljudi koji imaju neku vrstu takozvane moralne ludosti. Oni nisu ludi u smislu prave i trajne duševne bolesti, najčešće imaju poremećenu strukturu ličnosti koje su moralno ‘lude’. Prije je u psihijatrijskim nomenklaturama postojala takozvana moral insanity ili moralna ludost jer se htjelo apostrofirati da se naprosto radi o ljudima koji imaju nakaradni moralni ustroj. To je struktura ličnosti, trajni oblik funkcioniranja koji je povezan s izrazitom agresivnošću i poremećajem u kontroli agresije, što nije duševna bolest sama za sebe“, objasnila je Petrana Brečić. Osim toga, motivi psihotičnih, shizofrenih i drugih bolesnika s pravom duševnom bolešću nisu utilitarni, odnosno oni ne čine zločin iz koristoljublja. Njihov je svijet sumanut, objašnjava Petrana Brečić, i njihova motivacija dolazi iz potpuno drugih razloga, uzrokovana je psihopatologijom. To je i razlog zašto su oni vještačeni, zašto duševni bolesnici u užem smislu te riječi koji počine najokrutnija djela ne idu u zatvor nego na specijalizirane forenzične psihijatrijske odjele.

A koje su to osobe, s psihijatrijskog stajališta, u određenom trenutku kadre počiniti najgora kaznena djela? Petrana Brečić objašnjava da je riječ prvenstveno o osobama koje vrlo teško kontroliraju agresiju. “Agresivnog potencijala imamo svi, jer bez agresije čovjek ne bi mogao ni preživjeti, ona čini dobar dio nagona za preživljavanjem i za osobnu afirmaciju. Međutim, kako ćemo se mi ponašati s tom agresivnošću ovisi o tome koji su nam potencijali, dakle o genetici, biologiji, a nadasve ovisi o načinu na koji smo naučili kontrolirati agresiju u svojoj obitelji. Poslije to ovisi o tome kako se ponašamo u školi i, naposljetku, kako društvo tolerira agresiju.

Ono što je danas vrlo nepovoljno i zabrinjavajuće jest da je u porastu slabije kontroliranje agresija zato što društvo tolerira agresivnost. To može biti i agresivnost u suptilnom obliku i među najciviliziranijim strukturama društva, gdje morate imati dozu agresivnosti da uspijete, da budete kompetitivni. Stremim prema svome uspjehu, uopće me ne zanima što se zbiva s drugim ljudima i štetim li ja svojim postupcima na neki način drugima. To je kompetitivnost bez pokrića, kapaciteta, empatije, gola kompetitivnost koja je gotovo uvijek vezana uz agresivno postupanje“, rekla je Petrana Brečić. No osobe koje imaju disocijalni poremećaj osobnosti imaju manji stupanj sposobnosti kontrole agresije i zbog toga manifestiraju agresivno ponašanje prema drugome, prema stvarima, stalno krše pravila društva, rade prekršaje, regule društva ih uopće ne zanimaju, vrlo impulzivno ostvaruju svoje naume, ne misleći hoće li nekomu nanijeti štetu. Nemaju sposobnost empatije za tuđu bol, afektivno su hladni, dakle, ne mogu ostvariti dublje emocionalne odnose, spram kojih iskazuju krajnji cinizam i, ono što je jako važno, nemaju osjećaj grizodušja, njima uopće nije žao zbog onog što su napravile, zbog toga i ne korigiraju svoje ponašanje.

“Takvi ljudi, kad ne mogu realizirati svoj naum, kad ne mogu ostvariti neku ljubavnu vezu, ili neki posao, u tom trenutku oni mogu doista počiniti raznorazne nevolje, posebno ako su u nekom specifičnom afektivnom stanju, recimo ako su jako umorni, ako su iscrpljeni, ako su intenzivno na to mislili pa se sami doveli u takvo stanje uzbuđenosti, frustriranosti, straha, odbačenosti, ako su usput pili alkohol ili uzimali droge, onda to sve plodno sjedne na takvu ličnost koja i inače slabo kontrolira agresiju i u toj situaciji oni su sposobni počiniti svakojaka zlodjela“, definirala je Petrana Brečić. Riječ je o osobama koje imaju uvriježeni model agresivnog ponašanja, dakle, one su vjerojatno i prije bile sumnjičave, pretjerano ljubomorne ili su pokazivale agresiju kroz verbalne prijetnje poput “ubit ću te ako me ostaviš!“, “nećeš biti ničija!“ i slično. No većina ljudi ne zna prepoznati opasnosti takvog ponašanja, a dodatan je element i to što takvi ljudi s poremećajem osobnosti mogu biti atraktivni mladim djevojkama.

“Oni znaju biti vrlo šarmantni, iako površno, znaju naučiti neke izraze, oni su nepodobni, neposlušni, sve ono što možda mlade djevojke i mlade ljude u toj fazi razvoja fascinira, dok još nisu zreli. Tako da oni mogu naći svoje žrtve“, kaže Petrana Brečić. Takav obrazac lako je prepoznati upravo u slučaju nesretne Nike Deković, koja je iz nekog razloga jedno vrijeme imala stanoviti odnos s Andrijom Jaukom. Vjerojatno ju je u jednom trenutku nečim privukao, no kad je shvatila da ga ipak ne voli i da želi biti sa svojim dečkom, on to nije mogao prihvatiti i, nakon što joj je najprije upućivao prijetnje, koje je obitelj prijavila policiji, ubio je i nju i sebe.

No svatko u određenom trenutku može u snažnoj preplavljenosti afektom, u stanju ljutnje ili srdžbe, preplavljenosti emocijama, “izgubiti razum” i ponašati se neuobičajeno za sebe, a da nema duševnu bolest. Bitne su okolnosti i situacija koja je prethodila nekom događaju. No što je to po čemu se razlikujemo i zbog čega različiti ljudi u jednakim situacijama drukčije reagiraju? Odgovor leži u našem mozgu, kaže Ivica Kostović, ravnatelj Hrvatskog instituta za istraživanje mozga.
“Ako netko prije mene uđe na parkiralište, a ja sam imao prednost, ja mogu reći: ‘Bezobrazni ste, mulac jedan, što radite’ i slično, ali u nekim slučajevima ljudi posegnu za odvijačem i izgrebu ti auto ili čak zbog parkirališnog mjesta počine ubojstvo.“ Riječ je o ljudima koji na banalnu situaciju kakva je parkiranje reagiraju abnormalnom reakcijom kakva je ubojstvo. Za takve osobe kažemo da imaju slabi triger, odnosno veliki triger i slabo kočenje amigdale, dijela mozga odgovornog za agresiju. Njemu se zamrači pred očima, a to znači da je isključio svoj korteks. Jer da je on razmislio da mu se zbog parkirališnog mjesta ne isplati ići u zatvor, vjerojatno to ne bi učinio. Međutim, njegova je reakcija išla odmah na senzorni utjecaj, po kratkom procesuiranju u amigdalu i nastao je odgovor“, objasnio je dr. Kostović. Biološka podloga ponašanja nalazi se u mozgu, kaže on, pa tako i biološka podloga agresivnog ponašanja.

Neurologija se bavi i proučavanjem raznih vrsta agresije. Obrambenu agresiju imaju i ljudi i životinje. Životinje ubijaju radi hrane, ali kad namire tu potrebu, agresija prestaje. No neki predatori ubijaju i neovisno o potrebi za hranom. U tu vrstu očito spada i čovjek. Osim impulzivno-reaktivne agresije koja je najčešća, za društvo je najopasniji, tvrdi Kostović, nadzirano-instrumentalizirani oblik agresije, agresije koja nastaje radi nekog cilja. “Što se događa kad imamo ubojstvo po narudžbi? To se prikazuje kao posao, znači čovjekov frontalni režanj je prihvatio, racionalizirao da ubojstvo nije ništa strašno nego jedan zadatak koji treba izvršiti kao posao. Dakle, u igri je bila neka skupina ljudi ili pojedinac koji su naručili ubojstvo i našli su osobu čiji frontalni režanj kontrolira amigdalu, ali kontrolira samo amigdalu u svakidašnjem životu. Kad dođe do izvršenja zadatka, onda ubojstvo postaje zadatak. Dakle, amigdala je potpuno slobodna u tom trenutku i ubija. Hitler je najbolji primjer gdje jedna ogromna skupina ljudi instumentalizira agresiju, ali je za to potrebno da u frontalnom režnju koji nas inače koči i koji je naš superego dođe do pada kočenja. Za sve to postoje transmitori, a osoba koje je sklona i koja ima serotonergični sustav transmitora može se lakše navesti na to od one koja je u biološkom rasponu, recimo tako, normalna“, analizira Kostović.

Dakle, sa znanstvenog gledišta govoreći, ubojstvo 17-godišnje Nike Deković bilo je rezultat impulzivno-reaktivne agresije osobe koja je vjerojatno imala neki oblik poremećaja ličnosti, dok je kod ubojstva Ivane Hodak riječ o nadzorno-instrumentaliziranom obliku agresije, a djelo je mogao počiniti i čovjek koji je navečer sasvim mirno došao doma i poljubio vlastitu djecu prije spavanja. Osim okolnosti koje su dovele do počinjenja obaju stravičnih djela, ogroman utjecaj na oba počinitelja imao je i odgoj. Ivica Kostović to je najbolje ilustrirao primjerom kako “od pudlice možemo dobiti rotvajlera, a od rotvajlera bebu”. “Treba znati kakav je background čovjeka, je li on bio zlostavljan u djetinjstvu, kakav je bio njegov odgoj. Tu nastaje problem. Jer ne može jedno testiranje ustanoviti profil čovjeka. Dogodi se da netko kaže: ‘On je prošao sva testiranja, radi u zaštitarskoj firmi.’ No testiranja bi trebala upućivati na dubinsku psihijatrijsku analizu. To se možda radi za neke specijalne postrojbe, ali ne i za zaštitare. Onda se iznenade – kako on? Ovisi o tome kakav triger ima njegov frontalni korteks i amigdala te kakvo je njegovo opće stanje“, rekao je Kostović.

Petrana Brečić ističe kako su osnovni problemi u današnjem društvu nedostatak empatije, stvarnog suosjećanja s drugima, i nesposobnost artikuliranja agresije. Djeca su, smatra ona, ne neki način prepuštena sama sebi jer umjesto s roditeljima komuniciraju s kompjutorima ispred kojih sjede satima. “Djeca su na neki način ili zlostavljana ili je u pitanju ona druga krajnost, kad im nisu postavljene granice. Djeci nitko ne objašnjava da, kad ona nekog povrijede, to boli jednako kao kad netko to učini njima. Pretjerano popustljivi roditelji čine jednaki propust ne postavljajući djeci granice. Ne možeš djetetu sve dopustiti, djecu treba učiti da čine dobro. Ili oni roditelji koji zanemaruju djecu, koji ne da im popuštaju nego ih uopće nije briga za njihov odgoj. To su onda ta djeca koja ne znaju gdje je granica agresije i kad treba prestati s agresivnim ponašanjem, kad je ono potpuno neprihvatljivo. S druge strane, djeca se “uče” da moraju biti agresivna, izboriti se za sebe, biti probitačna i ne brinuti se za druge, naprosto da bi preživjela“, kaže Petrana Brečić. Ona upravo ističe potrebu za sustavnim promjenama u društvu. Promjene nisu dovoljne na nivou obitelji nego je nužna promjena u sustavu vrijednosti i obrazovanju te korekcije i sprečavanja raznih oblika agresije. Društvo koje tolerira agresiju, u kojem smo, dapače, svakodnevno bombardirani raznim oblicima agresije, a pritom se ne čini ništa sustavno da agresija bude spriječena, ne može ni očekivati ništa bolje.

Amigdala

Ključ odgovora na pitanje o ljudskoj agresivnosti leži u subkortikalnoj velikoj jezgri koja se zove amigdala i nalazi se u vrhu temporalnog, odnosno sljepoočnog režnja, te inhibiciji, odnosno kočenju ili zadržavanju te jezgre iz frontalnog režnja, posebno onog dijela koji se nalazi iznad očne šupljine. U taj su sistem uključeni i razni transmiteri, posebno je važna uloga seretonergičnog sustava.