Objavljeno u Nacionalu br. 682, 2008-12-08

Transplantacija organa dramatična je operacija o čijoj brzini, koordiniranosti i stručnosti ovise životi pacijenata, povezujući tragedije obitelji donora i novu nadu za ozdravljenje smrtno oboljelih

‘Tata, tata, mama je pala na pod i povraća”, dotrčala je 11-godišnja Gordana 23. veljače ove godine u seocetu Zelina Breška do svog oca Gorana Krsnika, koji se upravo s prijateljem spremao u šumu. Istog trena ostavio je stvari i pojurio u kuću, da bi svoju suprugu Sanjicu u polusvjesnom stanju zatekao na podu pokraj kauča. Neposredno prije toga bila mu se požalila da joj je hladno i legla je malo se odmoriti. S prijateljem ju je stavio u automobil i odvezao u Hitnu u Kliničku bolnicu Dubrava. Ondje je ležala pet dana u komi. “Rekli su mi da joj je pukla žilica u glavi, da se ne može odmah operirati, ali da joj je stanje stabilno“, započeo je priču o svojoj i agoniji svoje troje djece Goran Krsnik. “No nakon dan, dva, puknula je još jedna žilica. Oštećeno je bilo 90 posto mozga i nije joj bilo spasa. Doktorica mi je rekla da bi organi moje supruge, koju su održavali još samo aparati, mogli spasiti nekoliko drugih života. Otišao sam malo na zrak razmisliti, popričao s prijateljima. Kad sam konačno, koliko god mi bilo teško, donio odluku, smatrao sam da bih ipak trebalo pitati obitelj moje supruge. Oni nisu baš bili za to, no kad smo im objasnili da Sanjici više nema spasa, ali zato ona može pomoći nečijoj majci ili djetetu, ipak su se složili. Djeci još nisam rekao, ali mislim da najstarija 14-godišnja kći Mihaela sluti.”

Pretužna priča o nepovratno izgubljenom životu 37-godišnje Sanjice Krsnik, majke 14-godišnje Mihaele, 11-godišnje Gordane i 9-godišnjeg Roberta i supruge 38-godišnjeg Gorana Krsnika, samo je jedna od tragedija koje se svakodnevno događaju u Hrvatskoj i u svijetu. No u trenucima kad nastupi moždana smrt, cijele ekipe liječnika i medicinskog osoblja bore se iz minute u minutu da tragediju jednog ugaslog života pokušaju umanjiti spašavanjem neke druge smrtno bolesne osobe kojoj je presađivanje organa jedina nada. Svaka sekunda je dragocjena, a za transplantacijsku ekipu tada počinje dramatično otkucavanje. Jedna od dviju hrvatskih bolnica u kojima se obavlja transplantacija srca je Klinička bolnica Dubrava. Koji sve koraci prethode samoj transplantaciji, objasnila je koordinatorica za eksplantaciju, primarijus Ljiljana Lovrić, anesteziolog intenzivist.

“Čim se kod pacijenta na intenzivoj njezi pojavi sumnja u moždanu smrt, kreće cijeli niz pretraga kojima je potrebno potkrijepiti dijagnozu. Moždane stanice najvulnerabilnije su u tijelu i nemoguće ih je regenerirati. Jednom kad nastupi oštećenje, ono je nepovratno. U mozgu se nalazi i centar za disanje i centar za tjelesnu temperaturu.  Pacijenti kojima je nepovratno oštećen mozak ne mogu samostalno disati nego moraju biti priključeni na respirator. Jedan od prvih pokazatelja moždane smrti je pad sistemskog tlaka i pad tjelesne temperature. Pacijent se tada umjetnim putem zagrijava kako ne bi došlo do zatajenja zdravih organa te dobiva lijekove koji povisuju krvni tlak. U protivnom može doći do srčanog zastoja.

Utvrđivanje smrti mozga je precizno dokumentirani postupak koji provode isključivo iskusni liječnici. Dva liječnika, intenzivisti, provode niz kliničkih testova te ih ponavljaju nakon tri sata kako bi se isključila mogućnost pogreške. Nakon toga, obavezno je jednom od pretraga, poput angiografije, EEG-a, scintigrafije mozga – ispitivanja moždanih funkcija putem radioaktivnih izotopa, ili transkranijskim doplerom potvrditi moždanu smrt. Tim se pretragama ispituje niz refleksa moždanog debla. Na kraju, tri liječnika potpisuju zapisnik o utvrđivanju moždane smrti u kojem su dužni opisati cijelu proceduru i vrijeme smrti pacijenta. Taj je postupak propisan i Zakonom o moždanoj smrti”, objasnila je primarijus Ljiljana Lovrić. Moždanu smrt, istaknula je, treba jasno razlikovati od stanja kome, u kojem pacijent može vegetirati i godinama i u kojem samostalno diše, ali je bez svijesti i hrani se putem sonde. Jer nakon nastupanja moždane smrti umjetni život pacijenta se, uz sve aparate i lijekove, može održavati maksimalno 48 sati, a nakon toga srce unatoč svim aparatima prestaje kucati i organi se više ne mogu spasiti.

TRANSPLANTACIJSKI TIM S REBRA: profesor Bojan Biočina, predstojnik Klinike za kardijalnu kirurgiju KBC Zagreb (u sredini) sa svojim timom“Zbog toga, nakon utvrđivanja moždane smrti”, kaže primarijus Ljiljana Lovrić, “za nas počinje prvi stupanj hitnosti. Moj je zadatak razgovarati s obitelji i objasniti im situaciju. Ako pristanu na doniranje organa, a zahvaljujući i edukaciji kroz medije, broj odbijanja sveden je na samo 20 posto, organi davatelja se moraju dodatno provjeriti i obraditi kako se ne bi dogodilo da se transplantiranim organom prenesu neke bolesti. Ja sam odgovorna za vitalnost tih organa. U međuvremenu se ispunjavaju formulari s detaljnim medicinskim podacima i šalju u Eurotransplant koji tada, prema stupnju hitnosti, podudarnosti krvne grupe i ostalih parametara, određuje najprikladnijeg primatelja. Tada je potrebno organizirati eksplantaciju organa i, ako je primatelj također naš pacijent, obavijestiti ga i dopremiti u bolnicu. Kad se krene, nema spavanja, sve se mora odraditi u jednom danu.”

U svako doba dana i noći u pripravnosti moraju biti kardiokirurzi, ali i anesteziolozi i svi drugi članovi tima. Doktor Igor Rudež, uz profesora Željka Sutlića i doktore Davora Barića i Danijela Unića, jedan od četvorice kardiokirurga iz KB Dubrava, sjeća se da je s kolegama prije tri godine bio na svadbi jednog od liječnika u hotelu Westin. “Petnaest minuta prije ponoći zazvonio je mobitel i nas šestorica morali smo ići na transplantaciju. Mladoženju smo taj put poštedjeli.”Kad je riječ o transplantaciji srca, potreban je nevjerojatan stupanj organiziranosti i koordinacije jer je maksimalno vrijeme koje smije proći od trenutka eksplantacije do trenutka ugradnje srca u primatelja, takozvano vrijeme ishemije, maksimalno četiri sata. Tada se organiziraju dvije ekipe, jedna za eksplantaciju, druga za transplantaciju. Ako se davatelj nalazi u nekom drugom gradu ili izvan zemlje, potrebno je, u suradnji s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, organizirati hitan prijevoz liječnika do bolnice u kojoj se vrši eksplantacija. Organi se, posebno kad je riječ o srcu i jetri, nikada ne šalju nego liječnička ekipa bolnice u kojoj se nalazi primatelj mora osobno doći i eksplantirati organ koji ugrađuje.

“Ne možete tražiti od nekoga da vam izvadi i pošalje nečije srce”, objasnio je doktor Igor Rudež. Ako su svi organi davatelja zdravi, na eksplantaciju često dolazi nekoliko ekipa iz različitih bolnica iz nekoliko zemalja članica Eurotransplanta. Primjerice, srce ide u Hrvatsku, bubrezi i jetra u Austriju, gušterača u Njemačku, pluća u Nizozemsku, i svaka zemlja mora poslati svoju eksplantacijsku ekipu. Budući da u Hrvatskoj ima jako malo kardiokirurga i kirurga općenito, ne postoje oni koji rade samo eksplantacije i oni koji rade samo transplantacije, nego se ekipe mijenjaju pa jedanput jedni rade eksplantaciju, a drugi transplantaciju, a sljedeći je put obrnuto, odnosno kako se među sobom dogovore. Pritom moraju svladati strah od letenja po svim vremenskim uvjetima i nakon toga doći u dvoranu i mirno uzeti skalpel u ruke kao da nisu letjeti po najvećoj buri i nevremenu, a nakon toga i dalje ostati pribrani, spakirati se u najkraćem mogućem roku i s eksplantiranim organom ponovo sjesti u avion, helikopter ili kombi i na vrijeme ga dostaviti drugoj ekipi koja vrši transplantaciju.

Tek kad avion s eksplantiranim organom sleti u zračnu luku, objasnio je profesor Bojan Biočina, predstojnik Klinike za kardijalnu kirurgiju KBC-a Zagreb, ekipa za transplantaciju počinje operaciju na primatelju. Međutim, kaže, u svijetu su kirurzi katkad prisiljeni početi operaciju još dok je avion u zraku, jer je udaljenost između bolnica predaleka. U Italiji se jednom prilikom dogodilo da je kompletna eksplantacijska ekipa sa srcem za primatelja poginula u avionskoj nesreći, nakon čega je preminuo i primatelj koji nije dočekao novo srce. Veliki presing zbog ograničena vremenskog roka, odgovornost prema pacijentima i velika neizvjesnost zbog mogućih nepredvidljivih okolnosti veliko su opterećenje za liječnike. Činjenica da smrt ne bira žrtve i da donori mogu biti i djeca od 17 godina, kao što je bio slučaj s nedavno preminulim Lukom Ritzom, otežavajuća je psihološka okolnost. Igoru Rudežu nikad se nije dogodilo da nije bio u stanju operirati, jer to, kaže, jednostavno nije opcija. “Sve to itekako ostavlja traga na nama. Koliko god netko sa strane može DOCENT VEDRAN ĆORIĆ, kardiokirug s Rebra, osobno je sudjelovao u velikom broju eksplantacija i transplantacija srca na KBC Zagrebmisliti da smo mi kirurzi strojevi koji ništa ne osjećaju, u svoje ime mogu reći da to nije tako. Za svakog pacijenta uložite cijelog sebe, a rezultat je da se to odražava i na naše zdravlje. Svaka smrt i meni osobno oduzme dio života. Zato se liječnicima i ne preporučuje zbližavanje s pacijentima. Jer, naprimjer, provedete 10 sati na operaciji, a pacijent umre sljedeći dan. Vi ste taj koji se mora suočiti s obitelji i nakon toga staviti to u ladicu i pristupiti drugom bolesniku kao da se ništa nije dogodilo.”

Uspješno izvršena operacija i dobar postoperativni oporavak pacijenta najveća su nagrada i zadovoljstvo za sav uloženi liječnički trud. Posebno kad je riječ o transplantiranim pacijentima o kojima se u svakoj bolnici gdje se vrše transplantacije vodi posebna skrb. Oni su, na neki način, miljenici cijelog odjela. Miroslavu Dominkoviću, 63-godišnjem umirovljenom ekonomistu iz Zagreba, prije mjesec dana transplantirano je srce. Zbog svojih godina i lošeg zdravstvenog stanja bio je među takozvanim graničnim primateljima. Srce je za njega uistinu došlo u zadnji tren jer je praktički bio na samrti. Prebačen je u bolnicu nedavno kad je dobivena ponuda za donaciju srca iz Austrije, no došla je prekasno da bi se na vrijeme mogla organizirati eksplantacija. Nakon toga je pacijentu ugrađena intraaortalna balon pumpa (IABP) kao poticaj srcu da se oporavi do operacije. No 10-ak dana prije nego što je stiglo srce za njega, Miroslav Dominković nije mogao ni govoriti, ležao je nepomičan.

“Mislio sam da sam gotov iako sam imao snažnu želju za životom“, rekao je. “Bio sam u stanju podsvijesti, samo bi mi na momente bljesnulo gdje sam pa bih se opet izgubio. Sada se osjećam izvrsno, ništa me ne boli, počeo sam normalno jesti i polako ponovo stajem na svoje noge. Veselim se što sam dobio novu priliku za život i želim ga posvetiti svojoj djeci i unucima.” Kardiolog Davor Miličić, predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila i voditelj transplantacijskog programa za srce na KBC-u Zagreb, sa svojim pacijentima, koje prati u predoperativnom i postoperativnom tijeku oporavka, proživio je mnogo puta sreću zbog njihove šanse za novi život. No trenutak u kojem bolesniku mora reći da je jedini spas za njegovo srce transplantacija, nikad nije jednostavan. “To je vrlo teška zadaća”, istaknuo je Davor Miličić, “zbog toga što pacijentu priopćavate vijest da je smrtno bolestan i da je njegovo očekivano preživljavanje u idućih godinu dana 50 posto ili manje. Međutim, u kardiologiji postoji nastavak te tužne i neugodne rečenice, a to je da iza tog zida do kojeg su došli, da u tom mraku u kojem se nalaze postoji nekakvo svjetlo i postoji izlaz, nada, a to je upravo transplantacija srca.

Nema divnijeg zahvata u medicini od transplantacije srca jer preko noći katkad od smrtno bolesnog, nepokretnog, zapuhanog, otečenog pacijenta učinite osobu koja se doima zdravom i koja može početi uglavnom normalno živjeti, naravno uz doživotnu terapiju protiv odbacivanja srčanog transplantata i sprečavanja raznih infekcija. Psihološki je to vrlo teško, svakodnevno se susretati s bolesnicima koji su teško, smrtno bolesni. Teško je s njima prolaziti i trenutke kada je vrijeme za transplantaciju jer tada ih morate nazvati i obavijestiti da postoji mogućnost transplantacije. Oni i njihova obitelj su naravno u tom trenutku uvijek u velikom stresu, jer koliko god se nadali toj vijesti, ona uvijek dolazi iznenada.”

Svojevrsni šok svaki put proživljavaju i liječnici. Docent Vedran Ćorić, kardiokirurg iz KBC-a Zagreb koji je osobno sudjelovao u većini transplantacija srca na Rebru, kaže da prekinute noći, vikende i ručkove uopće ne broji, ali pamti mnoge prekinute godišnje odmore. Kod transplantacija srca, kaže, važna je strahovito dobro organizirana ekipa i timski rad medicinskih djelatnika, ali i svih ostalih sudionika u cijelom tom postupku. “Morate znati točno koliko vam je minuta potrebno do aerodroma i koliko brzo avion leti. Ako idete na eksplantaciju u Rijeku, morate znati da vam je brže doći onamo autocestom uz policijsku pratnju, nego ići do aerodroma pa do bolnice pa opet nazad.

Danas to organiziraju koordinatori, ali u počecima smo to sve radili sami i učili na vlastitoj koži. Na privatnoj osnovi bismo tražili Vladin helikopter ili avion. Jednom smo čak tako vremenski isplanirali operaciju da sa srcem iz Splita stignemo na redovnu liniju Croatia airlinesa za Zagreb”, ispričao je Vedran Ćorić. Broj transplantacija srca na Rebru ove je godine već dosegao rekordnu brojku 15, što je jednako ukupnom broju transplantiranih srca na Rebru i u Dubravi u cijeloj 2007. godini. Osim nedavne prve ugradnje mehaničkog srca, u 2008. Rebro slavi i 20 godina od prve transplantacije srca koja je ondje izvršena 1988. U timu pokojnog profesora Josipa Sokolića bili su pokojni kardiokirurg Stjepan Pustišek, profesor Ivan Jelić, kardijalni kirurzi Ranko Ugljen, Dalibor Letica i Majed Mafalani, anesteziolozi profesor Ivo Janjić, profesor Ino Husedžinović i doktorica Mladena Matuško. Poslije su se timu pridružili profesor Darko Anić i profesor Željko Sutlić koji je u vrijeme prvih transplantacija bio na stručnoj dospecijalizaciji u Hannoveru. Sadašnji predstojnik Klinike za kardijalnu kirurgiju profesor Bojan Biočina bio je najmlađi član ekipe. “Sjećam se jako dobro, toga popodneva se nešto počelo šuškati po hodnicima, nitko nije išao kući. U to vrijeme to je bila apsolutna senzacija, jer mi ne samo da smo bili prvi u bivšoj Jugoslaviji, nego odavde do Tokija nitko u to vrijeme nije još radio takve operacije.”

Nekoliko godina nakon prve transplantacije na Rebru 1995., profesor Željko Sutlić pokrenuo je program transplantacije srca i u KB-u Dubrava, koja je sa sedam transplantacija u ovoj godini obavila gotovo 50 posto transplantacija srca u Hrvatskoj, a uspješno se primjenjuju i najnovije metode u kardiokirurgiji, poput ugradnje umjetne srčane pumpe.
“Transplantacija srca je danas u KB-u Dubrava postala gotovo rutinska operacija”, kaže profesor Željko Sutlić, “ali s jasnom odrednicom da istu proceduru obavljaju kirurzi koji su školovani u transplantacijskim svjetskim  centrima popur Hannovera, Hamburga i Bostona, te koji samostalno obavljaju i postoperativno liječenje odnosno imunosupresiju bolesnika do odlaska kući na  ambulantno liječenje. Hrvatska će ove godine doseći gotovo španjolski prosjek broja transplantiranih srca, šest do sedam na milijun stanovnika, što je najviše rezultat uključivanja Hrvatske u Eurotransplant. Smatram da je potrebno posebno stimulirati transplantacijsku aktivnost između ostalog i većim koeficijentom plaće za članove transplantacijskih timova.”

I broj transplantacija bubrega, gušterače i jetre iz godine u godinu sve više raste. Prvi bubreg u Hrvatskoj je presađen 1971. u Kliničkom bolničkom centru Rijeka. U KB-u Merkur u Zagrebu prva transplantacija bubrega izvršena je 1998., a s više od 350 transplantacija bubrega, jetre i gušterače danas je to vodeći transplantacijski centar u Hrvatskoj. Manji broj transplantacija bubrega i jetre radi se i na KBC-u Zagreb, a nedavno se s tim programom krenulo i u KB-u Osijek.
Transplantacijski tim KB-a Merkur, u kojem je više od 40 članova, vodi Branislav Kocman, voditelj odjela za abdominalnu kirurgiju i transplantaciju organa, a uz njega su još dva vrsna kirurga, Stipislav Jadrijević i Andrija Škopljanac. Branislav Kocman kaže da su transplantacije znali raditi u vrlo teškim uvjetima.

“Znalo se dogoditi da odjedanput imamo dva, tri donora. Onda jedna ekipa kruži od Varaždina do Rijeke, i eksplantira organe, a druga vrši transplantacije. Letjeli smo i po najvećoj buri, a jednom je iz helikoptera koji nas je prevozio curio kerozin. Ali mi kirurzi smo posebna stvorenja, svoje sorte luđaci, fanatici posla. Moramo nastojati ne previše razmišljati o emotivnoj strani toga što radimo, pogotovo ako je riječ o mladom životu. Nastojimo se iskopčati s te strane i napraviti posao koji imamo. Jer previše toga što je strašno i teško.”, rekao je Branislav Kocman. On ističe važnost članstva u Eurotransplantu, neprofitnoj europskoj organizaciji za razmjenu organa kojoj smo pristupili u srpnju prošle godine, što je donijelo puno bolju organizaciju transplantacija na državnoj razini. Zahvaljujući Eurotransplantu, kandidat za transplantaciju jetre, kaže doktor Kocman, danas čeka samo nekoliko dana.
Prošle je godine u KB-u Merkur obavljeno i prvo presađivanje tankog crijeva. Iako je sama operacija uspjela, pacijent je mjesec dana nakon zahvata preminuo zbog infekcije. Prije nepunih mjesec dana izvršena je druga transplantacija tankog crijeva na 19-godišnjem pacijentu. Stipislav Jadrijević, koji je sudjelovao u operaciji i prati oporavak pacijenta, kaže da je operacija tankog crijeva među najtežim transplantacijama koje se rijetko izvode i u svijetu, a u Europi je za tu vrstu transplantacije specijalizirano tek nekoliko klinika.

Vlasta Šilipetar, majka 19-godišnjeg pacijenta Vilija Šilipetra, zbog sveopće eskalacije nasilja, posebno među maloljetnicima, željela je progovoriti o slučaju svoga sina koji je prije pet mjeseci uboden nožem u trbuh, pri čemu je ostao sa samo 24 centimetra tankog crijeva, što je bilo smrtonosno. Odonda je bio na parenteralnoj prehrani, odnosno infuziji. “Moje dijete je 21. lipnja odradilo svojih osam sati na poslu, s dečkima je odigrao utakmicu u kojoj je zabio tri gola i potom se susreo s prijateljima s kojima se dogovaralo za izlazak. Među tu djecu došao je zlotvor od 56 godina, Dane Krtinić, u društvu svog 20-godišnjeg sina Marinka, i pijan, s pištoljem u ruci, prijetio toj grupi dječaka tražeći krivca za njegov razbijeni retrovizor koji je netko oštetio 12 dana ranije, i to u noći kad se slavila pobjeda Hrvatske nad Njemačkom. Taj pijani tip je očito želio provocirati, a moj sin, ne znajući s kakvim luđacima ima posla, pokušao je riječima smiriti dotičnoga gospodina. Nato je 20-godišnji sin tog pijanca izvukao nož iz džepa i zabio ga u mog Vilija. Njegove posljednje riječi, prije nego što je prokrvario i izgubio svijest bile su: ‘Gle, budala me ubola.’ Zahvaljujem svim liječnicima, uključujući pulsku intenzivnu koja nam je otvorila vrata dolaska u KB Merkur gdje se nalazimo od srpnja, gdje su moje dijete gledali i pratili i čuvali i učinili sve da mu spase život. Kad sam dobila informaciju od doktora Kocmana i doktora Jadrijevića da oni tehnički mogu i spremni su izvesti tu iznimno složenu operaciju, ja sam vidjela svjetlost.

Rekli su mi da mu je transplantacija jedini spas i da će učiniti sve da se ‘kupi’ vrijeme do pronalaska donora. Bez toga, moj bi sin imao jako težak život na prehrani putem infuzije. Iako mi je bio otvoren put da se operacija napravi u Bologni, ja sam od prvog trenutka vjerovala doktoru Kocmanu i doktoru Jadrijeviću. Upozorili su me na opasnost od infekcije, ali ni bilo gdje drugdje u svijetu nitko mi ne bi mogao garantirati potpuni uspjeh. Ovdje sam se osjećala mnogo sigurnije jer sam vidjela oči i obraz svih tih liječnika koje nazivam svojim anđelima. Intuicija mi je rekla da će biti sve u redu, da netko prvi mora biti uspješan i da će to biti moj Vili. No znate što, majka sam, teške smo momente prošli. Zapitaš se gdje živiš da se ovakve stvari događaju i da mladić koji je zamalo ubio tvog sina danas čeka suđenje na slobodi. Ja sam svoju djecu pacifistički odgajala i želim poslati poruku svijetu da se ovakve stvari ne bi smjele događati.”
Iako je i prije imala pozitivan stav o važnosti donacije organa, Vlasta Šilipetar nije previše o tome razmišljala. No danas kaže da čim se njezin sin dovoljno oporavi da se mogu vratiti kući u Pulu, otići će k svom liječniku opće prakse i izvaditi donorsku karticu. Svoj stav već je podijelila s obitelji i oni je u tome podržavaju. Ako jednog dana ja mogu nekome spasiti život, rekla je, vrlo bih rado to učinila.

“Svaki dan mislim na to biće kojeg više nema i zahvaljujem na plemenitosti neznanoj obitelji čije je dijete nastradalo, što su imali snage darovati njegove organe. Svaki dan palim svjećice za to dijete. I moj Vili je rekao da želi jednog dana upoznati tu obitelj i otići položiti cvijeće na grob tog bića, svog anđela.” S više od 14 darivatelja organa na milijun stanovnika, Hrvatska je u samom vrhu europskog prosjeka, no to je još uvijek daleko od potreba za organima. Godišnje umire 30 posto potencijalnih primatelja s lista čekanja. Kako bi njihov stav o darivanju organa bio jasan nakon njihove smrti, građani bi to trebali dati do znanja svojim najbližima, a oni koji to žele mogu ispuniti i donorsku karticu kod svog liječnika. Hrvatska, kao i Austrija, Španjolska, Poljska, Finska, Francuska i mnoge druge zemlje, kad je o darivanju organa riječ, primjenjuje zakon takozvanog pretpostavljenog pristanka.

Mehaničko srceTo znači da svi građani Hrvatske mogu postati mogući darivatelji ako se za života tome nisu izričito protivili. Zbog toga je ustanovljen i registar nedarivatelja, odnosno osobe koje se izričito protive darivanju organa u slučaju svoje smrti, mogu kod svog liječnika ispuniti Izjavu o nedarivanju. Isto tako, mogu tu izjavu i opozvati ako se predomisle. No bez obzira na zakon, a vodeći se liječničkim kodeksom, u Hrvatskoj se darivanje organa ne provodi bez pristanka obitelji stradale osobe. Primarijus Ljiljana Lovrić, koordinatorica za transplantacije KB-a Dubrava, smatra da bez pristanka obitelji darivanje organa ne bi bilo etično. “Mi u jedinici intenzivnog liječenja u prilici smo vidjeti obje strane. Obitelj koja strepi nad svojim sinom, majkom ili suprugom kojima je jedini spas transplantacija, kao i one koji su upravo izgubili svoje najdraže, a njihovim organima mogu spasiti više života. Ne postoji ništa humanije od donacije organa jer nikad ne znamo što će nas u životu zadesiti.”

Iako je sve manji broj onih koji odbijaju donaciju organa člana svoje obitelji, nekome tko ostane bez najmilije osobe teško je u kratkom vremenu pravilno prosuđivati. Jedna od najčešćih bojazni onih koji odbijaju, kaže primarijus Ljiljana Lovrić, jest to da će tijelo pokojnika biti unakaženo. No te su bojazni neutemeljene jer se tijelu darivatelja pristupa s posebnim pijetetom i poštovanjem. Isto tako, većina ljudi ne zna da u slučajevima smrti prouzročenih prometnom nesrećom, tijelo pokojnika po zakonu svakako mora ići na odbukciju.
“Ja im pokušam objasniti”, kaže Ljiljana Lovrić, “i zaista je sve više darivatelja jer je i percepcija javnosti promijenjena. No neki ljudi svejedno nemaju razumijevanja. Jedna obitelj ispričala mi je da ih u selu osuđuju zbog toga jer su odlučili darovati organe svog sina. Jedan otac koji je odbio darivanje organa svog preminulog sina nije vjerovao da mi svejedno njegovu djetetu nećemo uzeti organe. Skoro me fizički napao, trčao je na patologiju kad smo vozili tijelo pokojnika, zvao ravnatelja i prijetio. Ne možete predvidjeti kako će sve ljudi reagirati u stresu. To su teške situacije, posebno ako je riječ o nečijem djetetu. I ja sam majka troje već velike djece, i iako u intenzivnoj radim već više od 25 godina, često se poistovjetim s tom tragičnom situacijom. Svaki put to je stres i za nas koji se smatramo profesionalcima i koji smo educirani za to.”

Koordinatorica za transplantaciju srca u KB-u Dubrava Milka Grubišić, koja je zadužena za kompletan organizacijski dio posla, u transplantacijskoj ekipi počela je raditi još prije 20 godina na Rebru. Kao danas sjeća se jedne od prvih pacijentica, tada 31-godišnje Ivke Peraić, koja s transplantiranim srcem živi već dva desetljeća, od 12. listopada 1988., a koja je nedavno zbog obiteljske tragedije preživjela i moždani udar.  “Ta je žena, inače majka dvoje djece, izgledala kao živi kostur. Ne možete to uopće zamisliti. Kad je pronađeno srce za nju, nosila sam joj formular za pristanak na operaciju i plakala.  Svaku tu operaciju ja proživljavam kao da je riječ o nekom meni bližnjem. Jer vi gotovo svakodnevno komunicirate s tim ljudima, oni dolaze na kontrole, pratite njihovo stanje i nemoguće je ostati hladan. Pogotovo zato što nikad ne znate ishod operacije. Ja spavam s mobitelom i ustajem s mobitelom jer nikad ne znam kad će me zvati da imamo donora”, kaže Milka Grubišić.

Danas u Hrvatskoj gotovo 400 ljudi čeka na transplantaciju bubrega, jetra je hitno potrebna za 50-ak bolesnika, na gušteraču čeka pet osoba, a na srce njih desetak. U posljednje tri godine povećao se broj transplantacija bubrega sa živih donora, najčešće članova obitelji. No prema podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, 18 posto pacijenata na listi za srce, 4 posto na listi za bubrege, 21 posto na listi za jetru i oko 6 posto na listi za gušteraču nikad ne dočeka operaciju.

3,4 MIL. KUNA ZA ZDRAVLJE 

U muzeju Mimara prošli je tjedan održana svečanost u povodu uspješno provedene humanitarne akcije ‘Darujmo život’ u kojoj je prikupljeno 3,4 milijuna kuna za čak tri mehanička srca za KBC Zagreb. Inicijator akcije bila je doktorica Jasna Stoić-Brezak, transplantacijska koordinatorica s Rebra koja će biti i jedna od suosnivača Zaklade ‘Darujmo život’ za očuvanje života i dostojanstva čovjeka. Akcija traje i dalje, a svi koji žele pomoći mogu nazivati telefone 060 888 900 (3, 66 kn iz fiksne i 4, 47 kn iz mobilne mreže) ili 060 9012 (6,10 kn), odnosno uplatiti novčane donacije  na račun broj 2500009-3110060853 kod Hypo-Alpe-Adria banke.

PLEMENITOST BEZ PREMCA

Sanjica Krsnik, majka troje djece, 14-godišnje Mihaele, 11-godišnje Gordane i devetogodišnjeg Roberta, početkom godine pretrpjela je moždani udar u kojem joj je oštećeno 90 posto mozga. Kad su mu liječnici rekli da njegovu suprugu ne mogu spasiti, ali da bi ona svojim organima mogla spasiti nekoliko ljudskih života, 38-godišnji Goran Krsnik smogao je snage i odlučio donirati suprugine organe. Plemenitost obitelji Krsnik još je dirljivija zbog činjenice da žive kao podstanari u poludovršenoj kući u selu Zelina Breška blizu Zagreba i kad se zna da je Goran Krsnik, inače hrvatski branitelj, nekoliko mjeseci prije suprugine smrti zbog likvidacije tvrtke u kojoj je radio ostao bez posla. Tešku kalvariju prošao je i sam kao dijete, kada ga je majka Ivančica, koja ga nije mogla uzdržavati, s 18 mjeseci dala u udomiteljsku obitelj. San Gorana Krsnika je pružiti svojoj djeci sigurno djetinjstvo i vlastiti dom, kako ne bi morali strepiti hoće li ih netko izbaciti.