Objavljeno u Nacionalu br. 480, 2005-01-25

Dok su velikani naive umrli ili više ne slikaju, na pozornicu su se popele žene koje su u tou pomalo prezrenu umjetnost unijele ženski senzibilitet i ugođaj prožet nježnošću i romantikom, iako još ne postižu vrtoglave cijene

“Hrvatska naiva završen je povijesni fenomen jer nema mlađih autora, a u hlebinskom bazenu postoje stotine slikara od kojih možda samo desetak ima izražen individualni stil. Usto, većina je kapitalnih djela hrvatske naive u inozemstvu. Primjerice, Generalićeva “Đeletovačka buna” nalazi se u Njemačkoj, a 120 najvrednijih djela doajena Matije Skurjenija u vlasništvu je poznatog njemačkog muzeja naive Zander pokraj Stuttgardta, u kojem je 500 najvažnijih svjetskih djela. Muzej je osnovala galeristica Charlotte Zander, koja je 1963. u Kolnu kupila sve slike sa Skurjenijeve izložbe. Puno vrijednih djela nalazi se i kod njemačkog arhitekta i kolekcionara Fritza Novotnyja i austrijskog tvorničara Petera Infelda.”

Tako govori Vladimir Crnković, direktor Muzeja hrvatske naivne umjetnosti na zagrebačkom Gornjem gradu, odgovarajući na pitanje o stanju u hrvatskoj naivi početkom 21. stoljeća. Željeli smo istražiti koliko je taj autohtoni hrvatski likovni fenomen, poznat i kao “umjetnost srca”, nekad vrlo popularan i isplativ, živ i aktualan u Hrvatskoj i svijetu. Također nas je zanimalo jesu li cijene ulja na staklu hrvatskih naivaca i dalje vrtoglave kao što su bile posljednja tri desetljeća kad su vrhunska djela Ivana Generalića dostizala cijenu od 100 tisuća DEM, a djela Ivana Rabuzina se procjenjivala po broju “punata”, mjerne jedinice vrijedne tisuću njemačkih maraka. Također, zanimalo nas je postoji li interes među mlađim slikarima za naivu, često definiranu kao politički i umjetnički sumnjivu pojavu, te koliko je politika pomogla, odnosno odmogla u njezinoj promociji.

Ta su pitanja posebno zanimljiva zato što je u muzej prošlog tjedna nakon 37 godina izbivanja iz Hrvatske dopremljena slika Krste Hegedušića “Rekvizicija”. Riječ je o temperi i ulju na staklu iz 1933., otkupljenoj od hrvatske obitelji iz Caracasa u Venezueli. To je ključna slika, kaže Crnković, zapravo protoikona hlebinske škole, jer je prva slika na staklu Ivana Generalića nastala 1935., znači dvije godine poslije. Kako je sam Hegedušić napisao na pozadini slike, prvi plan napravio je 1933. prema svojoj znamenitoj slici istoga naziva iz 1929., koja se nalazi u Galeriji moderne umjetnosti u Rijeci, a završio ju je 1959., znači “jedna čitava mladost prošla je unutar tog vremena”.

No kako muzej “stanuje” u vrlo skučenu prostoru na Gornjem gradu, na samo 350 četvornih metara, od čega 200 kvadrata otpada na izložbene dvorane, pitanje je hoće li ta slika biti izvješena ili će završiti u depou. Jer iako je i ministar kulture Božo Biškupić prije dva tjedna nagovijestio da se muzej seli u dvostruko veću Galeriju Gradec, još nitko nije kontaktirao muzej naive pa se ne zna je li to bila politička floskula ili će ideja doživjeti svoju realizaciju.

“Ova zgrada, poznata kao palača Kulušić, vraćena je prije nepune dvije godine pravim vlasnicima, kojima plaćamo ekonomsku stanarinu što je preskupo”, objasnio je problem Crnković. “Usto, ne možemo priređivati izložbe recentnog stvaralaštva jer nemamo prostora. Možemo izložiti samo 80 eksponata ? slika i skulptura, a to je tek četiri posto muzejskog inventara. U našim je depoima pohranjeno sveukupno 1680 djela, od toga oko 300 eksponata iz svijeta. Primjerice, veliku izložbu “Umjetnost hlebinske škole” u svibnju moramo prirediti u Klovićevim dvorima jer kod nas nema mjesta.”

Nakon razgovara sa slikarima, galeristima i povjesničarima umjetnosti, možemo zaključiti da su mišljenja različita, no mnogi se slažu da je trend naive kao likovnog stila prošao. Cijene su pale za oko 50 posto, a trenutačno su najkreativnije i najproduktivnije slikarice naivke, pa se može govoriti i o ženskom fenomenu u naivi. Na primjer, likovni kritičar Tonko Maroević rekao je da su slikarice naivke donijele specifičan ženski senzibilitet i ugođaj prožet nježnošću i romantikom. Usto, promijenjena je tradicionalna, zavičajna tematika pa noviji autori više ne slikaju krave, volove i seljake, nego su se orijentirali prema drugim motivima, primjerice, pejzažima i urbanoj naivi. Također, među naivcima se dogodilo raslojavanje: neki od njih, koji su se obogatili na naivnom slikarstvu, okrenuli su se prema suvremenoj tematici i danas se gotovo stide svoje “naivne” prošlosti. Čini se da između Muzeja hrvatske naivne umjetnosti i Društva hrvatskih naivnih likovnih umjetnika postoji animozitet koji se opravdava strogom selekcijom i željom za kvalitetom. Naime, muzeju zamjeraju “da se bavi samo mrtvacima i prošlošću”, a udruženju da premalo mari za kvalitetu.

“Fenomen hrvatske naive najviše je uništila brutalna komercijalizacija”, objasnio je Dragutin Trumbetaš, naivni slikar i predsjednik Društva hrvatskih naivnih umjetnika, koji je godinama živio u Njemačkoj. “Zamiranju su pridonijeli i sami slikari, te beskrupulozni menadžeri i obični prevaranti koji su slikare tjerali da danonoćno rade i zatim kombijima odvozili slike na prodaju. Mnogi od njih bili su lakomi za novcem i nastala je hiperprodukcija naive, osobito kad su pročitali u Sternu da je Generalićev ‘Crveni bik’ dostigao cijenu od 125 tisuća DEM. Svi su se htjeli brzo obogatiti pa su počeli masovno kopirati najveće velikane hrvatske naive, najviše Ivana Lackovića. Pojavili su se epigoni, kojima je jedini cilj bio zarada. Čak su i neki akademski slikari radili slike u maniri naivaca, potpisivali ih izmišljenim imenima i prodavali u inozemstvu za masne pare. Europsko tržište postalo je zasićeno hrvatskom naivom, 80-ih su u Njemačkoj u svakoj knjižari na pultovima ležale gomile reprodukcija hrvatskih naivaca, koje su se prodavale u bescjenje.”

Po Crnkovićevu mišljenju u Hrvatskoj se 20-ih i 30-ih pojavilo desetak velikana naive, zatim još deset njihovih pratitelja čije slikarstvo ima težinu, a “sve ostalo polako odlazi u ropotarnicu povijesti”. “U Hrvatskoj nemamo ni jednog autora mlađeg od 50 godina ? umrli su gotovo svi velikani, primjerice, Matija Skurjeni, Emerik Feješ, Dragan Gaži, Mirko Virius, Ivan Lacković Croata, a nedavno i Josip Generalić. Ivan Rabuzin je teško bolestan i već dvije godine ne slika. Od velikana ostali su još Mijo Kovačić i Ivan Večenaj.”

Na pitanje koliko je današnja, četvrta generacija naivaca kvalitetna, Crnković je izbjegao izravan odgovor: “Naiva je samouko stvaralaštvo koje je dosegnulo razinu umjetnosti, a sve ostalo je diletantizam, amaterizam, narodna ili pučka umjetnost. Usto, od 80-ih se samouko stvaralaštvo, ono bez likovne akademske naobrazbe, dijeli na tri različita pravca – naiva, art brut kao umjetnost mentalno hendikepiranih osoba i autsajdersko slikarstvo. Društvo naivnih likovnih umjetnika Hrvatske ima oko 200 članova, a mi u muzeju zastupamo samo njihovih 15 autora jer inzistiramo na kvaliteti. Naša se koncepcija temelji na provjerenim slikarima i strogoj selekciji. Na velikoj međunarodnoj izložbi naive u Torinu na kojoj je sa 200 slika bilo zastupljeno 17 slikara iz cijelog svijeta, Hrvatsku je predstavljalo čak četiri autora ? Ivan Generalić, Ivan Rabuzin, Matija Skurjeni i Emerik Feješ, dakle, najboljih. U devedesetima je bilo zanimljivo otkriće Penavuše, koja je 1994. na najvećoj svjetskoj izložbi naivne i autsajderske umjetnosti u Pragu dobila Grand Prix. Što se tiče mlađih, mogu istaknuti jaku žensku liniju na čelu s Nadom Švegović-Budaj iz Koprivnice i Dragicom Lončarić, rođenom u Hlebinama, koja živi u Zagrebu, a tu je i zanimljivi crtač Krešimir Trumbetaš.”

U Društvu naivnih likovnih umjetnika Hrvatske ima 160 autora iz cijele zemlje. Osim tradicionalne i svjetski poznate podravske škole, danas postoje različiti regionalni slikarski krugovi. Kako je rekla Željka Zdjelar, voditeljica galerije “Mirko Virius” specijalizirane za naivu, najjača je podravska škola na čelu s Ivanom Generalićem. Slijedi zagorski krug, primjerice Ivan Rabuzin te nepravedno zanemareni Franjo Klopotan, autor bajkovitih i fantazmagoričnih motiva koji je svojedobno u Njemačkoj postigao velik uspjeh. Iako u zagorskom krugu i dalje prevladavaju arkadijski pejzaži po uzoru na Rabuzina, današnja generacija naivaca, tvrdi Zdjelar, “slika impresionistički, pomalo nadrealno i vrlo osobno”.

U turopoljskom krugu ističu se slikar Dragutin Trumbetaš te naivni kipari koji nastavljaju jaku drvodjeljsku tradiciju svog kraja. To su Krešo Trumbetaš, poznat po “kipecima”, Katarina Parađ-Vojković i Mato Mihinica, koji se nametnuo sakralnim temama. “Naivno kiparstvo, koje se tematski odmaklo od hlebinske škole, godinama je bilo nepravedno zapostavljeno jer nije uspjelo zaintrigirati publiku pa nikad nije donosilo profit”, objasnila je Željka Zdjelar. U istarskom krugu izdvaja se slikarica Olga Vicel iz Kanfanara, koja svoje pejzaže doslovno ”šiva” na singerici. Željka Zdjelar prisjeća se kako je Olga Vicel prije dvije godine došla u galeriju s dva kovčega puna slika. Kad ih je otvorila, odmah je bila primljena u oba društva ? naivnih slikara i HDLU. Uz nju, tu je i kipar Marino Jugovac koji radi stilizacije istarskih gradića. U slavonskom krugu ističu se Josip Pintarić Puco i Tomislav Petranović Rvat, a u tzv. urbanoj naivi koja se oslanja na mitteleuropski trend, kaže, najjača je Marica Mavec-Tomljenović, inače punica ministra kulture Bože Biškupića. U Dalmaciji su se naivci fokusirali oko doajena Eugena Buktenice, primjerice Ante Vukić i Anto Tadić.

“Bilo bi neozbiljno i neodgovorno misliti da naiva ima budućnost”, kaže Dragica Lončarić, rođena u Hlebinama i članica HDLU-a, koja se prije 30-ak godina kao školarka počela baviti slikanjem na staklu. “Trend naive je gotov jer nema mlađih, značajnijih imena. Šteta je što se naivi u njezinu najsjajnijem i najuspješnijem razdoblju nije pristupilo kritički. Naime, oni naivci koji su radili iz financijskih interesa ili hobija povukli su u osrednjost ono što je bilo briljantno.”

Dragica Lončarić nikad nije bila, kaže, opterećana “zemljom i kravicom”, nego je preko stakla, medija koji je najbolje poznavala, pokušala slikati iskreno, pa su njezini prvi radovi okarakterizirani kao psihogrami. Crtajući, govorila je o sebi, svojim frustracijama i razmišljanjima. No te tamne slike nisu naišle na odobravanje u Hrvatskoj. Kao predstavnicu nekadašnje hipi generacije, kaže, nikad je nisu impresionirali novac i zarada pa je nastavila slikati ono što je najviše osjećala. Tada je galeristica Charlotte Zander priredila u Munchenu izložbu njezinih tamnih slika. “Izložba je postigla velik uspjeh i to mi je pokazalo da prolaze i druge teme, a ne samo kravice koje su 70-ih bile jako popularne”, kaže. Za nju je bila presudna skupna izložba “Alternativa”, organizirana prije nekih 25 godina u hlebinskoj galeriji, na kojoj je predstavljena najnovija, četvrta generacija naivaca. Postav je predstavio mlađe autore koji su imali novi pristup i bavili se drukčijom tematikom.

Iako su cijene naive pale za gotovo 50 posto, njezini radovi i dalje dobro kotiraju na tržištu umjetnina. “Imala sam sjajnog učitelja”, kaže. “Njemačka galeristica Charlotte Zander, koja se među prvima ozbiljno počela baviti naivom, ponudila mi je niže cijene, ali dugotrajnu suradnju. To se pokazalo pametnim.”

Iskustvo Nade Švegović-Budaj, slikarice iz Koprivnice, sasvim je drukčije. Tvrdi da su naivci u užasnoj situaciji jer se njihova djela prodaju teže nego ikad prije. Prosječni naivni slikar danas za slike na staklu velikog formata može dobiti, kaže, maksimalno 500 eura, a nekad su se cijene kretale od tisuću do pet tisuća eura, dok su vrhunska djela velikana bila od 50 tisuća eura naviše. No treba uzeti u obzir da je u Podravini velika konkurencija slikara naivaca i da je život mnogo jeftiniji negoli u Zagrebu, pa tako i slike. Primjerice, u Zagrebu se ulje na staklu manjeg formata ne može kupiti ispod tisuću eura, a slike većih formata dostižu puno veće cijene.

“Tržište se totalno urušilo, a ljudi uglavnom kupuju manje pastele za svadbene darove jer nemaju novaca, a oni koji imaju dobre plaće ne vole umjetnost”, kaže. “Primjerice, nedavno sam u Varaždinu prodala dva pastela za 200 i 400 kuna, a zatim kupcu iz Zagrebu sliku na staklu za 300 eura. Taj Zagrepčanin je zatim naručio portret svog unuka, koji sam trebala napraviti prema vrlo lošoj fotografiji. Kad sam ga završila, telefonom je otkazao narudžbu. Strani kolekcionari i dalje dolaze u Hrvatsku, ali rijetko kupuju slike. Usto, inozemni galeristi rijetko organiziraju izložbe naive u svijetu jer radove naivaca publika, izgleda, više ne želi. Usprkos tome, i dalje slikam, a snagu mi daju priznanja i ljubav prema umjetnosti. I prekrasni šibljici uz Dravu, kojima ne mogu odoljeti. No da nemam muža koji mi daje podršku, ne znam kako bih preživjela.”

Nada Švegović-Budaj poznata je po tome što slika na staklu posebnom tehnikom “mokro na mokro”, a ne kao što je uobičajeno “sloj po sloj”. U karijeri je prošla nekoliko umjetničkih faza, od prizora seoske svakodnevnice, preko pejzaža do portreta, koji je u zadnje vrijeme najviše inspiriraju. Kaže da je i svoju monografiju u kojoj je otisnuto 50 reprodukcija platila u slikama. “Takav način plaćanja nije neuobičajen u svijetu hrvatske naive”, kaže.

Za slikaricu Nadu Vukres, rođenu u Kalinovcu, rodnom mjestu Ivana Lackovića Croate, kažu da radi na tragu hlebinske škole, ali s posebnim ženskim senzibilitetom. Njezine slike nalaze se kod britanske kraljice Elizabete II., kod predsjednika Češke i Kine, a upravo dovršava rad za norveškog kralja. U veljači će u galeriji “Mirko Virius” imati izložbu kojom će obilježiti 30. godišnjicu rada i izlaganja. Na izložbi će se predstaviti s 30-ak ulja na staklu, uglavnom podravskih pejzaža, kojima ovjekovječuje mir i spokoj tog kraja. To je uočio i kritičar njemačkog dnevnika Frankfurter Rundschau, koji je nakon njezine izložbe u Frankfurtu zapisao da “slikama želi zaustaviti nalet civilizacije”. Naime, Nadi Vukres najveća je inspiracija priroda, “ljepota koja nestaje”, i zato već godinama bježi iz Zagreba u Podravinu ili Žumberačko gorje i tamo slika pejzaže, proljetne ugođaje i zalaze sunca.

“Nekoliko godina trajao je zastoj i ništa se nije prodavalo, ali sad se ponovno vraća zanimanje za naivu, osobito kod intelektualaca, koji najviše traže melankolične pejzaže koji odišu čežnjom za rodnim krajem, kao da žele vratiti prošlost”, smatra Nada Vukres koja se uz slikarstvo uspješno bavi i bioenergijom. “Na tržištu su ostali samo pravi slikari, koji rade iz ljubavi, a oni kojima je glavni motiv bila zarada odustali su od naive ili propali. A na svakoj se slici vidi je li nastala iz ljubavi ili zbog novca.”

Na pitanje je li se ukus publike zaista promijenio odgovorila je potvrdno. Kaže kako više nitko ne traži klasične naivne motive s volovima i likovima seljaka. “Kupce ne zanimaju mračne i pesimistične slike, traže djela na kojima se osjeća optimizam i pozitivna energija. Postoje dvije vrste kupaca: jedni traže slike koje će ih razvedriti, jer imaju dovoljno problema u vlastitom životu, a drugi vrlo pažljivo biraju autora, temu i tehniku. A svi oni imaju novaca, slike ne kupuju siromasi. Primijetila sam i da u zadnje vrijeme ljudi veliku pozornost posvećuju pravilima feng shuia. Paze na to da, primjerice, u spavaćoj sobi nikako ne smije biti slika s vodom, a mračne slike masovno izbacuju iz stanova. Mislim da svima treba više svjetla”, zaključila je slikarica.

Nada Vukres ima agenticu koja se brine o prodaji njezinih slika. Na izložbi u Chicagu je od 25 izloženih slika prodala čak devet ulja na staklu. Ali ako joj se kupac ne sviđa, ne želi mu prodati sliku, što njezinu agenticu dovodi do ludila. “Teško se rastajem od slika”, kaže.

Često se u ženskom krugu ističe i Katarina Henc, koja je 80-ih doživjela velik tržišni uspjeh u Hrvatskoj i Europi. U Njemačkoj su izlozi trgovina bili puni njezinih plakata, a na izložbi u galeriji “Mirko Virius” svojedobno je prodala čak 90 posto izloženih slika što je ušlo u povijest galerije kao najveća zarada. Katarina Henc svoj je uspjeh najviše dugovala nostalgičnom ugođaju, a danas se preorijentirala na urbane vedute i odmakla od naive.

Po mišljenju Željke Zdjelar, naivi je najviše naškodila kampanja koja se protiv nje godinama vodi. “Ta se kampanja vodi podzemnim putem, a u tome prednjače izvještačeni snobovi i elitisti koji se boje ruralnog i žele zaboraviti prošlost”, kaže. “Evo, Društvo hrvatskih naivnih likovnih umjetnika ne može ući u svoju sobicu u Hrvatskom domu likovnih umjetnika, koja nam je službeno dodijeljena. Zato mislim da podjelu na naivno i akademsko slikarstvo treba revalorizirati u zdravom kontekstu”

“Moj slučaj pokazuje neslaganje kritičara oko definiranja naivnog slikarstva”, kaže Dragutin Trumbetaš koji je godinama živio u Njemačkoj i upravo piše roman o osobnoj i društvenoj povijesti, od Marxa i Tita do naših dana. “Neki me nazivaju naivcem, drugi autsajderom, treći marginalcem, a njemački likovni kritičari svrstali su me u grupu socijalno kritičnih autora. Uvijek sam se odmicao od onoga groznog naivnog slikarstva koje je uništilo hrvatsku naivu. Postoje deseci naivaca koji predstavljaju Hrvatsku u svijetu na kojekakvim izložbama, a zapravo su loši slikari i iskorištavaju trend.”

Željka Zdjelar kaže da se ne prodaje puno, ali da u galeriju sve više dolaze Japanci, Amerikanci i Izraelci koji najviše traže arhetipove hlebinske škole, poetične i idilične pejzaže romantična ugođaja. “Zadivljuje me njihovo znanje ? dođu s popisom slikara i onda u skladu s dubinom džepa odabiru svog favorita ili pak njegov surogat. To su uglavnom visokoobrazovani koji dobro zarađuju. Odlično poznaju i najskuplje hrvatske autore poput Lackovića i Rabuzina iako ne kupuju njihova ulja. Jer cijene najvećih i dalje su vrlo visoke i prosječni kupac to si ne može priuštiti. Kod nas najviše kupuju Lackovićeve grafike i mlađe epigone hlebinske škole, koje mogu dobiti za 500 do tisuću eura. Čim smo uveli mogućnost prodaje preko Interneta, iz poznate tokijske dizajnerske kuće stigla je narudžba za tri klasika hlebinske škole.”

U Hrvatskoj su 1931. Krsto Hegedušić i članovi grupe Zemlja odlučili prikazati eksperimente samoukih slikara iz njegova rodnog sela Hlebina. Zapravo, htio je vidjeti može li u svom rodnom selu otkriti talentirane ljude bez likovne akademske naobrazbe, koji mogu slikati. Zanimanje za naivu ponovno se počelo javljati 50-ih, u doba kad je apstrakcija bila najjača, zapravo kao protuteža apstrakciji. Naivu je tada fascinantno prihvaćala publika, ali i kritika. Po Crnkovićevu mišljenju, animoziteti vezani uz naivu pojavili su se kad su se slike naivaca počele odlično prodavati. Primjerice, Ivan Generalić rasprodao je gotovo sve slike sa svoje prve samostalne izložbe 1953. u Parizu.

To je izazvalo dvostruki efekt: mnogi ljudi iz njegovih rodnih Hlebina, nastavlja Crnković, odlučili su se za slikarstvo pa je nastao trend naive, a s druge strane javili su se prvi žestoki sukobi između akademski školovanih i neškolovanih umjetnika. Tako je Generalić zajedno s Hegedušićem sudjelovao na izložbama sve do 1959., a onda se između njih dogodio raskol. Kad su zajedno izlagali u Palace de Beaux Arts u Bruxellesu, belgijska kraljica kupila je Generalićevu, a ne Hegedušićevu sliku. “Znači, između velikog slikara i akademika kakav je bio Krsto Hegedušić, koji je imao svoju majstorsku radionicu i u to doba bio jedan od politički najutjecajnijih ljudi, i samouka slikara iz Hlebina, koji je bio izvorni talent i napravio fascinantnu karijeru, ona je izabrala ovog drugog i nije čudno što se dogodio raskol.”

“U socijalizmu, odnosno komunizmu naiva nije bila službeno podržavana od države jer je bila dovoljno podržavana izvana, no budući da smo imali većinsko seljačko stanovništvo, normalno je da se na umjetnost seljaka gledalo blagonaklono”, objasnio je Crnković odgovarajući na pitanje o sprezi politike i naive. “Devedesetih se politika umiješala u naivu, nestali su kriteriji, izgubila se kritičnost i isplivale su mnoge problematične vrijednosti, pojavilo se ‘Čudo hrvatske naive’, najveći balast s kojim se i danas nosimo. Bio je to privatni biznis koji su političke strukture podržavale i koji je protežirao neka imena čije slikarstvo nema vrijednost, ali je postizalo fantastične cijene. Pouzdano znam da su slike nekih autora u toj trgovini stajale čak tri do četiri puta više nego u New Yorku i Parizu. Dakle, 400 posto više! Takve cijene stvorile su još veći animozitet prema naivi. Usto, bivši predsjednik Franjo Tuđman za jednu je Novu godinu posjetio tu trgovinu na Trgu bana Jelačića, a nikad nije posjetio naš muzej.”

Na pitanje može li se naiva kao stil ponovno vratiti u žižu interesa, Dragica Lončarić odgovorila je sljedeće: “To je teško reći. Možda se ljudi jednog dana, kad se zasite videa i performancea, ponovo zainteresiraju za naivu kao iskreno slikarstvo koje nema intelektualno zaleđe.”