Sve veći broj Hrvata odlazi iz Hrvatske. Godišnje ju napusti oko 10.000 ljudi. Taj podatak zabrinjava, kao i to što Hrvatska još uvijek nema jasno definiranu migracijsku strategiju, što je svakako jedna od ključnih strategija svake države. Ipak, zbog brzorastućeg gubitka stanovništva posljednjih godina u Hrvatskoj se počinje više raditi na migracijskoj politici, osobito useljeničkoj. Država nastoji maksimalno olakšati povratak svima zainteresiranima brzom i jednostavnom integracijom u društvo. Nastoji privući i one koji su manje zainteresirani za povratak u rodnu zemlju tako što neprestano s njima održava kontakt. Nudi im razne poslovne projekte. Povratnici su velik potencijal za napredak Hrvatske – osobito gospodarski.

Neki od hrvatskih povratnika za Nacional su ispričali na koje su sve probleme naišli, otkrili razloge povratka i poslovna iskustva.

 

• ’U Kanadi je administrativni aspekt neusporedivo jednostavniji. Država se prilagođava poduzetniku”

• ‘Iseljenici ne donose samo novac. Oni obogaćuju našu percepciju jer dolaze iz drukčijih kultura’

• ’U Kaliforniji naučiš kako preživjeti neuspjeh, dok ga u Hrvatskoj smatraju doživotnom stigmom”

 

 

Marko Nožica u Silicijskoj je dolini u Kaliforniji proveo 15 godina. Njegovi su se roditelji onamo preselili dok je bio dijete. U Americi je živio do završetka srednje škole. Bio je prihvaćen i mogao je studirati na vrhunskim fakultetima u SAD-u kao što su losangeleski UCLA i također kalifornijski Berkeley. Znatiželja, pustolovni duh i nostalgija vratili su ga u Hrvatsku i, umjesto u Americi, upisao se na fakultet u glavnom hrvatskom gradu. Kao mladić koji je odrastao okružen visokom tehnologijom smatrao je da je jedino Fakultet elektrotehnike i računalstva njegov logičan izbor. Nakon dvije godine na FER-u prešao je na Zagrebačku školu ekonomije i managementa. Inovativan duh, stečen u Silicijskoj dolini, donio je u Hrvatsku. “Bio sam član prve generacije na ZŠEM-u i sudjelovao u stvaranju Studentskog zbora. Kao njegov predsjednik okupio sam odličnu ekipu i ubrzo smo na fakultetu imali internetski portal, novinarsku sekciju, sportski klub, organizirali putovanja i tulume, družili se”, prisjeća se Nožica studentskih dana. Već na drugoj godini novog fakulteta osnovao je tvrtku za oglašavanje.

Nazvao ju je Aretis, prema starogrčkoj riječi “areté“, što znači vrlina. “Aretis je tvrtka koja stvara inovativne marketinške medije. Riječ je o “fokusiranim” medijima koji moraju zadovoljiti tri kriterija: prvi je da je komunikacija usmjerena na određenu ciljnu skupinu, drugi da seže do znatnog dijela te skupine, a treći da nudi ponavljanje poruke kako bi izazvala željeni efekt”, kaže Nožica, koji takav tip oglašavanja smatra korisnijim od oglašavanja na klasičnim medijima poput televizije ili radija. Prednost je u tome što klijenti s manjim budžetom mogu ostvariti rezultate za kojima teže. Izvorna ideja nastala je – u studentskoj menzi! “Zamijetio sam da u menzama na pladnjevima nije bilo kartonskih podložaka i to mi je bilo neshvatljivo. Zaključio sam da bi to vjerojatno bio prevelik trošak za Studentski centar pa mi je palo na pamet da bi troškove tih podložaka mogli podmiriti oglašivači kojima će oni poslužiti kao marketinški medij. Kako to ne bi bio samo komercijalni projekt, ostavili smo na dnu podložaka prostor za informacije o studentskim udrugama, edukaciji itd.“, kaže Nožica. Aretis je potom razvio niz inovativnih marketinških kanala.

On kaže da dobra ideja ne vrijedi bez strateškog i taktičkog plana realizacije: “U tome je naša snaga i prednost pred konkurentima. Isprva je bilo teško zbog niza prepreka za ulazak na tržište. Ali nikad se nisam bojao neuspjeha, i mi smo prolazili kroz krize. U Silicijskoj dolini naučio sam da je privremeni neuspjeh posve normalan dio poslovnog odrastanja. Ondje je općeprihvaćeno da uspjeh nije unaprijed zajamčen. Naprotiv, nekad upravo moraš najprije pretrpjeti neuspjeh kako bi poslije uspio. U Kaliforniji naučiš kako preživjeti neuspjeh, dok ga u Hrvatskoj ljudi smatraju doživotnom stigmom. U cijeloj je Europi takav mentalitet. Ljudi zbog straha od neuspjeha nisu spremni riskirati pa im šanse za uspjeh često promaknu”, veli Nožica, koji već 12 godina uspješno posluje u Hrvatskoj, takoreći svakodnevno povećavajući broj klijenata.

“Aretis je mala tvornica dobrih ideja i vrijednosti. Uživam u ovome što radim i uvjeren sam da živim bolje od svojih prijatelja milijunaša u Silicijskoj dolini, kojima nimalo ne zavidim jer znam da ću ovdje lakše ozbiljiti sve aspekte kvalitetnog života. Neki misle da biti produktivan znači dobro iskoristiti vrijeme, a ja mislim da je ključ produktivnosti u načinu na koji iskorištavaš svoju energiju. Bitno je da energiju pametno ulažeš u pravu, istinsku svrhu. Svojim najvećim dostignućem smatram to što svoje vrijeme i mentalnu i radnu energiju uspijevam rasporediti tako da imam uravnotežen život”, kaže Nožica.

Maria Mustapić, 33-godišnjakinja koja se prije deset godina u rodni Split vratila iz Australije, danas u Hrvatskoj ima obitelj, a i uspješna je poduzetnica. S partnericom Koranom Bučić brine se o dva hostela, baru Charlie’s Backpacker, već među Splićanima i splitskim turistima omiljenom restoranu Zinfandel i novijem Brasserie on Seven, s ukupno 54 zaposlenika.

“Rođena sam u Splitu, a kad smo moja partnerica Korana Bučić i ja odlučile napraviti nešto u Hrvatskoj, vjerovale smo da će Split postati vruća mediteranska destinacija koja u tom smislu još nije bila taknuta. Iako je Korana iz Dubrovnika, koji je puno popularnije turističko odredište, ipak smo tražile nešto sirovije. Uvijek sam željela živjeti u Europi. Nisam mislila da će to biti zauvijek, ali s obzirom na to da sam diplomirala povijest i da sam europskoga podrijetla, htjela sam vidjeti kako živi druga strana svijeta. Bila sam mlada i naivna pa odluka da dođem u Hrvatsku nije bila tako teška. Bila je to pustolovina, a Australci vole pustolovinu”, veli Maria Mustapić, koja je s roditeljima iz Hrvatske otišla u prosincu 1986., kad su joj bile tri i pol. Njezini su roditelji još u Australiji, ali i oni će se vratiti kad se umirove.

U Australiji je Maria Mustapić radila u marketingu, za privatnu medicinsku kompaniju koja je, baš kad je ona odlučila spakirati kovčege i krenuti prema Europi, “okrenula” sto milijuna dolara.

“S pet prijatelja otišla sam 2004. na petomjesečno putovanje Europom. Provevši mjesece u raznim hostelima, napokon sam stigla u Split i boravila kod rodbine. Na svoje iznenađenje, slučajno sam naletjela na prijateljicu na Rivi i pitala ju gdje boravi. Ona je frustrirano rekla: ‘Kod neke žene, u gradu. Ovaj grad stvarno treba hostel.’ I tako sam došla na ideju da otvorim prvi hostel u Splitu”, ispričala je Maria Mustapić kojoj je prvih dana u Hrvatskoj bilo najteže svladati jezik. Iako je vjerovala da ga zna, kad je stigla, shvatila je da nema pojma!

“Osim jezika, prvih je dana bilo teško dosta toga – od PDV-a, gospodarstva do minimalnih tehničkih uvjeta. Bio je to posve nov svijet. Hvatanje vlastitoga repa trajalo je mjesecima, dok nismo pokrenule prvi hostel. Ali bila sam mlada, puna života i odlučna da ovdje uspijem. Tako da ništa nije bio problem”, priznaje Australka rodom iz Splita, koja se danas bavi vrlo unosnim poslovima. Hosteli, bar, restorani, sve to povezalo se s vizijom da pomogne Splitu da postane modernim mediteranskim obalnim gradom.

“Moja je prednost bila u tome što sam došla iz velikoga grada. Vidjela sam što Splitu nedostaje i shvatila da je napredak vrlo spor. Vjerovala sam da mogu naći prave ljude koji bi se pridružili mom timu i da svoj san mogu pretvoriti u stvarnost. Ništa ne bi bilo moguće bez ljudi koji sa mnom rade. Hrvatska ima toliko toga ponuditi. Ono što nudi samo treba organizirati, dobro prezentirati i potkrijepiti pričom koju turisti mogu ponijeti kući. Naši su proizvodi uspomene, a ne materijalne stvari”, objasnila je poduzetnica, koja kaže da su gosti njihova hostela uglavnom Australci, a u restorane im dolaze ljudi iz cijeloga svijeta.

Iako uživa u rodnom Splitu i zasad namjerava ostati u Hrvatskoj, Maria Mustapić itekako je svjesna brojnih izazova. Najveći joj je to što je teško ostati pozitivan. “Kotači ekonomije uistinu se trebaju početi okretati, a mi se moramo maknuti iz ovog kolosijeka”, uvjerena je Maria Mustapić. Dodaje da ljudi u Australiji puno rade, ali uspijevaju naći posao pa je mnogo lakše biti zadovoljan svakim novim danom.

U Hrvatskoj bi neke stvari voljela promijeniti: “Državi je potrebna kompletna administrativna sanacija. Ne volim gledati negativno, ali zaista se trebamo okrenuti 21. stoljeću. To, što smo se pak tek prije nekoliko godina riješili radne knjižice, govori samo za sebe. Moramo težiti učinkovitosti, i to brzo”, iznosi svoje jasne poglede Maria Mustapić.

IRENA MATKOVIĆ I NJEZIN SUPRUG PRIJE PET GODINA SU SE IZ KANADE VRATILI U HRVATSKU, JER SU ŽELJELI DA NJIHOVA DJECA IMAJU VESELO I BEZBRIŽNO DJETINJSTVO I DA BUDU OKRUŽENI OBITELJI I PRIJATELJIMA; NA KUKUZOVCU SU OSNOVALI TVRTKU PRESTIŽ DIZAJN KOJA SE BAVI DIZAJNOM I DEKORACIJAMA ZA SVEČANE PRIGODE
FOTO: Privatna arhiva

Irena Matković prije pet godina vratila se u Hrvatsku iz Kanade i na Kukuzovcu osnovala tvrtku Prestiž dizajn koja se bavi dizajnom i dekoracijama za svečane prigode. Cijeli svoj dosadašnji život proživjela je u Vancouveru, a rodom je iz Bitelića, seoceta u Sinjskoj krajini. Zahvaljujući roditeljima, koji su ju svakoga ljeta vodili u Hrvatsku, stvorila se, kaže, prisna povezanost s rodbinom i prijateljima. “Ljubav prema Hrvatskoj svaki je put bila sve jača pa nije slučajno što sam se udala za Hrvata. Zbog loše ekonomske situacije ja i moj suprug nakon vjenčanja vratili smo se u Vancouver, gdje smo proveli deset godina. Odlučili smo se vratiti u Hrvatsku najviše radi naše dvoje djece. Željela sam da djeca imaju veselo, bezbrižno djetinjstvo, da odrastaju okružena svojom obitelji i prijateljima”, prisjeća se Irena Matković. Zbog povratka u Hrvatsku žrtvovala je izvjesne materijalne aspekte života, ali je zauzvrat dobila kvalitetniji obiteljski i društveni život. Kanada je, veli, uređena država u kojoj se može napredovati i uspjeti ako si se voljan potruditi. Standard je neusporedivo viši, ali se zato mora i kudikamo više raditi. Zarađenim može čovjek sebi priuštiti i izvjestan luksuz. Kao bitnu prednost kanadskog života ističe školstvo prilagođeno zbiljskom životu: “U Kanadi je posve normalno da se počinje raditi s 14-15 godina, popodne nakon škole i vikendom. Ja sam u dobi od 14 godina počela zarađivati svoj džeparac. Nakon školovanja radila sam za RCMP, kanadsku nacionalnu policiju. Uz to sam vikendom radila za tvrtku koja se bavila dizajnom i dekoracijama za svečane prigode.” Irena Matković neizmjerno je sretna što se i u Hrvatskoj bavi poslom koji voli. Najveći njegov dio obavi ljeti pa joj ostaje dovoljno slobodnog vremena za obitelj i druge obveze. “U Kanadi je tempo života ubrzan radi održavanja visokoga standarda. Nisam imala vremena za kvalitetan obiteljski život. Zbog toga sam se osjećala nesigurno, najviše u poglédu svoje djece”, kaže povratnica zadovoljna svojim životom u Hrvatskoj. “Što se pak tiče poslovanja, nije bilo većih problema. Administracija jest poprilično komplicirana i zahtjevna. U Kanadi je taj administrativni aspekt neusporedivo jednostavniji: država se prilagođava poduzetniku i pomaže mu da brzo i jednostavno osnuje tvrtku. Tako su i država i poduzetnik na dobitku. Ali svjesna sam da je opća situacija u Hrvatskoj iznimno teška i nadam se da će uskoro doći vrijeme kad će svaki državljanin Hrvatske živjeti dostojanstvenim, zadovoljnim i sretnim životom”, uvjerena je Irena Matković.

Željko Đula 1991. se iselio u Australiju. Boravio je u Sydneyju i ondje upoznao Kathy, čiji su roditelji hrvatskoga podrijetla. Njome se i oženio. U Australiji je imao privatni posao, zapravo dućančić. Posjetivši jedanput Hrvatsku, upravo Dalmaciju, odučili su da se vrate u Hrvatsku. On i Kathy odlučili su se preseliti radi sigurnosti života u Hrvatskoj, mnogo veću nego u Sydneyju, i 2005. on se vratio, a ona doselila s njim, i pokrenuli su veleprodaju opreme za hotelijerstvo. U sezoni imaju 12 zaposlenika, a izvan sezone šestero. Željko kaže kako nije problem poslovati u Hrvatskoj, u usporedbi s Australijom. “Neke administrativne procedure katkad su komplicirane i spore, ali to nije prevelika prepreka za posao”, tvrdi Željko Đula, koji sa suprugom Kathy djeluje u Hrvatsko-australskom društvu sa sjedištem u Splitu.

ŽELJKO ĐULA ISELIO SE U AUSTRALIJU 1991. I ONDJE UPOZNAO SUPRUGU KATHY ČIJI SU RODITELJI HRVATSKOG PODRIJETLA, A NAKON JEDNOG POSJETA DALMACIJI ODLUČILI SU SE VRATITI U HRVATSKU GDJE SU POKRENULI VELEPRODAJU OPREME ZA UGOSTITELJSTVO
FOTO: Privatna arhiva

Potencijalni povratnici jedna su od prvih ciljnih skupina u budućoj useljeničkoj politici, smatra Davorko Vidović, savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje Hrvatske gospodarske komore. Iseljeni Hrvati i njihovi potomci, osobito oni koji su se i poslovno dokazali, kaže Vidović, važan su izvor znanja, iskustava, pa i novca, svega onoga što nam je u Hrvatskoj nasušno potrebno: “Oni sasvim sigurno mogu pridonijeti ukupnom razvoju Hrvatske, što dokazuju i neki, ne baš pretjerano brojni primjeri. Najpoznatiji je onaj obitelji Lukšić, njihov očit uspjeh u turističkom biznisu. Ali iseljenici sa sobom ne donose samo novac. Oni dolaze iz drukčijih kultura, drukčijih obrazovnih sustava i zacijelo obogaćuju našu percepciju, kako svijeta, tako i nas samih. Globalno gospodarstvo iziskuje globalna iskustva. A oni ih imaju.”

Hrvatska gospodarska komora u dva je navrata skrenula pozornost na važnost migracijske, a time i useljeničke politike. Još 2008. organizirala je veliku međunarodnu konferenciju o tome kako useljenička politika može pomoći razvitku Hrvatske. “Objavivši knjigu ‘Migracije i razvoj Hrvatske’, koju smo objavili prije tri mjeseca kao znanstveni temelj migracijske strategije, okupili smo respektabilan tim stručnjaka za ekonomiju, sociologiju, socijalnu geografiju i demografiju, jer Hrvatska raspolaže znanjem koje politika i može i mora iskoristiti za elaboraciju doista sveobuhvatne migracijske strategije”, ističe Davorko Vidović.

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u Europskoj uniji koje još nisu definirale migracijsku strategiju, iako se, napominje Vidović, provode neki elementi implicitne migracijske politike. Migracijska državna strategija sadržana je u dokumentu “Migracijska politika RH za razdoblje od 2013. do 2015.“, što ga je u veljači 2013. akceptirao Hrvatski sabor.

“Moglo bi se reći da je tim dokumentom Hrvatska ispunila jednu od obveza što joj je preostala još iz razdoblja prije ulaska u Europsku uniju, što je u velikoj mjeri odredilo i sadržaj i formu toga dokumenta”, veli Vidović i ističe kako u njemu, unatoč pozitivnoj orijentaciji, nema strateških odredaba o tome što bi Hrvatska zapravo htjela u pogledu migracija, kako u Hrvatsku, tako i onih iz nje.

On posebno naglašava da se u spomenutome nacionalnom dokumentu, bez ikakva objašnjenja, pri samome njegovu svršetku, iznose četiri mjere koje bi trebale potaknuti reemigraciju, a to su: anketa provedena u korpusu hrvatskoga iseljeništva o željama za povratak u Republiku Hrvatsku; izrada kataloga mogućnosti za zapošljavanje i ulaganje u RH; prezentacija mogućnosti za zapošljavanje i ulaganje u RH i promotivne aktivnosti u zajednicama hrvatskoga iseljeništva; i elaboracija i provedba akcijskoga plana za poticanje povratka hrvatskih iseljenika.

“Ono čega u tom dokumentu nema, a trebalo bi biti u nečemu što se naziva strategijom ili politikom, nedvojbeno jesu odgovori na bitna pitanja budućnosti Hrvatske, jer, kako kaže dr. Saša Božić, jedan od suautora knjige ‘Migracije i razvoj Hrvatske’, migracijska politika kudikamo je više od zamišljanja regulacije kretanja ljudi, ona je temeljni oblik socijalne artikulacije države”, smatra Vidović. “Migracijska politika mora sadržavati ključne društvene vrednote, koncepcije kulturnoga i identitetskog razvitka, kao i demografskog, socijalnog i, dakako, gospodarskog razvitka. Republika Hrvatska, premda ima stotinjak strateških dokumenata donesenih u zadnjih 25 godina, zapravo ne zna kamo kao društvo ide. Mi ne znamo ni tko će živjeti i raditi u Hrvatskoj za 30 ili 50 godina, a ni gdje će živjeti Hrvati. Hrvatskom se ne upravlja prema viziji i stoga joj je svaki vjetar jednako dobar i loš. K tomu, nismo postigli suglasnost ni o tome kako ćemo, i hoćemo li uopće, redefinirati pitanje postojanja moderne hrvatske nacije. Na ta ćemo pitanja morati odgovoriti susprežući nacionalne sentimente ukotvljene u 19. stoljeće. To su pitanja na kojima nacije ili opstaju i napreduju, ili pak nestaju. A upravo zbog toga što o tim pitanjima ozbiljno, produbljeno i sustavno ne razmišljamo – nemamo migracijsku strategiju”, obrazlaže Davorko Vidović i dodaje da HGK ima viziju buduće migracijske strategije, uz mjere zadržavanja stanovništva, kao i jasan pogled na reemigraciju i radno i izbjegličko stanovništvo, a pogotovo na iseljeno visokoobrazovano stanovništvo. Indikativno je, kaže, da se problematikom migracija u nas bavi uglavnom Ministarstvo unutarnjih poslova, a tek sporadično i novoosnovani Ured za Hrvate izvan Hrvatske. U Vladi je osnovan i Ured dobrodošlice, ali nema, veli, precizan uvid u rezultate njihova dosadašnjeg rada.

Sredinom 2012. osnovan je Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji poduzima niz aktivnosti usmjerenih na zaštitu prava i interesa Hrvata izvan Hrvatske. U suradnji s mjerodavnim tijelima u sferi gospodarstva, među ostalim, taj ured potiče povezivanje hrvatskih gospodarstvenika izvan Hrvatske i njihovih udruga s gospodarstvenicima i udrugama u Hrvatskoj, unapređujući poslovne veze s Hrvatima izvan RH. Radi stjecanja novih tržišta i promicanja izvoza hrvatskih proizvoda i usluga, potiče se i suradnja s gospodarstvenicima hrvatskoga podrijetla u svijetu. Državni ured, uz ostalo, olakšava povratnicima integraciju u hrvatsko društvo. “Mi u svakodnevnom kontaktu s potencijalnim povratnicima i poduzetnicima među njima pružamo sve potrebne informacije i pomoć u rješavanju pravnih i drugih pitanja. To obuhvaća i pomoć mentora ili savjetnika pri prvim koracima (re)integracije u hrvatsko društvo pružanjem konkretne pomoći pri rješavanju brojnih pitanja što se tiču njihova nastanjenju ili stupanja u poslovni odnos u RH”, izjavili su za Nacional mjerodavni iz Državnog ureda za Hrvate izvan RH.

Od svog osnutka taj je ured, u suradnji s nadležnim tijelima za to područje, poduzeo niz iskoraka kojima se unapređuje suradnja. Skupa s Agencijom za investicije i konkurentnost, u sklopu internetskih videokonferencija hrvatskim iseljeničkim zajednicama prezentiraju mogućnosti ulaganja u Hrvatskoj. Zajedno s tom agencijom lani u lipnju na Hrvatskom investicijskom forumu u Münchenu Ured je hrvatskim gospodarstvenicima iz Njemačke, Švicarske i Austrije objasnio prednosti ulaganja u Hrvatskoj, poticajne mjere što ih Vlada pruža investitorima, predstavio najznačajnija investicijska odredišta, kao i izložio novi zakonodavni okvir koji pojednostavnjuje investiranje. O tome svakodnevno na službenim internetskim stranicama, kao i izravno, elektroničkom poštom, obavještavaju hrvatske zajednice diljem svijeta. Objavili su i Adresar Hrvata izvan RH s više od 3500 adresa i drugih kontaktnih podataka o najznačajnijim institucijama, organizacijama i poduzetnicima hrvatskih korijena diljem svijeta, na temelju kojega je uspostavljen niz kontakata i poslovnih veza.

U tom državnom uredu osobito su ponosni na program Croaticum, kojim se zainteresiranim Hrvatima iz cijeloga svijeta omogućuje učenje hrvatskog jezika, pisma i kulture u sklopu jednosemestralne ili dvosemestralne nastave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao i na sveučilištima u Splitu i Rijeci.

Osim što u Državnom uredu za Hrvate izvan RH prikupljaju informacije o ulaganjima hrvatskih povratnika i useljenika, pripremaju i web aplikaciju namijenjenu u prvom redu zainteresiranim hrvatskim investitorima iz inozemstva, ali i njihovu uzajamnom povezivanju – od malih i srednjih poduzetnika do vlasnika velikih kompanija.

Za ovu godinu pripremaju niz aktivnosti. U svibnju će biti održan okrugli stol o povratku hrvatskih iseljenika. U listopadu Forum iseljeništva: Meeting G2 – Second Generation, konferencija o ulaganjima hrvatskih iseljenika.

“Štošta se u Hrvatskoj može realizirati. Treba vremena, strpljivosti i upornosti. Napredak, nažalost, nije brz koliko bi mogao biti. Administrativne barijere oduzimaju mnogo više vremena negoli u razvijenim zemljama. No i razvijene zemlje, poput npr. SAD-a, desetljećima su razvijale svoje sustave. Mi smo praktički odmah nakon rata, dakle 1996., počeli razvijati svoj sustav. Mlada smo zemlja”, kaže Branko Gračanin, koji je odrastao, školovao se i radio u Australiji. Privremeno se 1988. vratio u Hrvatsku, a definitivno 1999. Isprva je radio u Projektnom birou Željezare Sisak u Zagrebu, a potom u Agenciji za restrukturiranje i razvoj RH, prethodnici Fonda za privatizaciju, gdje je bio savjetnik za međunarodne odnose. Na jednom je predavanju upoznao nekadašnjega hrvatskog premijera Zlatka Matešu, koji ga je 1992. pozvao da mu bude savjetnik u Agenciji, kao i nakon toga, dok je Mateša bio ministar u Vladi RH do kraja 1995. (kad je Mateša postao predsjednikom Vlade i na tom položaju ostao sve do 2000. godine). Od kraja 1995. do 2000. Gračanin je radio u Hrvatskoj gospodarskoj komori kao savjetnik njenog predsjednika za međunarodne odnose. U međuvremenu je predstavljao niz inozemnih tvrtki, a sada je poduzetnik u mirovanju. U kontaktima s dijasporom uvidio je da su brojni emigranti bili zainteresirani za ulaganja u Hrvatsku: “Nije bilo područja koje ih nije zanimalo. Ali loša je bila migracijska politika. Pozivali smo te ljude da ulažu u određene projekte. Nažalost, mnogo toga bilo je blokirano, rekao bih, zbog podjela u našem društvu. U Hrvatskoj vlada animozitet prema dijaspori, jer se doživljava kao desničarski orijentirana, što nije potpuno točno. Hrvati u inozemstvu bili su za samostalnost Hrvatske, ali ne za fašizam i ustaštvo. Neshvatljivo je da kontakt s dijasporom nije bio adekvatno iskorišten”, uvjeren je Gračanin i dodaje da je odnos prema dijaspori sličan onomu prema stranim investitorima. “Jednom jedinom riječju moguće je privući investitore – izvolite! Ali ne možete im to reći, a potom im ne dopustiti da sami odluče gdje će ulagati. To ne vodi nikud. Osim toga, moramo biti iskreni. Ne možemo ih pozivati da ulože u neki projekt, a ne osigurati im infrastrukturu potrebnu za njegovu realizaciju. Kao članica Europske Unije moramo shvatiti kontekst u kojem jesmo. Administracija nam je još uvijek glomazna i neučinkovita, iako smo članica te velike i značajne zajednice brojnih naroda”, ističe Gračanin, uz napomenu da je problem i to što se Hrvatima iz inozemstva ulaganja u Hrvatsku kompliciraju unutar inertnog i lošeg sustava. “Mi smo još uvijek zemlja u razvoju. Naglo smo prešli na tržišnu ekonomiju, a da sustav prethodno tomu nismo uspjeli prilagodili. Nije problem u mentalitetu, nego u sustavu. Hrvat otiđe u Njemačku: hoće li se promijeniti on ili sustav? On će za nekoliko dana biti najbolji radnik! On je isti čovjek, ali je dospio u drukčiji okvir unutar kojega radi – sustav u kojem se čovjek kao pojedinac može razvijati i osjećati se potrebnim. To je jako važno. Možemo imati najbolje zakone, ali sustav i dalje može ostati loš. To je kudikamo širi i kompliciraniji pojam. Odrastao sam u Australiji i znam kako je to kad sustav ulaže u ljude. Moja generacija danas vodi Australiju. Prozirna je floskula da je država loš gospodar. U svim razvijenim zemljama država je bila i još uvijek jest dobar gospodar”, kategoričan je Branko Gračanin.

Hrvatska država poduzela je velik korak donijevši Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan RH i osnovavši središnje tijelo za odnos s Hrvatima izvan Hrvatske. Time je uspostavljen primjeren pravni i institucionalni okvir, kao i temelj za kvalitetnu i djelotvornu suradnju Hrvatske s Hrvatima izvan RH.

Ali migracijskoj politici, a osobito imigracijskoj, tek se ozbiljno i studiozno treba posvetiti na svim državnim razinama.