Objavljeno u Nacionalu br. 322, 2002-01-15

Potencijalnim posvojiteljima najvažnija je čista pravna situacija

Marko, Ivica, Filip, Slavko, Hrvoje, Branko, Ante, Anica, Sonja, Marija, Katica i Zlatica, dvanaestero braće i sestara, djeca su ekonomski nezbrinute majke koja se povremeno bavila prostitucijom, različitih, mahom, nepoznatih očeva. Nisu nikada odrastali zajedno, poput stotina tisuća druge braće i sestara, a prve korake i prve riječi napravili su uz pomoć “teta” u Dječjem domu Josipovac u Nazorovoj. Šestero njih dobilo je šansu za normalno odrastanje – postali su djeca parova koji su svoju želju za roditeljstvom ostvarili posvojenjem, a šestero je zbrinuto u udomiteljskim obiteljima na određeno vrijeme i njihova je sudbina neizvjesna. Kad su socijalni radnici pitali majku zašto se ne služi kontracepcijom, lakonski im je objasnila da se u trudnoći izvrsno osjeća, a uostalom, rađanjem čini dobro djelo, usrećuje ljude koji ne mogu imati vlastitu djecu. Prije nekoliko dana jedna od njezinih kćeri – Marija, i sama je postala majka. Odmah nakon poroda i ona je brigu o svom novorođenom sinu prepustila odgajateljicama u Nazorovoj. Ovo je samo jedan od drastičnih primjera začaranog kruga u kojemu se godinama s jedne strane vrte štićenici i zaposlenici domova za nezbrinutu djecu, a s druge parovi koji iz zdravstvenih razloga ne mogu imati potomke.

Dječji dom s bazenom

One mame koje daju suglasnost za usvajanje u pravilu su bolje mame od onih koje moramo pozivati da dođu vidjeti svoju djecu, a ne žele dati suglasnost. Većina njih se jako teško odlučuje na to, ali u njima je prevladala ljubav i interes za dobrobit djece jer su svjesne da im one ne mogu pružiti pristojan život

“Hoćeš ti biti moja mama?”, pitanje je što ga djeca nasumce ponavljaju posjetiteljima u Dječjem domu Josipovac, koji je posljednjih godina znatno promijenio izgled: sobe živih, veselih boja više podsjećaju na udobni i dobro opremljeni vrtić negoli na sirotište. Zahvaljujući sponzorstvima, u vrtu je sagrađen bazen, na golemoj zimskoj terasi nalazi se sva moguća dječja oprema, ljuljačke, pješčanici, tobogani. Djeca su čista i uredna, njegovana i lijepo odjevena. Ali pogledi koji fiksiraju posjetitelje i ispružene ručice pokazuju da su, ipak, drukčija.
“Materijalno nam ništa ne nedostaje, ali djeci nitko ne može nadoknaditi roditeljsku ljubav i pažnju”, kaže dr. Jasna Ćurković-Kelava, ravnateljica Doma za djecu koji čine četiri podružnice, a najpoznatija je ona u Nazorovoj, obilazeći s Nacionalovim novinarima dom. U jednoj od većih prostorija su novorođena djeca, a najmlađa djevojčica ima samo dva tjedna i treće je dijete majke prostitutke, izravno iz rodilišta dovezeno u Nazorovu.

Iako je svih četrnaest domova u Hrvatskoj pretrpano zanemarenom, napuštenom i nerijetko zlostavljanom djecom, zbog inertnosti, nezainteresiranosti i preopterećenosti državnih institucija, od centara za socijalnu skrb do sudova, formalnopravno tek mali broj njih dobije priliku odrastati u normalnoj obiteljskoj atmosferi. Lani je Centar za socijalnu skrb u Zagrebu, jedini u Hrvatskoj koji ima jedinstvenu bazu podataka, pronašao novi dom tek za osamnaestero djece.

Da je problem posvajanja težak i kompliciran, svjedoči već i to što nitko u Hrvatskoj ne zna točan broj potencijalnih posvojitelja. Doda li se da je iz Dječjeg doma Josipovac, koji ima najiše djece za posvajanje, zagrebački Centar za socijalnu skrb od ukupno sedamdesetero smještene zagrebačke djece u 2001. zbrinuo posvajanjem samo njih sedmero, zaključak je jasan: ne postoji sustavna skrb ni zaštita djece napuštene od roditelja koji za njih, iz bilo kojih razloga, ne mogu preuzeti odgovornost.

U Ministarstvu rada i socijalne skrbi u 2000. evidentirano je 4304 prijedloga za posvojenje. No ta brojka ništa ne znači. Jer centri za socijalni rad nisu međusobno povezani, a potencijalni posvojitelji, uglavnom prepušteni sami sebi, u želji da postanu roditelji, u pravilu hodočaste u sve gradove i centre za socijalnu skrb – a ima ih osamdesetak u zemlji – i predaju molbe na više mjesta.

Dječji dom Josipovac postoji već 115 godina, postao je metafora za djecu koja nemaju nikoga svoga i koja su od rođenja zakinuta za normalno odrastanje. Dom je u idealnim uvjetima, prema riječima dr. Jasne Ćurković-Kelave, samo nužno, privremeno zlo, dok se djeci ne pronađe bolje, trajnije rješenje. U najgorim slučajevima djeci postaje trajni dom.

U Nazorovoj godišnje udome oko 130 djece, a otprilike ih toliko i otpuste. Štićenike doma mogli bismo podijeliti u četiri kategorije. U prvoj, između 30 i 40 djece godišnje, jesu ona koja se vraćaju biološkim roditeljima, a smještena su tamo zbog njihova neriješenog statusa – bilo emocionalnog, bilo materijalnog. U drugoj je pak četrdesetak djece koja stječu pravne uvjete za posvojenje. Pristanak za posvajanje u više od 60 posto slučajeva daju biološke majke iz prosječnih obitelji, kojima je to prvo i posljednje izvanbračno dijete, potječu iz manjih tradicionalnih sredina i odriču se djece iz straha da ih okolina nikad ne bi prihvatila. One ne pripadaju onomu što se kolokvijalno naziva socijalom s društvenog dna. Takvu je djecu najlakše zbrinuti jer je situacija pravno čista.
U trećoj su pak kategoriji ona djeca, a ima ih otprilike dvadesetak godišnje, koja pronalaze privremeno utočište u udomiteljskim obiteljima. Umjesto u ustanovi dijete se zbrinjava u obitelji, koja za to dobiva materijalnu naknadu, a biološki roditelj ima pravo i obvezu posjećivati dijete. Taj smještaj predviđen je samo za onu djecu čija je perspektiva poznata biološkim roditeljima. Posljednju kategoriju čine djeca s teškim zdravstvenim tegobama i psihofizičkim nedostacima, kao posljedicom obiteljskog naslijeđa ili konzumiranja alkohola i droge u trudnoći, koji najčešće završavaju u ustanovama za djecu sa smetnjama u razvoju. Tu su i starija djeca koja su prve godine života provela na relaciji dom – biološki roditelji, da bi tek kao školarci dobili status za posvojenje (a onda su im mogućnosti posvojenja znatno sužene). Djeca s “običnom” dijagnozom, poput, primjerice, danas četverogodišnjeg Hrvoja koji boluje od dijabetesa i za kojeg strepe da će ostatak života provesti u domu, imaju posve neizvjesnu sudbinu.

Potencijalni posvojitelji teško se hvataju u koštac sa starijom i bolesnom djecom, boje se rizičnih nasljednih faktora u razvoju djeteta. Većina ih u potrazi za roditeljstvom želi što manje dijete, kako bi od najranije dobi stvorili čvrstu emocionalnu vezu. I najvažnija im je čista pravna situacija: da su biološki roditelji djeteta već potpisali papire za posvajanje. A takvih je malo, tumači Srećko Szabo, koordinator jedinstvenog postupka posvojenja iz zagrebačkog Centra za socijalnu skrb.
Djecu koju nitko u Hrvatskoj ne želi zbrinuti, otkriva on, uglavnom preuzimaju stranci. Spominje i najteže primjere, djevojčicu s Downovim sindromom i bolesnog dječaka romskog podrijetla koje su posvojili Nijemci.

Prva kategorija – oni koji ne daju pristanak za posvojenje, iako su im socijalni radnici oduzeli djecu i povjerili domovima, ne oduzimajući im ujedno i roditeljska prava – jest najteža”, kaže dr. Jasna Ćurković-Kelava. “Gotovo šezdeset posto djece koja su vraćena biološkim roditeljima opet u kasnijoj dobi završi u dječjem domu. Nažalost, određeni broj djece, za koju se nije pravodobno reagiralo, a koja nemaju nikoga za trajniji i sigurniji oslonac, najčešće završi u delinkvenciji.”
Iako se društvena svijest zadnjih desetljeća znatno promijenila, pa ljudi shvaćaju da je roditeljstvo više od biologije i imaju sve manje predrasuda o posvojenju, na temelju Obiteljskog zakona još uvijek bi se moglo zaključiti da je biološko roditeljstvo bogomdano. Ukratko, zbog krutih zakonskih propisa prema posvojiteljima s jedne strane i blagonaklonog stava prema roditeljima u praksi socijalnih službi, mnoga djeca ostaju bez roditeljskog doma, doživotno traumatizirana.

Zakon predviđa dva načina posvojenja: pristankom roditelja, u pravilu to je samo majka, i sudski – oduzimanjem roditeljske skrbi roditelju koji zlorabi ili grubo zanemaruje roditeljske dužnosti. Grubim zanemarivanjem smatra se ako se roditelj tri mjeseca u kontinuitetu ne brine o djetetu. A to u svakodnevnom životu znači da je dovoljno da biološka majka jednom u tri mjeseca nazove ustanovu ili udomiteljsku obitelj u kojoj joj je smješteno dijete i da zadovolji zakonske uvjete. Ili da, primjerice, mjesečno plaća simboličan iznos od 50 kuna za svoje dijete. I upravo su tu korijeni budućih drama: iako biološke majke najčešće nisu dorasle brizi o sebi samima, a kamoli o svojoj djeci, nisu spremne ni dati pristanak za posvojenje. Godine prolaze a one sebe i socijalne radnike uvjeravaju da imaju životnu strategiju, da “rade na sebi”, da su se upravo izbavile iz alkoholizma, samo što nisu našle posao.

Tek u iznimnim situacijama centri za socijalnu skrb pokreću postupke za oduzimanje roditeljskog prava. A taj proces spoznavanja i uviđanja da dijete živi u zrakopraznom prostoru, bez budućnosti, traje godinama. I kad se ta agonija napokon okonča, djeca već postaju školarci, a takve velike, u nevoljama i s traumama, grubo rečeno, želi mali broj potencijalnih posvojitelja.

“Mi nikoga ne nagovaramo da se odrekne svog djeteta, niti odgovaramo od toga, nego im pružamo podršku što god odlučili. Majke su jako opterećene mišljenjem okoline, a manje ih zabrinjava što im djeca žive u domu. Misle da imaju opravdanje – nemaju od čega živjeti, tješe se kako je društvo krivo. U većini slučajeva biološke su majke problematične i asocijalne osobe, koje imaju problema i sa zrelošću, i alkoholizmom, i promiskuitetom, i, naravno, novcem, i dijelom iz opravdanih razloga ne mogu voditi pravu brigu o djetetu, ali im je svejedno stalo da se o njima ne misli loše”, priča dr. Jasna Ćurković-Kelava.

Jelica Belošević, predstojnica Dječjeg doma Josipovac u kojem je sakupila dvadesetak godina staža, napominje: “Ljudi imaju pogrešnu predodžbu o majkama koje daju potpis za posvojenje. Većina njih se jako teško i uz velike muke na to odlučuje. U njima je prevladala ljubav i nesebičan interes za dobrobit djece, svijest da im one ne mogu pružiti pristojan život. One mame koje daju suglasnost u pravilu su bolje od onih koje moramo pozivati da dođu vidjeti svoju djecu, a ne žele dati suglasnost.”

Nacionalova novinarka upoznala je i jednu od bioloških majki koja je odmah nakon poroda pristala odvojiti se od svoje novorođene kćeri. U 38. godini rodila je prvo dijete, plod trogodišnje veze. Danas je neudana, radi kao čistačica u jednom zagrebačkom dječjem vrtiću i željela je ostati anonimna. “Sigurno nikad neću prežaliti majčinstvo, ona nije izbrisana iz mog srca, ali nisam se mogla brinuti za nju, a domski život ne želim ni jednom djetetu. Često se pitam kako dijete koje sam rodila izgleda, i nadam se da će je jednog dana manje boljeti kad dozna da je posvojenje za nju bilo najbolji izbor”, rekla nam je ona i objasnila okolnosti u kojima je donijela odluku da će se odreći djeteta.

Kad je ostala trudna, prepreke su se samo nizale. Najprije je otac djeteta poricao očinstvo i tvrdio da nema ništa s tim. Onda se i obitelj udaljena stotinjak kilometara od nje počela neprijateljski ponašati, da bi je u sedmom mjesecu trudnoće gazdarica izbacila na cestu, tvrdeći da nikakvo dijete ne želi u svojoj blizini, a kamoli “kopile”. Pomoć je potražila u Dječjem domu Josipovac, gdje su je smjestili na materinski odjel i gdje je donijela odluku da se neće ponižavati utjerujući od djetetova oca alimentaciju na sudu, niti se oslanjati na socijalnu pomoć: “Mogla sam godinu dana ostati u Nazorovoj. Tamo je prelijepo, ne bih se morala brinuti ni o čemu, imali smo hranu, pelene, odjeću, ali gledala sam majke kako stalno odlaze i vraćaju se, kako se ne mogu snaći u vanjskom svijetu i steći sigurnost. Najlakše je napraviti flašicu, ali dijete raste, povećavaju mu se potrebe, a ja s minimalnom plaćom, bez ikakve podrške obitelji, bila bih u stalnom strahu kad će me gazde izbaciti, da neću imati za život. Sad nemam ništa, ali znam da je djevojčici koju sam rodila sigurno bolje.”

I Jasna Ćurković-Kelava i Jelica Belošević vjeruju da bi sudbina mnoge djece koja sazrijevaju na putu između problematičnih obitelji i domova, mogla biti drukčija kad bi centri djelovali energičnije. Ovako se pak čini da im je sudbina zapečaćena: odrastajući u domu, teško se socijaliziraju, nemaju izgrađen sustav vrijednosti, nisu naučena ni davati ni primati ljubav, i sama jednog dana završavaju u lošim vezama. Dok Domu za djecu Grad Zagreb nije dodijelio sad već četiri stana, štićenici nakon završetka srednje škole nisu imali kamo. Neki od njih su planski padali razrede samo zato da barem još jednu godinu imaju krov nad glavom.

“Centri za socijalni rad nemaju uvijek dovoljno odlučnosti da presijeku taj začarani krug stalnih obećanja majki da će preuzeti brigu o djetetu; povremeno ga uzmu, a onda opet vrate u dom. A takva su djeca najteži slučajevi, u zadnjih deset godina petero djece koja su tako provela djetinjstvo završilo je u ustanovama za preodgoj”, tvrdi Jelica Belošević, naglašavajući kako takav život ostavlja nepopravljive tragove. I navela je jedan od težih slučajeva u svojoj karijeri.

Mali Marko je kao jednoipolgodišnjak dovezen iz Klaićeve bolnice u Dom u Nazorovu. U Klaićevoj je završio zbog zlostavljanja u obitelji: s prijelomom obiju natkoljenica. Majka ga mjesecima nije posjećivala, niti pitala za njega. Kad se, napokon, odazvala pozivima djelatnika u Nazorovoj, otkrilo se da je Marko drugo i neželjeno dijete u izvanbračnoj zajednici, povod čestih svađa svojih roditelja.
“To je bila patološka veza između majke i oca. Ona je bila prilično nesređena osoba, neurotična, s jako niskim pragom tolerancije, na svaki problem reagirala je agresijom, emocionalno hladna i potpuno ovisna o njemu. Veza je pukla, ona nije mogla funkcionirati bez njega i odlučila je Marka ostaviti u domu i dati pristanak za posvojenje. Rekla je da nema tolerancije za tako živahno i znatiželjno dijete, razbjesnila bi se na njega zato što je šarafio gumbe na perilici. Za razliku od Marka, kći joj je bila tiha i poslušna pa ju je zadržala. Kad je nakon određenog vremena obnovila vezu s ocem svoje djece, silno je htjela Marka natrag. Predložili smo Centru za socijalni rad da je pošalje na vještačenje. Psihijatar je u svom nalazu napisao da bi uz psihoterapiju oboje mogli funkcionirati kao roditelji. U pravilu, psihijatri gledaju interese pacijenta – dakle, majke, a ne djece, i obično napišu da bi bilo u interesu majke da ostane s djetetom, jer bi se oduzimanje loše odrazilo na njezino psihičko stanje. Oni su na to pristali, ali su ubrzo odustali, a nitko ih od nadležnih službi nije kontrolirao.”
Marko je ubrzo doživio istu dramu: zlostavljanje se ponavljalo. S dvanaest godina završio je u Domu u Selskoj gdje se nalaze i djeca s poremećajima u ponašanju i gdje je bio jedan od težih slučajeva. Marko je od zlostavljanog djeteta i sam postao zlostavljač, sklon nasilništvu, krađama, bježanju iz razreda, maltretiranju druge djece. A danas ima petnaest godina i štićenik je popravnog doma.

Kritiku da su centri za socijalnu skrb spori i indolentni ne može poreći ni Milka Marunica, pravna koordinatorica obiteljske pravne zaštite u Centru za socijalnu skrb. Centar je osnovan prije četiri godine s idejom objedinjavanja molbi iz svih zagrebačkih centara i stvaranja banke potencijalnih posvojitelja. Milka Marunica kaže da oni nisu ni organizacijski, ni kadrovski, ni stručno ekipirani da bi se mogli baviti samo posvojenjem. Ona kaže: “To je tako samo na prvi pogled onima koji ne znaju pravo stanje stvari. Posvojenje je samo jedan od poslova kojima se bave socijalni radnici. Jedan socijalni radnik prosječno pokriva deset tisuća stanovnika i širok dijapazon problema: zlostavljanja, smještanje djece u dom, rastave, mirenja, probleme alkoholizma, novčanih naknada za socijalno ugrožene, u ratu smo se bavili prognanicima, ratnom siročadi. Najbolje se osjećamo kad dajemo djecu na posvojenje, a ako je to nama najdraži posao, a ima ga tako malo, nešto ne štima s objektivnim okolnostima.”

U Zagrebu, navodi ona, postoji petsotinjak djece smještene izvan vlastite obitelji, a neke majke ne žele dati suglasnost za posvojenje, nadaju se da će im djeca biti neka vrsta kredita za starost. Centri se, objašnjava ona dalje, teže odlučuju na sudske postupke za oduzimanje roditeljske skrbi, jer se zna često dogoditi da sud i centri nisu istih stavova. “Mi na sud donesemo gomilu dokumentacije iz koje je vidljivo da majka nije vodila nikakvu brigu o djetetu, nije ga čak niti posjećivala. Majka se na sudu rasplače, a sudac zaključi da je nehumano majci oduzeti dijete.”

Centri prema Obiteljskom zakonu mogu dati dijete na posvojenje i bez sudske odluke: kad majka iz neopravdanih razloga odbija dati suglasnost, a zapustila je brigu o djetetu. Međutim, u tom slučaju majka je stranka u postupku posvojenja i ima pravo dobiti rješenje sa svim podacima. A naši posvojitelji odbijaju takvu varijantu posvojenja zbog straha da će im majka praviti probleme, oni sami žele donijeti odluku kada će dijete upoznati s time da su posvojena”, kaže Milka Marunica, ocjenjujući da su uvjeti posvojenja prema novom Obiteljskom zakonu prestrogi, njima nisu predviđene sve životne situacije. Za nju je neprihvatljivo da postoje dva tipa posvojenja, srodničko i roditeljsko. Djeca vezana srodničkim posvojenjem imaju pravo nasljeđivati rodbinu, a roditeljskim samo oca i majku, s tim da ovi potonji imaju i zakonsku mogućnost raskinuti taj odnos i vratiti djecu odakle su došla. Milka Marunica razvrgavanje posvojiteljskog odnosa smatra moralno neprihvatljivim i za roditelja i za dijete, da im cijeli život visi nad glavom opasnost raskida: “Onaj tko se prihvatio roditeljske uloge, trebao bi joj ostati dosljedan, jer djeca nisu igračke.” A razlozi za raskid posvojenja u zakonu nisu definirani. Tražeći objašnjenja zašto je uvedeno raskidivo posvojenje, našla je, primjerice, delinkvenciju djeteta kao mogući razlog ili rođenje vlastite djece, koja bi onda imala pravo nasljeđivati imovinu. Tu razliku smatra moralno zastrašujućom.

Jedan od najčešćih prigovora odnosi se na krutu zakonski određenu dobnu granicu između posvojitelja i posvojenog djeteta koja ne smije biti veća od 40 godina. Apsurdnost Obiteljskog zakona koji ne trpi nikakve iznimke, čak ni kad njegova primjena proizvodi nakaradna rješenja, na svojoj koži doživjela je obitelj Filipović iz Dugog Sela. Katica (46) i Josip (42) još su prije tri i pol godine u mnogim centrima za socijalnu skrb predali zahtjev za posvojenje. Međutim, kad su napokon došli na red, i to, kako napominju, samo zahvaljujući vlastitoj upornosti – izgubili su pravo da budu potpuni, dakle srodnički roditelji danas trogodišnjem Hrvoju, koji je rođen sa zdravstvenim tegobama i već od prvih dana života bio smješten u Nazorovu, jer mu je majka lišena poslovne sposobnosti.
Preciznije, Katica Filipović izgubila je pravo da zakonski bude Hrvojeva majka. Tri je godine starija od zakonom predviđene dobne granice pa ne ispunjava uvjete za posvojitelja. Njezin četiri godine mlađi suprug Josip imao je pravo posvojiti Hrvoja, ali uz suglasnost svoje supruge da preuzima roditeljske obaveze. Rezultat roditeljskog posvojenja – zvuči grozno. U izvodu iz matične knjige rođenih Hrvoju stoji prezime njegove biološke majke, a među podacima o roditeljima generalije opet njegove biološke majke i oca-posvojitelja. Na domovnici je pak njegovo novo prezime kakvo imaju i njegovi adoptivni i jedini roditelji. Katica Filipović se nigdje ne spominje. Ona ima status maćehe, lišena je roditeljskih prava: tvrtka joj je odbila zahtjev za porodiljskim dopustom, na koji imaju pravo posvojitelji, kako bi se dijete adaptiralo na novu okolinu, ne može zdravstveno osigurati dijete, za Sv. Nikolu platila je dar, samo da može dovesti Hrvoja na proslavu, kao i ostale majke iz poduzeća.

“Po ovom ispada da sam ja samohrani otac. Da sam bio u vezi s Hrvojevom majkom, a moja žena je nitko i ništa”, ogorčeno je komentirao Josip Filipović, objasnivši kako ih takvom odlukom, on kao “hranitelj” obitelji, jer je njegova plaća veća od suprugine, država pretvara u socijalne slučajeve. Katica i Josip žustro objašnjavaju da nije stvar u porodiljskoj naknadi i novcu: “Je li zakonodavac razmišljao kako će se Hrvoje jednoga dana osjećati kad bude odlazio u ured po izvod. Ne namjeravamo mu tajiti istinu o njegovu podrijetlu, ali zašto bi ga baš na svakom koraku podsjećali da je posvojen. Kad imamo roditeljske obveze, koje smo, istina, godinama priželjkivali, bilo bi logično da imamo i prava”, žale se Filipovići.

Lidija Budimović, viša savjetnica pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi, ističe da je zakonodavac u prvom redu imao na umu dobrobit djeteta, a opći je stav da je u interesu djeteta da ima što mlađe roditelje. I ona se slaže da su izvodi, poput onoga obitelji Filipović, nespretni, ali ga pripisuje Zakonu o državnim maticama, koji inzistira da se u izvodima vidi obiteljska geneza i najavljuje mogućnost promjene nakon pregovora s Ministarstvom uprave.

Za razliku od bioloških majki i očeva, koji često postaju roditelji spontano, bez mikroskopskog analiziranja genetike, posvojitelji moraju dokazati da su zaslužili taj status. Prolaze testove koji utvrđuju psihosocijalnu stabilnost, razgovaraju s timom socijalnih radnika, psihologa, opisao je Srećko Szabo. Doduše, u Hrvatskoj ne postoji ni mehanizam koji bi kontrolirao uspješnost posvajanja, pa tako ostaje i vječna enigma jesu li posvojitelji otkrili djetetu da je posvojeno. Zakon ih obvezuje da to učine do sedme godine.
“Najgore je kad roditelji odgađaju odluku, riskirajući da djeca istinu o svom podrijetlu doznaju usput, na ulici, što može izazvati trajni gubitak povjerenja i velike lomove, pogotovo u pubertetskoj dobi, kad grade svoj identitet. Kad djetetu kažete da je posvojeno, a ono vas nikad ništa ne pita, znači da ste ‘uprskali’, da je dijete osjetilo da vam je to teško reći i zato vas neće opterećivati”, kaže Jelica Belošević. Čak i kad upoznaju svoje biološke roditelje, svjedoči iskustvo, doživljavaju ih kao strance.
Dok djeca u domu ostaju prikraćena za emocije, onima u posvojiteljskim obiteljima prijete druge opasnosti: pretjerano zaštitnički odnos.

Sanja Župe, učiteljica razredne nastave iz Splita, sama priznaje da je hiperosjetljiva na problem napuštene djece, da ih ima potrebu jako štititi i vjeruje da su ona nešto posebno, da imaju posebnu energiju i žilavost i znaju nesebično uzvratiti ljubav. Životna priča nje i njezina supruga Nikše dostojna je filmske razrade. Najprije su nekoliko godina proveli čekajući ishod umjetnog začeća, a onda su odlučili postati mama i tata na drugi način. Posvojili su djevojčicu Niku. Pet godina poslije postali su i biološki roditelji, danas dvogodišnjaka, brata kojemu je Nika izabrala ime Rino. Sanja Župe i suprug danas zahvaljuju Niki što je u njihov život donijela opuštenost koja je rezultirala i rođenjem sina. Kad se vratila sa sinom iz bolnice, Sanja Župe nije poslušala savjete odgajateljica da se prema Niki ponaša normalno i na godinu dana ispisala ju je iz vrtića: “Nisam željela da se osjeća ugroženom, stalno sam joj govorila da je jako volimo…”
“Imala sam kompliciran porod. Čini mi se da sam, rađajući, Niku zavoljela još više, jer sam postala svjesna da je ona jedva preživjela kad ju je biološka majka ostavila. Danas Nika ide u prvi razred, bavi se atletikom i osvojila je prvo mjesto u Splitu u trčanju na 60 metara. S ponosom ističe da je posvojena, sad smo joj objasnili da taj podatak ne ispaljuje odmah u prvoj rečenici kad nekoga upozna”, priča Sanja Župe.

Iz današnje perspektive čini joj se da je posvojenje put u nepoznato za koji je potrebna velika hrabrost i žao joj je što ne postoji udruga posvojitelja koja bi pomagala onima koji su tek stali u dugačku kolonu potencijalnih posvojitelja. Sanja Župe poznata je u Splitu kao osoba koja je probila led javno zagovarajući posvajanje kao oblik duhovnog roditeljstva i koja se bori protiv predrasude da su posvojena djeca manje vrijedna i stoga njihovo odgajanje donosi veće rizike. Nema nikakve razlike između Nike i druge djece, kategorično tvrdi Sanja Župe, koja stalno lobira za prava napuštene djece.
Sanjina prijateljica, koja je željela ostati anonimna, tražila je njezin savjet kad šest pokušaja umjetnog začeća nije urodilo plodom. Sada je majka petogodišnjakinje za koju misli da joj je bila sudbinski predodređena i već odavno ne vidi razliku između biološkog i posvojiteljskog roditeljstva.
Biološka majka rodila je kao maloljetnica dijete u Caritasu, potječe iz mnogobrojne tradicionalne i siromašne obitelji, koja ju je izbacila iz kuće kad je ostala trudna. Odmah se odrekla djeteta, ali ono je prvu godinu i pol provelo u domu čekajući da majka postane punoljetna i da pristanak za posvojenje. Nacionalova sugovornica tvrdi da čeka trenutak kad će joj kroz igru, bez dramatiziranja, priopćiti istinu o njezinu podrijetlu. I Sanja Župe i njezina prijateljica tvrde da su spremne svojoj posvojenoj djeci jednoga dana pružiti podršku budu li željela istraživati svoje biološko podrijetlo i zahvalne su obitelji i prijateljima što ih više nisu mogli gledati kako se muče i podržali ideju posvajanja.

Posvojitelji i udomitelji , prema vlastitim riječima, na početku su izvan sebe. Koliko god bilo malo, dijete ima svoje navike, rituale, strahove, očekivanja. Mnogi se posvojitelji prisjećaju najčešćeg sindroma djece u novom okruženju: ne mogu se najesti, prvo vrijeme pune džepove kruhom i slatkišima. Tajne su goleme, pogotovo u udomiteljskim obiteljima: djetetu treba objasniti da je njegov boravak privremen, zašto ima drukčije prezime, pomagati i njegovati odnos s biološkim roditeljima.

Svi se slažu: i jedan dan više u domu previše je za dijete. Svi vjeruju da je domski život trauma koja ostavlja posljedice za cijeli život: djeca se teže i sporije razvijaju, ne zato što su manje sposobna, nego zato što se bore za pažnju s drugom djecom. Kroz život ih prati vječni osjećaj gladi za ljubavlju, jer u najranijoj dobi nisu dobili ono što stručnjaci smatraju najvažnijim – razvijanje emocija prema bliskoj osobi i osjećaj sigurnosti. Zašto onda država ne izračuna da joj je jeftinije zaposliti još socijalnih radnika i stručnog osoblja koji bi vodili sustavnu brigu o posvajanju, nego linijom manjeg otpora radije skupo plaća saniranje posljedica koje nastaju kad bivši štićenici svoj bijes prema svijetu počnu iskazivati – agresijom i delinkvencijom. Barem to. Kad je već svijest o tome da zreli i odgovorni pojedinci, korisni i sebi i široj zajednici, odrastaju u toploj i zdravoj atmosferi, još uvijek rezervirana za neka naprednija društva.

Obiteljski zakon predviđa dva oblika zasnivanja posvojenja, i to:

1. srodničko posvojenje
2. roditeljsko posvojenje
Razlike između ta dva oblika posvojenja su u uvjetima (teži uvjeti za srodničko posvojenje) i posljedicama.
Srodničko posvojenje stvara odnos srodstva između posvojitelja i svih njegovih srodnika i posvojčeta i njegovih potomaka, a kod roditeljskog posvojenja ne nastaje odnos srodstva s djetetom i srodnicima posvojitelja.
OPĆI UVJETI ZA OBJE VRSTE POSVOJENJA:
da je u interesu djeteta
da su posvojitelji u pravilu u dobi od 21 do 35 godina, stariji od posvojčeta najmanje 18 godina, a iznimno, ako postoje osobito opravdani razlozi, posvojitelj može biti i osoba starija od 35 godina, u kojem slučaju dobna razlika između posvojitelja i posvojčeta ne smije biti veća od 40 godina
posvojitelj je u pravilu hrvatski državljanin, a iznimno i stranac, ako je to od osobite koristi za dijete, u kojem slučaju za to posvojenje prethodno odobrenje daje Ministarstvo rada i socijalne skrbi za posvojenje je potreban pristanak obaju ili jedinog roditelja (ako drugog nema)

ZA POSVOJENJE NIJE POTREBAN PRISTANAK RODITELJA:
1. kojem je oduzeta roditeljska skrb
2. koji je potpuno lišen poslovne sposobnosti
3. koji je maloljetan, a nije sposoban shvatiti značenje posvojenja
4. kojem boravište nije poznato najmanje šest mjeseci i ne brine se za dijete
Posvojenje se može zasnovati protiv volje ili bez izjave uredno pozvanog roditelja s kojim dijete ne živi ako je taj roditelj u većoj mjeri zapustio skrb o djetetu dulje od tri mjeseca.

POSEBNI UVJETI ZA SRODNIČKO POSVOJENJE:
dijete ne smije biti starije od 10 godina
posvojitelji mogu biti samo bračni drugovi zajednički, koji su u braku najmanje tri godine, osim ako posvaja jedan bračni drug, a drugi je roditelj tog djeteta
Kod srodničkog posvojenja posvojitelji određuju ime posvojčetu koje dobiva njihovo zajedničko prezime, a u maticu rođenih upisuju se kao roditelji.

POSEBNI UVJETI ZA RODITELJSKO POSVOJENJE:
dijete do navršene 18 godine života
ako je dijete starije od 12 godina i sposobno je shvatiti značenje posvojenja, potreban je njegov pristanak
posvojiti mogu bračni drugovi zajedno, jedan bračni drug uz pristanak drugog ili osoba koja nije u braku
Posvojitelji mogu odrediti ime posvojčetu, a u maticu rođenih mogu se upisati kao roditelji.
Roditeljsko posvojenje je raskidivo, i to odlukom Centra za socijalnu skrb.

RODITELJ DAJE PRISTANAK NA POSVOJENJE PRED NADLEŽNIM CENTROM ZA SOCIJALNU SKRB:
može se dati tek kad dijete navrši šest tjedana života
od pristanka roditelj može odustati u roku od 30 dana od dana potpisivanja zapisnika o pristanku
ako je roditelj pristao da dijete posvoje njemu nepoznati posvojitelji, ne sudjeluje kao stranka u postupku posvojenja, to znači nema pravo uvida u podatke o posvojiteljima niti pravo dobiti rješenje o posvojenju
u slučaju da je posvojenje zasnovano protiv volje ili bez izjave uredno pozvanog roditelja s kojim dijete ne živi, ako je taj roditelj u većoj mjeri zapustio skrb o djetetu dulje od tri mjeseca, roditelji su stranke u postupku i imaju pravo dobiti rješenje o posvojenju
Posvojitelji čekaju u pravilu oko dvije godine, a osim roka čekanja uzimaju se u obzir i specifične potrebe djeteta (mlađe dijete za mlađe posvojitelje, dijete sa zdravstvenim teškoćama zahtijeva roditelje koji te teškoće mogu lakše riješiti, primjerice, dijete s bronhitisom – traže se roditelji koji žive u primjerenoj klimi).
U slučaju kad je neko dijete steklo uvjete (pretpostavke) za posvojenje, do okončanja postupka posvojenja ne prođe u pravilu više od mjesec dana.

Najvažnija je ljubav: Priča Zagrepčanke Ranke Gregorić

U našu četveročlanu obitelj: suprug i ja i naše dvoje djece – deset i pol godišnja kćer Ana i tro i pol godišnji sin Ivan, Vinka je došla u dobi od tri i pol godine. Jednoga dana, nazvala me prijateljica, socijalna radnica Dječjeg doma u Nazorovoj ulici i predložila mi je da uzmem na starateljstvo jednu malu djevojčicu. Duboko me dirnula njena priča. Majka na liječenju, otac umro, nema nikoga svoga. Iako smo i sami bili zabrinuti, jer je naš sin Ivan, bolovao od srčane mane i bilo je neizvjesno kako će se dalje odvijati njegov život, pomislila sam da će nam možda svima biti lakše ako udružimo nevolje – podijelimo ih. Svi su se složili.

Doista, godine su prolazile, Vinka se uklopila kao da je oduvijek s nama. Bila je skromna, prilagodljiva, dobra i draga djevojčica. Bila sam ponosna što sam preko noći postala majka troje djece. Povremeno bi nam dolazila polusestra naše djece – kćer iz prvoga braka moga muža. Sve me je to veselilo i uklapalo se u viziju sretne i šarolike obitelji. Uživala sam gledati djecu kako se igraju, kako se vole. Voljela sam im kuhati i brinuti se za njih. Obogaćivala su me, davala mi energiju. Krstili smo Vinku. Prošle su četiri nezaboravne godine. Od prvoga dana svi smo znali da je Vinkin boravak s nama privremen i da će jednoga dana otići kad njena majka izađe iz bolnice. Njena se majka ponekad javljala pismom ili kartom, a onda je počela povremeno izlaziti i ponekad bi nas i posjetila. Sve je bilo otvoreno i normalno, tako kako jest i to se pokazalo jako dobrim. Kad bi netko upitao Ivana da li mu je Vinka sestrica, on bi rekao: “Ne, mi smo ju posvojili, njena je mama bolesna, pa kada izađe doći će po nju.” Ta riječ “posvojiti” u našem je životu imala neko prekrasno značenje, na koje smo svi bili ponosni, pa tako i Vinka.

U jednom se trenutku sve promijenilo: započeo je rat. Ivan se razbolio i u roku od mjesec i pol dana umro od posljedica srčane mane, u bolnici, u izbjeglištvu u Ljubljani. Vinkina majka koja je u to vrijeme otpuštena s liječenja, nekoliko sati prije Ivanove smrti došla je po Vinku. Moj muž, naša kći Ana i ja ostali smo sami i plakali za Ivanom i Vinkom. Tješila nas je vjera da sada svi imamo anđela čuvara na nebu i da dijelimo bol sa svima drugima koji su proživjeli strahote rata.

Vrijeme je prolazilo. S Vinkom smo ostali blisko povezani kao njeni prijatelji, rođaci – krsni kumovi. U međuvremenu je dobila brata i sestru – blizance Ivana i Mirnu, s majčinim drugim mužem koji je nestao u ratnome vihoru. Kasnije, obitelj se povećala za još jednog malog člana Josipa, kojeg je majka rodila s čovjekom koji se, uz socijalnu pomoć, sada brine za sve njih. Danas Vinka ide u srednju školu, ozbiljna je i samosvjesna djevojka, spremna pomoći majci i svojoj braći i sestri. Često se viđamo i volimo je. Ana, sada već 25-ogodišnja djevojka i Vinka i dalje se lijepo slažu.

Danas, nakon četrnaest godina, mislim da je to bilo hrabro i dobro. Nije uvijek bilo lako. Uvidjela sam da sam i sama bila nezrela i možda preveliki idealist te sam morala prolaziti kroz teška iskustva vlastitog sazrijevanja i odrastanja, ali mogu reći da mi danas nije žao. Sve je u životu rast. Djeca rastu, ali i mi rastemo zajedno s njima. Usvajanje djece i starateljstvo vrlo su odgovorne odluke. Čovjek treba najprije sjesti, dobro razmisliti i vidjeti da li to može, a onda kada odluči, uz Božju providnost, treba ići hrabro naprijed. Najvažnija je ljubav, za koju je ponekad potrebno i boriti se, te ako dijete stekne povjerenje, ono uvijek surađuje i pomaže vam”, opisala je svoje iskustvo Ranka Gregorić, koja je četiri godine brinula o Vinki.