Na proljeće je virus covid-19 u Hrvatskoj i svijetu bio nepoznanica, zemlje su jedna za drugom iskušavale mjere i karantenu, a različite skupine pacijenata žalile su se na nedostupnost zdravstvene skrbi te fokus zdravstvenih djelatnika, medija i javnosti isključivo na one oboljele od te respiratorne bolesti. Iako su brojevi zaraženih posvuda i dalje nepovoljni, zdravstveni sustav, pojedinci i društvo u iščekivanju cjepiva naučili su koliko-toliko funkcionirati u novim uvjetima. U vrijeme kada covid-19 više nije jedina vijest ne bi se trebalo događati da postoje grupacije pacijenata, negativnih na koronavirus koji se žale da imaju nepovoljniji tretman u doba epidemije. Ako je suditi po istraživanju o dostupnosti skrbi za reproduktivno zdravlje žena u doba ove epidemije koje su proveli udruga Roditelji u akciji i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, nije isto biti trudnicom u normalnim i izvanrednim epidemijskim uvjetima. Prema istraživanju koje je provedeno u razdoblju od ožujka do svibnja, na uzorku od 1500 trudnica, rodilja i babinjača, trećina žena u Hrvatskoj imala je lošije iskustvo poroda tijekom pandemije te su kao negativne aspekte istaknule smanjenu trudničku skrb, rjeđe preglede, češće posezanje za uslugama privatnog zdravstvenog sustava, nošenje maske tijekom poroda i nemogućnost pratnje pri porodu. Zbog toga je Nacional istražio imaju li trudnice u Hrvatskoj, pola godine nakon kolektivne karantene, adekvatan tretman u trudnoći i pretežno pozitivno ili negativno iskustvo poroda.

Slavko Orešković, predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb, podijelio je s nama neke brojke vezane uz trudnoću i porode u doba epidemije. U trenutku u kojem smo razgovarali, od početka godine u bolnici u Petrovoj bilo je 2900 poroda, što je nastavak pada koji se bilježi proteklih godina, ali ta se negativna natalitetna tendencija, barem za sada dok još godina nije gotova, a time i ozbiljnija statistika i istraživanja, ne može pripisati epidemiji ni oslabljenom gospodarstvu nakon lockdowna. Njihovo osoblje broji 400 djelatnika, od kojih je 20 u samoizolaciji. Do sada je kroz bolnicu prošlo 15 trudnica pozitivnih na covid-19 i 5 koje su tretirali kao pozitivne zbog simptoma, pri čemu je njih 8 imalo vaginalni porod, a 7 ih je rodilo carskim rezom. Trenutačno imaju u bolnici jednu pozitivnu trudnicu kojoj prijeti privremeni porod, pa je za nju organizirana skrb od 24 sata.

Objasnio je da imaju dio bolnice u koji smještaju trudnice pozitivne na covid-19 i da je osoblje za njih posebno obučeno:

“Kada dođe žena s trudovima koja ima temperaturu, mora ići u taj dio bolnice da ne ugrozi druge trudnice. Nadamo se da će brzo uvesti brze testove na covid-19, to su testovi koji su pouzdani kod onih koji imaju simptome, tako bismo brzo znali je li žena pozitivna. Zna se dogoditi da dođe žena koja nema simptome, a test na covid-19 nije obavezan za žene koje nemaju simptome, porodi se i dobije simptome pa je to problem nama jer dio osoblja mora u samoizolaciju. Sustav se može raspasti ako nemate ljude osposobljene za vođenje trudnoće i poroda. Dobili smo od uprave KBC-a još nekoliko liječnika u pripravnosti koji ‘uskaču’ po potrebi, ako je situacija takva da dio našeg osoblja mora poroditi pozitivnu trudnicu.”

Kaže da većina trudnica rađa kao do sada, uz obavezno pridržavanje mjera, trijažu, mjerenje temperature i test koji ne smije biti stariji od 48 sati za one koje idu na stacionarno liječenje:

“Osoblje na porodu je odjeveno u mantile, moraju imati maske, vezire i rukavice. Maksimalno štitimo i sebe i pacijentice, smanjili smo okupljanja i sastanke unutar bolnice. Majke se od novorođenčadi odvajaju samo ako je trudnica pozitivna, pedijatri imaju poseban dio u bolnici za djecu pozitivnih majki. Koliko znam, do sada su djeca pozitivnih trudnica bila negativna. Bez obzira na to što bismo voljeli da je moguća pratnja na porodu, u situaciji kada ne može svaka trudnica u rađaonici imati samo svoj prostor, to je nemoguće. Imate boksove, tamo prolaze sestre i drugo osoblje, ponekad se nađu i studenti… Imamo problem održavanja nastave, reducirali smo maksimalno koliko smo mogli taj praktični dio nastave, želimo da studenti vide što je ginekologija, a da opet ne ugroze ni oni proces. Pratnja će se vratiti kada se popravi epidemiološka situacija, a nadam se da će stvar doći uskoro do plafona i krenuti prema dolje. U ovim okolnostima mislimo da bi omogućivanjem pratnje mogli ugroziti i ženu koja rađa i druge ljude koji su tamo.”

Daniela Drandić, voditeljica programa “Reproduktivna prava” u udruzi Roda, istaknula je da je problematično što se prakse u rodilištima uvode naizgled nasumce, bez razmatranja novih rješenja koja spajaju znanstvene dokaze o zarazi i ljudska prava, kao što to rade druge europske zemlje. Kako kaže, britanski Kraljevski zbor porodničara i ginekologa ažurira smjernice za rad s trudnicama, rodiljama i babinjačama od početka pandemije.

“One su javno dostupne i kada uspoređujemo te smjernice s realnošću u hrvatskom zdravstvenom sustavu, daleko smo od prakse temeljene na dokazima. Svako rodilište uvodi nešto drugo i te različite mjere tumači kao ‘epidemiološki nužne’ pa čak i u trenucima poput ovog ljeta kad je situacija bila vrlo povoljna. Pravo na pratnju na porodu, informirani odabir, na kretanje u porodu, na boravak u rodilište uz dijete koje je netom rodila – sve su to prava za koja se žene u Hrvatskoj bore desetljećima i koja još nisu u potpunosti zaživjela, a vjerojatno će se unazaditi nakon pandemije. U nekoliko navrata su hrvatsku vladu na to upozoravale međunarodne institucije za zaštitu ljudskih prava. Trudnice i rodilje, ali i njihove obitelji su s pravom zbunjene i ogorčene, vide kako njihove kolegice rađaju u Njemačkoj, Austriji, Norveškoj, s pratnjom i bez odvajanje od djeteta. Također, u bolnicama se više ne odvijaju tečajevi za trudnice pa smo proljetos lansirale i naš prvi e-tečaj za trudnice koji je do danas prošlo više tisuća trudnica iz cijele Hrvatske.”

Prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije o nošenju maski, trudnice i rodilje bi trebale, ističe, nositi maske u zajedničkim prostorijama, ali ne i tijekom poroda.

“Usprkos tome, prema našem istraživanju o iskustvima žena u prvom valu epidemije, kad i nije postojala obaveza nošenje maski u javnim prostorima, više od 30% rodilja ju je moralo nositi pri porodu. Prema našim saznanjima, taj broj je sada i veći. Maske su važna mjera, ali u porodu i neposredno nakon njega bi trebale prevladati druge mjere i omogućiti rodilji nesmetano rađanje i prvo upoznavanje s djetetom. Cijeli niz procesa važnih za zdravlje majke i razvoj novorođenčeta se odvijaju neposredno nakon poroda i iznimno je važno da su u to vrijeme dijete i majka zajedno i da se mogu nesmetano gledati lice u lice. U Hrvatskoj se odvijaju sportska natjecanja i u zatvorenim prostorima, a od sportaša se ne očekuje nošenje maski, iako znamo da su takva natjecanja često žarišta zaraze. S druge strane, od rodilje očekujemo da rađa s maskom. Trudnice i rodilje vide da ih se tretira kao građanke drugog reda. U prvom valu pandemije se na istoku Europe olako zabranila pratnja na porodu u zemljama kao što su Mađarska, Hrvatska i Češka, dok na zapadu pratnja jedne osobe na porodu uopće nije bila upitna. Austrija se sredinom ovog mjeseca ‘zatvorila’ i već sad se zna da će pratnja na porodu biti moguća.”

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić istaknula je da su žene uglavnom morale ležati u krevetu za vrijeme trudova i poroda i nisu mogle birati položaj koji im je najmanje bolan:

“Nadalje, zabrana pratnje na porodu nije u skladu s međunarodnim standardom ‘Rodilišta – prijatelji majki’, za koji se Hrvatska opredijelila i čiju provedbu je predvidjela u svojim strateškim dokumentima. Zalažemo se za to da se poduzmu sve raspoložive mjere kako bi bila omogućena jer to nosi niz benefita za rodilju i porod. Istraživanja pokazuju da prisutnost pratnje utječe na prosječno smanjenje trajanja poroda, smanjenje upotrebe medikamenata, smanjenje potrebe za intervencijama i smanjenje rizika za završetak poroda carskim rezom. Ono na što su nam rodilje također skrenule pažnju u istraživanju je to da su uvjerene da bi odnos zdravstvenog osoblja prema njima i zdravstvena usluga bili bolji da nisu bile same, već da su uz sebe imale osobu od povjerenja.”

Iz Ministarstva zdravstva su odgovorili da je neupitna važnost potpore bliske osobe na porođaju, ali ističu da se odluka o prisustvu pratnje na porodu donosi i prilagođava epidemiološkoj situaciji, u cilju zaštite zdravlja rodilja i novorođenčadi kao i zdravstvenih radnika. “Zbog objektivnih kriterija kao što su prostorne različitosti i kadrovski kapaciteti svake pojedine zdravstvene ustanove, nije moguć unificiran pristup za sve bolničke ustanove s rodilištima u Hrvatskoj, već odluku o prisustvu pratnje na porodu donosi ravnatelj sukladno organizacijskim mogućnostima određene zdravstvene ustanove”, rekli su u Ministarstvu.

A što o planiranju trudnoće, trudnoći i porodu ili iščekivanju poroda u doba pandemije kažu trudnice?

Branka Juroš, po struci prvostupnica novinarstva, ima 32 godine i u šestom je mjesecu svoje druge trudnoće. Kaže da neovisno o trudnoći, u doba epidemije nije lako izbjeći anksioznost jer smo okruženi kulturom straha i ako se ne izvučemo iz toga to može biti kaotično i stresno, što u krajnjoj liniji ne može biti dobro u trudnoći. Na pitanje kako prolazi trudnoću u ovo za zdravstveni sustav i društvo u cjelini izazovno vrijeme i kako gleda na mjere u rodilištima, odgovorila je:

“Bila sam uplašena zbog pregleda i raznih medicinskih usluga, ali zasad imam samo pozitivna iskustva. Sva komunikacija koja ne zahtijeva fizički dolazak prebačena je na komunikaciju e-mailom, a to uključuje izdavanje uputnica koje se prije trebalo fizički podići u ordinaciji. Tako komuniciram i s ginekologom iz doma zdravlja koji me dosad svaki put uredno zaprimio na pregled, s jednom privatnom poliklinikom i endokrinologom jedne bolnice u Zagrebu. Pozitivna strana je to da se zbog čitanja nalaza ne izlažem dugom čekanju u čekaonici, ne moram koristiti dan godišnjeg ili bolovanja. Nadam se istom pozitivnom iskustvu s bolnicom u kojoj ću roditi. Nije mi logična zabrana pratnje na porodu ni nošenje maske na porodu. Tata je i prvi put prisustvovao porodu i mislim da nas je trenutak kada je vidio kći još više povezao. Pratnja je osnovno pravo ženina partnera koji tako ima bolji uvid u to što žena prolazi. Poručila bih trudnicama da se, bez obzira na koronu, trude uživati u trudnoći.’’

Sandra Bešić Bužanić, po struci frizerka, ima 34 godine i na polovici je druge trudnoće. Majka je sedmogodišnje kćeri. Tijekom karantene u travnju razmišljala je o trudnoći, ali su ona i suprug zbog neizvjesnosti situacije odlučili pričekati i onda je na ljeto zatrudnjela. Usporedila je svoje dvije trudnoće i porod:

“Prvi put je sa mnom na porodu bila prijateljica, što mi je puno značilo. Imala sam brz porod i uz liječničku intervenciju rodila sam zdravo dijete. Kada sam rađala prvo dijete na Merkuru, sve je funkcioniralo, iako je bila takva gužva da su majke s novorođenčadi spavale na hodnicima u bolničkim krevetima. Sada imam osjećaj da od straha i izbjegavanja pacijenta sve funkcionira uvelike lošije. U ovoj trudnoći više nisam zdrava osoba. Imam dijabetes, hashimoto, tešku asmu, divertikulozu debelog crijeva i visok tlak. Ne mogu uopće zamisliti scenarij u kojem sam sama i u bolovima u rađaoni. Neću se moći izboriti ni za sebe niti za svoje dijete. Da je pratnja moguća, sa mnom bi ovaj put bio moj suprug kojemu je to prvo dijete. Osim što je zakinut za apsolutno svaki pregled od početka trudnoće, financijski je opterećen jer zbog bolesti koje me svrstavaju u rizičnu skupinu za zarazu, ne mogu čekati u trudničkoj ambulanti nego sve preglede obavljam privatno da bih maksimalno izbjegla zarazu.”

Kako je privatnim ginekolozima raditi u doba epidemije?

Ginekologinja Jasenka Grujić rekla je da se broj trudnica koje nadzire minimalno mijenjao u uvjetima pandemije i da u vrijeme umanjenih kapaciteta javnozdravstvenih ustanova, hitne preglede katkada obavljaju oni u privatnome sektoru.

“Mi naručujemo pacijentice i trudnice i nikada nema više osoba u čekaonici. Uobičajene epidemiološke mjere su nužne i apsolutno ih poštujemo, što jasno vrijedi za asimptomatske pacijentice, uz povoljnu epidemiološku anamnezu. Iako smatram prisustvo partnera pri pregledu trudnice ultrazvukom integralnim dijelom opstetričke skrbi, zbog pogoršanja epidemiološke situacije pratnju više ne dozvoljavamo. U uvjetima preopterećenosti zdravstvenoga sustava mogu razumjeti da se ne dozvoljava pratnja pri porodu. No postoje načini, primjerice testiranje, da se to ipak dozvoli. Naime, privatni od javnoga zdravstvenog sektora razlikuje se, jer ako radim sama, a radim, nema me tko zamijeniti ako sam u samoizolaciji ili bolesna. Nije uopće upitno niti mi je ikada bilo to hoću li raditi u uvjetima pandemije, iako sam u tzv. rizičnoj skupini. Biti liječnik znači staviti interes pacijenta ispred svog. Naš poziv je naš smisao života i način življenja pa makar riskirali bolest ili smrt.”

Često se u novije vrijeme govori da se trudnoća, porod i roditeljstvo ne tiču samo majki, nego i očeva. Je li ukidanje pratnje na porodu koja postoji samo u Općoj bolnici Pula i Općoj bolnici Čakovec, zbog epidemiološke situacije marginaliziranje očeva ili jedina razumna mjera?

Naš sugovornik Marko Tomljenović, budući otac, po struci magistar geodezije koji ima 31 godinu, smatra da je očekivati dijete u doba korona-krize postalo izvor stresa i neugode umjesto sreće i ugodnog iščekivanja. On ima vrlo jasan stav o tome zašto želi biti pratnja na porodu supruzi koja ima termin sredinom prosinca:

“Htio bih pratiti suprugu na porodu. Za buduću majku nema bolje potpore od osobe koja će s njom to dijete odgajati i čuvati. Supruga i ja smo u tome kao i u svemu drugome zajedno, a silom nas se razdvaja. Zašto bi žena, buduća majka, o svemu morala sama razmišljati i sve sama odraditi? Želim biti kraj svoje supruge kako bih bio njezin glas u smjeru liječnika i medicinskih sestara i prevenirao ili eventualno spriječio nešto što joj se eventualno nameće. Ako se žena na porodu osjeća sigurnom porod će biti lakši, brži i ‘zdraviji’ i za majku i za dijete. Ako neću moći biti pratnja, neću vidjeti svoje dijete prva tri dana nakon poroda, a moje dijete neće imati priliku za to početno uspostavljanje emocionalnog odnosa sa mnom.”

Naša sugovornica koja je željela ostati anonimna studentica je koja je rodila svoje prvo dijete 17. studenoga u Zagrebu i nije imala negativno iskustvo, ali nije joj logično da nije mogla imati pratnju s obzirom na to da je dopušteno održavanje pojedinih svečanosti i da se mjere mogu ponekad prilagođavati i mijenjati kako bi se omogućilo prisustvo što većeg broja ljudi.

“Naravno da žene mogu roditi same, ali ne mogu odlučiti žele li to same. Mi, žene, imamo sreću od samog početka biti jedno s tim djetetom, dok muškarci tijekom tih 9 mjeseci samo mogu gledati kako se naše tijelo mijenja i osjetiti pokoji udarac preko trbuha. Za njih je rođenje njihova djeteta prvi trenutak povezivanja, kada sve postaje itekako stvarno i sada im je ta mogućnost oduzeta. Jedino čemu se mogu veseliti je slika ili videopoziv putem kojeg će upoznati svoje dijete. Smatram da je to pogrešan pristup koji je u velikom neskladu s drugim mjerama. Jedna osoba više u bolnici svakako je veći rizik, ali to su i dućani, sportska događanja, mise, slavlja, pa to nije srezano u korijenu. I moja majka, kojoj je sada 60, i moje sestre imale su mogućnost pratnje i to smatram pravom trudnice i partnera.”

Danijela Nujić, doktorica medicine te buduća epidemiologinja i doktorica znanosti, ima 30 godina i u 31. je tjednu druge trudnoće. Na sreću, suprug i ona, kaže, pojavom pandemije nisu egzistencijalno ugroženi, što je vjerojatno bio ključan čimbenik u planiranju trudnoće unatoč epidemiji. Kaže da je zahvalna što može reći da do sada nije doživjela sporosti ili neučinkovitosti sustava u vođenju njezine trudnoće. Kako kaže, osim što nosi masku i pridržava se drugih epidemioloških mjera pri dolasku ginekologinji i u druge ustanove, nema drugih razlika u odnosu na prvu trudnoću koja je bila prije dvije i pol godine.

U prvoj trudnoći nije željela pratnju na porodu, ali se dogodilo da je suprug slučajno i spontano završio s njom u rađaoni pa je uvidjela, kaže, blagodat i sreću te privilegije. Za pratnju na porodu bi rekla da je riječ o “obnovi” nekog već poznatog starijeg fenomena koji se veže uz porođaj već tisućljećima. Možda bi se upravo neprisustvovanje “pratnje” na porodu, ističe, moglo nazvati novijim fenomenom koji se pojavio s jačanjem biomedicinske paradigme u zdravstvu.

“To znači da se biomedicinska skrb rodilje označava najvažnijom i dostatnom za uredno vođenje poroda, dok psihološka skrb postaje sve manje važna, a moderno zdravstvo na nju gleda kao na dodatak koji nije neophodan i čija se korisnost izrazito zanemaruje, premda imamo već i od prije pola stoljeća znanstvene rezultate koji je podržavaju. Tom fenomenu očigledno dolazi kraj jer je psihološka podrška rodilji, bilo da je ona u obliku pratnje supruga, majke, doule ili prijateljice, prepoznata kao jedna od prioritetnih zdravstvenih potreba rodilja i smatram da je treba njegovati i omogućiti njezinu provedbu. Prema tome, ne bih pratnju nazvala obiješću, no smatram da još uvijek ne možemo nazivati pratnju ni pravom trudnica jer nije definirana zakonom u Hrvatskoj. Pratnju na porodu bih nazvala zdravstvenom potrebom mnogih rodilja, čija korisnost je neupitna u rodilja koje je žele, a zdravstveni sustav bi se trebao senzibilizirati za ovu potrebu jer su korisnici jednako kao i provoditelji zdravstvene zaštite pozvani kreirati zdravstvenu zaštitu i to su karakteristike suvremenog zdravstvenog sustava.”

Naša druga sugovornica koja je željela ostati anonimna, trudnica od 35 godina koja je u 9. mjesecu svoje druge trudnoće, a rodit će u splitskom rodilištu, smatra da bi se trebala omogućiti pratnja uz obavezan test i nošenje maske. Kako je objasnila, prije trudnoće imala je privatnog ginekologa, ali je zbog uputnica morala prijeći kod državnog:

“Pet ginekologa me odbilo upisati u vrijeme korone jer su rekli da je HZZO dao naputak prema kojem nema primanja novih pacijenata dok traje pandemija. Neki su bili toliko nekorektni da nisu htjeli otvoriti vrata, nego su pričali sa mnom kroz zatvorena vrata. Kod tog državnog ginekologa nitko ne nosi maske: ni ginekolog ni sestra niti ljudi u čekaonici. Nema dezinfekcijskih sredstva, a u čekaonici je ponekad i 10 ljudi. Svako vađenje krvi u bolnici se čeka barem dvostruko duže nego inače zato što ispred bolnice mjere svakome temperaturu i popunjava se formular, a tako je i kod hitnih slučajeva. Dva puta sam na hitni ginekološki pregled čekala više od sat vremena samo da uđem. U slučaju prijevremenog poroda znam da riskiram dojenje jer ako novorođenče ostane u bolnici duže od mene posjeti nisu dozvoljeni, što će vrlo vjerojatno rezultirati slabljenjem mlijeka ili će se beba naviknut na bocu pa će to otežati dojenje.”

Epidemija koronavirusa za većinu ljudi ne predstavlja tešku i po život opasnu bolest, ali visok broj dnevno hospitaliziranih treba brinuti jer bi epidemija mogla ugroziti zdravstveni sustav. S te strane, nepostojanje pratnje na porodu i obaveza nošenja maski nužne su mjere kojima se pojednostavljuje funkcioniranje zdravstvenog sustava o kojem ovise svi pacijenti pa tako i trudnice. Ipak, ova će epidemija jednom prestati, a pitanja zdravstvene skrbi za trudnice i rodilje, njihovih prava, zadovoljstva uslugama u trudnoći i percepcija poroda će ostati. U kontekstu nepovoljnih demografskih trendova, sve što se tiče nezadovoljstva trudnoćom i porodom zbog kojeg će žena ostati samo na jednom djetetu nije nešto na što se smije žmiriti.