Objavljeno u Nacionalu br. 452, 13. srpanj 2004.

Pedesetak bivših saborskih zastupnika i nekoliko ministara još ovaj će mjesec primit punu zastupničku plaću koja s dodacima iznosi idućih šest mjeseci prepoloviti

Ivan Milas, bivši čuvar državnog pečata i ministar pravosuđa u Gregurićevoj vladi te potpredsjednik Šarinićeve vlade, danas živi kao umirovljenik u rodnom selu Zmijavcima pokraj Imotskog. Čovjek koji je čitavo desetljeće bio u vrhu Tuđmanovo pokreta, posljednjih šest mjeseci živi povučeno u rodnom selu sa stotinjak kuća, školom i crkvom. “Malo uređujem okućnicu”, odgovara Milas na pitanje čime se bavi i dodaje, “prihvatio sam umirovljenički život s radošću, a imao sam i teških zdravstvenih problema. Politika je za mene definitivno završena priča. Jedino što sam u tom smislu u posljednje vrijeme radio bio je skup HDZ-a u mom rodnom selu na kojem sam prisustvovao”. Milas također nije mnogo želio govoriti za Nacional jer, kako sam kaže, više nije, niti bi želio biti javna osoba.

Za mnoge je političare povratak na posao psihološki problem – nije se lako prisiliti svakog jutra ustajati u 7 i odlaziti u službu nakon stranačkih i državnih sinekura U kojoj mjeri ga ljute mediji potvrdilo se kada ga je u četvrtak 7 srpnja posjetio Nacionalov fotoreporter. Vidjevši kameru, Milas je pobjesnio. “Ne dopuštam da me snimate, odakle vam pravo da me uznemirujete”, bijesno je vikao. Ljutiti bivši čuvar državnog pečata potom je pažljivo pregledao fotografovu osobnu iskaznicu, a zatim zaprijetio: “Da se nisi usudio snimiti mi kuću”. Ipak, snimljena je, iako se za to vrijeme njezin vlasnik skrivao u unutrašnjosti.

Milas je samo jedan od pedesetak političara koji su nakon prošlogodišnjih izbora ostali bez posla. Ivo Sanader ga nije stavio na listu i time je njegova politička karijera okončana. Pritom se može reći da je među sretnijima ? barem je priskrbio povlaštenu mirovinu koja iznosi nešto manje od 10.000 kuna. Za razliku od njega, deseci donedavnih zastupnika i nekolicina ministara ne znaju što im nosi bliža budućnost. Još ovaj mjesec primit će punu zastupničku plaću koja s dodacima iznosi oko 14.000 kuna, a onda će iduće pola godine dobivati polovicu tog iznosa. Nakon novogodišnjih blagdana nestat će i beneficije koje su uživali otkako su ušli u parlament i morat će se potruditi u pronalaženju novog posla. Ako ne uspiju, Hrvatska bi mogla dobiti novu, istina relativno malobrojnu, društvenu kategoriju ? političare na burzi rada.

Za mnoge je to dvostruki problem: psihološki, jer se nije lako prisiliti svakog jutra ustajati u 7 i odlaziti u službu, i materijalni, budući da su doista rijetki među političarima u prijašnjim karijerama imali dobro plaćene poslove. U Hrvatskoj se političari regrutiraju iz srednje klase i najčešće su čak i unutar vlastitih profesija anonimni prije nego zauzmu stranačku ili državnu sinekuru. Stoga ne čude primjeri poput jednog bivšeg državnog dužnosnika koji je prije dvije godine u privatnom razgovoru izrazio istinsku bojazan od prijevremenih izbora: “Ne bum valjda opet moral predavati u srednjoj školi”, prestrašeno je prošaputao autoru ovog teksta. A nije jedini koji drži da je politika posao za povlaštene.

“Neće valjda saborski zastupnik za tako odgovoran posao biti plaćen poput učitelja ili poštara. Samo demagozi mogu tražiti da zastupnici imaju male plaće, za mene je to kao da slušam priče iz vremena socijalizma”, ljutito rezonira Milan Đukić, predsjednik Srpske narodne stranke. Nakon što su ga na prošlim izborima porazili Milorad Pupovac, Vojislav Stanimirović i Ratko Gajica, Đukić se definitivno vratio u Donji Lapac i postao općinski načelnik. Makar je rad u devastiranoj ličkoj općini s jedva 3500 stanovnika kudikamo manje privlačan od karijere saborskog zastupnika, Đukić tvrdi da nije nezadovoljan sadašnjom pozicijom.

“Možda ste u Zagrebu bliže vlastima i živite lagodnije, ali biti načelnik je sasvim sigurno kreativniji posao od sjedenja u saboru. Nema tog pitanja s kojim kao načelnik nisam upoznat i tek ovdje na terenu shvaćam stvarne rezultate visoke politike”, drži Đukić. Kaže da živi jednako skromno kao i u prošlosti, a pitanja o prihodima ga ljute jer misli da je “ružno govoriti o plaćama”. Donjim Lapcom upravlja volonterski, a od saborske plaće vraća kredit koji je podigao kako bi obnovio kuću koja je spaljena u Oluji. “Od države nisam dobio niti lipe za obnovu svega što mi je porušeno, ali barem imam razloga biti ponosan da sam sve što je bilo devastirano doveo u red isključivo vlastitim novcem i radom”, pojašnjava Đukić. Izborni poraz nije ga pokolebao i planira ostati u politici, a da će hrvatsku javnost još povremeno zaintrigirati, jamči skori izlazak njegove knjige o stradanjima srpskog naroda u Hrvatskoj.

HSS-ovka Marijana Petir iskoristila je posljednje mjesece za rad na diplomskom ispitu na Katoličko-bogoslovnom fakultetu, a volonterski je glasnogovornica stranke i predsjednica Sisačko-moslavačke županijske organizacije. Zahvaljujući diplomi iz ekologije u fokusu njezinih interesa i dalje je zaštita okoliša tako da vodi i HSS-ovo povjerenstvo za ekologiju i GMO, čiji je cilj onemogućavanje proizvodnje genetski modificirane hrane u Hrvatskoj. Marijana Petir tvrdi da do sada nije tražila novi posao, makar nije isključen povratak u neku od organizacija koje se bave očuvanjem prirode.

“Imam dvije fakultetske diplome i vjerujem da ću pronaći posao bez većih problema. Ali politika je moj život”, naglašava Marijana Petir.

Kada je 3 siječnja 2000. vlast preuzela koalicija stranaka predvođena SDP-om, njihova članica iz Osijeka Sanja Kapetanović bila je najmlađa saborska zastupnica. Imala je 25 godina, u parlamentu se zalagala za dekriminalizaciju lakih droga i mnogi su pretpostavljali da će postati profesionalna političarka. Dogodilo se suprotno, s vremenom je marginalizirana, a na posljednjim izborima nije bila niti na listi socijaldemokrata. Umjesto bavljenja politikom danas je redovna studentica druge godine sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

“Sve što sam vidjela i doživjela u politici toliko me razočaralo da sam se odlučila posvetiti studiranju. Hrvatsko društvo nije zdravo, a ja sam uvjerena da stvari ne moraju biti ovakve kakve su danas. Vjerujem da ću kao sociolog pomoći poboljšanju situacije u puno većoj mjeri nego dok sam bila dio političke scene”, smatra Sanja Kapetanović. Danas se ova bivša zastupnica nimalo ne razlikuje od ostalih studenata, redovito pohađa nastavu i ovih dana polaže ispite. Omiljeni sociolog je Max Weber, a ponosno ističe kako je prošli tjedan položila Klasične sociološke teorije II s odličnim i to kao najbolja u svojoj grupi. Na pitanje kako je prihvaćaju drugi studenti, odgovara kako se fakultet ne razlikuje od drugih mjesta gdje se okupljaju ljudi: “Svagdje je isto, neki te vole, a drugi preziru. Stekla sam nekoliko prijateljica i sve u svemu danas sam samo jedna studentica Filozofskog fakulteta”.

Na jesen planira potražiti posao u nekoj nevladinoj organizaciji ili udrugama koje se bave ekologijom, pitanjima održivog razvitka ili ravnopravnosti spolova. To postaje imperativ jer nakon nove godine i ona gubi bilo kakvu naknadu i može završiti na burzi rada.
“Iako sam i psihički i tjelesno u odličnoj formi, odlučio sam otići u saborsku mirovinu. Imam 12 godina beneficiranog staža kao profesionalni nogometaš, godinama sam bio direktor šibenske pošte, a od 1997. i saborski zastupnik. Mislim da je bilo sasvim dosta, makar ne mogu obećati da se neću reaktivirati i još jednom vratiti u politiku”, priča Ivan Ninić, donedavni SDP-ov zastupnik u saboru.

Lagodan umirovljenički život osigurala mu je i povlaštena mirovina koja iznosi 8000 kuna, tako da odlaskom u mirovinu nije doživio financijski šok. “Nemam pravo tužiti se, ali još sam kao nogometaš i rukovodilac imao vrlo dobre prihode, tako da sam u saboru primao manju plaću nego prije ulaska u politiku. Stambeno sam situiran, u Šibeniku imam kuću tako da ne moram strahovati od budućnosti”, pretpostavlja Ninić.

Za razliku od njega, donedavno vodećeg slavonskog SDP-ovca Željka Malevića očekuje neizvjesna budućnost. Ovih dana primit će posljednju redovnu zastupničku plaću, a onda do kraja godine svakog mjeseca na račun će dolaziti polovica svote koju je dobivao od veljače 2000-te kada je kao istaknuti član pobjedničke koalicije ušao u Hrvatski sabor. Pred kraj mandata Malević se sukobio s Matom Arlovićem kojeg su podržali Ivica Račan i ostali članovi vrha stranke, i njegovo se ime nije našlo niti na jednoj saborskoj listi. Tako je ispao dvostruki gubitnik, više nije zastupnik, a danas je samo običan član stranke s vrlo neizvjesnom egzistencijom. Prema vlastitom priznanju vjerojatno će u siječnju 2005. otići na Zavod za zapošljavanje.

“Stvarno ne znam što ću raditi za šest mjeseci jer moje je ime u Slavoniji toliko vezano uz SDP da sumnjam da će me itko htjeti zaposliti. Ali imam dvoje male djece, i ako treba, obavljat ću fizičke poslove jer moram prehraniti obitelj”, pojašnjava Malević. Sličnim se poslovima bavio i prije ulaska u politiku, radio je u trgovačkom poduzeću, zatim kraće vrijeme i na baušteli, a potom u lokalnom ogranku socijaldemokrata za mjesečnu nadnicu od 1400 kuna. Živi u Đakovu, supruga je srednjoškolska profesorica i imaju 9-godišnju kćerku i 6-godišnjeg sina. “Zbog politike sam godinama bio vikend-tata, ali toliko sam uložio u razvoj socijaldemokracije u Slavoniji, da ni pod kojim uvjetima neću napustiti politiku. Za razliku od vodstva stranke na terenu me puno bolje prihvaćaju, nedavno sam u selu Tomašanci održao javnu tribinu poslije čega je dvadesetak seljaka pristupilo SDP-u. Takve situacije me drže u vjeri da ću se jednog dana vratiti u politički život, možda već na sljedećim lokalnim izborima”, optimist je Željko Malević.

Slični egzistencijalni problemi ne brinu Pavla Kalinića koji živi od mirovine koju je stekao kao ratni invalid. U međuvremenu se počeo baviti marketingom i s Andrejem Majherom osnovao agenciju Kontra blok. Nedavno je odradio i prvi posao za Danijela Žderića kojemu je pomogao u organizaciji Megastorea, najveće nedavno otvorene knjižare u centru Zagreba. Premda ga u medijima često spominju kao savjetnika Ivice Račana za pitanja ratnih veterana, izgleda kako je njegova politička karijera na zalazu. “Ja sam prije svega pisac koji je objavio devet knjiga, a politikom ću se baviti samo u mjeri u kojoj to neće utjecati na moje pisanje i privatne poslove”, pojašnjava Kalinić.

“Još prije prošlih izbora toliko sam se razočarala u politiku da sam napustila SDP i odlučila otići u nepovoljnu obiteljsku mirovinu”, tvrdi Jadranka Reihl-Kir. Supruga nekadašnjeg šefa osječke policije, koji je pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima likvidiran u ljeto 1991., prije sedam godina pristupila je Socijaldemokratskoj partiji, a onda na trećesiječanjskim izborima postala saborska zastupnica IV. izborne jedinice. Ulazak u politiku zahvaljuje obiteljskom prezimenu jer je njezin suprug Josip Reihl-Kir sinonim miroljubive politike i najveći protivnik Branimiru Glavašu u istočnoj Slavoniji. Jadranka Reihl-Kir tvrdi da je u politiku ušla samo kako bi na taj način rasvijetlila suprugovo ubojstvo. No, nije uspjela.

“Koalicijska vlast kojoj sam pripadala ponašala se identično kao HDZ i nisu napravili ništa u raščišćavanju tragedije moje obitelji. Opstruirali su svaki moj pokušaj i tek sam 14. listopada prošle godine uspjela natjerati ključnog svjedoka događaja iz 1991. da se pojavi pred istražnim sucem. Vlast se nikako nije htjela upustiti u rješavanje ubojstva mog muža, iako sam čak tri puta prijetila izlaskom iz SDP-a, a o svemu sam razgovarala i s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom. Danas vidim da su u SDP-u iskoristili mene i mog supruga”, ogorčena je Jadranka Reihl-Kir.

Prije ulaska u politiku radila je u đakovačkom poglavarstvu na komunalnim poslovima. I dalje živi u Đakovu i većinu vremena provodi obrađujući vrt, dok joj je hobi slikanje. “Kako sam živjela prije, tako ću i ubuduće. U politiku nisam ušla zbog novca i nije me strah budućnosti”, smatra Jadranka Reihl-Kir.

“Moja majka je bila čistačica, a otac je radio u brodogradilištu tako da nikada nismo bili bogati i naučio sam skromno živjeti. Ne patim od ludih automobila, imam stan tako da se ne bojim financijski skromnije budućnosti”, govori Željko Glavan, saborski zastupnik HSLS-a iz prošlog mandata. Donedavno jedan od najbučnijih saborski desničara, danas je aktivan samo na lokalnoj razini kao predsjednik gradskog vijeća grada Rijeke.

“Iz politike nisam izišao bogatiji, imam isti stan i iste prijatelje, a nikad nisam robovao skupim stvarima”, tvrdi i Joško Kontić, bivši saborski zastupnik koji je u međuvremenu napustio HSLS. “Dostojanstveno smo se razišli, a nakon toga se nisam angažirao ni u jednoj drugoj stranci”, a najvjerojatnije će kao i ostali bivši zastupnici nakon mandata još šest mjeseci primati polovicu saborske plaće, koja mu, kako kaže, nije spektakularno promijenila život.

“Moja obitelj nikada nije bila financijski ovisna o saborskoj plaći s obzirom da potječe iz dobrostojeće sinjske obitelji, a roditelji imaju poslovne prostore u Sinju. Iako je posao supruge u međuvremenu ugašen, ne strahujem od financijske krize. Trenutno čitam Churchillove memoare, malo pišem i mnogo se odmaram. Posao zastupnika vrlo je stresan, mnogo sam putovao što je negativno utjecalo na moje zdravlje”.

Kontić je prije nekoliko mjeseci diplomirao novinarstvo na zagrebačkom fakultetu političkih znanosti, a na to je dodao: “Globus je jako rado napisao kako sam iz nekog ispita dobio ocjenu dovoljan, no nisu napisali kako sam prije objave te informacije i diplomirao, to ih nije zanimalo”. Neko je vrijeme radio kao novinar kolumnist u desničarskom tjedniku Fokus, a suradnju je prekinuo kad su mu počeli cenzurirati tekstove. Sada se nada kako će na jesen nastaviti novinarsku karijeru kroz dnevnu novinsku kolumnu ili kroz televizijsku političku emisiju za što već postoje kontakti s jednom od zagrebačkih produkcijskih kuća.

Dugogodišnji šef HSLS-a, dva puta kandidat za predsjednika države i s Ivicom Račanom glavni kreator promjena 2000. godine, Dražen Budiša, ispričao se novinaru Nacionala i nije želio sudjelovati u ovoj temi. Budiša je kazao kako više ne daje izjave novinama jer je u mirovini kako životnoj, odnosno saborskoj, tako i političkoj. Budiša je s: “Nemam komentara” odgovorio na upit o mogućoj ponovnoj kandidaturi na predstojećim predsjedničkim izborima. Neki njegovi kolege političari smatraju da će se on naposljetku vratiti u politiku. “Budiša je i ranije govorio kako u mirovini na miru želi uzgajati povrće pa i ne čudi što se time danas bavi, no ponavljam, mislim da će se ipak vratiti politici”, pojasnio je jedan član HSLS-a uz uvjet da ostane anoniman.

“Kroz sve ove godine koje sam proveo u politici očito se skupilo svega, tako da ni srce nije izdržalo. Operirao sam srce, ‘renovirao sam ga’, tako da sada imam ugrađene dvije premosnice. Odmaram se od aktivne politike kojom sam se u Saboru bavio 14 godina, sada sjednice pratim samo putem televizije”, žali se Milan Kovač, bivši saborski zastupnik HDZ-a i Hrvatskog bloka, a u Matešinoj Vladi ministar privatizacije i ministar za posebne odnose Hrvatske i BiH. Kao ekonomist do 1990. radio je u Tekstil prometu da bi nakon toga odradio četiri saborska mandata.

Kovač, kojega je nedavno predsjednik Mesić prozvao zbog malverzacija novcem dijaspore sada tvrdi kako osim zastupničke plaće nije imao nikakvih drugih prihoda. “Sva primanja od upravnih odbora u kojima sam bio član davao sam u dobrotvorne svrhe. Iako su mi prihodi dvostruko manji, jednako tako su i moji troškovi mnogo manji. Ne putujem tako često, ne moram svaki mjesec kupovati novu garderobu i živim u skladu s mogućnostima”, brani se Kovač. Žestoko kritizira bivšu stranku u pogledu politike prema Den Haagu, a saborsku raspravu o kvalifikaciji optužnica smatra mazanjem očiju javnosti. Politički je aktivan volonterski kao potpredsjednik Hrvatskog bloka koji je osnovao s Ivićem Pašalićem nakon što ga je Sanader izbacio iz HDZ-a.
Otkako se prestala baviti politikom Dijana Čižmadija, SDP-ovka iz Rijeke, javila se na nekoliko natječaja koje su raspisali USAID i neke druge međunarodne organizacije, ali je redovito bila odbijena. Prije ulaska u sabor bila je zaposlena u Primorsko-goranskom SDP-u, međutim u međuvremenu se razišla sa strančkim vodstvom tako da je povratak na prijašnje radno mjesto teško zamisliv. Unatoč svemu tvrdi da se ne plaši budućnosti. “Imam 40 godina i vjerujem da znam raditi i pokušat ću kroz civilni sektor pokazati da službena politika ne smije utjecati na naše sudbine kao što je to sada”, skeptična je Dijana Čižmadija.

Ljerka Mintas-Hodak, bivša saborska zastupnica, ministrica za europske integracije i potpredsjednica Matešine Vlade, vrlo je šturo govorila za Nacional. “Nikad nisam financijski ovisila o saborskoj plaći, tako da ne osjećam nikakvu promjenu sada kad je više ne primam. Trenutno predajem na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta”. Mintas Hodak je 1989. doktorirala pravne znanosti, a do ulaska u politiku kratko je radila u RIZ radioindustriji te kasnije kao znanstvena suradnica u Jadranskom zavodu današnje HAZU. Od 1989. jedna je od prvih članica HSLS-a da bi nakon parlamentarnih izbora 1993. ušla u HDZ iz kojeg je izašla u listopadu 2002. nakon Sanaderovog čišćenja stranke.

Drago Krpina, HDZ-ov zastupnik do 2003. također ne želi govoriti za medije. Nakon nagovaranja ipak je kazao kako se odmara i prati politiku kontemplativno te kako nije gotov s političkom karijerom. “Ponovno ću se uključiti u hrvatsku politiku kada za to bude pravi trenutak”, kratko je dodao na kraju razgovora Krpina. Danas živi u Biogradu na Moru i ovog mjeseca će primiti posljednjih 13.000 kuna saborske plaće. Čime će se kasnije baviti bivši seoski učitelj nije poznato.

I Joso Škara nevoljko razgovara o sebi uz obrazloženje kako više nije javna osoba. Bio je ministar rada i socijalne skrbi u Valentićevoj i Matešinoj Vladi te glavni tajnik HDZ-a do 2002. kada ga je zamijenio današnji ministar gospodarstva Branko Vukelić. Škara danas zarađuje kao pomoćnik ravnatelja zagrebačkog Doma zdravlja Istok, dok politički, bez obzira na događaje iz 2002. godine, radi kao potpredsjednik temeljne organizacije HDZ-a u Martinovci. “U HDZ-u sam od 1990. To je oduvijek moja stranka i ostat će moja stranka”, na pitanje o HDZ-u kratko je odgovorio Škara. Tako očito ne misli aktualni vrh HDZ-a predvođen Ivom Sanaderom koji ga je, sumnjajući da šuruje s Ivićem Pašalićem, potpuno politički marginalizirao.

Nacional je s bivšim zastupnikom HDZ-a Ljubom Ćesićem Rojsom razgovarao u srijedu, na dan kada je Ćesić počeo sam sebi rušiti kuću pod Sljemenom. “Nisam gotov s političkim životom, neće oni meni slomiti kičmu, a znam da bi to htjeli. Nije meni do kuće, a nije ni njima. Da su htjeli učiniti nešto korisno, mogli su mi reći da iselim, naplatiti mi kaznu i u kuću useliti nezbrinutu djecu ili invalide. Rado bih pristao na to”, optužuje Rojs vrh HDZ-a koji ga je izbacio iz članstva.

“Ta su tri slova za mene svetinja i ja ću politički raditi kroz tu stranku”, govori Ćesić, a na pitanje kako će to izvesti kad je izbačen iz članstva stranke odgovara: “mogu oni izbaciti mene iz HDZ-a, ali ne mogu izbaciti HDZ iz mene. I dalje ću raditi kroz HDZ, mijenjati ovo što ne valja iznutra. Danas su na vlasti ljudi koje je Tuđman odbacio, lopovi i kurvini sinovi, pogledajte tko su dioničari tvrtki koje obavljaju rušenja za Vladu”. Na pitanje od čega živi nakon izlaska iz Sabora, Rojs kaže kako je i dalje djelatni general Hrvatske vojske i kako prima plaću od MORH-a, i napominje da nije sirotinja, jer je još 1990. imao prijeđenih dva i pol milijuna kilometara s kojima je zaradio milijun njemačkih maraka već tada. “To što sam potrošio da sagradim ovu kuću i što ću platiti da je srušim nije sigurno malo, ali nije mi to najvažnije. Muči me to što djeca moraju to gledati i trpjeti. U životu sam bio i gol i bos, pa sam se uz pomoć obitelji i prijatelja sam izvukao iz toga. Nije meni novac najvažniji”, pokušava sugovornike uvjeriti Ljubo Ćesić.

Anto Kovačević, bivši predsjednik HKDU-a, kaže kako trenutno piše dvije knjige: “Hrvatska nekom si domovina, nekom si imovina” i “Moji zatvorski dani”, pomalo prevodi s njemačkog i latinskog od čega namjerava živjeti. “Normalno da to što više ne dobivam cijelu dužnosničku plaću utječe na način kojim živim. Za razliku od nekih, ja se nisam ‘otajkunio’. U osam godina robije naučio sam patiti, postiti i razmišljati, tako da mi je u stvari svejedno spavam li u Sheratonu ili u zatvoru, nisam postao konformist”. Što se političke budućnosti tiče, Kovačević je kazao kako i dalje radi u stranci, iako više nije predsjednik. “Netko u Hrvatskoj mora jednom reći dosta lošoj praksi i prepustiti fotelju nakon što loše prođe na izborima”. Također je za Nacional rekao kako bi se na nagovor nekih prijatelja mogao kandidirati na predstojećim predsjedničkim izborima.

Ivica Kostović, bivši potpredsjednik Sabora, potpredsjednik Valentićeve Vlade i ministar znanosti i tehnologije u Matešinoj vladi danas je direktor Hrvatskog instituta za istraživanje mozga i predsjednik Hrvatskog društva za neuroznanost. “Kao potpredsjednik Sabora sam mogao otići u mirovinu koja bi bila veća od moje plaće, no nisam to učinio. Nemam financijskih problema, dobivam najveću moguću plaću koju mogu dobivati na fakultetu i to je oko 10.000 kuna. Bio sam redovni profesor i prije ulaska u politiku, tako da sam se samo vratio na ugovor”. Kostović kaže kako nema više nikakvih političkih ambicija “U politiku sam otišao isključivo radi rata i krize u zemlji. Pozvali su me da rješavam humanitarne krize i na to sam pristao, iako jednom profesoru visoka politika profesionalno može samo škoditi, no bio je rat i pristao sam. Kada su me pozvali radi krize, bio sam profesor na sveučilištu u Amsterdamu gdje sam primao plaću otprilike 14.000 guldena (7000 eura) i tamo sam mogao ostati”, odgovara na pitanje i dokazuje koliko mu je financijski bila važna politička karijera. Ivica Kostović je također bez ustezanja kazao kako su mu primanja u vrijeme dok je bio potpredsjednik Sabora bila oko 16.000 kuna.

Dorica Nikolić iz HSLS-a povukla se u saborsku mirovinu. “Umirovljena sam automatizmom. Kako po godinama, tako i po odrađenom stažu dostigla sam uvjete za mirovinu. Visoka me politika više ne zanima, danas politički radim isključivo volonterski u HSLS-u. U stranci radim marketing i odnose s javnošću, a i članica sam stranačkih odbora za međunarodnu politiku i Hrvate u inozemstvu. Radila sam 22 godine kao profesorica jezika u prometnoj školi, tako da sam navikla na malu plaću, no kako sam zaista radoholičar, uvijek bih prevodeći s nekoliko jezika uspijevala dodatno zaraditi”. Dorica Nikolić jedna je od rijetkih s kojima je Nacional razgovarao o ovoj temi koja je bez ikakvog nagovaranja kazala da joj je saborska plaća iznosila oko 12.000 kuna, dok joj je mirovina 7600 kuna.