Objavljeno u Nacionalu br. 989, 14. travanj 2017.

Nacional je u razgovoru s osobama s invaliditetom doznao kako se oni nose s brojnim problemima i preprekama, kakve konkretne poteze očekuju od Plenkovićeve vlade, a od nadležnih institucija Nacional je doznao koje se mjere trenutačno provode da bi se osobama s invaliditetom omogućio kvalitetniji i dostojanstveniji život

Hrvatska je 2007., među prvim zemljama, potpisala UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ona nalaže niz zadataka koje je potrebno ispuniti da bi se kontinuirano unaprjeđivala kvaliteta života i postizali društveni uvjeti za izjednačavanje mogućnosti ove vulnerabilne populacije. Hrvatskoj je 2015. od UN-ova Odbora za prava osoba s invaliditetom stiglo pozitivno izvješće, primjerice u sferi zapošljavanja, uz preporuke za unaprjeđivanje, primjerice u neovisnom življenju i životu u zajednici.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković proteklog je tjedna predstavnicima sedamdeset i četiri udruge osoba s invaliditetom uručio dvogodišnje ugovore za usluge osobne asistencije. Naime, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku osiguralo je putem natječaja Europskog socijalnog fonda bespovratna sredstva, 115 milijuna kuna, za više od tisuću osoba s invaliditetom. Premijer je prije toga u Banskim dvorima u Banskim dvorima primio predstavnike Saveza osoba s invaliditetom, zastupnicu u Hrvatskom saboru Ljubicu Lukačić, te pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom Anku Slonjšak. Na sastanku se razgovaralo o položaju osoba s invaliditetom kojih je trenutačno više od 500.000. Osiguranje usluga rane intervencije u djetinjstvu, unaprjeđenje rada tijela za vještačenje, osiguravanje osobne asistencije, omogućavanje financiranja udruga i saveza, podržavanje neovisnog života u zajednici i izvanbolničko liječenje osoba s mentalnim teškoćama – samo su dio problematike.

Nacional je u razgovoru s osobama s invaliditetom doznao kako se od Plenkovićeve vlade, pred kojom je donošenje Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, očekuju konkretni potezi i bitne promjene određenih zakona kojima će se osigurati uključenost, nediskriminacija i ravnopravnost – načela na kojima bi se trebala graditi vladina politika.

“Tri su krucijalna problema – obrazovanje, socijalizacija i zapošljavanje. One omogućuju uključenost osoba s invaliditetom. Sada su one isključene. Ni po jednoj konvenciji osobe s invaliditetom ne smiju biti socijalni slučajevi. Država to ne smije dozvoliti, a dopušta jer nitko od političara unutar Vlade nije osoba s invaliditetom. Političke stranke postave neku osobu s invaliditetom za zastupnika ili zastupnicu kako bi pokazale senzibilitet. Ne smije nas zadovoljiti politički senzibilitet. Konvencije se krše, zakoni o zapošljavanju se krše. Postoje državne tvrtke koje bi trebale zapošljavati osobe s invaliditetom. Zašto ne zapošljavaju? Lakše im je uplatiti u državnu blagajnu ‘kaznu'”, kaže Hrvoje Belamarić, bloger Hrvatske radiotelevizije koji kroz tekstove ukazuje na svu problematiku kroz koju prolazi ova ranjiva društvena skupina. Da je ranjiva, dovoljno je pogledati oko sebe, nastavlja Belamarić. “Vidimo li u gradu, kada se šetamo, osobe s invaliditetom? Vrlo rijetko. Pita li se itko zašto? Zato što su svedeni na socijalni minimum. Invalidi žive u stanovima koji su neprilagođeni. Ne provodimo zakone u kojima stoji da građevine moraju biti prilagođene i nitko ne plaća sankcije ako krši te zakone”, upozorava Belamarić i napominje da su nove Vladine mjere zapošljavanja usmjerene i na osobe s invaliditetom dobar potez, ali one nisu dovoljne. “Nisu dostatne ako istodobno nismo stvorili preduvjete za obrazovanje. Osobe s invaliditetom ne traže 5, 10, 50 ili 100 kuna, one traže da budu u sustavu rada. Meni je od lani, primjerice, oduzeta invalidnina od oko 1000 kuna jer honorarno radim na HRT-u. Tko može živjeti samo od invalidnine? Trebala bi biti mnogo veća, a i trebalo bi pustiti osobu da dodatno radi. Problem je što se invalidnina veže uz imovinski cenzus. Zato majke njegovateljice ne smiju raditi jer ako ih ulove da rade, a primaju za dijete oko 2000 kuna, mogu to izgubiti”, kaže Belamarić. Misli da jedan Stephen Hawking u Hrvatskoj nikada ne bi uspio. Bio bi, kaže, bačen u neku bolnicu i nitko ne bio znao za njegov talent, a u Engleskoj je dobio sve što je moguće da bi se izrazio. “Kod nas ga ljudi ne bi ni slušali. Nije bitno možeš li govoriti, možeš li hodati i trčati, bitno je kako ti vidiš svijet. Tu mora politika odraditi svoj dio posla, a nijedna vlada uključujući sadašnju ne želi se baviti tim problemom. Da želi, prvo bi vratila invalidninu onima kojima su je neopravdano oduzeli. Drugo, krenulo bi se u obrazovanje i zapošljavanje. Uskoro se spremam pisati otvoreno pismo svim hrvatskim i stranim medijima te premijerima stranih zemalja jer je stanje osoba s invaliditetom izuzetno palo. U njemu će biti navedeno sve što se potpisalo, a krši se. Politika u Hrvatskoj će uvijek reći da je problem u novcu, a odgovorno tvrdim da nije. Problem je što se potpisano ne želi provesti”, misli Hrvoje Belamarić. Nitko, kaže, osobe s invaliditetom ne pita kako žive, od čega žive i gdje žive. Mnogi njegovi prijatelji žive u domovima za umirovljenike. Postavlja retoričko pitanje: “Zašto čovjek od 30 do 50 godina mora ondje biti?” I odgovara: “Zato što nema životnu podršku. Sustav te stavlja u ustanovu ili ti daje asistenta na četiri sata. Naš život je mnogo više od toga.”

‘Sustav nas stavlja u ustanovu ili nam daje asistenta. naš život je više’, smatra Belamarić

Pokazuje to i priča 37-godišnje Sabine Lončar koja je u 21. godini rodila dijete s teškoćama u razvoju. “Selina ima šesnaest godina. Iznimno je topla i draga, komunikativna, otvorena. Kao i svaka djevojka te dobi, ima izrazitu želju svidjeti se svima i biti prihvaćena u društvu. Ne volim isticati teškoće djece kao što je Selina jer mislim da nisu one te koje ih određuju, mislim da bez obzira na teškoće, naša djeca imaju brojne mogućnosti koje samo treba prepoznati. Ona uživa kao i njezini vršnjaci igrajući igrice, slušajući muziku, i odlazeći u šoping. Selini nisam samo roditelj već je moja uloga u njezinom životu daleko opširnija, moglo bi se reći – od terapeuta, pravnika pa sve do prijateljice za kavu i sladoled – uz napomenu da to ne želimo ni ja niti Selina ali izbora nemamo. Željele bismo da sam joj samo mama. Često mi zna reći da sam joj dosadna, što je i razumljivo a opet svjesna svojih teškoća jasno joj je da bez mene i bez moje pomoći ne može”, kaže Sabina Lončar kojoj je Selina dijete iz prvog braka u kojem je rodila i sina Eldina koji sada ima 14 godina. “Rastala sam se od bivšeg muža kada je Selina imala samo četiri godine. Nakon rastave braka uslijedile su teške godine za nas, godinama smo bili podstanari i prepušteni sami sebi. Bila sam uvjerena da se više neću udati, a onda sam pronašla Željka za kojeg sam se udala 2008. i s kojim imam sina Nina koji sada ima šest godina. Suprug mi je najveća podrška. Sa mnom se nosi sa svim izazovima koji dolaze s invaliditetom u obitelji. Uz njega, tu je i udruga Sjena”, kaže Sabina Lončar. U javnosti je prije dvije godine progovorila o uvjetima školovanja u zagrebačkom centru za odgoj i obrazovanje Goljak. “Djeca su u Goljakovoj podružnici u Rudešu boravila u baraci kojoj je prijetilo urušavanje. To je i objavljeno na službenim stranicama grada Zagreba prilikom objave poziva za zakup prostora. Prije mnogo godina u toj baraci je bio vrtić za djecu bez teškoća. Nakon što su preselili vrtić u bolje uvjete, u taj prostor su preselili dio djece iz Goljaka. Nikada neću razumjeti kako je netko mogao smatrati da je ta baraka dobra za djecu s teškoćama a nije bila dobra za zdravu djecu. Na krovu azbestne ploče, stare i dotrajale instalacije, hodnici uski, male učionice, pločice koje opadaju sa zidova. Djeca nisu imala dvoranu za vježbanje. Svojedobno je u toj baraci bilo i više od 30 učenika koji se školuju po posebnom programu uz djelatnike, na tristotinjak kvadrata neprilagođenog prostora”, sjeća se Sabina Lončar. Ti užasni uvjeti sada su stvar prošlosti. Naime, djeca su se od ovog polugodišta preselila u nove prostore u Banjavčićevoj ulici. “Selina u osam godina obrazovanja na Goljaku nije naučila pisati, sada piše uz pomoć računala koje ima kod kuće, a pomaže joj i radna terapeutkinja. Imamo jako lošu kvalitetu obrazovanja djece, a govoreći o obrazovanju djece s teškoćama mislim da smo u srednjem vijeku”, mišljenja je Sabina Lončar koja naglašava da prostorni problemi Goljaka nisu riješeni. Lokacija gdje se djeca sada nalaze, kaže, tek je privremeno rješenje. Uz to, ističe da Goljak radi još na dvije lokacije koje ne zadovoljavaju potrebe djece i koje treba žurno rješavati. Ona je u travnju 2015. tužila Centar za odgoj i obrazovanje, te Grad Zagreb za uvjete u kojima se obrazovala Selina, te za diskriminaciju zbog neprilagodbe. Predmet se vodi na Općinskom sudu u Sesvetama i u fazi je čekanja nalaza i mišljenja građevinskog vještaka (dopuna nalaza) i vještaka fizijatra. “Očekujem u roku od mjesec dana da bismo mogli dobiti mišljenja i da ćemo krenuti dalje. U tužbi smo osim tih vještaka tražili i mišljenje vještaka radnog terapeuta i vještaka psihijatra, tako da očekujem da bi sljedeći korak mogla biti ta vještačenja. S obzirom na složenost postupka i na činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji sudska praksa ne mogu reći da se predmet rješava sporo. Prvi put se pravosuđe suočava s pojmom razumne prilagodbe, te što bi ona u konkretnom slučaju trebala značiti. Veliki je to izazov za sud, vještake i za nas”, ističe Selinina majka koja je u travnju 2015. podnijela i zahtjev za status roditelja njegovatelja jer je Selini potrebna stalna njega i skrb. Selinin školski program traje četiri sata i 30 minuta. Ostatak dana majka brine o njoj. “Godine 2012. mi je prvi put bio odbijen zahtjev i to samo zato što je Selinin školski program trajao četiri sata, a u zakonu piše da roditelj može ostvariti pravo ako je manje od četiri sata. Zatim sam zahtjev ponovno predala kada se otvorila mogućnost da pravo mogu ostvariti i oni roditelji čija su djeca i više od četiri sata, potpisivanjem ugovora aktivnog ili pasivnog dežurstva. Ja sam željela potpisati takav ugovor ali mi Goljak nije dao tu mogućnost, stoga mi je zahtjev ponovno odbijen. Uputila sam potom žalbu Ministarstvu koju su razmatrali godinu dana da bi ju u konačnici odbili. Jasno, nakon toga cijeli predmet sam predala na Upravni sud. Tužba je predana u rujnu prošle godine a do danas ročište nije zakazano”, otkriva Sabina Lončar. Raditi, kaže, ne može. Nema je ni na burzi rada jer nije aktivni tražitelj posla. “Odgovorno tvrdim da ni jedan segment o kojima ovise osobe s invaliditetom nije dobro uređen od obrazovanja, rehabilitacije, zdravstvene zaštite, socijalne politike pa sve do zapošljavanja. Sve se to odnosi direktno na Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Hrvatska u pravom smislu riječi ne poštuje Konvenciju. Prije svega smatram da je povrijeđeno dostojanstvo osoba s invaliditetom jer ih država stavlja u kontekst socijalnih slučajeva. A Konvencija kaže da nitko ne bi smio biti socijalni slučaj samo zato što je osoba s invaliditetom”, kaže Sabina Lončar koja drži i da bi država trebala krenuti s izmjenama zakona tako da uvrsti Konvenciju u primjenu. Prije svega, kaže, treba donijeti zakon o inkluzivnom dodatku, pravilnike koji će osigurati pravo na pomoćnike u obrazovanju, radu, te osobne pomoćnike.

‘S obzirom na obrazovanje djece s teškoćama, hrvatska je u srednjem vijeku’, kaže Sabina Lončar

Da se u sustavu obrazovanja ne skrbi dovoljno o osobama s invaliditetom, potvrđuje 22-godišnja Vinkovčanka Stela Franjić koja je od studija filozofije i latinskog na Hrvatskim studijima u Zagrebu morala odustati zbog zdravstvenih i financijskih razloga. Tijekom studija koristila je potpore kao osoba koja ima stopostotni invaliditet – pravo na dječji doplatak, osobnu invalidninu, pravo na specijalizirana pomagala, fizikalnu terapiju, patronažnu. Dodatnih potpora od države nema. U Zagrebu jedino postoji organiziran prijevoz koji financira grad. Stela inače sve radnje, kako svakodnevne, ustajanje iz kreveta ili hranjenje, ili vezane uz studiranje kao što je prijevoz, kretanje po fakultetu, zapisivanje na predavanjima, može obavljati samo uz pomoć druge osobe. “Prenapučene i prilagođene tramvaje koristiti ne mogu. Koristila sam ZET–ov prijevoz za osobe s invaliditetom kojima sam svaki tjedan unaprijed dostavljala raspored kada trebam ići i vraćati se s fakulteta. Problemi nastaju kada su prebukirani pa ne stignu odraditi sve vožnje ili kada mi se npr. promijeni raspored predavanja. Tu su još i prijevozi koje organiziraju udruge i koji uskaču kada treba i trude se biti na usluzi. Koristim se invalidskim kolicima i po većem dijelu kampusa nisam imala prepreka u kretanju. Kada bi se predavanje ili sastanak studentske udruge održavalo u dijelu koji je nepristupačan, kolege bi me prenijeli kako bih mogla pratiti predavanje. Pri sastavljanju rasporeda gledalo se kako bi tih situacija bilo što manje”, kaže Stela Franjić. Za vrijeme studija nije boravila u studentskom domu. “Veliki problem ljudi koji su u situaciji sličnoj mojoj i nisu iz Zagreba, a studiraju u tom gradu jest nedovoljni kapacitet i neadekvatna opremljenost i prilagođenost prostora interijera i eksterijera samih domova. Isto tako, osobe koje su zaposlene kao asistenti i o kojima korisnici u potpunosti ovise, trebali bi biti educirani i stručni jer posao koji obavljaju nije jednostavan. Čini mi se da mjesta i potrebe za napredovanje ima napretek”, kaže Stela Franjić. Izravno pravo na smještaj u studentskim domovima ostvaruju osobe sa 60% i više utvrđenoga tjelesnog oštećenja. Ured za studente s invaliditetom na službenim stranicama navodi da u domovima Cvjetno naselje, Stjepan Radić i Ante Starčević postoji sveukupno 36 prilagođenih soba, te usluga ispomoći asistenata pri smještaju za koju su angažirani redovni studenti. Zbog maloga kapaciteta mnogi ne dobiju priliku za smještaj, a asistenata na broj korisnika nema dovoljno. Zato se osobe poput Stele Franjić pitaju kako smoći snage i volje usprkos invaliditetu upisati fakultet, a osnovnu potrebu-smještaj ne mogu ostvariti jer su sva mjesta popunjena. “Potrebna je sustavnija organizacija i individualiziraniji pristup svakom studentu. Stvarnost je takva da za ostvarenje svih uvjeta koji su potrebni da bi netko kao ja imao priliku studirati, novca treba više nego osobi koja je fizički zdrava. Stvarnost je također takva da ne živimo u društvu i državi koji su dovoljno socijalno osjetljivi i poduzetni po tome pitanju. Na žalost, poznajem puno mladih osoba s invaliditetom s neiskorištenim potencijalom zbog nedostatka uvjeta koji bi im omogućili studiranje”, kaže Stela Franjić i napominje da bi se kriteriji po kojima osobe s invaliditetom imaju status redovnog studenta, a time i ostvarivanje studentskih prava mogli prilagoditi i biti senzibilniji prema invaliditetu koji osoba ima i zbog čega, iz opravdanih razloga, ne uspijeva izvršiti sve studentske obaveze.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak zaprima mnogo raznih pritužbi, najviše iz područja socijalne zaštite, što ukazuje, prije svega, na ugroženost životnog standarda osoba s invaliditetom. “Često se događa da od naknada s osnove invaliditeta žive cijele obitelji i da im je to jedino primanje pa je naknada koja bi trebala služiti uključivanju u život postala naknada za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Velik broj pritužbi ukazuje i na nepostojanje mreže socijalnih usluga. Česte su pritužbe članova obitelji koji pružaju 24-satnu skrb osobi s invaliditetom i bile su prisiljene napustiti svoj posao, jer ne postoje usluge koje bi zamijenile njihovu skrb. Nedovoljno je usluga osobne asistencije, gotovo potpuno izostaju zdravstvene usluge u zajednici… Upravo izostanak različitih usluga u zajednici razlog je smještaja osoba s invaliditetom u ustanove – bez prava na izbor. Nerijetko su to domovi za stare i nemoćne”, kaže Anka Slonjšak koja upozorava na to da su česte pritužbe i zbog neosiguravanja pristupačnog okruženja i infrastrukture, što je jedan od glavnih preduvjeta za uključivanje osoba s invaliditetom u svakodnevni život. Posebno izdvaja nepristupačnost građevina javne namjene koje bi trebale biti primjer osigurane pristupačnosti svima kao što su ispostave hrvatskih zavoda za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, te zavoda za zapošljavanje, centara za socijalnu skrb, sudova, bolnica i ordinacija opće prakse. Mnogi od tih prostora, kaže, nalaze se u zgradama koje su zaštićene kao nepokretna kulturna baština, pa u njima nije dopušteno raditi preinake. Iako pravni okviri za građevine koje se danas izgrađuju određuju i uvjete koji se moraju zadovoljiti u tom pogledu, ostaje značajan, kaže, problem nepristupačnih građevina kao velikog dijela naše infrastrukture koje već postoje. “Neosporno je kako nepristupačnost infrastrukture izravno utječe i na nepristupačnost stanovanja i prijevoza.

‘Manjak usluga u zajednici razlog je smještanja u ustanove bez prava na izbor’, kaže Anka Slonjšak

Za Hrvatsku su i dalje karakteristična neprilagođena stajališta i peroni, te općenito nepristupačna infrastruktura u autobusnom, željezničkom i pomorskom prijevozu. Iako posljednjih godina pomaka ima, možemo istaknuti situaciju na području Grada Zagreba koji je prepoznao takve potrebe i ima mogućnosti koje ima najveći grad, ostaje činjenica da je upravo neprilagođenost naše infrastrukture velika prepreka uključivanju osoba s invaliditetom u život, a što posebno dolazi do izražaja u manjim sredinama. U mnogim sredinama kombiji udruga osoba s invaliditetom jedini su način da osobe s invaliditetom uopće iziđu iz kuća”, kaže pravobraniteljica i nadodaje da je velika prepreka neovisnom životu osoba s invaliditetom značajni nedostatak prilagođenih stambenih prostora. Nisu arhitektonski pristupačni ni sve škole i vrtići. Uz to, u sustavu odgoja i obrazovanja, koji je velikim dijelom usklađen s načelima propisanim Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, potrebno je, kaže pravobraniteljica, omogućiti alternativne oblike komunikacije, didaktičku potporu, te udžbenike prilagođene potrebama učenika s teškoćama u razvoju. Njima pomoćnici u nastavi značajno pomažu u ispunjenju školskih obveza, ali ne i u sustavu predškolskog odgoja jer nema zakonske regulative. “Međutim, za sada je njihovo angažiranje nesustavno, nije osigurano njihovo stalno financiranje u sustavu obrazovanja, nego se koriste sredstva EU fondova i projektno financiranje putem udruga ili mjera javnih radova i sl. Znamo da je u završnoj fazi izrada pravilnika koji bi trebao urediti sva pitanja uloge i zadataka pomoćnika u nastavi i komunikacijskog posrednika. Smatramo da za inkluzivno obrazovanje uz angažiranje pomoćnika u nastavi istovremeno treba razvijati i neke druge oblike podrške – osigurati edukaciju nastavnika, osigurati dovoljan broj stručnih suradnika rehabilitacijskog profila u školama i vrtićima, razvijati programe korištenja vršnjačke i volonterske pomoći i slično”, ističe Anka Slonjšak koja na temelju postupanja nalazi da je srednjoškolsko obrazovanje najslabija karika u obrazovanju učenika s teškoćama jer ih nedovoljno priprema za buduće zanimanje i za nastavak visokoškolskog obrazovanja, a kako nije obvezno, ne osiguravaju se potrebni oblici podrške. Smatra da je potrebno kontinuirano podizati svijest i među poslodavcima. Unatoč tome što je tvrtkama zakonski propisana obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom, veliki broj njih se te obveze ne pridržava.

Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom i Pravilniku o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom svi obveznici, pa tako i oni u javnom sektoru, koji ne ispune kvote zapošljavanjem, obveznici su novčane naknade. U prosincu 2016. evidentirano je 8.720 obveznika kvotnog zapošljavanja od čega 2.484 iz javnog sektora, 6.194 iz privatnog sektora te 42 organizacije civilnog društva. Od 8.720 obveznika njih 1.048 ispunilo je obvezu zapošljavanjem osoba s invaliditetom. Gledajući ukupno, najmanji je broj poslodavaca koji svoju kvotnu obvezu ispunjavaju tako da zapošljavaju osobe s invaliditetom ili korištenjem zamjenskih kvota. Više od 7000 poslodavaca u javnom i privatnom sektoru opredijelilo se za plaćanje novčane naknade zbog nezapošljavanja osoba s invaliditetom, odnosno neispunjavanja obveze zamjenskom kvotom.

“Smatram vrijednim ovdje istaknuti  poslodavca čiji bi primjer trebali slijediti mnogi poslodavci, osobito u javnom sektoru, a to je FINA d.o.o. tvrtka, koju smatramo primjerom pozitivne prakse u suzbijanju diskriminacije osoba s invaliditetom na radnom mjestu primjenom načela razumne prilagodbe. Zapošljavaju približno 60 osoba s invaliditetom te primjenjuju razumnu prilagodbu i pri zapošljavanju i na radnom mjestu prema individualnim potrebama osobe s invaliditetom”, kaže Anka Slonjšak.

“Krajem prosinca 2016. bilo je evidentirano 236.617 nezaposlenih osoba, što je za 17,1% ili 48.851 osoba manje nego u prosincu 2015. godine. Od toga su 7.204 osobe s invaliditetom, što čini udio od 3,0%., te pad za 1,4% u odnosu na 2015., kažu Nacionalu iz Zavoda za zapošljavanje. Ističu da najviše je nezaposlenih osoba s invaliditetom evidentirano u Gradu Zagrebu (1.519). Slijede Osječko-baranjska županija (739), Splitsko-dalmatinska (557), Zagrebačka županija (509), te Sisačko-moslavačka (464). Krajem prosinca 2016. najveći broj osoba s invaliditetom, kažu iz Zavoda, imao je završeno zanimanje pomoćnog kuhara, slastičara, pomoćnog krojača, ekonomskog tehničara te upravnog referenta. Dakle osobe s invaliditetom najčešće su nezaposlene u sektorima turizma i ugostiteljstva, prerađivačkoj industriji te u administrativnim djelatnostima.

Osobe s invaliditetom, ističu iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava, mogu koristiti svih devet novih mjera aktivne politike zapošljavanja, a kao posebna ciljana skupina naznačeni su u potporama za zapošljavanje, potporama za usavršavanje i javnom radu. “Kod potpora za zapošljavanje poslodavci dobivaju potporu u većem intenzitetu ako zaposle osobe s invaliditetom. Navedena potpora iznosi 75% bruto II plaće radnika, za razliku od ostalih korisnika ove mjere koji imaju od 30% do 50%. Koriste li potpore za usavršavanje, intenzitet potpore iznosi 60% prihvatljivih troškova za radnike koji su osobe s invaliditetom, dok za sve ostale korisnike mjera potpora iznosi 50%. Javni rad kao mjera usmjerena na društveno korisni rad te socijalno uključivanje omogućava uključivanje velikog broja osoba s invaliditetom koje svojim angažmanom u ovakvim programima mogu pridonijeti društvenoj zajednici te pružiti podršku i drugim osobama s invaliditetom. Kako bi im se olakšalo uključivanje u javni rad, za osobe s invaliditetom nije propisan uvjet duljine prijave u evidenciju za razliku od ostalih korisnika mjere javnog rada. Poslodavci često ističu kako osobama s invaliditetom nedostaju znanja i vještine za određena radna mjesta. Kroz mjere obrazovanja i osposobljavanja nastojimo omogućiti tim osobama stjecanje potrebnih vještina kako bi bile zapošljivije i konkurentnije na tržištu rada”, ističu iz Ministarstva, ističući kako su osobe s invaliditetom vrijedni zaposlenici koji disciplinirano izvršavaju svoje zadatke, rjeđe mijenjaju posao i pridonose poboljšanju međuljudskih odnosa u radnom okruženju.

‘Oko 15 posto osoba s invaliditetom živi u nezadovoljavajućim uvjetima’, kaže dr. Benjak

Prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku više od 100.000 osoba s invaliditetom koristi neku od mjesečnih naknada ostvarenu temeljem invalidnosti namijenjenih zadovoljavanju različitih potreba. U prosincu 2016. pravo na osobnu invalidninu koja iznosi 1250 kuna koristilo je 25.036 osoba. Pravo na doplatak za pomoć i njegu koristilo je u punom opsegu (500 kuna) 44.464 osoba, a u smanjenom (350 kuna) 21.811. Pravo na status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja ostvarilo je 3695 osoba. Ta naknada iznosi 2500 kuna uz uplaćene doprinose od 1000 kuna. Pravo na naknadu do zaposlenja od 350 kuna koristilo je 3015 osoba. Naknadu za troškove prijevoza koristilo je 99 osoba s invaliditetom. “Primarni cilj navedenih novčanih naknada i usluga je pružiti potporu obitelji kako bi mogla skrbiti o svom članu s invaliditetom. Ako ni jednom od navedenih novčanih naknada ili usluga nije moguće osigurati ostanak djeteta s teškoćama, odnosno odrasle osobe s invaliditetom u svojem domu, takvoj se osobi osigurava usluga smještaja. Smještaj je usluga skrbi izvan vlastite obitelji, koja se ostvaruje kao institucijska skrb u domu socijalne skrbi, centru za pružanje usluga u zajednici, kod drugih pružatelja ili kao izvaninstitucijska skrb u udomiteljskoj obitelj ili obiteljskom domu”, kažu iz Ministarstva. U domovima socijalne skrbi na dugotrajnom smještaju nalazi se 5440 osoba s invaliditetom, a na privremenom smještaju 440 osoba s invaliditetom.

U program organiziranog stanovanja uključena je 951 osoba s invaliditetom. S obzirom na to da su kapaciteti izvaninstitucionalnih usluga, poput rane intervencije za djecu s teškoćama u razvoju, psihosocijalne podrške, usluge poludnevnog i/ili cjelodnevnog boravka za djecu s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom, organiziranog stanovanja za odrasle osobe s invaliditetom (intelektualna i mentalna oštećenja), pomoći u kući za starije osobe i osobe s invaliditetom, te u manjem dijelu usluge smještaja, Ministarstvo je, kažu, pristupilo sklapanju ugovora s novim pružateljima usluga, te aneksa ugovora s postojećim ugovornim partnerima. Dr. Tomislav Benjak iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo godinama u svojim izvješćima prati stanje osoba s invaliditetom.

U izvješću za 2016. godinu stoji da oko 58% osoba s invaliditetom koje ostvaruju prava iz statusa socijalne skrbi imaju potrebu za pomoći i njegom u punom opsegu. “Najčešći uzroci invaliditeta u tom sustavu posljedice su kroničnih bolesti i oštećenja lokomotornog sustava takvih razmjera da zahtijevaju tuđu njegu i pomoć. Ovo se ne odnosi na materijalnu pomoć”, kaže Benjak koji je došao i do činjenice da 15 posto osoba s invaliditetom živi u nezadovoljavajućim uvjetima stanovanja.

“To podrazumijeva da životni prostor nema sanitarni čvor u kući, da nisu dostupni svi priključci (voda, kanalizacija, struja), da je kuća trošna, da je broj ukućana tako velik da je životni prostor jako skučen. Radi se o definitivno velikom postotku, no isto tako za donošenje nekih zaključaka bilo bi potrebno napraviti usporedbu s ostalim stanovnicima u Hrvatskoj. S obzirom na to da je Hrvatska jedna od najsiromašnijih zemalja u EU, lako je moguće da u nezadovoljavajućim uvjetima stanovanja živi i 15 posto stanovništva koji nisu osobe s invaliditetom”, ističe Benjak. Smatra da je za pomoć osobama s invaliditetom potrebna senzibilizacija društva, čime bi se stvorilo društvo koje prepoznaje osobe s invaliditetom kao ravnopravne. Sustav gdje možemo puno napraviti je i zdravstveni. Zdravstveno osoblje ne zna dovoljno o načinima ostvarivanja primjerenog kontakta s osobama s invaliditetom te specifičnostima zdravstvene skrbi za ovu populaciju”, zaključuje dr. Tomislav Benjak.