Objavljeno u Nacionalu br. 724, 2009-09-29

NI NAJVEĆE ZVIJEZDE ne mogu živjeti samo od prodaje albuma i koncerata, nego prihvaćaju privatne nastupe – od otvaranja shopping-centara i promocija do svadbi, krizmi i krštenja

“Ja sam pjevač, zabavljač, običan Jole, nisam megazvijezda, i osim na svojim koncertima, pjevam i na danima općine, i na eventima, i na krštenjima, i na krizmama, i na svadbama odnosno tamo gdje se ljudi žele zabaviti i malo kasnije doći kući. Ne znam što bi mi tu trebalo biti neugodno. Za mene je svadba pojam jednog od najljepših događaja u svačijem životu i smiješna mi je rasprava o tome bi li pjevači trebali pjevati po svadbama i feštama u šatorima ili ne. U zadnje vrijeme isti oni koji su nekad bili žestoko protiv toga, zovu me: ‘Hej, Jole, daj nam sredi nastup ako budu neki dani piva ili svadbica’”, stav je to Joška Čaglja ili popularnog Joleta koji je, uz Maju Šuput i Jasmina Stavrosa, najtraženiji pjevač na svadbama i feštama, i jedan od rijetkih koji to otvoreno priznaje.

Međutim, davno su prošla vremena kad su pjevači mogli živjeti samo od slave, to jest od prodaje albuma i velikih koncerata. To si danas ne mogu priuštiti čak ni oni najbolji ili najpopularniji, poput Severine Vučković, Olivera Dragojevića, Gibonnija, Nine Badrić i Tonyja Cetinskog. Svi oni žive od nastupa na raznim događajima koje organiziraju kompanije ili privatnim zabavama. I najbolji od njih za dobar novac ili u ime poznanstva neće odbiti pjevati na svadbi. Poznato je da je Tony Cetinski pjevao na svadbi Ive Majoli i Stipe Marića, a na svadbi Monike Kravić i Marija Mamića, sina Zdravka Mamića, pjevali su Mišo Kovač, Marko Perković Thompson i Maja Šuput.

I Halid Bešlić i Haris Džinović rado su viđeni gosti na mnogim svadbama, ali oni su, kao i Mišo Kovač ili pak Radojka Šverko, pjevači koji izvode samo vlastite pjesme. I Jasmin Stavros, iako jedan od najtraženijih zabavljača na svadbama, pjeva samo svoje pjesme. Za razliku od njih, rijetki su estradni pjevači koji su u stanju izvesti kompletan svadbeni program. Već nekoliko godina time se intenzivno bavi Maja Šuput koja je vrlo tražena jer na njezinim svadbama vlada pravi urnebes.

“Kod mene se pleše od prve do zadnje pjesme, nema spavanja na svadbi”, kaže Maja Šuput. “Da biste mogli pjevati na svadbi, morate prije svega biti zabavljač u duši i imati široki repertoar pjesama jer najvažnije je dobro zabaviti ljude. Moraš imati živaca, volje i energije i malo talenta. To nije koncert, moraš voditi kompletan program, trebaš znati što ćeš u kojem trenutku reći, kakva zdravica ide u ponoć, kad se baca buket, a kad reže torta. Trebaš znati koju pjesmu možeš pjevati u kojem trenutku i moraš znati da ne smiješ pjevati ‘Danas majko ženiš svoga sina’ ako mladoženja nema roditelje, moraš paziti je li im to prvi brak, imaju li već djecu. Ako su mladenci iz Zagorja, u repertoaru će biti više njihovih kajkavskih pjesama, ako su Dalmatinci, više dalmatinskih.”

Maja Šuput ima svoju internetsku stranicu gdje se nalazi mail njezine menadžerice koja se javlja na upite i dogovara sa zainteresiranim klijentima sve detalje te potpisuje ugovor. Ljudi koji se vjenčaju, kažu, uvijek nađu načina da dođu do nje. Slično je i s Joletom koji kaže da već 15 godina ima isti broj mobitela te da je vrlo društven čovjek do kojeg nije teško doći. “Ako je o svadbi riječ, nađem se s mladencima, ako se radi o nekom događaju, s direktorom tvrtke, kažem im da ne sviram jazz ni turbofolk, nego većinom domaću zabavnu i pop glazbu, a volim otpjevati i pokoju pjesmu Halida Bešlića i Zvonka Bogdana. Na zabavu volim doći prvi, a otići zadnji i volim biti car u tome što radim. Ako je mladenka iz Hrvatske, a mladoženja iz Francuske ili Škotske, i ako su uzvanici većinom stranci ili pola-pola, onda ću radije preporučiti neki bend koji svira strani repertoar”, kaže Jole.

On već devet godina svira s istim bendom, Bolero. Kad bi stigli, pjevali bi na svadbi svake subote, ali imaju i koncerte i razne druge javne nastupe pa ne mogu stići nastupati na svadbama baš svake subote. Budući da mladenci obično planiraju svadbe mnogo ranije, neke termine ima rezervirane godinu dana unaprijed, a ima i slobodnih termina za tri, četiri tjedna, sve ovisi o dobu godine ili tome je li neka gaža u zadnji čas otkazana. O ciframa, kao ni drugi izvođači, ne voli govoriti, ali kaže da je jedan od najjeftinijih na estradi kad je riječ o svadbama i događanjima, među ostalim zato što to jednostavno obožava raditi. “Ja i moja obitelj i još devet ljudi možemo si priuštiti pristojan život. Nisam megaloman i jedan sam od rijetkih pjevača koji nema ni sponzorski auto ni garderobu , sam financiram snimanje spotova i izdavanje albuma. Možda je pogrešno to što nisam takav tip čovjeka jer mi je t o jednostavno neugodno. Meni tuđa garderoba ne treba, mogu jedino u spotu odjenuti nešto ili piti neko piće ako me netko zamoli da im na taj način reklamiram proizvod.” Maja Šuput svira u bendu s četiri glazbenika, imaju svoj kombi i razglas, a u njihovu timu je i menadžerica. Od njezinih brojnih nastupa živi i cijela ekipa stilista, šminkera i frizera koji se brinu za njezin izgled.

“Sve što zaradim ulažem u sebe. Nemam sponzora, nemam bogatog muža, sve financiram sama, od snimanja pjesama i spotova nadalje. Vodim se geslom da čovjek mora dati da bi imao. Ja moram ulagati u sebe, ne mogu doći na domjenak u cipelama koje stoje sto kuna. Ja se na svadbi presvlačim tri puta, ljudima dam do znanja da cijenim taj događaj. Radi se o poštivanju klijenta i profesionalnosti. Pjesma je ta koja ti donosi biznis i moraš puno raditi da bi sve to financirao. Za mene su svi klijenti isti i ne radim razliku po tome koliko tko ima novca. Moj nastup jednako košta pjevala ja za nekog bogataša ili za prosječnu obitelj, samo što će se prosječan par, recimo, radije odreći jednog reda hrane manje na svadbi, ali će zato imati garantirano dobru zabavu. Ima i onih koji pate od toga da im netko poznat pjeva kad se vjenčaju. Međutim, u mojim su očima svi isti, niti ću bogatom dignuti cijenu zato što je bogat niti ću siromašnom spustiti zato što je siromašan. Ja sam sigurna da moj nastup stoji najmanje toliko koliko naplaćujem. Uvijek smo bolje svirali nego što smo bili plaćeni.” Josipa Lisac pripada onoj generaciji glazbenica koje više nego išta cijene svoj imidž i koje će radije odbiti nastup nego prihvatiti nešto što je ispod njihova nivoa.

“Ja sam se davno povukla iz diskoklubova, još kad su oni izgledali izvanredno. Pola sam ih zapravo ja otvorila, poput Besta. Danas neki diskoklubovi koji su nekad bili prvoklasni izgledaju kao zadnje rupe. I možeš birati želiš li nastupati na takvim mjestima ili ne. Ovisi kakve su ti želje, kakvi su ti apetiti. Neki ljudi su gramzivi, a poanta je samo u tome da budeš ispunjen i sretan”, kaže Josipa Lisac. Ona misli da se situacija danas nije mnogo promijenila u odnosu na prijašnje godine. Ljudi su oduvijek radili, kaže, neki svašta, a neki sa stavom i dignitetom. Tako je čak i Josipu Lisac moguće vidjeti na vjenčanju, ali samo kao glazbenicu koja će u crkvi otpjevati Ave Mariju. “Ja nisam netko tko zabavlja ljude. Moj nastup mora imati svoj umjetnički smisao jer glazba je za mene smisao i bit postojanja, moja egzistencija. Ja si čak i danas u ovim teškim vremenima priuštim da kažem ‘ne’.” Splitska grupa TBF također ne spada u svadbene zabavljače, što zbog repertoara, što zbog svog stava.

“Mislim da je krajnje bizarno zvati TBF na svadbu”, kaže Mladen Badovinac, “ali se znamo pojaviti na događanjima poput kongresa informatičara ili bala splitskih građevinara. Tom balu je kumovala i činjenica da sam ja bivši student građevine. Na svirke po ‘eventima’ vrlo rijetko pristajemo. Prije nego pristanemo organizator nam mora odgovoriti na niz pitanja jer nam nikad nije svejedno gdje i za koga sviramo. Naš najbizarniji nastup vezan je za otvorenje tada novouređenog koktel-bara u vlasništvu jedne hrvatske obitelji u Frankfurtu 1999. To nam je bio prvi poziv za svirku u Njemačkoj pa smo ga prihvatili bez razmišljanja. Vlasnik bara je ispoštovao maksimalno čitav dogovor s rijetko viđenom ljubaznošću, ali nas je publika zato, da prostite, odjebala maksimalno. Svirali smo dvi večeri zaredom i u te dvi večeri smo dobili dva najmršavija aplauza od sve skupa tri osobe, a bar je bio pun obje večeri, i prvu večer sam zamoljen da obavijestim goste da je pred ulazom u bar serviran, citiram, ‘hladni bife’. Na kraju druge večeri ja sjednem za šank i upadnem u priču s konobaricom te saznam da je ona kći vlasnika koja mi na pitanje: ‘Daj, reci mi, zašto ste vi nas doveli ovamo, i to dvi večeri zaredom, kad nas nitko uopće ne šljivi?’, odgovara: ‘Ja sam vas čula, vi ste men’ super, ona ‘Malo san maka’ mi je super pisma pa san rekla ćaći da vas dovede!’ ‘Ajde neka!’ rekoh, nasmijah se do suza i zavapih: ‘…može još dva Long Islanda da se dokrajčim!?’”

Tibiefovci kažu da se od prodaje CD-a danas više apsolutno ništa ne može zaraditi, a od tantijema vrlo malo, ali i to malo dobro im dođe. Žive isključivo od svirke, a njihova turneja traje neprekidno tijekom čitave godine, nekad su nastupi češći, nekad rjeđi, ali najviše nastupaju u klubovima, na rock-festivalima, gradskim feštama. “Mi smo zahvalni na razvoju situacije u proteklih pet godina i možemo plaćat račune, štogod uštedit i tim smo zasad zadovoljni jer su naše želje skromne i realne. Povremeno radimo i glazbu za kazališne predstave ili dobijemo ulogu u predstavi ili na primjer posao nahsinkroniziranja animiranog filma i tako”, kaže Mladen Badovinac00. Ipak, kad bi ih netko i pozvao da na svadbi pjevaju svoj repertoar: “Male su šanse, al’ ako bismo svirali, bio bi to naš repertoar, a ako bismo izišli iz tog okvira, sigurno ne bismo svirali ništa ‘svadbarski’ i bilo bi uzaludno bilo koju pismu od nas tražit u tom trenutku, uključujući i naše pisme. Al’ tako je s nama i inače… Radimo što je nas volja pa ko voli nek izvoli, a ko ne voli nek oboli. Al’ ponovit ću, mislim da je kraaajnje bizarno zvat TBF na svadbu, i u tom bi slučaju trebali bit spremni na svakakve gluposti.” Iako većinom ima odlična iskustva, Maja Šuput doživjela je u svom poslu i razne neugodnosti. “Na svadbama sam se nagledala svakakvih pijanstava. Prije dva mjeseca, jedan se čovjek toliko napio da se bacio pred pozornicu i počeo raditi sklekove, a onda je stao pred mene i počeo se derati: ‘Oću Mišu Kovača da mi pjevaš!’, i počeo me navlačiti za haljinu. Ja si takve stvari ne mogu dopustiti, nisam kafanska pjevačica. Sišla sam s bine dok ga nisu smirili. Ako nemam uvjete, neću pjevati. Sjećam se jednog uglednog starijeg gospodina koji je organizirao domjenak na svom privatnom posjedu. Kako jako voli druga Tita, stavio si je pionirsku kapu i maramu na glavu i to je bilo jako smiješno sve dok nije uzeo kuburu i rekao da će pucati ako ne pjevamo ‘Po šumama i gorama’. Ja sam se sakrila pod stol, a dečki iz benda su umirali od smijeha jer su znali da se šali. Ali da se zaista dogodi nešto strašno, nema toga što bi me zadržalo da ostanem jer ne želim dopustiti da me itko maltretira. Zvali su me da pjevam i u zatvoru, ali to ipak nisam htjela prihvatiti. Zovu me i na momačke večeri i ja im kažem da nema problema, ali da ja sviram samo s bendom, a dečki ipak obično na takvom događaju ne žele prisutnost drugih muškaraca pa takvi angažmani onda ne dolaze u obzir. Bilo je i smiješnih situacija, jednom sam tako iskakala iz torte od kartona. Volim pjevati i na dječjim rođendanima i drugim događanjima za djecu. Često me žene angažiraju da njihovim muževima ili šefovima otpjevam ‘Happy birthday’ kao Merlinka. To je vrlo fensi. Dođeš u limuzini, otpjevaš ‘Happy birthday’ i odeš doma. Ne možeš to naplatiti kao svadbu, ali riječ je o pristojnoj zaradi i prilici da barem na tren budem i glumica, a ne samo pjevačica.”