Objavljeno u Nacionalu br. 751, 06. travanj 2010.

OSIM MAFIJAŠA, naručenim likvidacijama koriste se i obični građani, naručitelji su najčešće bliska rodbina žrtve a motiv koristoljublje: Nacional donosi slučajeve naručenih ubojstava i otkriva svijet profesionalnih ubojica

Kako se riješiti starog, bogatog muža, a da vam ostane njegova cijela imovina? Snježana Novak iz Crikvenice to je riješila tako da je preko svog ljubavnika Marija Pečavera našla plaćenog ubojicu. Za 9 tisuća švedskih kruna i 2 tisuće njemačkih maraka, preko posrednika Krešimira Luketića, angažiran je njegov ratni kolega Damir Perasz iz Bribira koji je 27. prosinca 1995. hicem iz lovačke puške na crikveničkom šetalištu ustrijelio Snježanina supruga Ljubomira Novaka, 56-godišnjeg povratnika iz Švedske s podebljim bankovnim računom. To perfidno ubojstvo iz 1995. ponovo se našlo u središtu pozornosti kad je nedavno u odsutnosti nastavljeno suđenje Mariju Pečaveru, ljubavniku Snježane Novak, i njegovoj kćeri Ani Lesić, koji su u bijegu, a sumnjiče se da su sudjelovali u organizaciji ubojstva Ljubomira Novaka. Prema optužbi, Mario Pečaver je preko svoje kćeri Ane Lesić i njezina tadašnjeg dečka Krešimira Luketića došao do ubojice Damira Perasza. Tijekom prvotnog suđenja, Mario Pečaver i njegova kći oslobođeni su optužbi pa su prije četiri godine na riječkom sudu osuđeni samo ubojica Damir Perasz, na 20 godina zatvora, žrtvina supruga Snježana Novak, koja je naručila ubojstvo, na 15 godina zatvora, koliko je dobio i posrednik Krešimir Luketić.

Kako bi pred sudom prikrili da su od početka bili ljubavnici, Mario Pečaver tvrdio je da je Snježani Novak samo pomagao nakon smrti muža pa ju je tako jednom prilikom pozvao i na krstarenje na Karibe i tvrdio da se između njih tek tada rodila ljubav. Da stvar bude bizarnija, Pečaver je tijekom tog putovanja snimio i dokumentarni film “Mariova putovanja” koji je u više nastavaka bio prikazivan i na HTV-u.

Dok su njih dvoje krstarili Atlantikom, policija se mučila s razrješenjem ubojstva Snježanina supruga čiji su novac beskrupulozni ljubavnici trošili. Budući da je očevid na licu mjesta napravljen tako traljavo da forenzičari najprije uopće nisu uočili ranu od metka na tijelu Ljubomira Novaka nego su mislili da je umro od infarkta, pravo je čudo da je slučaj ipak razriješen, iako tek nakon dugih osam godina i uz pomoć policijskog pouzdanika.
Slučaj Novak samo je jedno od naručenih ubojstava gdje je izvršitelj bio plaćeni ubojica, naručitelj bliska rodbina žrtve, a motiv čisto koristoljublje. To samo dokazuje da se, osim mafijaša, naručenim likvidacijama ponekad koriste i naizgled obični građani.

U siječnju 2006. Šime Medanić, i sam duboko potresen, tješio je svog oca na sprovodu svoje sestre Slavice Medanić koju je netko hladnokrvno ubio pucavši joj iz pištolja marke Walther ravno u sljepoočnicu. No nakon sprovoda očito je brzo obrisao suze jer je iza njegove tri godine starije sestre ostalo imovine koja je procijenjena na više od milijun eura. Upravo ta okolnost bila je sumnjiva i policiji koja je ubrzo otkrila da je Slavičinu smrt naručio osobno njezin brat Šime Medanić. Iako je Šime Medanić već otprije bio poznat policiji i pravosuđu budući da je desetak godina odsjedio u Lepoglavi, jer je od Siniše Stracaboška Ramba krajem 90-ih naručio ubojstvo bivšeg ministra turizma Antuna Marčela Popovića, bilo je nevjerojatno da je bio toliko hladnokrvan da bi mogao dati ubiti i vlastitu sestru. Dapače, njezino ubojstvo počeo je planirati još u Lepoglavi, gdje je upoznao 32-godišnjeg Nikolu Grbića, koji je također uskoro trebao izići na slobodu. Kad je izišao, Grbić je našao svog znanca, Pericu Majstorovića, i u ime Šime Medanića mu isplatio novac za ubojstvo Slavice Medanić. Uskoro je Grbić doznao da mu je za ubojstvo isplaćeno manje novca nego Perici Majstoroviću i tražio je od Medanića razliku. No, umjesto keša, u lipnju 2006. dobio je metak. Medanić je očito zaključio da mu je bolje ponovo platiti Perici Majstoroviću i time imati jednog svjedoka manje. Zahvaljujući odlično odrađenoj istrazi, Šimi Medaniću i Perici Majstoroviću dokazano je ubojstvo Slavice Medanić i oba su dobili po 40 godina zatvora, a početkom ove godine i prijavu za likvidaciju posrednika u ubojstvu Nikole Grbića. Budući da Šime Medanić ima 53, a Perica Majstorović 48 godina, pretpostavlja se da bi u zatvoru trebali dočekati i vlastitu smrt.

Iako je u oba ta slučaja riječ o plaćenim ubojicama, sama činjenica da su počinitelji, a i naručitelji, otkriveni pokazuje da nije riječ o profesionalcima. Pravi plaćeni ubojice, ili killeri, kako ih se kriminalnim rječnikom naziva, ne mogu si dopustiti da budu otkriveni.

“Profesionalni plaćeni ubojice su vani na slobodi”, kaže privatni detektiv Mario Frlan, vlasnik agencije Sirius.

“Ovi što su u zatvoru baš i nisu neki profesionalci. Kod profesionalno izvedenog naručenog ubojstva veza između izvršitelja i naručitelja je vrlo tanka ili je uopće nema. Može se dogoditi da izvršitelj i ne zna tko je naručitelj nego zna samo posrednika tako da ne zna ni za koga ni zašto to radi. Za ubojstvo mogu znati dvije do tri osobe jer što ih više zna, veća je vjerojatnost da će biti otkriveni. Naručitelj ne želi sam izvršiti ubojstvo jer u tom slučaju ne bi imao alibi, a ima motiv. Ako ne želi biti povezan sa zločinom, bitno je koga će odabrati da mu to odradi. Cijena ovisi i o tome koliko naručitelj ima novca, a kreće se od nekoliko tisuća eura do milijunskih svota.”

Prije nego što je otvorio privatnu detektivsku agenciju, diplomirani kriminalist Mario Frlan radio je u Ministarstvu unutarnjih poslova i Protuobavještajnoj agenciji na slučajevima organiziranog kriminala i jako mu je dobro poznat cijeli sustav. Kaže da policija katkad uhvati počinitelja i nakon 20 godina jer se u takvim slučajevima kriminalistička obrada nikad ne gasi.

“Može se dogoditi da profesionalni ubojica napravi pogrešku ili jednostavno nema sreće i bude uhvaćen, a može se dogoditi da netko neprofesionalan ima sreće i nikad ne bude uhvaćen. Bilo je i slučajeva da treća osoba bude uhićena zbog sasvim drugog kaznenog djela i onda progovori u zamjenu za manju kaznu.”

Običnom čovjeku praktički je nemoguće doći do pravog profesionalnog ubojice. Mario Frlan kaže da su takve osobe dostupne uglavnom pripadnicima krim miljea. No katkad izvršitelji mogu biti i osobe iz nekadašnjih vojnih ili paravojnih postrojbi. Niže rangirani ubojice mogu se čak naći i u nekim lokalima čiji su vlasnici i u koje zalaze osobe iz kriminalnog miljea. Ponekad su za sitan novac ubojstvo spremne izvršiti i osobe ovisne o drogi ili alkoholu, ali u takvim slučajevima veća je vjerojatnost da će biti uhvaćene.

Jedan pripadnik zagrebačkog kriminalnog miljea rekao je da pravi “killeri” ubijaju vrlo rijetko, ali za velik novac. To mogu biti ljudi za koje nitko ne bi očekivao da se bave tim zanimanjem, čak i obiteljski, dobrostojeći ljudi s djecom. Motiv zbog kojeg to čine uvijek je novac jer su obično navikli na visok životni standard.

I Božidar Spasić, bivši tajni agent u Službi državne bezbednosti Jugoslavije i Srbije, danas vlasnik privatne detektivske agencije u Beogradu, kaže da iz svoje dugogodišnje prakse zna da je bilo profesionalnih ubojica iz obiteljskih sredina, čak i liječnika, profesora, ljudi za koje koje nitko ne bi povjerovao da se time bave.

“Do njih je teško doći, ali su sigurni i pouzdani. Oni su pravi profesionalci, imaju svoju opremu za izvršenje ubojstva, dakle, eksperti su za oružje, eksploziv, izazivanje bilo kakve nesreće. Rade isključivo sami i nemaju čistača za sobom”, kaže Božidar Spasić. On ističe da mjesto izvršenja ubojstva mora biti sigurno za izvršioca. Za ubojicu je isto tako važno da vidi metu. Prije izvršenja, on je provjerava telefonom, snima i prati, ali se ne približava jer zna da se meti može približiti samo jedanput.

No u Hrvatskoj je, prema mišljenju umirovljenog stručnjaka za sigurnost Marijana Kraljevića Kinga, malo pravih profesionalnih ubojica, ako ih uopće i ima.

“Bilo je i kod nas naručenog pucanja, najčešće na nivou osvete, ali to nisu profesionalci nego obični kriminalci s niskim pragom osjetljivosti koji su spremni učiniti sve za novac.”

Kao jedan od primjera naveo je ubojstvo Davora Zečevića. Iako se u javnosti špekuliralo o tome da je u tom slučaju ubojica bio profesionalac, Marijan Kraljević King ističe da je Zečevića mogao ubiti bilo tko malo bolje osposobljen jer je ubijen iz male udaljenosti. “Djeca u streljačkom klubu pogađaju metu na 50 metara”, kaže.

On navodi da policija svoj posao odrađuje na najvišem nivou, ali su im često, zbog politike, ruke vezane.

“Policija je izvršni organ, za neuspjehe se ne može kriviti nju nego isključivo politiku, i to vrh države. Oni manipuliraju i Državnim odvjetništvom i sudovima, i to sve političke stranke. Svaka vladajuća garnitura sastavlja policiju po svojoj mjeri, a ministar policije nikad nije profesionalni policajac. Kod nas je organizirani kriminal na niskoj razini, to je više nasilnički kriminalitet u gornjem dijelu povezan s tajnim službama, dakle, s državom.”
I Božidar Spasić tvrdi da svaka tajna služba zemlje u kojoj djeluju ima iznimno mnogo podataka o plaćenim ubojicama.

“No ona se često ili po pravilu ne miješa, krije podatke ili ih jednostavno ne bilježi. I kad ministri i stručnjaci kažu da na slučajevima ubojstva surađuju i javne i tajne službe, to nije istina. Tajna služba ne smije, ne može ili neće reći ništa jer bi time mogla ugroziti svoju poziciju među plaćenim ubojicama”, tvrdi Božidar Spasić.

Međutim, tvrdi on, zato kriminalci iz Beograda i Zagreba itekako razmjenjuju podatke. Božidar Spasić ističe da treba razlikovati profesionalne ubojice, koji rade isključivo za neku obavještajnu zajednicu ili narkokartele, odnosno imaju jednog “poslodavca” i ubijaju samo za njega, od plaćenih ubojica koji se unajmljuju za jedan konkretan posao, nakon čega prestaje svaka veza između naručioca i izvršitelja. Privatne detektive obično angažira rodbina ubijenih, najčešće roditelji čija su djeca ubijena. Mario Frlan kaže da ga rodbina najčešće angažira jer jednostavno žele čuti drugo stručno mišljenje.

“Ja nekim neformalnim kanalima možda mogu lakše doći do informacija nego policija. Privatni detektiv stupa na mjesto događaja nekoliko dana nakon policije, tad su i ljudi malo opušteniji, a možda se mogu sjetiti i nekog detalja o kojem prije nisu razmišljali. Detektiv mora odmah uzeti u obzir sve moguće motive ubojstva, od osvete i koristoljublja do mogućnosti nesretnog slučaja ili samoubojstva”, zaključio je Mario Frlan.

A motiv koji je prije 16 godina vodio Šibenčanina Krunu Raka da se obrati za pomoć bivšim vojnim specijalcima bila je čista ljubomora. Posumnjao je da je njegova supruga njemu iza leđa uzela automobil i s jednim prijateljem se uputila u Zagreb. Zato je odlučio naći ljude koji su spremni za mali novac ubiti. Oni su radili kao izbacivači u jednom splitskom hotelu. No za ubojstvo njegove supruge tada su tražili 25 tisuća njemačkih maraka, a za ubojstvo njezina prijatelja 15 tisuća maraka. Budući da Kruno Rak nije imao toliki iznos, do ostvarenja plana nije ni došlo. Proces se vodio na Županijskom sudu u Splitu, ali je presuda iz 2003. godine ukinuta i vraćena na ponovno suđenje nakon kojeg je optuženi oslobođen kazne.

Za narudžbu ubojstva poslovnih partnera u lipnju 1997. optužen je Nijemac Rudiger Neumann. Prema optužnici koju je sastavila tužiteljica Dunja Pavliček Patak, Neumann je dogovorio sastanak s Tomislavom Bošnjakom, kojem je trebao isplatiti 300 tisuća njemačkih maraka u ime svog oca, ali je umjesto toga organizirao tri nepoznata muškarca da presretnu Bošnjaka i njegovu pratnju te ih sve likvidiraju kako ne bi morali platiti dugove. Oko 22 sata u poduzeću Erado na zagrebačkom Žitnjaku iz nepoznatog BMW-a otvorena je vatra na automobil u kojem su se nalazili Tomislav Bošnjak i Umberto Pinčić, pri čemu su oba ranjena. Neumann, koji je iz Hrvatske pobjegao još 1998. nakon plaćanja jamčevine, u ponovljenom postupku 2003. godine oslobođen je krivnje zbog nevjerodostojnih svjedoka.