Objavljeno u Nacionalu br. 436, 2004-03-23

Dok je diskografska nagrada Porin prošlog tjedna dodijeljena najboljima na hrvatskoj estradi, pretprošlog vikenda je Dora najavila budućnost hrvatske pop glazbe: očito je da je pjevanje manje važno od izgleda, a stanje na sceni nije se bitno promijenilo od početka 90-ih, kad su brojne dance zvijezde imale kratkotrajne karijere

Posljednji tjedan u Opatiji u pravom je smislu te riječi označio presjek trenutačnog stanja na hrvatskoj glazbenoj sceni. Dok je diskografska nagrada Porin najboljima ovog vikenda podijelila “kristale” za prošlogodišnju produkciju, biranje pjesme s kojom će se Hrvatska ove godine predstaviti na Eurosongu valjda predstavlja estradnu budućnost. Između ta dva prestižna glazbena događanja ugurala se medijski gotovo zanemarena Zlatna ploča, nova nagrada koju strukovne, dakle glazbene udruge dodjeljuju svojim kolegama glazbenicima za najviše prodanih albuma. Dijamantno priznanje dodjeljuje se svakom tko dosegne nevjerojatnih 60 tisuća prodanih primjeraka svog albuma, a kao najprodavaniji posebno je priznanje ove godine, nakon više od desetljeća potpunog zaborava, primio i Daniel Popović. Tiraže njegove “Julie” kretale su se, međutim, u milijunskim nakladama. Slučajno ili ne, s tim je hitom Popović 1983. branio boje bivše Jugoslavije na izboru za pjesmu Eurovizije i osvojio ne samo vrlo dobro četvrto mjesto, nego i priličnu popularnost u Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Daniel je, međutim, znao pjevati. Čak i površno praćenje onoga što se događalo na sceni triju večeri Dore dovoljno je za zaključak da pjevati danas uistinu može svatko, a nedostatak sluha ili glasnica moguće je pobijediti upornošću ili otkrivanjem drugih draži kojima je milosrdna priroda nadoknadila nedostatak pjevačkog talenta.

PLODOVI KARIJERE SENNE M Iz cijele dance karijere Senne M najtrajniji uspjeh ostao je pojavljivanje danas u Italiji slavne manekenke Nine Morić u sportu ‘Indijanac’ NEUSPJELA NIKITINA KARIJERA Nikolina Ivošević, poznata kao Nikita, imala je dobre glasovne mogućnosti, ali joj je karijeru, kaže jedan doajen estrade, spriječio manjak karizme SJAJAN GLAS, LOŠE PJESME Nema Porina na kojem Ivana Ranilović-Vrdoljak, poznatija kao Vanna, nije imala nominaciju za vokal godine, iako nikad nije imala samostalni hit JOSIPA PAVIČIĆ YO O SVOJOJ KARIJERI ‘Pjevanjem sam se bavila samo usput, jer sam oduvijek htjela raditi na televiziji. Ljudi me još pamte po videospotu’ RAZLOZI ZA PROPAST ESTRADE ‘Croatia Records počeo je davati avanse i puštati pjevačima da sami odlučuju o karijerama’, kaže ŠkugorNo vratimo se Danielu Popoviću jer on je dovoljno dugo bio zaboravljen. Točnije, od početka Domovinskog rata i njegova ne baš uspješnog hita “Ma daj obuci levisice”. Kao crnogorski pjevač svoju je lojalnost ideji o samostalnoj Hrvatskoj pokušao dokazati domoljubnom pjesmom “Tužna polja hrvatska”, ali koja je u moru sličnih, a početkom devedesetih bio ih je pun eter, prošla potpuno nezapaženo. Danas, pak, premda je njegova zvijezda prestala sjati onog trena kad se hrvatska estradna scena odijelila od jugoslavenske, Daniel Popović prima posebno priznanje od hrvatske glazbene industrije koja ga je posljednjih 14 godina držala u zapećku dok su scenom harale neke nove, hrvatske zvijezde. Ako preskočimo prigodne domoljubne pjesme, ono po čemu će glazbena publika u Hrvatskoj pamtiti početak prošlog desetljeća jest dance glazba.

Neke od prvih zvijezda koje su zasjale na osamostaljenom hrvatskom estradnom nebu već su odavno dogorjele. Danas su ili nove televizijske zvijezde poput Josipe Pavičić Yo, supruge i majke poput Viktorije Đonlić. Aleksandar Cenov Sandi u međuvremenu se i razveo, Sandra Sagena piše pjesme, a Senna M je vlasnik studija za produkciju spotova i pjesama. No postoje i oni za koje se već godinama ne zna ni gdje su ni čime se bave. Najbolji primjer je Davorka Gazibara, odnosno Kasandra.

Masovna pojava novih glazbenih zvijezda imala je zapravo malo veze s diskografijom. Većina njih nikad nije objavila album, a svoju estradnu karijeru započeli su i završili gažama po diskoklubovima pjevajući na play back za sitan novac. Dobar dio tog novca u džep je spremao menadžer koji ih je zbog toga i izmislio. Industrije, uostalom, teško da je tada uopće bilo. Postojale su tek dvije etikete s donekle organiziranom distribucijom nosača zvuka. Jugoton, diskografska kuća koja je nekad objedinjavala kompletnu nekadašnju federativnu republiku, u Hrvatskoj je privatizirana i preimenovana u Croatia Records. Suzy i poslije HRT-u prikrpan Orfej. Umjesto industrije glazbenom scenom su drmali prvi pioniri, glazbeni menadžeri poput Vladimira Mihaljeka koji je osnovao Croatian Music Art, Zorana Škugora koji je objavljivao albume E.T.-ja, Nine Badrić, Tonyja Cetinskog, Vlatke Pokos, prvi album Ivane Banfić, a najdulje se zadržao uz Sandija Cenova. Zatim producenti i autori skloni menadžerskim pothvatima poput Borisa Šuputa, Tončija Huljića i Zrinka Tutića. Nedostaju, zaključili su prvi glazbeni poduzetnici, samo zvijezde na kojima bi se, a zbog tako očitog deficita onog što se nakon osamostaljenja Hrvatske moglo zvati domaćom glazbom, zgrnuo novac. Lov na zvijezde je bio otvoren.

Počelo je s E.T.-jem koji je od izvrsnog klupskog, zahvaljujući hitu “Tek je 12 sati”, postao isplativ komercijalni sastav glazbenika s Ivanom Ranilović Vannom kao glavnim vokalom. Nakon drugog albuma E.T. se povukao. No uslijedila je prava navala novih “dancera”, i to u takvoj hiperprodukciji da već ni tada nije bilo teško zaključiti kako će većina među njima pjevati tek jedno ljeto. Stvarno, sjeća li se tko Veline? Tamnokosa lolita pjevala je “Shery, Shery, noćas me uberi”. Pjesmuljak je promoviran i videospotom na Hrvatskoj televiziji, a malo je tko po mračnim diskoklubovima u kojima je Velina nastupala pjevajući osim tog jednog svojeg i bogat repertoar tuđih hitova, mogao uočiti da to nije svaki put ista Velina čije je previjanje u televizijskom spotu vjerno pratilo tekst koji je išao otprilike ovako: “Sherry, Sherry noćas me uberi, Sherry gimme gimme love.” Njezin menadžer, Boris Šuput, domislio se naime sjajnoj ideji. On je od imena Velina napravio svojevrstan “brand” tako da se tim imenom mogla predstavljati bilo koja djevojka s kojom bi se uspio dogovoriti o cijeni i podijeli utrška s gaža na kojima bi nastupala. “Brand” Velina, međutim, nije se održao, a djevojke koje su se predstavljale tim umjetničkim imenom nestale su sa scene baš kao što su s početkom Domovinskog rata iz hrvatskog etera nestali svi srpski, crnogorski, pa čak i bosanskohercegovački te makedonski glazbenici.

“Te Veline i tome slično kraj sebe je držao Boris Šuput. Ja to nikada nisam ozbiljno shvaćao. On je imao dosta zvijezda kojima je bukirao gaže pa su mu tako, među ostalim, Veline trebale da tu i tamo zakrpa neku rupu. Slao ih je na manje gaže kad nije imao neko veće ime ili kad gazda kluba nije bio spreman platiti sedam, osam tisuća njemačkih maraka. Velina je pjevala za tisuću DEM i on je to tako pokušao gurati, ali nije prošlo. Nije se tu mogao zaraditi nikakav novac. Po pravilima posla te Veline se nikad ne bi ni našle u glazbi”, komentirao je Zoran Škugor, početkom ‘90-ih zasigurno najjači menadžer takozvanih dance starova. Takav je status stekao zahvaljujući Electro teamu, što je puni naziv E.T.-ja, grupe koja postoji i danas iako nije ni blizu slavi koju je stekla s Vannom.

“Vannu sam prvi put čuo u duetu s Ilanom Kabiljom na dočeku 1992. godine i već nakon nekoliko dana nazvao sam je i predložio joj solo karijeru. Darko i Adonis k meni su došli iste godine i rekli mi kako imaju bend u kojem je pjevačica Ivana Ranilović i već su s njom imali neke probne snimke. Njih sam dvojicu prvi put čuo kako repaju u Kraševoj reklami za bombone Kiki i sjećam se da mi se stvarno jako svidjela ta reklama iako je poslije, ne znam zašto, nisu baš puno puštali. Uglavnom, čuo sam demo snimke i zaključio da je to doista kvalitetan bend”, opisao je Škugor početke uspješne suradnje, a kao njihov menadžer najprije im je savjetovao da snime jednu domoljubnu. Upravo u to vrijeme Tomislav Ivčić je objavio pjesmu “Stop the War in Croatia”.

“Dali smo im natuknice što bi trebalo biti u tekstu pjesme kako bi se ona mogla slušati svuda u svijetu jer rat nije samo lokalni, hrvatski problem. Tako je objavljivanjem ‘Molitve za mir’ počela naša suradnja. Prvu ploču izdali su za Orfej i svih deset pjesama bilo je na engleskom. Većinu su njih dvojica repali, a Vannin vokal pojavljivao bi se tek tu i tamo. Nakon što to nije prošlo rekao sam im sad ćete slušati mene. Sam ću financirati vaš sljedeći album na kojem će Vanna više pjevati, a vi manje repati jer ona je vrhunski vokal. I na toj kombinaciji je E.T. prošao zahvaljujući hitu ‘Tek je 12 sati’”, nastavlja priču prvi E.T.-jev menadžer koji tvrdi da je u grupu uložio 700-800 tisuća DEM. Procijenio je da će spoj njegova angažmana i načina razmišljanja o glazbi s njihovim talentom i neospornom kvalitetom pretvoriti u veliki posao koji će mu višestruko vratiti uloženo. Oni su pak spremno slijedili njegove savjete, kako je rekao, zbog toga što su shvatili da njihov način razmišljanja ne donosi novac.

Vanna se u međuvremenu udala i s manje je materijalnih, a više umjetničkih ambicija nastavila samostalnu pjevačku karijeru. Nema Porina na kojem nije bila nominirana za vokal godine ako je te godine objavila makar i jednu pjesmu. Premda ni jedna nije bila hit koji će puniti koncertne dvorane ili makar klubove. Adonis i Darko u više su joj navrata pokušali pronaći dostojnu zamjenicu, a čini se da su mlađahnu i atraktivnu Lanu Klingor odlučili i zadržati. Ni njima se još nije dogodio hit.

“Nema se što učiniti s pjesmom koja nije hit. Kad dobar pjevač napravi hit, od toga živi 25 ljudi”, objašnjava Škugor. Apsolutni hit svojedobno je bila i Kasandra. Dugonoga, vitka djevojka napućenih usnica i uvijek provokativno odjevena nije se mogla nositi s teretom slave, objašnjava fenomen njezina nestanka bivši menadžer Vladimir Mihaljek. Kasandra se u sam vrh glazbene estrade vinula hitovima “I got a feeling” i obradom pjesme “Sladoled” Jasenka Houre. Prije negoli je promijenila imidž malo je tko znao za nju. “Tek sad vidim koliko je zapravo bilo smiješno kad bih se na sceni pojavila kao Barbika i zapjevala svojim altom! To je nespojivo. Zato mi valjda publika nije vjerovala”, objasnila je Kasandra u intervjuu u ožujku 1995. za časopis Pop Extra zašto je promijenila boju kose u crnu. S Kasandrom je danas nemoguće stupiti u kontakt jer nitko, osim njezine majke i najbližih prijatelja, ne zna gdje je. Prema nekim informacijama preselila se u Njemačku, nije se udala i planira objaviti oproštajni album.

“Nije Kasandra bila promašaj. Ona se sama povukla, nije joj zbog dvije neuspješne ploče pukla karijera. U to je vrijeme bila ugovorom vezana s Mihaljekom i gdje se dogodio problem to najbolje znaju njih dvoje. Činjenica je da je ona bila vrlo uspješna”, ocjenjuje Škugor, a dokazuje to i činjenica kako su brojne pjevačice željne slave poslije slijedile njezin recept. Tako je i Riječanka Nikolina Ivošević, odnosno Nikita, pjevačku karijeru započela 1989. Primijećena je tek pošto je odlučila zaigrati na kartu agresivnog seksepila, no u ulozi zanosne domine nije se snašla ni približno dobro kao Kasandra. Snašla se, međutim, u brojnim drugim ulogama. Danas živi u Zagrebu i zaposlena je u ansamblu zagrebačkog kazališta Komedija.

“Do sada sam objavila tri albuma i mislim da je pjesma ‘Papageno’ postigla najveći uspjeh”, kazala je Nikita koja ne razmišlja o snimanju novog albuma, a ovih dana priprema se za audiciju za ulogu Janice u “Gubec begu”. Njezinu uspješnu estradnu karijeru, unatoč raskošnim glasovnim mogućnostima, kočio je nedostatak karizme. Rekao je to jedan od doajena hrvatske glazbene scene čije ime, jer radilo se o nevezanom razgovoru, ovdje nećemo spominjati. Izjavu ipak citiramo jer otvara važno pitanje: kako u tim eteričnim kriterijima prepoznati buduću zvijezdu koja će nositi hit, a Škugor je pristao objasniti kojim se pravilima rukovodio odlučujući u koga će ulagati novac.

“Prvo slušam koja je to boja glasa i otprilike, kad spojim izgled s glasom, procjenjujem bi li to moglo funkcionirati. Zatim se traži pjesma, tko su autori, tko će raditi aranžmane, a tko produkciju jer ne mogu svi jednako dobro raditi sve. To ipak jako ovisi o glazbenom žanru. Kad izbacimo prvi singl, vidimo kako to narod prima. Ima tu dosta analitike, koliko god ljudi mislili da ja to usput slušam pa mi ovo valja, a ovo ne valja”, otkriva Škugor, a ponešto o kriterijima koji su značili biti ili ne biti na hrvatskoj dance sceni otkriva i priča o Vlatki Pokos.

“Vlatka je tada radila u jednom butiku na Trgu bana Jelačića u koji sam ušao kupiti traperice. Znao sam za nju jer već je bila pjevala sa Srebrnim krilima, no kako je počeo rat, to je puklo. Nisam razmišljao o tome da ona bude pjevačica nego prije TV voditeljica koja i pjeva, po uzoru na talijanske voditeljice poput Rafaele Carra. U to je vrijeme Ksenija Urličić, urednica zabavnog programa na HTV-u, tražila voditeljicu koja će s Mirkom Fodorom voditi ‘Sedmu noć’. Predložio sam joj Vlatku Pokos i tako je pozvana na probno snimanje na kojem je prošla upravo na temelju mojih kriterija: atraktivna djevojka koja nije neka velika pjevačica, ali dobro pjeva i na repertoaru su joj moderne pjesme. Budući da se i u voditeljskoj ulozi pokazala dobrom, dogodio se taj spoj zahvaljujući kojem je u jednom trenutku postala najpopularnijom ženom”, ističe Škugor. Najuspješnija je bila njezina pjesma sljedećeg pripjeva: “Kad će taj petak, da te opet, opet vidim ja. Ti si k?o metak, kojeg strašno, strašno želim ja.” Zvala se “Metak” i bila ultimativni hit u većini hrvatskih diskoklubova.

“Razlog prestanka moje glazbene karijere je razilaženje s menadžerom Zoranom Škugorom. Nisam bila zadovoljna financijama jer sam puno radila, a malo dobivala. Uz to, tada sam bila u ozbiljnoj vezi, a druga strana nije htjela da se bavim glazbom. Glazbeni stil koji sam tada imala bio je dobar za to vrijeme. Danas sigurno ne bih pjevala tako, no nisam se potpuno odrekla estrade. Poznati bosanskohercegovački pjevač Deen i ja otpjevali smo ‘Poljubi me’ i pjesma je u BiH postigla veliki uspjeh. Kod nas nije poznata zbog etno elemenata”, prokomentirala je Vlatka Pokos.

“Ja sam u njih mnogo investirao i jasno da sam tražio neku garanciju. Budući da nisam znao kako će se ploče prodavati, tražio sam da od svakog koncerta dobijem nešto veći postotak. To im se poslije više nije sviđalo pa su tražili da taj postotak bude manji, na što sam pristajao ali pod uvjetom da onda i moj ulog u njihovu karijeru bude manji”, objašnjava razmimoilaženja Zoran Škugor. Upravo tu krije se i odgovor misterija: od čega žive pojedine estradne zvijezde koje su posljednji hit imale još devedesetih, a i dalje plivaju u glazbenim vodama. Sandi Cenov, primjerice, danas zarađuje nastupima po Sloveniji, Hercegovini i Srbiji. Sandi nema hita, ali ima, kako objašnjava njegov bivši menadžer, ime.

“Njegov nastup ne stoji više od 1000 do 1500 eura, a sad je shvatio da, kad padne slava, onda imaš ime i prezime pa malo spustiš cijenu da gazdi nisi skup. Tako gazda ne može izgubiti”, veli Škugor. Michael Jackson može držati privatni Disneyland zahvaljujući tiražama svojih ploča te autorskim i izvođačkim pravima koje naplaćuje. Hrvatski bi glazbenici od toga jedva skupili za kruh i mlijeko. Rekorderi među njima uspijevaju prodati do 40 tisuća izdanja, a tantijeme za autorski i izvođački rad primaju tek jednom godišnje. Zarađuje se, dakle, na “čvrgama”, a termin i postoji zato da bi opisao prilično jadnu situaciju koju je najbolje sažeo Damir Urban. Nakon što je pokupio gomilu Porina za svoj album ”Žena, dijete” krenuo je na veliku turneju i nastupio u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Nakon toga je morao zaključiti kako više nema gdje svirati jer u drugim gradovima ne postoje ni klubovi ni dvorane odgovarajućih dimenzija. Početkom devedesetih u Hrvatskoj je radilo oko 150 diskoklubova koji su bili spremni uložiti u specijalnoga glazbenoga gosta. Danas ih možda ima i više, no mnogo je manje estradnih zvijezda koje su spremne pjevati na play back, a grupa od pet glazbenika koja će svirati uživo je skupa.

“Zato sam i radio dance scenu jer nema troškova koje ima dvorana. Moraš platiti dvoranu, veliku rasvjetu, veliki razglas, toga nema u diskoklubu. No glazbenici su ih uvjerili da trebaju nastupati uživo. Oni još ne shvaćaju da narod iznad svega, kad je već došao u diskoklub, hoće čuti original s CD-a. Četiri instrumenta ne mogu nikako odsvirati ono što Vanna ima na svom CD-u”, objašnjava svoju poslovnu logiku Škugor, pa iako će na to većina frknuti nosom, na jednak način po diskoklubovima nastupa Britney Spears. Na matricu, s mikrofonom obješenim na uho, pjeva uživo uz atraktivnu plesnu točku. Najbliže tome na domaćoj bi estradnoj sceni bila Ivana Banfić, pjevačica koja će za svaki svoj nastup pripremiti koreografiju i uspješno svladati nekoliko atraktivnih plesnih koraka. Na sličan, scenski način razmišljao je i Senna M. Senad Galijašević bio je prije devedesetih poznat kao Senad od Bosne. Ulaskom u svijet dance glazbe promijenio je ime u Senna M gdje je M bila oznaka za Magic, jer je Senna bio uvjeren kako, uz glazbeni talent, posjeduje i moć da svojom natprirodnom energijom liječi ljude. Iscjeliteljski talent nije nikad komercijalizirao, a njegova su ga tri hita “Beba”, “Tuc tuc” i “Indijanac” dovela do praga slave. Danas je pak mnogo poznatija Nina Morić, manekenka koja se pojavljuje u njegovu videospotu “Indijanac”, a koja se u međuvremenu udala i ostvarila uspješnu karijeru fotomodela i televizijske voditeljice u Italiji. Senna je zarađeni novac uložio u produkcijski studio na zagrebačkoj Pešćenici. Radi sa Soma dollara te Tinom i Nikšom, a snimao je spot i za Vesnu Pezzo. Svoje povlačenje sa scene objašnjava riječima: “Mislim da se publika katkad zasiti estradnih zvijezda. To je razlog zbog čega sam se ja primirio i sada uživam u svom miru. Na scenu ću se možda vratiti za tri godine, kad planiram objaviti novi album”, kaže Senna M. Povlačenje sa scene i njegovoj se ondašnjoj djevojci Daliji Serdar učinilo najboljim rješenjem budući da dvije pjesme koje su trebale postati hitovima, “Baby By” i “Snaga” koju je otpjevala u duetu sa Sennom, nisu imale zapaženijeg uspjeha. Malo tko zna gdje sada živi i čime se bavi. Navodno je u Zagrebu gdje piše i snima nove pjesme.

Josipa Pavičić Yo svoj je jedini album objavila upravo sa Sennom M i Dalijom. U međuvremenu je prestala pjevati, jedno vrijeme pisala je novinske članke, no na kraju se ipak odlučila za TV karijeru. U međuvremenu je objavila i knjigu.

“Moji profesionalni počeci bili su na zadarskoj TV Magic gdje sam radila kao voditeljica. Oduvijek sam htjela raditi na televiziji. Pjevanjem sam se bavila usput, ali time sam stekla posebno iskustvo. Najdraža pjesma bila mi je ‘Yo-Yo’, a ljudi je pamte najviše po spotu”, kaže Josipa Pavičić, majka petogodišnjeg Vite. Pjevačka karijera nije samo njoj služila kao lansirna rampa za skok u društvo poznatih i slavnih. Zahvaljujući svojim videospotovima za pjesme “Možemo u parku” i “Svoja ili ničija” i Viktorija Đonlić zablistala je kratko na estradnom nebu, a potom se udala za poznatog hrvatskog košarkaša Dinu Rađu i odustala od novih estradnih pokušaja. Pod svjetlima pozornice nije više ni Sandra Sagena, djevojka koja je pjevala “Ne želim biti dama”. Nije ipak odustala od glazbene karijere i danas piše pjesme za druge izvođače. Na ovogodišnjem Porinu njezina je pjesma “Čarobno jutro” u izvedbi Nine Badrić nominirana za pjesmu godine.

“Zadovoljna sam postignutim i ako moja pjesma dobije Porin, bit ću jako sretna. Mnogo truda ulažem u sve svoje pjesme koje su emotivne baš kao i ja”, kaže Sandra Sagena koja još uvijek pjeva, a snimljene demo snimke možda će jednog dana i objaviti. Njezine pjesme u međuvremenu, osim Nine Badrić, pjevaju i Ivana Banfić te Jasna Zlokić.

Novu prekretnicu u razvoju hrvatske diskografije, a koja će ujedno označiti i kraj hiperprodukcije različitih dancera, označilo je otvaranje novih diskografskih kuća. Croatia Records izgubila je prava za distribuciju inozemnih glazbenih izdanja, a baš kao što hrvatski glazbenici žive od gaža, tako i hrvatski diskografi mahom žive od zastupstva velikih međunarodnih glazbenih etiketa. Nakon što je Croatia Records pripala Zagrebačkoj banci, dogodilo se upravo ono što se događa pojedinim sretnicima među glazbenicima koji se o “čvrgama” ne moraju brinuti jer imaju moćne sponzore. Tako je i CR pripao vlasniku koji je baratao s najjačim argumentom ? gotovinom.

“Pojavio se CR koji je ljudima davao avanse. Nisu vodili brigu što će kome snimiti, nisu se opterećivali time kako funkcionira sustav i pustili su pjevače da sami odlučuju o svojim karijerama. Činjenica je da oni danas, ni Vanna, ni Nina, ni Toni ne predstavljaju onu snagu koju su imali uz mene”, pomalo sjetno zaključuje Škugor o tome kako je propala dance scena. Nasljednice Kasandre uglavnom su nestale, a E.T., tvrdi Škugor, nije ni imao pravog nasljednika sve do pojave Colonije.

“Zato što je taj bend koncepcijski otprilike jednako postavljen, djevojka koja pjeva i dva dečka, iako oni u ovom slučaju ne repaju, ali se brinu o glazbi i produkciji. Oni su, mogu reći, jedini nasljednici E.T.-ja i čini mi se, koliko god narod, glazbeni kritičari pa i kolege glazbenici pljuvali po dance generaciji i toj vrsti glazbe, pokazalo se da je nakon E.T.-ja upravo Colonia napravila najveći posao u Hrvatskoj. A ljudi po tome dandanas pljuju”, u nevjerici je zaključio Škugor. Konačno, i Colonijin je klonirani glazbeni sastav Karma, sastavljen po istom receptu pjevačica i dva muškarca u pozadini, napravio pravi bum u Češkoj gdje ih tretiraju kao superstarove. Colonia nikad nije bila nominirana za Porin, a ove godine nije nominirana ni Karma, unatoč brojkama i zarađenim iznosima prema kojima su daleko ispred brojnih kandidata za kristalno priznanje hrvatske diskografske industrije. S jedne strane, dakle, na njima se još uvijek zarađuje, dok ih se s druge strane ne pušta u ekskluzivno društvo glazbenih umjetnika u koje su, na kraju, od svih pripadnika izgubljene dance generacije primljene tek Ivana Ranilović Vanna i Nina Badrić. Ivana Banfić tek se, kao i Tony Cetinski, probija među tu nagradama ovjenčanu glazbenu elitu.