Objavljeno u Nacionalu br. 657, 2008-06-16

Nacional istražuje tko su danas vlasnici tradicionalnih drvenih kuća koje su pretvorili u najmodernije domove ili luksuzne kuće za odmor

Neke još stoje napuštene, trule i zaboravljene, neke su postale spomenici kulture, u nekima ljudi još žive samo zato jer nemaju drugog izbora, a neke su pronašle nove vlasnike i dobile posve novi sjaj. Riječ je o drvenim hrastovim kućama starim gotovo stotinu godina koje su zahvaljujući novim vlasnicima spašene od zaborava, truljenja ili sudbine kakvu su mnoge na žalost doživjele – da završe u ogrijevu. Naime, pojedinci su i u vrijeme kad drvene kuće nisu bile na cijeni shvatili njihovu vrijednost i kvalitetu te su odlučili umjesto gradnje zidane kuće pronaći originalnu staru kuću negdje na selu, kupiti je, preseliti na vlastito zemljište i obnoviti. Takvi su ljudi tim kućama udahnuli novi život, a one svojom toplinom pokazuju da sve što je moderno ne mora uvijek biti bolje od onog što su koristili naši preci te da su ljudi živjeli udobno i ugodno i davno prije no što su arhitekti izmislili staklene nebodere. Takvih primjera ima i na području grada Zagreba i okolice. Neke su kuće ondje dopremljene iz drugih krajeva Hrvatske, a neke su oduvijek bile gdje su i sad, ali su obnovljene i ponovno su postale nečiji udobni domovi.

“Joj, gospon doktor, kaj delate drvenu hižu? Sigurno bute si napravili zidanu kad bute imali penez.” Bio je to samo jedan od komentara kojih se rado prisjeća zagrebački stomatolog Saša Drenovac iz vremena kad je počeo stvarati svoj mali, privatni raj podno zagorske strane Medvednice, u selu Pila. Drvena kućica koja izgleda otprilike kao da je izašla iz priče o Ivici i Marici, u kojoj miriše na filanu papriku i štrudlu od trešanja, smještena u vrtu iz snova, uz potok i malo umjetno jezero na kojem se u zoru poje srne i zečevi, okružena šumom, a sve tako uredno kao da se nalazi podno švicarskih Alpa. Tako danas izgleda dom liječničkog bračnog para Saše i Dubravke Drenovac, imanje Potočnica, koje su počeli stvarati prije gotovo 30 godina. Imali su tada nešto sreće i viziju koja se dugoročno pokazala kao odlična investicija. Već neko vrijeme žive ondje, a do ordinacije u centru grada, u Vlaškoj ulici, preko sljemenske ceste treba im 35 minuta vožnje. A počelo je tako da su nakon jedne šetnje poslije ručka u Stubičkim Toplicama pronašli sjajan teren. Doduše, tada je to bila šikara na koju su stanovnici okolnih sela bacali otpad, a između raslinja, korova i starih štednjaka udomaćili su se gušteri, zmije i štakori. Nije bilo ni struje ni vode, a umjesto ceste tamo je vodio put izrovan traktorima koji su tuda vukli drva iz šume. No, Saša Drenovac odmah je uočio da se sa sljemenskih obronaka spušta potok koji prolazi tim terenom: “Kad sam vidio potok, zaljubio sam se u to mjesto. Moj pokojni prijatelj Darko Borić i ja zajedno smo kupili cijeli teren koji je bio u vlasništvu čak desetero ljudi, i podijelili smo se između sebe. Prvih godina smo samo dolazili i roštiljali na livadi, nije bilo ničega. Jedne nam je godine poplava totalno devastirala zemljište, nastali su krateri veličine i pet metara pa sam došao na ideju da napravim jezero kako bismo spriječili daljnje izlijevanje potoka.“

Istodobno je počeo razmišljati o tome da umjesto zidane vikendice ondje sagradi drvenu kuću. Ni sam ne zna kako je do toga došao jer nikad nije živio na selu i nije imao iskustva s drvenim kućama, no uspio je nagovoriti i svog prijatelja te su zajedno počeli tražiti kuće. Pomogao im je i Darko Salopek, koautor knjige “Posavska tradicijska drvena kuća” koji im je rekao gdje ima najviše takvih kuća. “Naša kuća nalazila se u Kupincu na području Jastrebarskog i bila je u izvrsnom stanju. Podigla ju je imućna plemenitaška obitelj Grdaković 4. listopada 1928., kako je zapisano na kući. No, bivši vlasnici nisu mi je htjeli prodati iako sam im ponudio tri puta veću cijenu od one po kojoj je moj prijatelj u susjednom selu našao i kupio kuću za sebe. Tri godine sam čekao i bio uporan i na kraju su ipak popustili”, priča Saša Drenovac. Nakon što je kuća rastavljena, a svaka daska i greda obilježene sitnim urezima kako bi se istim redoslijedom ponovno složila, kuća je kamionima prevezena u Pile. Darko Salopek savjetovao mu je gdje i kako bi ju bilo najbolje položiti, a nakon što su postavili temelje, stari majstori, cimermani, iz susjednog sela slagali su je tri mjeseca. Saša Drenovac i sam je sudjelovao u podizanju kuće. Kako bi zaštitio drvo i podario mu novi sjaj, nabavio je naftu iz bušotine u Ivanić Gradu, koja je crvenkaste boje i bez mirisa, te ju pomiješao sa zaštitom od crvotočina.

Na taj je način izbjegao da drvo poprimi crnu, neprirodnu boju. Zbog dotrajalosti originalni crijep su morali zamijeniti, a pojačana je i unutarnja izolacija kuće. ”Željeli smo sačuvati onako kako je bilo“, nastavlja Saša Drenovac. ”U cijeloj sam gradnji i kasnijem uređenju terena i vrta i sam sudjelovao. Ja živim sa svakom ‘planjkom’, živim sa svakim cvijetom i biljkom u vrtu. Kad smo počeli prije 30 godina, Darko i ja bili smo prvi, a danas ima nekoliko kuća i vikendica oko nas.“

Drenovcima su susjedi obitelj Borić i obitelj Štern. Njihova tri imanja međusobno se povezana, a umjesto ograde dijeli ih samo zelenilo. ”Njihovi psi obavljaju nuždu kod nas, a naši kod njih“, slikovito je opisao Davor Štern, bivši ministar gospodarstva i direktor Ine, nekadašnji potpredsjednik ruskog naftnog diva TNK a danas vlasnik konzultantske tvrtke Trade consulting.

On i njegova supruga doktorica Ranka Štern-Padovan kupili su početkom 90-ih tada malu, drvenu kuću usred šikare. Bivši vlasnik, doktor Poljak, dopremio ju je iz Podravine. ”U Podravini su najbolje drvene kuće. Podravski hrast je neuništiv i traje stotinama godina. Sve te drvene kuće, za razliku od zidanih, imaju dušu. Kad smo ovu kuću u jesen 1991. obnavljali“, priča Davor Štern, ”bombardirali su Sljeme, i svi su mi govorili da sam lud što idem gledati majstore.“ Njihova kuća s vremenom je poprimila današnju veličinu i oblik. Mala kuća s početka priče, čija je osnova danas dnevni boravak, nadograđena je još jednom drvenom kućom koju su kupili kasnije a u kojoj se nalaze ostale prostorije. Kad je autentičnost u pitanju pouzdali su se u vješte ruke majstora Kreše Šturlana koji se pobrinuo da i noviji elementi kuće, poput ukrasa na prozorima, budu u duhu s tradicijom. Tako im je iza kuće sazidao i repliku poljskog zahoda, za svaki slučaj, a tu je i pomoćna drvena vrtna kućica. Uz to što vrijeme provode uz bazen i na teniskom terenu, kad se odigravaju njihovi privatni teniski turniri, Šternovi vrijeme najradije provode na terasi. Zahvaljujući nadstrešnici ondje mogu uživati i po najvećem pljusku, a dosadne muhe dolijale su uz pomoć ventilatora.

Uza sve draži, boravak u prirodi u početku je bio pun iznenađenja za Ranku Štern-Padovan, predstojnicu Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC-a Zagreb na Rebru. ”Odrasla sam u centru Zagreba i nisam imala rodbine na selu. U početku mi je bio šok prespavati ovdje jer kad bih pogledala kroz prozor, apsolutno se ništa nije vidjelo, crno, crno, kao da si slijep. A jedini zvuk bio je zvuk potoka. Ljudi koji su tu odrasli, navikli su na to, ali meni je stvarno u početku bilo strašno. U početku sam se grozila malih guštera kojih je bilo posvuda. Morali smo naučiti i da ne smijemo ni mrvicu hrane ostavljati na otvorenom jer čim se nešto ostavi, dođu poljski miševi. Jednom je Davor obukao bademantl i kad je gurnuo ruku u džep, našao je unutra tijesto, a ostatak smo našli skriven u jednoj čizmi. Shvatili smo da si je to miš našao spremište za zimnicu. Ali, priroda je ovdje zaista čudesna. U proljeće pored potoka već raste cvijeće, a nekoliko metara dalje još ima snijega.“

Davor i Ranka Štern svoje su imanje prozvali Patkica nakon što su im susjedi poklonili prvu patkicu jer su željeli da i njihovo imanje počinje sa slovom p kao i Potočnica. No, za razliku od Drenovaca, oni ondje ne žive već dolaze vikendom ili kad im to dopusti posao. U posljednje vrijeme pridružuju im se i njihova djeca. “Prva generacija obično napravi kuću, onda djeca ne žele dolaziti. Sve dok i oni ne dobiju djecu. Ovdje smo krstili prvog unuka, a i drugog ćemo“, kaže Davor Štern.
I njihovi susjedi Drenovci najsretniji su kad je kuća puna djece. Njihova kći Ira i zet Dubravko Šimenc imaju dvije kćeri Niku i Karlu, a Asja ima sina Dominika i kći Maru, koji su prvi kršteni ondje.

U jednu drvenu kuću zaljubili su se i doktor ekonomije Anto Radnić i njegova supruga odvjetnica Ljubica Jukić-Radnić koja je još kao mlada pripravnica odlučila uložiti novac u kupnju zemljišta nedaleko Zaprešića. Kad su nekoliko godina kasnije, sredinom 80-ih, bili u posjetu prijateljima koji su sagradili vikendicu u Moslavini, nedaleko Ivanić Grada, oni su im rekli da u blizini postoji jedno selo koje su vlasti iz nekog razloga odlučile raseliti. Bilo je to selo Brđani u općini Stara Marča do kojeg se od ceste moglo doći samo traktorom ili pješice kroz šumu, a nalazilo se na atraktivnom terenu za vojsku .

”Bilo je to najljepše selo u Moslavini, skriveno iza šume“, sjeća se Ante Radnić, ”pronašao sam kuću koju sam želio kupiti i prenijeti. Međutim, kad sam kasnije ugledao kuću na kraju sela, ostao sam zatečen. Bila je to najveća i najljepša kuća u selu, a iako je pored nje pisalo da ju je šumarija već rezervirala, znao sam da ta kuća mora biti moja. Uspio sam doći do vlasnika Milana Šprajačeka i nekako sam uspio dogovoriti kupnju. Kuća je originalno građena 1925. i u kući postoji greda na kojoj se vidi točan datum kad je napravljena.“

S premještanjem kuće, međutim, nije sve teklo lako. Najprije su u nju provalili neki tinejdžeri i uništili dio stolarije, vrata i prozore. Potom su, kad su je već bili ponovno sastavili, otkrili da se njihov teren pored Zaprešića nalazi na klizištu i morali su je rastaviti i napraviti nove temelje kako se kuća ne bi urušila. Vlasnici su naknadno kupili još jednu manju drvenu kuću kako bi od hrastovine nadogradili zimsku terasu. Danas je to njihova kućica u cvijeću s prozorima ukrašenim vezenim čipkama, a Anto i Ljubica provode ondje najmanje tri dana u tjednu jer je kuća udaljena svega sedam minuta vožnje od Zaprešića odnosno 30-ak minuta vožnje od centra Zagreba.

”Ta kuća ima nevjerojatno pozitivnu energiju i svi koji nam dođu u goste to osjećaju“, kaže vlasnica. Velika želja im je bila da im stari vlasnik dođe u posjet i vidi kako je renovirana njegova kuća, ali na žalost on to nije dočekao jer je već bio u poznim godinama. Sudbina je ipak htjela da njegova praunuka nekako uđe u trag kući. U Staroj Marči pronašla je prijatelje obitelji Radnić koji su je povezali s njima. Tako se praunuci Milana Šprajačeka ispunila želja da vidi kuću svog pradjeda koju pamti iz djetinjstva, a obitelj Radnić bila je sretna da barem potomcima vlasnika može pokazati svoj preuređeni dom.

Obitelj Rimac nije morala seliti svoju drvenu kuću. Blaž Rimac, dispečer u transportu Dukata, dugo je tražio idealnu kuću za svoju obitelj. Želio je da bude drvena, ali ne niska i da ju može obnoviti po svojoj želji. Konačno je 1990. našao idealnu kuću u Granešinskim Novakima. No, njegova supruga Branka je zamalo pala u nesvijest kad je vidjela što je muž kupio.
”Plakala sam kad sam vidjela gdje me doveo. Dvorište je sličilo prašumi, sve je bilo u grmlju i šikari, a u podrumu je bilo vode do gležnja. Užas, nisam htjela doći tu“, priča Branka Rimac. Stanje kuće bilo je tim gore jer u njoj 10 godina nitko nije živio osim pasa lutalica kojima je to bio privremeni dom. Kako bilo, Blaža Rimca čekalo je puno posla, a kao pravi majstor uglavnom je sve radio sam.

”Promijenio sam sve instalacije, ali staru žbuku od blata nisam skidao, nego sam preko toga stavio heraklit ploče i nakon toga klasično ožbukao. Sam sam sredio i vanjske daske. Na kraju sam je premazao mješavinom lanenog ulja i sadolina. Laneno ulje drvu daje masnoću da ne bi popucalo izvana. Jer, kad sam prvi put pobrusio izgledalo je lijepo, ali je od sunca drvo počelo pucati pa ga je trebalo zaštititi. Sad je taj premaz potrebno obnoviti svakih četiri, pet godina“, ispričao je Blaž Rimac. Zahvaljujući dobroj izolaciji, njihova kuća, kaže, troši znatno manje energije, posebno zimi za grijanje, u odnosu na zidane kuće. Kako bi imali dovoljno mjesta za sebe i svoje troje djece, Rimci su obnovili i podrum, a manji dio kuće su i dozidali kako bi dobili dvije spavaće sobe.

”Trebalo bi poticati ljude da ne ruše takve stare kuće i da ne mijenjaju previše njihov autohtoni izgled“, kaže Blaž Rimac i pokazuje građevinsku dozvolu odnosno Rješenje o gradnji za svoju kuću iz 1932. godine. Zajedno s nekim starim knjigama, pronašao ju je na tavanu. Danas su njihova kuća i okućnica primjer mnogim susjedima, a posebno je čarobna u vrijeme Božića kad oko nje gori tisuće lampica. Mnogi putnici namjernici raspituju se je li kuća na prodaju. No, obitelj Rimac kaže da je ne bi prodali ni za što na svijetu.