Objavljeno u Nacionalu br. 959, 2016-09-17

Nacional je istražio kako je organizirana Dinamova omladinska škola, tko je vodi i kako se s tom djecom radi, sa stručnjacima provjerio je li šest treninga tjedno plus utakmica preveliko opterećenje za sedmogodišnjake, kao i s kakvim se posljedicama suočavaju djeca koja nisu ocijenjena perspektivnom, ali i kakve sve uloge u tom osjetljivom procesu imaju roditelji

Luka Modrić, Šime Vrsaljko, Mateo Kovačić, Vedran Ćorluka, Tin Jedvaj, Andrej Kramarić, Milan Badelj, Marko Pjaca, nogometni reprezentativci Hrvatske koji igraju u ponajboljim europskim klubovima, svi su redom prošli kroz Dinamovu nogometnu školu. Trenutačno je u školi tog zagrebačkog kluba 400-tinjak djece od šest, sedam godina pa sve do juniora, dok ne navrše 19 godina. Ta djeca redovito osvajaju turnire u Hrvatskoj i inozemstvu, a baš su prošlog tjedna mlađi pioniri u Bugarskoj osvojili jedan međunarodni.

NACIONAL JE ISTRAŽIO kako je Dinamova škola organizirana, tko ju vodi i kako se s tom djecom radi, ali i je li šest treninga tjedno plus utakmica sedmi dan ipak preveliko opterećenje za sedmogodišnjake ili osmogodišnjake, s obzirom na to da manji klubovi za djecu tog uzrasta treninge organiziraju, po mnogima također odveć intenzivno – triput tjedno plus utakmicu četvrti dan. Za Nacional su o osjetljivoj temi mladih u nogometu govorili Ivan Šušak, direktor Dinamove nogometne škole, Slavko Fofić, nogometni trener, Anđelko Botica, sportski psiholog te kineziolog Marino Bašić.

“Spomenuti igrači, danas standardni reprezentativci, čisti su produkt Dinamove škole jer su ili počeli u Dinamu sa šest, sedam godina, ili su u Dinamo došli dopunskom selekcijom kad im je bilo 12, 13 godina. Puno polažemo na tu dopunsku selekciju i ‘pokrivamo’ ne samo Hrvatsku i jugoistočnu Europu, nego čitav svijet, i to kroz organizaciju kampova i kroz dovođenje igrača sa svih kontinenata na provjere koje traju od tjedan do tri tjedna. U Dinamo igrača dovedemo samo ako je dovoljno kvalitetan, dakle riječ je zaista o top selekciji”, kaže za Nacional Ivan Šušak, bivši dugogodišnji nogometni trener. Kako objašnjava, nakon provjere igraču se otvoreno kaže je li ili nije dovoljno dobar za Dinamo. U toj se komunikaciji pokušava biti do kraja iskren, ali ne grub jer ne žele da se dijete koje se u nekoj sredini u Hrvatskoj ili svijetu bavilo nogometom puno entuzijazma, očekujući da će biti primljen u Dinamo, razočara.

To “skautanje”, odnosno potraga za igračima dovoljno kvalitetnim da igraju u Dinamu traje, govori Šušak, permanentno. U Dinamu su prepoznali problem koji je aktualan u svijetu, a ne samo u Hrvatskoj, a to je nemogućnost djece da se igraju loptom u dvorištu, na ulici, na livadi. Toga više nema.

“Nekad je sustavan rad s djecom u Dinamu – a ja sam u klubu od 1975. – počinjao od 12. godine. Ali to je bilo vrijeme kad se nogomet igrao svuda. Međutim, danas toga nema i jednostavno do 12. godine dijete ne bi imalo kontakt sa stranim tijelom – loptom – i to još u koordinaciji s nogom, što je teže nego kad je riječ o ruci, pa je što raniji kontakt djeteta s loptom nužan za njihov razvoj. Zbog toga danas u klub primamo dječake već od šeste godine, u tzv. Otvorenu školu, u kojoj oni treniraju triput tjedno. Iz te ‘baze’ u kojoj se s njima stručno bavi na treninzima – ali je temelj igra jer je igra najveće zadovoljstvo – najbolji se sami nametnu da ih se selekcionira u natjecateljske kategorije u NK Dinamo”, objašnjava direktor Dinamove škole.

S obzirom na to da najmlađi natjecatelji Dinama imaju svega sedam godina i tek su krenuli u prvi razred (Zagići), Šušak objašnjava je li šest puta tjedno treninga za njih preveliko opterećenje.

“Svojevremeno sam imao čast družiti se s najvećim nogometašima Jugoslavije, Bernardom Vukasom, Dražanom Jerkovićem, Vlatkom Markovićem. Oni bi ponekad došli na utakmicu govoreći da su trenirali triput tjedno, a njihovi suparnici bi trenirali pet puta tjedno a nisu mogli trčati. Ali su nakon treninga oni igrali nogomet, po cijele dane, iako su imali manje treninga. Što hoću reći? Dijete ima ugrađeni mehanizam da ga se ne može “pretrenirati”. To je moguće, i opasno, u pojedinačnim sportovima. U grupnim sportovima to je gotovo nemoguće jer ako se i umori, dijete će stati, ali će umjesto njega na terenu njegov kolega malo jače “povući”. Treneri ne presingiraju tu djecu, posebno ne djecu od šeste do desete godine jer to nema smisla. Naši su treneri školovani i znaju raditi s djecom pa nemamo bojazni da bi se bilo što moglo dogoditi”, kaže Šušak i navodi da sva djeca koja igraju za Dinamo moraju donijeti uvjerenje da su zdrava i sposobna za igru, a djeca od deset godina nadalje već obavljaju sistematske preglede dvaput godišnje.

Da toliko treninga ne mora biti previše za djecu kaže i Marino Bašić, kineziolog, predavač na Fitness učilištu u Zagrebu te vanjski suradnik Kineziološkog fakulteta u Zagrebu koji je trenirao sportaše poput Borne Ćorića ili Martina i Valenta Sinkovića te je kondicijski trener Hrvatskog skijaškog saveza.

“POSTOJI RAZLIKA između sportova poput gimnastike ili umjetničkog klizanja, u kojima već u tim godinama imate puno treninga ako želite biti vrhunski u tom sportu. Za momčadske sportove je obično manje treninga, ali ovisi o tome što se radi na treningu. Ako se uči tehnika, nema razloga da djeca ne treniraju i šest puta tjedno. Inače bi možda bila negdje na školskom igralištu i isto tako igrala nogomet. S druge strane, možemo pogledati i ovako: sjediti šest sati u školi nije zdravo za djecu, isto bi se trebali više kretati pa se to ne mijenja već sto godina”, smatra Bašić koji kaže da u vrhunskim klubovima rade odlični treneri koji to znaju prilagoditi djeci tog uzrasta.

Sportski psiholog Anđelko Botica za Nacional kaže da takva fizička opterećenja za djecu nisu problem jer organizacija i broj treninga ovisi o mogućnostima kluba i razini natjecanja na kojoj želi da nastupaju njegovi članovi.

“Nije loše imati veći broj treninga tjedno jer to pomaže psihomotornom razvoju djeteta u okviru sporta, ako su treninzi prilagođeni mogućnostima djeteta i specifičnim ciljevima trenažnog procesa. Ako govorimo o psihofizičkim opterećenjima djece, ona bi trebala biti minimalna ako je trener stručna osoba s licencom za rad. To znači da je upoznat s razvojnim specifičnostima djece oko kognitivnog, emocionalnog i motoričkog razvoja te da ciljeve trenažnog procesa usklađuje s mogućnostima djece određene dobi”, ističe Botica.

ZA RAZLIKU OD NJIH, Slavko Fofić, nogometni trener u Maloj školi nogometa Bubamara te NK Bubamara i NK Prečko koji s djecom radi 12 godina, smatra da tolik broj treninga djeci od sedam, osam godina nije potreban.

“Osobno smatram da je šest puta tjedno treninga previše za dijete. Ima roditelja koji svoju djecu svaki dan vode na treninge u Zagreb i treniraju u velikom klubu, a žive u Kutini, Vrbovcu, čak i u Rijeci! Prodaju kuće, aute da bi mogli financirati vožnju do treninga. Što mi u Bubamari radimo? Djeca kod nas počinju s nogometnim treninzima u vrtiću, velika većina njih, ali ne svi. Treninzi su u tom razdoblju dvaput tjedno i oni se tad zapravo igraju. Djeca nakon vrtića odluče žele li nastaviti trenirati nogomet ili će krenuti s treniranjem drugog sporta. Cilj nam je da djeca ostanu u sportu. Naravno, nama je draže da to bude nogomet, ali je cilj da djeca već u toj dobi zavole sport i da se nastave baviti sportom”, kaže za Nacional Slavko Fofić. Dodaje da dijete kad krene u školu ima dva treninga nogometa i jedan trening onoga što oni zovu gimnastika, u kojoj se vježba brzina, koordinacija, motorika, snaga, ali bez lopte.

“Nakon tih triju aktivnosti tjedno dijete ima i četvrtu – utakmicu vikendom kao nagradu. Četiri aktivnosti tjedno je već puno. To je obaveza, to više nije igra. Nakon dvije godine u Zagićima, kreću dvije godine Limača kojima se dodaje treći nogometni trening, pa je to onda pet aktivnosti tjedno, ako tu dodamo i utakmicu vikendom. To su djeca od 10 i 11 godina. Kad krenu u mlađe pionire, s 12 godina, gimnastika se ukida i onda imaju četiri nogometna treninga i jednom tjedno je utakmica. Dakle, tek od desete ili 11. godine u našem klubu, i većini drugih, kreće veće opterećenje za djecu što se treninga tiče”, govori Fofić. Kaže da neki treneri s klincima od deset godina već rade poluseniorske vježbe, ali djeca se ne bi trebala forsirati.

“KOD DJECE DOĐE DO ZASIĆENJA, zato ne treba pretjerivati s treninzima i drugim opterećenjima. Treba pustiti dijete da bude dijete. To kažem i roditeljima – neka dijete uživa sa svojim prijateljima, u svom kvartu, ima vremena za veće obaveze kasnije. Neki veći klubovi uvijek kažu da u manjima djeca, posebno talentirana, nemaju dovoljno podražaja, ali ni ne trebaju imati. Većina klubova, bar što se tiče Zagreba, radi dobro s djecom, dijete neće toliko nazadovati da ne može dostići ono što se radi u velikom klubu”, priča Fofić koji kaže da se treba strpjeti, a posebno to savjetuje roditeljima. Ako je dijete talent, bit će talent i s 12 ili 13 godina te će sigurno napredovati.

“Naša djeca su primjer da se i s dvostruko manje treninga mogu napraviti dobri rezultati, ali naravno da nisu na nivou Dinama, ili Hajduka. Iako se Hajduk još uvijek ne može usporediti s Dinamom koji ipak radi najbolje s djecom. Ali to je zato što se uspjeh najbolje može postići iz Dinama, a vidi se i po transferima igrača – Hajdukovac odlazi iz kluba za dva milijuna a Dinamovac za 20 milijuna. A roditelji ne žele odbiti ponudu iz Dinama za svoje dijete”, navodi Fofić.

I ZAISTA, RIJETKI SU ONI koji odbiju ponudu za odlazak u Dinamo. Kako kaže sportski psiholog, iz dječje perspektive igranje u velikom klubu ili treniranje u tom klubu znači najbolji put za ostvarenje sna. Među vršnjacima, susjedima i rodbinom ta djeca imaju određeni status. Dinamo je, slažu se Nacionalovi sugovornici, trenutačno jedini klub u Hrvatskoj koji se sustavno bavi “odgajanjem” mladog kadra. Direktor Dinamove nogometne škole Ivan Šušak kaže da je glavni razlog za to kvalitetno rukovođenje tom školom.

“Nažalost, masa klubova iz manjih sredina do velikih gradova danas je u rasulu, a prije su bili izvrsni. Dinamo je puno uložio u školu da bi se to danas na najbolji način vraćalo. Trebalo je imati suvremeni pristup nogometu, dovoditi mlade trenere s modernim vizijama, trebalo je imati prisutnost u svjetskom nogometu, puno je neophodnih faktora koji moraju biti zadovoljeni da bi škola dobro funkcionirala. U mom trenerskom radu uvijek sam birao mlađe kolege koji su uvijek donosili nešto novo, a danas Dinamo ima vrhunski trenerski ‘servis’. To je jedini pravi put. Da bi se toliko talenata ‘proizvodilo’, treba održavati sustav s 40-ak ljudi koji rade u našoj školi. Osim dvojice trenera po kategoriji, imamo i trenera specijalista za tjelesnu pripremu, trenera specijalista za vratare, psihologa, puno je ljudi uključeno u radu s djecom”, rekao je Šušak i pokrenuo veliku priču unutar ove nogometne priče – roditelje.

Svi sugovornici slažu se da roditelji mogu utjecati na razvoj djeteta, mogu svoja nerealna očekivanja usmjeriti u pogrešnom smjeru, a posebno je zabrinjavajuće to što mnogi svoju talentiranu djecu vide isključivo kroz novac koji bi mogli zaraditi za deset ili 15 godina.

“Kad sam ja 1975. došao u Dinamovu nogometnu školu, imao sam četverogodišnje trenersko iskustvo u malom klubu Kemičar. Pojam roditelja kao remetilačkog faktora u razvoju dječaka nije postojao. Nije postojao menadžer. Nažalost, došla su nova vremena i novi odnosi i s obzirom na današnje zahtjeve, kooperativan roditelj može biti velika pomoć. Djeca su iskrena i ona sama u igri procjenjuju gdje im je mjesto. Teško da će dijete koje, primjerice, u grupi od 20 ima broj 15 za sebe reći da je broj jedan ili dva. Nažalost, događa se da su roditelji neobjektivni, da vrše veliki pritisak na vlastitu djecu i normalno je da time pokušavaju vršiti pritisak na trenera. Moja funkcija je da to pokušam tamponirati preko svojih leđa, da trenere pustim da rade prema vlastitoj savjesti. Sustav vrlo dobro funkcionira i teško da će se dogoditi da netko popusti pritisku”, kazao je Šušak. Ima i konkretan primjer koji pokazuje kooperativnog roditelja.

“U moje trenersko vrijeme Marinko Boban napravio je odličan posao sa svojim sinovima u Imotskom i otišao u rizik – napustio je siguran posao i došao u Zagreb. Prije dolaska njegove djece, on nije htio sa mnom komunicirati da se ne bi pomislilo da imam ikakav utjecaj na njega ili djecu. Kad ja više njegovu djecu nisam trenirao – a jedan od njih je naravno Zvone Boban – ponovno smo se počeli družiti”, govori Šušak. Takve rizike, i puno veće, roditelji danas uzimaju opravdano ili neopravdano, samo da bi im dijete bilo član Dinama.

“TIM RODITELJIMA je toliko stalo da im dijete igra u Dinamu da uopće ne razmišljaju o djetetovoj igri ni o ičemu drugome, samo je to dovoljno da ih posve izbezumi. To su bolesne ambicije, ali nažalost to je dio nogometa i dio mog posla”, priča direktor Dinamove nogometne škole. Ispričao je i kako dijete i roditelji reagiraju na odbijenicu Dinama. Dijete, kaže, reagira objektivno. Ako je u Dinamu tri ili četiri godine, a procijenjeno je da nije napredovalo iz nekog razloga, kaže mu se da nije odbačeno, ali mu se i objasni da će više prostora za igru – a to je ipak najvažnije – dobiti u drugom klubu.

“Djeca žele igrati pa kad se dogodi ‘TNIT’, odnosno ‘treniram, ne igram, treniram’, oni ne žele ostati u Dinamu. Ima roditelja koji takve vijesti primaju realno, ali neću lagati i reći da nema i onih koji rade drame. Nije ugodno reći da netko nije za Dinamo, ali se to mora reći. Mi nismo socijalna, nego sportska ustanova i kvaliteta nam je najvažnija”, govori Šušak.

Odbijanje za djecu i za roditelje može biti jako teško, a Slavko Fofić navodi primjer za to.

“Poznajem dijete iz Španskog, 1997. godište, za koje nisam siguran da uopće danas igra nogomet. S devet godina otišao je u Dinamo, svi su ga htjeli, sve je radio odlično. Ali nakon dvije, tri godine vratio se u Špansko i nešto malo trenirao. Bilo mu je jednostavno previše. Puno djece koja ne uspiju u Dinamu ne vraćaju se u svoj klub iz raznih razloga, uglavnom zbog neugode, pa odlaze nekamo u posve novu sredinu, u kojoj su izgubljena. Jedno dijete iz našeg kluba koje nije ni u školu krenulo, zvali su i iz Zagreba i iz Dinama, i to preko menadžera! Njegovi roditelji to su odbili jer su htjeli da uživa u svom razredu, u kvartu, da se igra. Dakle, neko dijete koje igra u lokalnom klubu trenira s vršnjacima iz kvarta s kojima će se družiti i nakon treninga. Dijete koje ode iz svog kvarta da bi treniralo u Dinamu, koji je često jako daleko od mjesta njegova kvarta ili čak grada, ne uživa toliko u djetinjstvu”, smatra Fofić. Slaže se da dijete treba jače “pritisnuti” ako je talent, ali to svejedno ne znači da to dijete treba imati sat i pol treninga svaki dan, da ga “ubije” vožnja kroz cijeli grad, da ne vidi prijatelje ni kvart osim kad je u školi.

“Puno djece u Dinamu s 15, 16 godina ide u obližnje škole kao što su trgovačka i prometna, ili idu u večernju školu jer u druge škole jednostavno ne stignu. Škola treba biti na prvome mjestu, a onda dolazi naša škola, nogomet. Koliko mi puta dijete nije došlo na trening jer nije pročitalo lektiru ili zadaću ili je imalo drugih obaveza u školi. To mora biti broj jedan. Drugi put će pročitati lektiru pa će doći na trening. U većem klubu toga nema, nogomet je broj jedan”, govori o razlikama treniranja u većem i manjemu klubu.

SPOMINJE PRIMJER hrvatskog nogometaša Branka Stupara koji nikad nije igrao u velikim hrvatskim klubovima prije nego je otišao u inozemstvo, a svejedno je napravio dobru karijeru, igrao u Belgiji i bio najbolji igrač te u Premier ligi, a igrao je i za reprezentaciju Belgije. Sličan je primjer, kaže Fofić, i Marko Rog koji se nametnuo iz Varteksa, kluba koji je sad u trećoj ligi. Prepoznao ga je netko iz Splita, pa su ga transferirali u Dinamo a sad je u Napoliju.

“Puno igrača se ne prepozna do 15, 16 godina. Ali danas roditeljima ni Dinamo nije dovoljan, nego klince vode u Italiju i drugdje, preskaču Hrvatsku. Danas roditelji u djeci vide samo dolare. U to sam se uvjerio puno puta. Velika većina natječu se jedni s drugima, uspoređuju dijete s drugom djecom, navijaju da dijete koje igra istu poziciju ne igra, da se razboli ili ozlijedi da njihovo dijete može uskočiti”, govori trener u Bubamari koji smatra da u nogometu i sportu općenito više nema rekreacije. Do prije deset godina, pojašnjava, mogao si vidjeti djecu kako igraju nogomet na igralištu ili u parku. Danas su na igralištu uglavnom samo djeca koja treniraju.

“Dijete koje ne trenira odbacuje se, povlači se u sebe, agresivno je ili poseže za porocima. Zato je cilj da se svako dijete bavi sportom. Prije se gledalo dijete od 12. godine, a danas me zovu roditelji trogodišnjaka koji žele da im dijete trenira. Mala škola nogometa Bubamara ima od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta odobren program za djecu od četvrte godine koja je rad počela prije 13 godina. Kod nas je važno da svi igraju utakmice, ne nužno svaki vikend ali svatko dobije priliku, što nije slučaj u drugim klubovima. Igramo jako puno turnira i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Sad skoro ponovno, kao i svake godine, idemo u London na turnir pa tamo igramo s ekipama Liverpoola, Arsenala, Tottenhama, dakle s prvoligašima koji nešto znače u svijetu nogometa. Ljeti se odlazi u Švedsku, Španjolsku, Portugal, u Skopje, puno putujemo i družimo se, a to je najvažnije. Nije uvijek rezultat najvažniji, kao što je slučaj s velikim klubom, ali ono što se stekne na tim putovanjima neprocjenjivo je”, govori Fofić.

Da roditelji mogu biti teret kaže i sportski psiholog Anđelko Botica.

“Roditelji imaju veliku ulogu zato što moraju svoje obveze organizirati i podrediti potrebama sportaša. Zbog velike uključenosti u organizaciju, često prijeđu granicu i počnu živjeti djetetov sport. Postaju emocionalno uključeni, teže podnose dječja razočaranja, ponekad imaju osjećaj nepravde, pa čak dolazi i do sukoba s drugim roditeljima. Tada nisu najbolji primjer djetetu jer i ono počne doživljavati nepravdu, počne se manje truditi, postane neposlušnije na treningu, a za posljedicu i trener mu posvećuje manje pažnje ili mu daje manju minutažu”, objasnio je Botica. Tvrdi da djeca niže dobi imaju slabu sposobnost samoprocjene, pa su zato reakcije trenera i roditelja jako važne.

“Postoje roditelji i treneri koji u najboljoj namjeri uvijek ukazuju na ono što treba još popraviti, a ne naglase ono što je bilo dobro jer se boje da se djeca ne opuste. Ali davanje samo negativnih povratnih informacija bez naglašavanja pozitivnih može loše utjecati na njihovo samopouzdanje. Često me roditelji pitaju kako razgovarati sa svojom djecom nakon utakmice, kako reagirati kada plaču i kada su razočarani. Prvi savjet je da izbjegavaju davanje stručnog mišljenja, to neka prepuste treneru. Takvi razgovori se trebaju voditi nekoliko sati nakon utakmice kada su i roditelji i dijete emocionalno distancirani od događaja. Budite djetetu podrška”, savjetuje Botica.

Da roditelji moraju biti realni i objektivni smatra Marino Bašić. Ona djeca koja ne uspiju u Dinamu, prema njegovu će mišljenju uspjeti u nekom drugom klubu.

“ODBIJANJE VEĆEG KLUBA na djecu djeluje dobro i to se zove selekcija. I jedan Luka Modrić je igrao u slabijim klubovima, da bi kasnije došao do Reala. Sportski put je često takav da morate otići u slabije klubove, tamo se iskazati pa onda doći u velik klub. To je normalno i tako treba. Svatko bi igrao u Barceloni, ali postoje kriteriji za to. Zato se zove vrhunski sport. Osim toga, nije tragedija ako igrate u slabijem klubu, nije svatko predodređen za ligu petice”, kaže Bašić.

Botica kaže da će neki igrači koji ne uspiju u velikom klubu vremenom shvatiti realnost vlastitih vrijednosti i mogućnosti te svoj život usmjeravati prema nekim drugim aktivnostima, ako ne prema sportu. Nažalost, kaže sportski psiholog, neki će prije ili kasnije prestati sanjati i probuditi se u realnosti. Oni koji su imali zdrav odnos spram sporta i realne roditelje, lakše će se suočiti s tranzicijom karijere. Neki će potražiti stručnu pomoć, a neki će završiti u ovisničkim ponašanjima; alkoholu, sportskom klađenju ili kockanju.

Bez obzira na prednosti i mane, Nacionalovi sugovornici slažu se u tome da Dinamo ima apsolutno najbolje uvjete za razvoj igrača od najranije dobi. Kako kaže Šušak, nema bolje sredine u Europi za sportsko lansiranje igrača u top europske klubove od Dinama.

“To je činjenica. To je sustav koji vrhunski funkcionira jer na našu sreću mlađi igrači ovdje ranije nego na zapadu dobivaju priliku za igru. Osim toga, Dinamo je stalno prisutan u Europi, što je neophodno. Najbolji je put talentiranog igrača kroz Dinamo ili Hajduk. Hajduk nije još ni blizu Dinamu u organizacijskom smislu, ali ipak je institucija i ta dva kluba još uvijek nešto znače, da to tako kažem, a da se nitko ne uvrijedi. Postolar će napraviti najbolje kopačke koje će vrijediti 300 kuna, ako na njih stavite natpis Borovo vrijedit će 500 kuna, a ako stavite Nike, cijena će im biti dvije tisuće kuna. Dakle, Dinamo je kao Nike – brend”, kazao je Šušak. Za koju godinu, ako ambicije roditelja budućih reprezentativaca neće biti prevelike, Dinamov inkubator stvorit će nove modriće, ćorluke ili pjace.