Objavljeno u Nacionalu br. 418, 2003-11-19

U hrvatskim je školama nasilje u ekstremnom porastu, sve su češće na udaru nasilnika djeca koja su druge boje kože, manja, mršavija, nova u razredu ili na bilo koji drugi način različita od ostalih: istraživanja pokazuju da su najčešći i najgori zlostavljači iz imućnih i solidnih obitelji

O ekstremnim razmjerima nasilja među školskom djecom u postratnoj Hrvatskoj posljednjih godina svjedoče šokantni novinarski izvještaji: “dječaka tukli sve dok se stolac nije raspao”, prije godinu dana “inteligentna, načitana i vrlo pristojna 14-godišnja Zadranka baki je prerezala vrat razbijenom bocom zato što se na nju derala”, sedmogodišnji Josip završio je na bolničkom liječenju zato što su ga premlatila trojica razrednih kolega samo zato što ih je kao redar zamolio da ne ometaju nastavu.

S druge strane, inspiraciju za nasilje djeca dobivaju i od onih koji bi im trebali biti uzori: profesor zemljopisa u zagrebačkoj osnovnoj školi premlatio je nogama i šakama desetogodišnjeg učenika petog razreda tako da je dječak završio u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj na Intenzivnoj s teškim potresom mozga, teškim ozljedama lijevog uha i golemim hematomima na glavi. U Sinju je, pak, vjeroučitelj premlatio četvoricu učenika, kojima su liječnici dijagnosticirali kontuzije glave, vrata kuka, ruke.

Prvog dana ove školske godine dugogodišnji domar Franjo V. u zagrebačkoj Osnovnoj školi Braće Radić u Botincu devetogodišnjeg D. J. koji je želio ući u zgradu škole na predstavu u kojoj je glumila njegova sestra spriječio je silom – primio ga je za vrat i snažno odgurnuo. Dječak je glavom udario o pod i dobio manji potres mozga i hematome na vratu. Domar je kasnije pred dječakovim ocem, koji je došao u školu istražiti što se dogodilo, negirao događaj, što je oca toliko razljutilo da ga je udario rukom u glavu. Franjo V. također je završio u bolnici s potresom mozga. Dječakova obitelj uvjerena je da do ovog ispada ne bi došlo da D. J. nije pripadnik romske nacionalne manjine. “Samo zato što je drugačije boje kože misle da se na njemu mogu iživljavati”, komentirali su članovi njegove obitelji.

To su samo neki od drastičnih primjera bullynga, kako se popularno naziva nasilje u školi, koji su u posljednje vrijeme sablaznili javnost, i o kojima se javno govori tek kad su posljedice strašne i nepopravljive. Ali ono suptilnije, no ne i manje opasno, zlostavljanje: verbalno, ekonomsko i emocionalno, svakodnevno doživljava svako četvrto dijete u školi. Tako pokazuju rezultati nedavnog istraživanja koje je Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba provela u 25 osnovnih škola u 13 hrvatskih gradova na uzorku od pet tisuća djece. Oni nedvosmisleno potvrđuju strahove i upozorenja psihologa i pedagoga kako u Hrvatskoj val nasilja među djecom zabrinjavajuće raste i veći je nego u zemljama Europske unije. Do slične dijagnoze došli su ovih dana i stručnjaci UNICEF-a, koji su u sklopu netom pokrenute UNICEF-ova kampanje protiv nasilja među djecom u školama na malom uzorku od 350 učenika potvrdili da je svaki peti učenik u Hrvatskoj izložen zlostavljanju svojih vršnjaka ili malo starije djece, ismijavanju, gurkanju, napastovanju.

Bullyng nije samo krv i nož, napominje ravnateljica Poliklinike Gordana Buljan Flander, ali je mnogo više od dječjeg nadmudrivanja, peckanja i zlobe, koje katkad završi i fizičkim obračunima. Bullyng podrazumijeva permanentno i dugotrajno maltretiranje jednog djeteta s teškim posljedicama na njegov normalni razvoj: od osjećaja izgubljenosti do depresije, a iznimno do suicida i agresije prema drugom djetetu. Znakovi za uzbunu uz pomoć kojih roditelji i nastavnici mogu prepoznati žrtve su: djeca pokazuju strah od škole, bolesna su ujutro prije škole, pogoršavaju im se ocjene, dolaze kući izgladnjeli, postaju zamišljeni, zaspe plačući, imaju noćne more, dolaze kući bez novca i stvari, počnu markirati.

Dok se u zapadnoeuropskim zemljama, pa čak i u američkim državama, postotak zlostavljane djece vrti od 16 do 19 posto, u Hrvatskoj je 27 posto djece svakodnevno izloženo nekoj vrsti nasilja od vršnjaka, pri čemu su 19 posto djece pasivne žrtve, što znači da samo doživljavaju nasilje, a osam posto djece su provokativne žrtve – doživljavaju nasilje, ali ga i čine, svjedoče rezultati istraživanja Poliklinike. Nadalje, istraživanje je dalo za pravo onima koji tvrde kako se protiv nasilja treba boriti, jer u suprotnom nastaje magični krug agresije u kojemu i žrtve postaju nasilnici. Pokazalo se da je s godinama sva manje djece koja su isključivo samo žrtve nasilja, a raste broj djece koja su i žrtve i nasilnici. Nije riječ samo o fizičkom nasilju, nego i o psihičkom, verbalnom, a unutar toga razlikuju se seksualno, ekonomsko i emocionalno nasilništvo.

Nasilje u školama nije izolirani društveni problem, smatra Gordana Buljan Flander, nego refleksija krize društva i društvenih vrijednosti: “To je generalni problem u Hrvatskoj, prevelika tolerancija nasilja pred kojim mnogi zatvaraju oči i pritom zaboravljaju da ignoriranje ne rješava probleme, nego ih samo umnožava. Škole ne žele priznati da imaju problema jer se boje da će biti prokazane kao problematične.”

Većina ispitane djece, svjedoče istraživanja, izjavila su da su tučnjave i obračuni uobičajeni način rješavanja problema, a u pravilu ih iniciraju uvijek isti učenici. Žrtve u svim gradovima i školama uvijek imaju isti zajednički nazivnik: oni su drugačiji od prosječne većine. Bijes svojih vršnjaka, zaključili su stručnjaci, izazivaju nova djeca u razredu, siromašniji, deblji, “pogrešne nacionalnosti” ili pak boje kože, nekim svojim fizičkim hendikepom, nošenjem naočala, djeca razvedenih roditelja, djeca koja su kod kuće zlostavljana, a često i nadarena i hipersenzibilna, ljubazna i druželjubiva djeca.

Gordana Buljan Flander nasilje u školi uspoređuje s dramom u kojoj su glavni glumci žrtve i počinitelji, a gledatelji – druga djeca i nastavnici, kuharice i podvornici, koji podupiru predstavu time što ne reagiraju.

Razmjere i oblike školskog terora ilustrira i analiza nasilja koja pokazuje da devet posto djece netko svakodnevno vrijeđa na ružan način – a čak 61 posto njih pokatkad – 13 posto djece doživljava da im netko govori ružne riječi, njima 25 posto netko prijeti da će im nešto ružno napraviti, 11 posto djece netko udari ili gurne svakodnevno, a 56 katkad, čak 19 posto djece netko je ozlijedio, a 24 posto djece svaki dan se vraća kući s uništenim stvarima, osam posto ostaje bez novca. Čak 33 posto djece pati zbog socijalne izolacije, jer su isključeni iz igre, a 10 posto njih netko je dodirivao na neugodan način.

Što u stvarnosti znači biti dio od 10 posto djece koju je netko u školi dodirivao na neugodan način popraćen seksualnim insinuacijama Nacionalovoj novinarki objasnila je 12-godišnja Iva, učenica jedne zagrebačke škole. Njezino je iskustvo svijetli primjer kako se i bitka s napasnikom može uspješno okončati, ali tek nakon deset mjeseci i tek uz pomoć roditelja i “super razrednika koji kuži stvari”. Za Ivu su problemi počeli kad je u njihov razred došao Martin, iz prilično bogate, ali i problematične obitelji. Martin se odmah počeo “praviti frajerom” i nastojao je osvojiti simpatije ženskog dijela razreda na način tipičan za adolescentskog buntovnika o kojemu roditelji ne vode brigu: “Mi smo bili dosta složan razred dok nije došao on. U početku sam se čak nastojala sprijateljiti s njim, premda se ponašao kao pravi huligan. Najveća fora mu je bila da cure hvata za stražnjicu, što zapravo većini nije niti smetalo. Na mene se okomio jer sam ga ja uporno odbijala, nije mi se sviđao takav način ponašanja. A njega je to samo još više razbjesnilo: počeo mi je slati poruke na mobitel, najprije blage u stilu hoću li se ljubiti s njim, a poslije sve prostije. Najprije sam ga ignorirala. Pravila sam se kao da se ništa ne događa, ali kad me je jednog dana napao sleđa, ošamarila sam ga i rekla mu da me prestane dirati. Nakon toga je postalo grozno: počeo mi je slati crteže koji su prikazivali mene golu. Bacala sam ih u koš. On je crtao i dalje i te prostačke crteže lijepio po školskim zidovima. Mojim prijateljicama to je bilo jako smiješno, nitko mu se nije usudio suprotstaviti. Što sam se ja više povlačila, i branila, to me je on više napadao: uskoro nisam mogla proći hodnikom da on ne navali na mene, opsjedao me je, govorio mi je da sam kurva, kao i moja mama, ostavljao je poruke na sekretarici. Više ništa nije bilo dobro, ni da se pravim da ga nema, ni da se branim, jer što god napravila, on bi izveo neki svoj show. Poludjela sam kad sam ga u jednom trenutku uhvatila u svojoj blizini s otkopčanim šlicom i rukama u gaćama? Tada sam odlučila progovoriti. Bilo me je strah da će biti još gore, tim više što sam znala da moji roditelji to neće olako shvatiti i da će napraviti frku.” Njezini roditelji su doista napravili “frku” u školi, a vulgarni crteži upućivali su da je Martinovo ponašanje zabrinjavajuće. On je prebačen u drugu školu i uključen u terapiju, a Iva nastoji zaboraviti desetomjesečno uznemiravanje i činjenicu da se njezino društvo svelo na samo jednu prijateljicu, dijelom stoga što se Martinu nitko nije htio zamjeriti, dijelom stoga što njegovo ponašanje nije jednako uznemirivalo i ostale djevojčice, a dečkima je njegova drskost imponirala.

Na pitanje zašto djeca postaju nasilna nema jednoznačnog odgovora, tvrdi Gordana Buljan Flander i naglašava kako ponašanje djece ne ovisi samo o njihovoj osobnosti, nego i o obitelji i školi. “Dijete će se teško moći zdravo razvijati ako ne živi u toploj i uravnoteženoj obitelji. Ako roditelj djetetu ne poklanja pažnju, ne pokazuje mu da ga voli, ako dijete kod kuće svjedoči agresiji i prepušteno je samo sebi, vrlo je vjerojatno da će svoju frustriranost, nesigurnost i tugu izraziti agresijom. Mali zlostavljači ‘regrutiraju’ se ne samo iz obitelji s tradicijom problematičnog ponašanja, nego i iz dobrostojećih obitelji u kojima su djeca navikla da dobiju sve što hoće, zahvaljujući čemu su postala razmažena, nemaju granica i nemaju odgode želje”, objasnila je ona i nastavila: “Mi u Poliklinici inzistiramo da se pomoć pruži ne samo žrtvama, nego i malim nasilnicima. Zašto? Zato što su istraživanja pokazala da dijete ako je nasilno u četvrtom osnovne, ima 4-5 posto veće šanse za kriminogeno ponašanje. Najveća pogreška koju škola može napraviti je da prikriva takve incidente.”

Ignoriranje problema naprosto je fatalno, o čemu svjedoči i slučaj zabilježen u Sisku, gdje je učenik, također dugogodišnja žrtva bullynga, puškom ranio kolegu i profesoricu, a čitav svoj razred držao kao taoce. Istraga je pokazala da je malodobnom učeniku nakon učestalog maltretiranja pukao film. Prelilo mu je čašu kad su ga taj dan njegovi vršnjaci držali pod odmorom vezanog, šarali mu po licu flasterom i mlatili ga šakama. Kad se uspio osloboditi, otišao je kući po pušku i ranio vlastite zlostavljače u nadlakticu, a usput i svoju nastavnicu.

U svojoj praksi Gordana Buljan Flander redovito se susreće s djecom koja su na vlastitoj koži proživjela što znači biti meta nasilnih ispada jačih vršnjaka i kakve posljedice nezaštićenost od nastavnika može izazvati. Kao tipičan primjer bullynga među svojim malim pacijentima navodi Maju, mršavu djevojčicu nižeg rasta, emocionalno osjetljiviju, koja je zbog bolesti često izostajala iz škole, a u Polikliniku je došla tek kad su se višegodišnje muke počele iskazivati fizičkim simptomima. U trećem osnovne na nju se “nalijepio” dječak iz razreda, počeo ju je vrijeđati i rugati joj se zato što je mala i mršava, nazivati je pogrdnim imenima zbog naočala. No nije stalo na tome. S obzirom na to da se djeca vrlo rado identificiraju s glasnijima, dječak je zahvaljujući tlačenju djevojčice ubrzo dobio status heroja, pa su se i ostala djeca u razredu solidarizirala s njim i počela proganjati djevojčicu. Ismijavali su i nju i njezinu obitelj. Dječak je postajao sve grublji, a s vremenom i oni kojima se to nije svidjelo, iz straha da ne postanu žrtve. Djevojčica je nakon nekog vremena postala izolirana: nisu je htjeli u ekipi za sport, nisu htjeli s njom dijeliti stvari, pod odmorom se nitko s njome nije htio družiti, bila je sama i tužna. To dijete se godinama osjećalo neprilagođenim i šutjelo je o tome. Čak se i roditeljima bojala otkriti što se događa jer ju je bilo strah da će biti još gore. Na samom početku požalila se učiteljici, koja je pozvala na razgovor i nju i zlostavljača. Zbog toga je dobila sliku nastavnika u školi kao osobe koja će podijeliti krivnju, neće razlikovati zlostavljača od žrtve i koja, ukratko, neće razumjeti. “K nama je djevojčica dovedena na terapiju tek kad se njezina tjeskoba počela i fizički manifestirati. Prije odlaska u školu, dobivala je mučnine i glavobolje i budući da nije pronađen organski uzrok smetnji, upućena je k psihologu.”

Tome u prilog govore i podaci istraživanja. Čak 26 posto djece koja su se izjasnila da se ništa nije dogodilo kad su tražili pomoć, a u 4 posto slučajeva se pogoršalo.

No nedovoljan angažman nastavnika ima i svoje naličje. Nastavnici ionako zbog svojih plaća i statusa imaju kompleks manje društvene vrijednosti, a i sami postaju mete svojih učenika i njihovih obitelji. K tome, nakon što dobiju u ruke diplomu, nemaju prilike za dodatnu edukaciju, a nemaju ni profesionalnu podršku ravnatelja. Nastavnici često ne znaju kako bi reagirali, pogotovo stoga što su i sami roditelji često agresivni i teško prihvaćaju loše vijesti o svojoj djeci. Kad bi i htjeli nešto agilnije poduzeti, čak i u onim slučajevima kad postoje sumnje da mali zlostavljač i sam prolazi istu torturu kod kuće, suočavaju se sa zidom šutnje kod ravnatelja, koji vjeruju da tako štite ugled ustanove. “To je pogrešno. Zato mislim da je jako važno da nastavnici koji odgajaju našu djecu, koja s njima provode više vremena nego s nama, imaju podršku struke, sustava, institucija”, tvrdi Gordana Buljan Flander.

Da nastavnici mogu odigrati golemu ulogu pokazuje i slučaj devetogodišnjeg Frana koji je često iz škole dolazio snužden i krvava nosa, a koji je tek nakon jednogodišnje terapije uspio izgovoriti što ga je mučilo: “U staroj školi nitko se nije htio igrati sa mnom, krali su mi sličice, uzimali stvari, gurali su me svaki dan, izrugivali se što nemam roditelje, a sada još moram i pričati s vama kao da sam ja za sve to kriv.”

Fran je dječak drukčiji od ostalih. Za razliku od većine svojih vršnjaka, Fran je lišen osjećaja roditeljske sigurnosti i topline. Živi s bakom i djedom jer se njegovi roditelji liječe u komuni od ovisnosti. Franova velika životna trauma: da se rodio u obitelji narkomana, u školi je postala izvor nove drame: izolacije i podsmijeha. Iz komunikativnog i otvorenog dječaka iz vrtića pretvorio se u utučenog i potištenog školarca koji teško uči, nerado odlazi u školu, lako eksplodira i ništa ga ne veseli, osim nasilničkih ratnih filmova. Premda stručnjaci to nerijetko sugeriraju ? jer promjenu okoline djeca mogu doživjeti kao dodatnu traumu i nepravednu kaznu – Frana su baka i djeda premjestili u drugu školu. Tamo se on “preporodio”: novi razrednik posvetio je više pažnje dječaku bez roditelja i pomogao mu da se osjeća sigurnijim, a djeca su ga dočekala prijateljski. Franove su ocjene danas bolje nego prije godinu dana, prestao je mokriti u krevet, djeluje smirenije i redovito odlazi na terapiju, ali baka i djed još uvijek strepe kako će se stresovi kojima je bio izložen jednog dana odraziti na njegov život.

Stručnjaci upozoravaju kako je šutnja na nasilje jednako agresivna. Jer ne učiniti ništa, a imati moć mijenjati stvari – isto je kao i legalizirati nasilje. “Djeca stradavaju, nitko ništa ne poduzima, a posljedice mogu biti goleme – kratkoročne posljedice da se dijete osjeća izoliranim i neprihvaćenim mogu prerasti u dugoročne: malo samopouzdanje, lošu sliku o sebi i osjećaj da su oni krivi i odgovorni. Djeca se najčešće pitaju zašto su baš mene izabrali, zašto ja ne vrijedim, što sa mnom nije u redu. A ako djetetova najbliža okolina nije napravila ništa da ga zaštiti, dijete će imati turoban pogled na svijet. Posljedice su teške za sve: djeca žrtve postaju nesigurne odrasle osobe koje će teško ostvariti svoje potencijale i neće se usuditi zaploviti punim jedrima u životu, a mali nasilnici dobivaju puno veće šanse za kriminogeno ponašanje, jer nisu dobili priliku razviti svoju dobru stranu. Zato smatram važnim da se u škole uvedu preventivni programi protiv nasilja koji će i nastavnicima pokazati da moraju biti netrpeljivi i netolerantni prema nasilju. Jer svakom bi društvu trebalo biti u interesu da ima što više zadovoljnih i stabilnih pojedinaca. O njima u krajnjoj liniji ovisi stabilnost čitavog društva”, zaključila je Gordana Buljan Flander.

Svakako najdrastičniji primjer zlostavljanja nastavnika vezan je uz sesvetsku osnovnu školu, gdje je djed ustrijelio nastavnika ljut zato što je njegovu unuku dao jedinicu. A kako je izgledao život u spomenutoj školi saznali smo od jednog 15-godišnjaka iz sređene obitelji, danas učenika prvog razreda jedne zagrebačke srednje škole, koji se tek tamo susreo s nasiljem među vršnjacima.
“Problemi su počeli već prvoga dana čim sam se pojavio u razredu, a najviše zato što u tu školu nisam išao od početka i nikoga nisam poznavao. U početku sam mislio da je razred sasvim normalan, no vrlo brzo su počeli zafrkavati jedni druge, a i mene. Često je dolazilo do tučnjave. Nitko nije htio sjediti sa mnom, stalno su mi bacali torbu i ostale stvari. Probleme su uvijek radili isti dečki. Nitko nije imao kontrole nad njima, ni roditelji, ni profesori. Neprekidno su urlali, psovali, prijetili”, priča 15-godišnji dječak dodajući kako se školski huligani često jednako ponašaju i u vlastitom domu. Primijetio je to kada je s dječakom iz razreda bio u njegovoj kući.
“Tata ga je zamolio da nešto napravi, a na to ga je moj prijatelj poslao u tri p….. Najviše me iznenadilo što se njegov tata samo nasmijao i rekao ‘ma pusti sine, budem ja’. Dečki su se i doma ponašali kao totalni propaliteti, a u školi su bili sto puta gori. Većinom su to narkići, piju alkohol, puše cigarete i travu, a neki su uzimali ecstasy i heroin. To se znalo. Pred školom su pušili travu, pili i nudili bombone jedni drugima. I meni je jedan dečko jednom ponudio bombon i rekao ‘ovo ti je super, ajde probaj’. Odbio sam jer sam znao što mi želi uvaliti.”
Ovaj 15-godišnji dječak kaže da je u njegovoj osnovnoj školi alkohol bio normalna stvar. Profesori ih, kaže, nikada nisu uhvatili, jer alkohol nije bilo teško unijeti. Nitko nikada nije provjeravao unose li učenici u školu alkohol ili drogu.
“Jednom je jedan dečko u razred donio bocu votke, pa je svima dao da piju. Pio je čitav razred, pa i ja. Nisam se napio, ali sam skoro zaspao na sljedećem satu. Ništa nije problem prokrijumčariti. Podere se podstava na jakni pa se unutra nagura pivo ili druga cuga, a i u torbi se bez problema može svašta unijeti. Glavnim facama bila je fora pod velikim odmorom skakati po stolcu dok ne pukne, a onda trgati ono što je ostalo. Mučili su nas jači dečki ? mrge kako sam ih zvao.”
Huligani u ovom slučaju nisu, kako se često misli, djeca iz problematičnih obitelji i siromašnih roditelja. “Ma kakvi siromašni. Ti dečki su najmodernije odjeveni. Misle da su velike face. Pa baš ti koji su najbolje odjeveni i imaju bogate roditelji uvijek rade najviše problema jer misle da im nitko ništa ne može zato što imaju love. Ako bi im se netko suprotstavio ? istukli bi ga. Drugačije je bilo samo kada bi se suprotstavio neki jači dečko koji bi ih mogao istući. Takvog bi uglavnom zaskočili poslije škole, ali ne bi ga tukli, samo bi mu zaprijetili da ih više ne dira, a bili su ih spremni i plaćati da im se ne suprotstavljaju.
Tučnjave su u našoj školi bile normalna stvar. Čak i kad nije bilo razloga, dečki su jedni druge pozivali na šore. Jednostavno ti uleti i pita ‘oćeš se tuć’. Pristaneš li, dogovara se mjesto za tučnjavu. Uglavnom je to bilo ili kod vrtića ili negdje u kvartu. Kada bismo se tukli kod vrtića, tete bi tjerale djecu unutra, spuštale rolete i pozvale policiju. Svi bi se razbježali kad bi se čulo da dolazi policija, ali bi se poslije nastavili tući na nekom drugom mjestu. Jedan dečko se nakon takve tučnjave u školi pojavio sa slomljenom rukom, iščašenom nogom i napuklim rebrom. Priznao je da je to zaradio u tučnjavi na koju je sam pristao. I cure su se znale potući zbog raznih stvari, uglavnom zbog dečki i cigareta.”
Kaže da su profesori sve znali, ali nisu ništa poduzeli.
“Normalno da profesori sve vide, ali ne mogu puno napraviti. Onome tko radi probleme daju jedinicu, izbace ga s nastave ili pozovu roditelje. Imali smo pedagoginju koja je uglavnom šutjela o tome. Pozvala bi roditelje jedino ako je netko nekoga jako nalupao”, priča 15-godišnjak.
O nevoljama s nasilnim vršnjacima često je razgovarao s roditeljima, osobito s majkom.
“Beskrajno sam sretna što imam odličan odnos sa svojim sinom. Vjeruje mi i zna da mi može reći apsolutno sve. To je i učinio kada su ga dečki u školi počeli provocirati. Jedini savjet koji sam mu mogla dati je da se kloni problematičnih učenika i da ih pokuša ignorirati. To ne znači da sam jedan od onih roditelja koji problem nasilja u školama prihvaća zdravo za gotovo i pušta dijete da se samo nosi s nevoljama koje ga često čekaju u razredu. Nakon bilo kakvog incidenta ili tučnjave u koju je moj sin bio umiješan odlazila bih u školu razgovarati s njegovom razrednicom. Imam veliko povjerenje u svoga sina, ali neke stvari kao roditelj jednostavno morate provjeravati. Morate znati što se događa s vašim djetetom, jer bio bi grijeh prepustiti djeci da se sama bore protiv problema kojih mnogi roditelji zapravo nisu ni svjesni”, rekla je majka 15-godišnjaka.