Objavljeno u Nacionalu br. 700, 2009-04-14

U HRVATSKOJ SE GODIŠNJE dogodi oko 1000 liječničkih pogrešaka i broj tužbi sve je veći: nekoliko osoba govori o svojim iskustvima s nemarnim liječnicima

Je li krivnju za smrt voljene osobe, supružnika, majke, oca ili djeteta najlakše svaliti na leđa liječnika ili su i liječnici samo ljudi koji griješe pa zbog toga moraju snositi i posljedice? Koliko su liječnici uistinu krivi za nemar, propust, neznanje ili stručnu pogrešku, koliko je njihovu eventualnu krivnju teško dokazati i koja bi za njih bila najprikladnija ‘kazna’?

To pitanje, naravno, ovisi o tome postavlja li ga liječnik ili pacijent.

Najnoviji slučaj iz Osijeka, gdje su trojica ginekologa Kliničke bolnice Osijek na Općinskom sudu nepravomoćno osuđena na uvjetne kazne zatvora zbog smrti 23-godišnje trudnice Aleksandre Demartin, ponovno je aktualizirao to pitanje. Aleksandra Demartin primljena je na Odjel ginekologije 15. ožujka 2004. zbog slabijeg krvarenja, a liječnici su proglašeni krivima jer nisu na vrijeme uočili pogoršanje njezinog zdravstvenog stanja i potrebu za obavljanjem medicinski induciranog pobačaja. Obrana je tvrdila da pacijentica nije potpisala dopuštenje za abortus, no suprug pokojne pacijentice tvrdio je kako se ni ona ni on nisu protivili niti potpisali da odbijaju. Iako su liječnici osuđeni, obitelj nije zadovoljna presudom jer bi im jedina satisfakcija bila da krivci zaista završe u zatvoru.

To je samo jedan u nizu slučajeva u kojima su se liječnici od spasioca pretvorili u ‘krvnike’. Iako je broj tužbi zbog liječničkih pogrešaka u Hrvatskoj svake godine sve veći i najviše se odnosi na odštetne zahtjeve, u javnost ih dospije vrlo malen broj. Na žalost, kad liječnik pogriješi, posljedice često mogu biti tragične, a zbog uvjeta u kojima rade nema sumnje da je njihov posao vrlo nezahvalan.

No, može li išta opravdati cijeli tim medicinskih djelatnika iz Varaždina koji su čovjeka sa slomljenom vratnom kralježnicom nakon pada s motora zatvorili na psihijatriju? Iako je od tada prošlo skoro četiri godine, Marija Hrman neprekidno jecajući jedva je uspjela ispričati kako ju je 22. rujna 2005. zatekao telefonski poziv da je njezin tada 56-godišnji suprug Ivan Hrman pao s motora vraćajući se iz vinograda gdje je ličio klijet uoči predstojeće berbe. Kad je došla na mjesto nesreće ubrzo su ondje došli hitna pomoć i policija. Njezin je suprug ležao u jarku, imao je posjekotine na glavi i bio u vidnom šoku, a nakon što su ga pregledali, djelatnici hitne pomoći uzeli su ga pod ruku i u sjedećem položaju stavili u kola hitne pomoći. Supruga je bila cijelo vrijeme s njim, i kaže da mu je glava padala na jednu stranu pa je bila s njim i na rendgenu, ali snimke grudnog koša nisu bile čiste. Nakon toga, šokiranoj ženi liječnici su rekli da njezinog supruga vode na psihijatriju gdje ju je liječnica pitala da li je ikad sa suprugom razgovarala o liječenju od alkoholizma.

“Nisam mogla vjerovati jer sam sa svojim suprugom bila u braku 34 godine i dobro znam da nije bio pijanac. Molila sam ju da pomogne mom suprugu jer je bilo očito da je u teškom stanju. Kad je došla policija nije bio u stanju ni puhati, ali ne zato što bi bio pijan nego zato što mu je vratna kralježnica bila slomljena, a nitko u toj bolnici nije bio u stanju to prepoznati. Nisu mu čak ni isprali blato i sukrvicu s rane koju je od pada dobio na glavi. Doktorica s neurologije na moje je inzistiranje tek supruga uputila na neurologiju. Tražili su ga da ispruži ruke, a kako on to nije mogao, doktor je bolničaru s podsmjehom rekao da tko zna od kakvog se domaćeg vina napio, i to pred mojim sinom. Neurolog je napisao da mog supruga treba vratiti na psihijatriju i tako se moj suprug u polusvjesnom stanju ponovno u sjedećim kolicima drndao po onim hodnicima. Nakon što su ga s tom slomljenom kičmom još nosili i po stepenicama, onako s visokog bacili su ga s kolica na krevet u zaključanom odjelu psihijatrije i rekli mi da ništa ne brinem, da će sve biti u redu sutra kad se otrijezni. Nisam mogla dokazati da nije pijan, a nikome nije ni palo na pamet da mu izvadi krv. Kad sam sutradan došla, rekli su mi da je moj suprug oko ponoći u vrlo teškom stanju prevezen u Zagreb i operiran. Skoro sam se srušila. U Zagrebu su mi rekli da je mom suprugu smrskana leđna moždina i da su mu pukli peti i šesti kralježak. Doktor mi je opisao sve posljedice koje to može imati, a jedna od njih je i sepsa od koje je moj suprug umro dva mjeseca kasnije.”, ispričala je shrvana Marija Hrman. Taj je slučaj i nakon skoro četiri godine još na sudu jer se, između ostalog, prvi odvjetnik razbolio.

Mirjana Brečić iz Imotskog nikoga nije tužila jer je imala previše briga oko organiziranja liječenja u Njemačkoj nakon što su joj 2005. tijekom operacije maternice u splitskoj bolnici potrgali živce, tetive i potpuno oštetili mjehur. Ova majka troje djece skoro četiri godine živjela je u mukotrpnim bolovima i s ogromnim dozama lijekova za tlak, temperaturu, normalizaciju krvne slike i bolove. Jedini spas bila joj ugradnja aparata za kontrolu mokrenja u Njemačkoj, za što je čak u organizaciji ZG Newsa prošle godine u humanitarnoj akciji prikupljen i novac. No, njemački liječnici prošli prije mjesec dana mogli su joj samo ugraditi trbušni kateter jer su joj bubrezi od neizliječenih upala toliko oštećeni, a trbušni mišići nedovoljno jaki za ugradnju aparata.

“Stvarno sam živjela za taj dan, ali rekli su mi da jedino mogu pokušati ponovno za šest mjeseci ako se organizam dovoljno oporavi. No, barem više ne trpim bolove i ne moram gutati sve te tablete. A znate šta mi je rekao doktor koji mi je operirao maternicu kad sam ga posjetila? A čujte, desilo se! Onda mi je rekao da u Sloveniji postoje neke toplice koje bi mi pomogle, ali poslije više nikad nije ni pitao za mene niti to spomenuo. Da ne kažem šta sam sve proživljala jer mi socijalna nije htjela odobriti ni kućnu posjetu ni vrećice za kateter iako mi je mjehur danima krvario, a ja umirala od bolova.”, kaže Mirjana Brlečić koja je u vrijeme operacije imala samo 45 godina.

Zvonku Modriću, 45-godišnjem policijskom inspektoru iz Rijeke ništa ne može vratiti pokojnu suprugu Gordanu, koja se nakon druge operacije mozga prije šest godina nije probudila da dočeka prvi rođendan sina Marina i šesti rođendan sina Matije. Preminula je s 35 godina točno na dan suprugovog rođendana, 19. kolovoza 2003. godine.

„Stariji sin tada nije napunio ni šest godina, od šoka zbog gubitka majke počeo je piškiti u krevet. I dan danas se probudi usred noći i plaće, a mlađi sin, koji je tada imao 11 i pol mjeseci, isto plaće jer se ne sjeća mame. Ne znam kojem je gore. Da ne kažem kako je meni bilo ostati samom s dvoje male djece. Samo sam htio da liječnik koji je operirao moju suprugu snosi odgovornost za pogrešku koju smatram da je počinio. Nisam želio odštetu već sam protiv liječnika podnio kaznenu prijavu jer mi je to bilo važnije. Međutim, u našoj državi odštetu još i možeš dobiti, ali tražiti kaznenu odgovornost liječnika, to nikako ne prolazi.”, započeo je svoju priču Zvonko Modrić.

Njegova agonija počela je 1. kolovoza 2003. godine kad mu je supruga Gordana oko 23 sata primljena u KBC Rijeka zbog jakih bolova glave. Najprije joj je napravljen CT, a prema nalazima, 3. kolovoza i angiografija koja je pokazala aneurizmu odnosno proširenje krvne žile u lijevom dijelu mozga. Zvonko Modrić tvrdi da je datum angiografije lažiran. Tog je dana, 3. kolovoza 2003. bila nedjelja, a doktor mu je tada rekao, jasno se sjeća, da nedjeljom ne rade angiografije.

„Točno je da se angiografija čekala do ponedjeljka jer se kod nas ne obavlja tijekom vikenda.”, izjavio je i sam doktor Z.K. za Večernji list nepunih godinu dana nakon kobnog događaja. Međutim, suprugu pokojne Gordane Modrić, koji tvrdi da do danas nije dobio svu liječničku dokumentaciju, prezentirani su kasnije nalazi angiografije s datumom 3. kolovoza 2003. s tim da se na samoj snimci angiografije nalazi datum iz 1999. godine. Modrić je uvjeren da je to tek jedan u nizu lažiranih dokumenata kojima se htjela i uspjela dokazati nevinost liječnika, a uz pomoć bolnice i čitavog niza državnih institucija. Zbog toga je, nezadovoljan dobivenim nalazima vještačenja koji nisu pronašli ništa sporno u operativnom postupku, sam platio vještačenje kod jednog neurokirurga iz Zagreba. Taj je vještak uočio niz nelogičnosti. Pacijentici je trebalo ugraditi specijalnu kopču kojom se premošćuje prošireni dio arterije u mozgu, a tom se zahvatu obično pristupa s gornje strane lubanje odnosno kroz gornju temporalnu vijugu kako bi se izbjeglo prepariranje glavnog stabla i oštećenja mozga. Međutim, budući da je šef neurokirurgije bio na godišnjem, mlađi doktor Z.K. izvršio je operaciju s bočne lijeve strane. „Taj pristup je potpuno neuobičajen.”, tvrdi nezavisni vještak jer je teže doći do arterije i veća je mogućnost oštećenja. No, ni nakon operacije liječnici nisu prepoznali da je šira lijeva zjenica očiti znak da je došlo do oštećenja. Iako se prvotno probudila, već nekoliko sati nakon operacije pacijentica je pala u komu. CT-om je ustanovljen edem odnosno oticanje velikog mozga. Nezavisni vještak napisao je da se u slučaju takvih pogoršanja u roku šest do osam sati skida koštani poklopac mozga sa otvaranjem tvrde mozgovne ovojnice. U protivnom, mozak koji sve više otiče nema prostora i dolazi do smrtonosnog nagnječenja. CT je trebalo odmah ponoviti, no dežurni liječnici uvjeravali su Zvonka Modrića da treba proći najmanje 72 sata. Jedan od liječnika rekao mu je i da je došlo do edema odnosno otekline, no u kasnijim razgovorima objasnili su mu da je riječ o grču arterije. Kako je u međuvremenu bio i blagdan Velike Gospe, njegova supruga operirana je tek četiri dana nakon prve operacije, a bez buđenja iz kome, preminula je dva dana kasnije. Iako je bila obvezna, obdukcija nije napravljena. Izgovor bolnice bio je da je tako tražio suprug, no on tvrdi da su mu dok je bio u šoku nakon smrti žene samo turnuli da nešto popiše, a taj papir nikad nije dobio niti je on prezentiran sudu ili policiji. No, ako je obdukcija nakon smrti u bolnici po zakonu obvezna, ne razumije kako njegov potpis može biti jači od zakona.

Razlog zbog kojeg ni sudskim putem nije mogao dokazati krivnju liječnika, Zvonko Modrić vidi u umreženosti zdravstvenih institucija, zbog čega je čak podnio tužbu protiv zdravstvene inspektorice koja ima dovoljno ovlasti po zakonu, ali ih u stvarnosti ne provodi .

„Liječnici se međusobno pokrivaju. Zato nisam uspio dokazati kaznenu odgovornost doktora. Sad mi je žao da nisam tražio odštetu da ih barem na taj način prisilim da priznaju krivicu. Ostaje mi Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava, no bojim se da nemam više snage za tužbe.”, konstatirao je umoran od šest godina uzaludne bitke Zvonko Modrić.

Zagrebačko-koprivnički odvjetnik Josip Mađarić smatra da bi kaznena odgovornost liječnika za stručnu pogrešku trebala biti krajnja iznimka za osobito teške slučajeve, kao što je slučaj i u zapadnim zemljama. Prevladavajuće je mišljenje da liječnici, odnosno u njihovo ime bolnice, moraju odgovarati, ali na način da se pacijentu ili njegovim najbližima isplati adekvatna odšteta.

No, obitelj Antunović iz zagrebačkih Sesveta uspjela je dokazati kaznenu odgovornost pedijatrice G.J. koja je 2002. njihovom dvomjesečnom sinu Željku na redovnoj kontroli propisala kapi Lumidol, misleći da ima dojenačke grčeve, u količini koja je umalo ubila dijete. Te se kapi inače ne smiju uopće davati djeci mlađoj od godinu dana. Liječnica je pravomoćno osuđena na uvjetnu kaznu od četiti mjeseca zatvora s rokom kušnje od godinu dana. No, u odštetnom postupku koji također vodi obitelj Antunović ta presuda ne igra nikakvu ulogu. Općinski sud u Sesvetama odredio je novog vještaka koji je izjavio da su roditelji možda sami otrovali dijete. Otac djeteta Stipo Antunović zgrožen je i mišljenjem vještaka i paradoksom pravosudnog sustava jer moraju ponovno dokazivati krivnju osuđene osobe i slušati lažna vještačenja.

Odvjetnik Josip Mađarić bio je u SAD-u na specijalizaciji u području naknade štete zbog medicinske pogreške te je vodio velik broj takvih slučajeva u Hrvatskoj i kaže da se u SAD-u, gdje se procjenjuje da zbog liječničkih pogrešaka godišnje umire oko 98 tisuća ljudi, u tužbama zbog liječničke greške otprilike trećina presuda izriče u korist pacijenata, dok kod nas tek nešto više od petine odnosno od 20 do 25 posto.

Trenutno se na hrvatskim sudovima, prema nekim procjenama, vodi ukupno oko petstotinjak parnica zbog liječničkih pogrešaka, a godišnje ima oko stotinjak novih slučajeva. Iako broj tužbi iz godine u godinu sve više raste, još je uvijek vrlo malen u odnosu na statistike Njemačke, gdje se godišnje prema nekim procjenama vodi od 6 do 8 tisuća novih slučajeva, no broj odštetnih zahtjeva upućen osiguravateljskim kućama koje pokrivaju osiguranje liječnika od odštetne odgovornosti u pravilu je dvostruko veći. U nama susjednoj Austriji procjenjuje se da ima oko 2500 slučajeva godišnje. Slovenski profesor Stojan Vrabl na nedavno održanoj konferenciji o liječničkim pogreškama u Zagrebu izračunao je da bi u Sloveniji, kad bi se američka statistika prema broju stanovnika primijenila na njih, u slovenskim bolnicama bio prosječno jedan slučaj liječničke pogreške dnevno. Kad bi se, pak, američka statistika preračunala na broj hrvatskih pacijenata, dobio se podatak od najmanje tisuću pa čak i do dvije tisuće slučajeva. Ta je brojka svakako bliže realnoj slici od svega stotinjak slučajeva godišnje koliko se vodi na hrvatskim sudovima, a pogotovo kad se usporedi s austrijskim i njemačkim prosjekom. Ukoliko se zna da je u Hrvatskoj godišnje više od 600 tisuća hospitalizacija, kad bi Hrvatska imala idealan prosjek od svega 1 posto raznih posljedica pogrešnog liječenja, dobili bismo brojku od čak šest tisuća slučajeva. No, stvarni broj liječničkih pogrešaka gotovo je nemoguće procijeniti, pogotovo stoga što liječnici gotovo nikad ne priznaju svoje pogreške, a pacijenti rijetko kad dovode u pitanje njihove dijagnoze ili terapije. U knjizi Građansko pravna odgovornost u medicini navodi se čak podatak da do oštećenja zdravlja zbog medicinskog postupka dolazi kod čak 9 posto bolesnika u Danskoj, 8,9 u Francuskoj i čak 11 posto u Velikoj Britaniji, no nije navedeno koji su sve parametri uzeti u obzir budući da je taj broj znatno veći od statistike dobivene prema istraživanju u dvije velike bolnice u SAD-u koje su došle do podatka o 2,9 odnosno o 3,9 posto bolesnika kod kojih je došlo do oštećenja zdravlja zbog medicinskog postupka. U Hrvatskoj je još teže doći do takvog podatka jer ne postoji čak niti statitistika o onim slučajevima koji se vode na sudu. Sudovi nisu dužni voditi posebnu statistiku o odštetnim ili krivičnim presudama protiv liječnika, a Hrvatska liječnička komora i Ministarstvo zdravstva ‘peru ruke’, dok bolnice svoje interne statistike čuvaju kao poslovnu tajnu. No, u knjizi Petra Klarića ‘Odštetno pravo’ navodi se podatak iz istraživanja prema kojem je samo na Općinskom sudu u Zagrebu u razdoblju od 1995. do 2000. zaprimljeno 149 tužbi protiv zdravstvenih ustanova, od čega je 90 posto bilo zbog greške ili propusta u liječenju. Statistika o odštetnim parnicama protiv zdravstvenih ustanova ili zdravstvenih djelatnika nije postojala niti u bivšoj Jugoslaviji, no zabilježen je podatak o kaznenoj odgovornosti zdravstvenih djelatnika u 108 slučajeva u razdoblju od 1960. do 1980. Od službenih podataka danas postoje samo oni o broju pritužbi u Hrvatskoj liječničkoj komori. Njih je 2004. primjerice bilo 89, 2007. čak 123, a prošle godine opet 89. No, u čak 90 posto predmeta Povjerenstvo za stručna pitanja i stručni nadzor odlučuje da nema osnova za daljnje postupanje, a tek 10 posto slučajeva završi na Časnom sudu Komore.

Kad se jednom pokrene parnica za odštetnu odgovornost protiv ustanove ili za krivičnu odgovornost liječnika, u dokazivanju liječničke greške najveću ulogu igraju sudski vještaci.

Iako mnogi pacijenti u parnici najčešće prozivaju ‘medicinske lobije’ i vještake čija stručna mišljenja idu na ruku liječnicima, odvjetnik Josip Mađarić kaže da postoji i druga strana medalje:

„Dok se pacijenti najviše boje da „vrana vrani ne kopa oči”, i liječnici prozivaju vještake da vještače neobjektivno i u korist pacijenata. Držim da ima i jednog i drugog, no ipak se liječnici puno više štite no što se ‘pokapaju’. Upitno je samo da li je vještak spreman odgovoriti na krucijalno pitanje: da li je, po prevladavajućem stavu medicinske struke, neki postupak njegovog kolege u skladu s pravilima medicinske struke ili nije. Za to mora, prvo, suvereno vladati strukom, a drugo, mora biti u toj mjeri ‘objektivan’ da to sudu napiše i obrani pred napadom drugačijeg mišljenja. Često se vještačenje ponavlja, a zaključci vještaka znaju biti dijametralno suprotni. Zbog toga su naši sudovi ponekad prisiljeni poseći za vještacima iz inozemstva, najčešće je to Medicinski fakultet u Ljubljani i Univerziteti u Beču i Grazu, koji po cijenama nisu bitno skuplji od domaćih. Ulaskom u Europsku Uniju, korištenje stranih vještaka bit će češće, što i nije loše. Jer, glavni argument nekih vještaka je otprilike: ja mislim tako i tako, jedan sam od rijetkih stručnjaka u Hrvatskoj po tom pitanju, prema tome u pravu sam. Konkurencija je u tom smislu samo dobrodošla.”

Mađarić ističe i da u hrvatskom, za razliku od anglosaksonskih pravnih sustava, nije potrebno uz tužbu protiv liječnika priložiti i mišljenje sudskog vještaka kojim bi se potkrijepile tvrdnje tužitelja. Sud potom odabire Medicinski fakultet, obično ne iz istog grada u kojem je bolnica gdje se sumnja na slučaj liječničke pogreške. Uprava fakulteta osniva povjerenstvo koje donosi odluku o angažiranju jednog ili više vještaka iz predmetnog usko specijaliziranog medicinskog područja. Na čelu takvih povjerenstava uvijek se nalazi vještak specijalist sudske medicine, a najčešće su to pročelnici Zavoda za sudsku medicinu. U Rijeci je to profesor Alan Bosnar, ujedno i prodekan riječkog Medicinskog fakulteta. On ističe da je u Hrvatskoj samo 20-ak specijalista sudske medicine:

„Naš je posao prilikom vještačenja podrobno proučiti i analizirati medicinsku dokumentaciju te otkriti moguće propuste u cilju uspješne prevencije takvih događaja u budućnosti, ali i ‘prevesti’ medicinske pojmove na jezik razumljiv sudu, objasniti pojednostavljeno o čemu se radi. Naš je posao inače i obaviti sudsko-medicinsku obdukciju u slučajevima nasilnih smrti, prometnih nesreća, utapanja, iznenadnih prirodnih smrti ili smrti koje su nastupile za vrijeme ili neposredno nakon obavljanja kirurškog zahvata, s ciljem utvrđivanja točnog uzroka smrti i svih okolnosti koje su do toga dovele. Sudsko-medicinska obdukcija traži uzrok smrti i u tom se smislu razlikuje od patološke obdukcije koja traga za promjenama nastalim tijekom bolesti. Mi moramo naći uzročno-posljedičnu vezu između događaja i smrtnog ishoda, odrediti postoji li ta veza ili ne. To je stresan posao jer nemaš druge prilike. Ako prvi put ne utvrdiš dobro uzroke smrti, teško da ćeš dobiti drugu priliku.”

Dobro odrađena sudsko-medicinska obdukcija u slučajevima kad smrt nastupi tijekom ili neposredno nakon operacije, temelj je i za kasnije vještačenje ukoliko dođe do tužbe rodbine preminulog pacijenta. Za vještačenje je tada nadležan drugi fakultet.

Profesor Davor Strinović predstojnik je Zavoda za sudsku medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i autor knjige ‘Osnovna načela sudsko-medicinskih vještaćenja’ koja uskoro treba izaći iz tiska Naklade Ljevak. On je naglasio da vještaci svojim nalazima i mišljenjima nikad ne utvrđuju krivnju već je to samo jedan važan segment na temelju kojeg sud donosi konačnu presudu.

„Nije jednostavno davati mišljenje o postupku liječnika jer u medicini ima malo opće priznatih pravila koja bi vrijedila u svim okolnostima. Činjenica je da bolesti i patološka stanja često prate vrlo različite kliničke slike i atipični tokovi. Liječnik ne može biti odgovoran ako je u pitanju sudbinski tijek neke bolesti ili viša sila. Nitko nije odgovoran ako se događaj nije mogao predvidjeti. Na primjer, upala pluća koja se razvila tijekom liječenja prijeloma natkoljenice, unatoč primijenjenoj adekvatnoj terapiji. No, može se desiti da liječnik prilikom operacije ozlijedi krvnu žilu koja se u pravilu nikada ne nalazi na tom mjestu, a to se prehodno nije moglo utvrditi. Ili, prilikom davanja narkoze dođe do alergološke reakcije iako prethodno nije bilo podataka o alergiji. Takvi slučajevi, iako nema objektivne krivnje liječnika, spadaju u domenu liječničke pogreške, ali bez kaznene odgovornosti. No, ukoliko liječnik primjeni narkozu unatoč tome što postoji podatak o alergiji, odgovarat će i kazneno i u postupku za utvrđivanje odštete.”, objasnio je profesor Strinović tri moguća scenarija. No, problem je što ne postoji jedinsvena definicja granice koja dijeli liječničku pogrešku od medicinske komplikacije. O tome ni među forenzičarima nema jedinstvenog stava, ističe profesor Strinović.

Kako, međutim, komentirati prvotno rješenje Medicinskog povjerenstva Ministarstva zdravstva koje nije utvrdilo ništa sporno niti van pravila struke u slučaju iz 2005. kad je 6100 grama teško i 56 cm dugo dijete porađano prirodnim putem te je zbog veličine zapelo u porođajnom kanalu, da bi ga liječnici nakon 10 sati mučnog poroda još sat vremena vakuumom čupali van i tom mu prilikom slomili vrat i nagnječili mozak. Riječ je djetetu Katice i Franje Zagorca koje je preminulo dva dana nakon poroda učinjenog 19. studenog 2005. u Općoj bolnici Vinkovci. U rješenju ministarstva od 23. kolovoza 2006. godine, koje je potpisao tadašnji pomoćnik ministra Renato Mittermayer stajalo je da su „vođenje porođaja i primijenjeni postupci bili primjereni i sukladni opstetričkoj praksi”. No, zato je ustanovljeno da je majka djeteta bila „izrazito pretila” zbog čega se nije postavila sumnja da nosi preveliko dijete. Navodi se i da nije bilo podataka o ginekološkim pregledima prije trudnoće. To, međutim, nije bilo točno jer je postojalo više ultrazvučnih snimki u raznim fazama trudnoće i znalo se da je dijete izrazito veliko te je trebalo primijeniti carski rez. Supružnici Zagorac, kojima je tragično egzekutirana beba trebala biti peto dijete, ipak su krajem 2008., nakon pune tri godine, dočekali pravdu jer je Općinski sud u Vinkovcima presudio da im je zbog greške ginekologa vinkovačka bolnica dužna isplatiti 410.900 kuna za smrt djeteta, no bolnica se na to žalila pa je predmet sad na Županijskom sudu u Vukovaru. Franjo Zagorac rekao je da mu gubitak djeteta ništa ne može nadoknaditi, a da je njegov jedini cilj da se nikada više nikome ne dogodi nešto slično.

Profesor Slavko Orešković, predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode u Zagrebu, popularno zvane Petrova bolnica, smatra kako se u medijima često neopravdano moguće komplikacije karakteriziraju kao liječničke pogreške.

“To može unijeti nepotreban strah u pacijente, a u našem slučaju to su rodilje. Gotovo svaka komplikacija koju svjetska medicinska literatura odavno pozna kao jednu od mogućih komplikacija nekog zahvata ili poroda tretira se u medijima kao liječničku pogrešku, a liječnik se unaprijed proglašava krivim.”

Na žalost, najveći broj liječničkih pogrešaka u Hrvatskoj događa se upravo prilikom poroda. Unatoč tome, ne postoji podatak koliko je od 208 perinatalno umrle djece teže od 1000 grama te 234 dojenčadi u 2007. godini umrlo zbog liječničke pogreške. Svijetla točka u toj priči jedino je još neslužbeni podatak je u 2008. taj broj bio manji te da je s manje od pet promila broj ukupno perinatalno umrle djece kod nas iz godine u godinu sve manji i da imamo bolje rezultate od jedne Holandije ili Velike Britanije. Iako u velikoj većini slučajeva perinatalna smrt nastaje zbog niske porodne težine i komplikacija u trudnoći ili porodu, ne smije se zanemariti ni službeno nepoznat broj nestručnih poroda. Osim smrti, strašna posljedica nestručnog poroda je invalidnost djece koja su tijekom poroda ostala bez kisika, zbog čega dolazi do trajnog oštećenja mozga.

A isto kao što je vaginalni porod opasan kad su u pitanju prevelike bebe, vrlo je riskantan i kod nedonošćadi koja nisu dovoljno razvijena pa je potrebno učiniti carski rez. Aida Babić iz Sesveta trebala je 1999. roditi svoje drugo posve zdravo dijete. No, maleni Kristijan imao je 29 tjedna kad je došlo do preranog otvaranja maternice. Njegova majka ležala je u Petrovoj bolnici uz strogo mirovanje i rečeno joj je da će, ukoliko dođe do preranog poroda, biti učinjen carski rez budući da je beba imala svega 1,6 kilograma. No, kad je ušla u 32. tjedan, dobila je trudove usred noći.

“Osoba koju ja nikad u životu nisam vidjela, a kamoli da me pregledala, odlučila je da trebam roditi prirodnim putem, samo na temelju toga što je beba bila dobro okrenuta. Na žalost, liječnik koji je vodio moju trudnoću i koji je namjeravao raditi carski rez nije se javljao na telefon jer se sve odigravao oko 2 ujutro. Kad mi je došla druga doktorica i rekla da će me poroditi prirodnim putem, rekla sam joj da je doktor Strelec rekao da moram na carski rez, no ona mi je na to rekla: “Sad ćemo se mi brzo poroditi i sve će biti u redu.” Zbog toga je moje dijete, čija težina od 1,6 kilograma uopće nije bila dovoljna za prirodni porod, ostalo bez kisika, što dovodi do cerebralne paralize. Bolnicu nikad nisam tužila jer su mi u to vrijeme mnogi ljudi govorili da je liječnička greška jako teško dokaziva i jednostavno nisam imala ni vremena ni volje povlačiti se po sudovima. Iako bi nam novac od odštete dobro došao jer smo na Kristijanovo liječenje u ovih devet godina do sada potrošili sigurno više od 400 tisuća kuna. Vodili smo ga i u Mađarsku, što nam na sudu kao trošak vjerojatno ne bi ni priznali uz izgovor da imamo Goljak. A ondje smo imali termin jedanput tjedno po 45 minuta. S tako bolesnim djetetom treba intenzivno raditi svaki dan. Uz mnogo napora i borbe s birokracijom te posljedice po vlastito zdravlje prošle sam ga godine uspjela upisati u redovnu školu. Ima svog asistenta i danas ide u drugi razred. Vrlo je inteligentan, najbolje u razredu zna engleski, jedino ponekad ima poteškoća pri izgovoru. Pokušali smo ići i na Goljak, ali vidjela sam da moje dijete ondje ne bi moglo napredovati i ispisala sam ga. Svaki dan prije ili nakon škole idemo na vježbe u udrugu Snaga, čiji sam jedan od osnivača i predsjednica. Uz metodu neurologinje Maje Roje Novak u dvije godine Kristijan je uspio stati na noge, naravno, ne samostalno, a uz pomoć specijalne hodalice može i hodati.”

Iako udruga ‘Snaga’ djeci oboljeloj od cerebralne paralize pomaže konkretno, u obliku svakodnevnog vježbanja s terapeutima, od grada nisu uspjeli dobiti niti prostor u najam već ga moraju skupo plaćati iz fonda donacija kojih je zbog krize sve manje pa je upitno hoće li djeca uskoro imati gdje vježbati, a upitan je i sam rad udruge. Zbog toga trenutno rade samo sa 12-ero djece. No, nisu svi među njima oboljeli zbog liječničke pogreške. Ponekad se plod jednostavno ne razvije dovoljno ili dođe do drugih komplikacija, objasnila je neurologinja Maja Roje Novak.

Rino i Alena Štorić iz Rijeke ne samo da su prije 16 godina izgubili blizankinje rođene prijevremeno u 27. tjednu trudnoće na sam Božić nakon nestručno obavljenog preventivnog zahvata, nego dugo nisu znali ni gdje je njihov grob. Iako su djevojčice imale i imena, Petra i Matea, te iako je prije smrti Petra u inkubatoru živjela dva dana, a Matea četiri, rečeno im je da ne mogu pokopati djecu jer se kao ranije rođena vode pod pobačaje i u tom ih slučaju pokapa bolnica. Dječje leševe nisu ni vidjeli, a na pitanje gdje su djevojčice pokopane, najprije im je dana adresa zajedničke grobnice na riječkom groblju Kozala. Nekoliko godina kasnije sasvim slučajno saznali su da njihova djeca imaju poseban grob na drugom riječkom groblju i da su pokopane u zajedničkom sanduku. Kako su ih željeli prebaciti u grobno mjesto na Pašmanu, tražili su ekshumaciju, a u međuvremenu su od anonimne osobe dobili dokumente iz kojih je bilo vidljivo da su bebe umrle zbog greške pri porodu. Grešku im je navodno tada priznao i ravnatelj KBC-a Rijeka i ponudio plaćanje svih troškova ekshumacije i pokopa na Pašmanu, što su roditelji prihvatili. No, u međuvremenu su saznali da pokop nije bio 3. siječnja 1994. kao što su mislili, već 31. prosinca 1993. na Staru godinu, što bi značilo da Matea, koja je umrla druga, nije mogla biti pokopana tog dana jer je po dokumentaciji bilo vidljivo da je u isti sat rađena obdukcija. Obitelj traži DNK analizu, ali zbog radova na groblju, prisiljeni su prebaciti tijela prije odobrenja DNK analize. Novi šok bilo je otkriće da se u lijesu nalaze kosti samo jednog djeteta i samo jedna narukvica, zbog čega je kasnije radi još jedna ekshumacija. Iako se obratio i državnom odvjetniku i svim mogućim institucijama, a o svemu su pisali i brojni mediji, Rino i Alena Štorić, koji su u međuvremenu dobili dvoje djece, ni danas ne znaju pravu istinu. Znaju samo da su naišli na niz nelogičnosti, poput one kad im je najprije rečeno da se DNK analiza ne može napraviti jer su kosti oštećene, a kad su nakon dvije godine čekanja tražili kosti da ih odnesu na analizu u inozemstvo, najedanput je došao nalaz da su to ipak njihova djeca. Nakon silnih parnica i pokušaja dokazivanja, Rino Štorić uzdaje se još samo u nalaz inozemnog sudskog vještaka kojem je poslao svu dokumentaciju na vještačenje.

U nelogičnosti i nedosljednost u mišljenjima sudskih vještaka uvjerila se i predsjednica udruge ‘Pacijent danas’, magistra javnog zdravstva Nevenka Skendžić čija je kćer 19. svibnja 2001. zbog upalne bolesti crijeva završila na gastroenterološkom odjelu KBC-a Rijeka. Iako je njezina tada 18-godišnja kćer imala krvarenja, netko joj je propisao terapiju Voltaren injekcijama.

„Svaki liječnik opće prakse zna da voltaren još više stimulira krvarenje. No, osim što sud ni nakon nekoliko godina nije mogao utvrditi tko je točno od liječnika uopće propisao terapiju injekcijama Voltarena, a liječnici su tek na moj zahtjev da se napiše sva terapija koja je primijenjena napisali što su točno dali mojoj kćeri jer u otpusnom pismu toga nije ni bilo, u rješenju Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci stoji mišljenje vještaka prema kojem se „upalna bolest crijeva u dostupnoj medicinskoj literaturi ne navodi u kontraindikacijama za takav nesteroidni prouupalni lijek”. Međutim, vještakinja pozvana u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci za isti je lijek rekla slijedeće: „Kontraindiciranost i štetnost terapije analgeticima tipa Voltaren (Diklofenak) je potvrđena u brojnoj med.literaturi te smatram da s ovakvim činjenicama svaki liječnik spec. Gastroenterolog mora biti upoznat. Štetnost terapije navedenim lijekovima može imati ozbiljne posljedice po zdravlje bolesnika te u nekim slučajevima dovesti do fatalnih krvarenja…”

Mogu li, stoga, i vještaci odgovarati zbog nestručnog ili pogrešnog mišljenja? Odgovor na to pitanje dao je odvjentik Josip Mađarić:

„Vještaci ne mogu biti prozivani za davanje određenog mišljenja i to je dobro. To je njihovo stručno mišljenje koje može biti potvrđeno ili opovrgnuto u nastavku postupka. Ako se opovrgne, vještaci ne snose nikakve posljedice. Tako je u cijelom svijetu. Odnedavno se kod nas i vještaci moraju osigurati od šteta koje mogu nanijeti nekome svojim vještaćenjem. Međutim, vještake koji češće griješe eliminira sam sustav. Svaki će sudac razmisliti da li će ponovno imenovati vještaka čija vještaćenja lako ‘padaju’.” Međutim, prepravljanje dokumentacije radi zataškavanja prave dijagnoze je kazneno djelo i Mađarić najavljuje da će u jednom predmetu pokrenuti kazneni postupak protiv liječnika zbog falsificiranja medicinske dokumentacije. Zbog pokušaja zataškavanja greške kolega na osam mjeseci zatvora osuđen je i jedan ugledni profesor, ali zbog nastupa zastare nije došlo do služenja kazne.

Za razliku od kazne zbog krivotvorenja dokumentacije, kazneno djelo za liječničku pogrešku u zakonodavstvima zemalja zapadne Europe i Amerike ne postoji, što ne znači da ne postoji rigorozna kontrola rada liječnika, ističe profesor Davor Strinović. U Hrvatskoj liječnik može i kazneno odgovarati, ali samo u drastičnim slučajevima ili ako bi grešku počinio namjerno, što je teško zamislivo. Postoji i sud časti Liječničke komore pred kojim liječnik može disciplinski odgovarati, zbog čega mu licenca može biti oduzeta privremeno ili trajno ili mu mogu biti izrečeno upozorenje i javna opomena. No, primjerice, od 537 predmeta zaprimljenih od 1996. do 2003., s tim da je 1996. bilo svega 18, a 2003. čak 203 zahtjeva, ukupno je u tih sedam godina izrečena samo 41 mjera i to u obliku upozorenja i javne opomene.

Predsjednica ‘Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata’ iz Splita, specijalistica opće kirurgije Đula Rušinović-Sunara bilježi sve zaprimljene pritužbe pacijenata.

„Od nešto više od dvjesto poziva godišnje, manje od polovice upućujem da se obrate odvjetniku jer smatram da njihove pritužbe imaju osnove.”

Da su, osim liječnika, u prosudbi o liječničkoj pogrešci često nekritični i neobjektivni i sami pacijenti svjedoči i odvjetnik Josip Mađarić. Po njegovom iskustvu, tek u svega 10 do 20 posto slučajeva ‘žrtava liječničke pogreške’ koji mu se obrate ima temelja da se pokrene postupak.

Iako odgovornost za štetu zbog liječničke pogreške ne snosi liječnik već ustanova u kojoj je zaposlen, odvjetnik Josip Mađarić kaže da vrlo često liječnici tužbe za naknade štete primaju previše osobno, a pacijente i njihove odvjetnike optužuju za svojevrstan linč i progon. Bilo je i slučajeva da su liječnici zbog proživljenog stresa i sami oboljeli ili dobili infarkt. S druge strane, jedan, iako manji broj pacijenata, želi osvetu, želi pod svaku cijenu doktora krucificirati. Tu bi s adekvatnim sistemom balansiranja trebao nastupiti zdravstveni sustav. „Međutim, upravo sustav omogućava liječnicima da ne moraju odgovoriti na pitanje pacijenata o incidentnoj situaciji. Umjesto da im objasne što se dogodilo, oni ne žele s njima razgovarati i bježe od njih”, kaže odvjetnik Josip Mađarić, „No, što je zdravstveni sustav manje spreman razgovarati s pacijentom i obeštetiti ga, on će više tražiti pomoć odvjetnika. Sustav nije spreman obeštetiti pacijenta čak ni kad je liječnička pogreška evidentna, a kad pacijent s pričom izađe u javnost i potraži pravnu pomoć, sustav krivi novinare, odvjetnike i pacijente da ga žele uništiti.”

Međutim, u udrugama pacijenata kažu da se samo rijetki pacijenti usuđuju izaći u javnost jer se boje.

„Pacijent je prisiljen ‘skinuti se gol’ pred cijelom hrvatskom javnošću da bi ostvario svoja prava. Mnogi to ne žele i boje se. A mnogima ni to na kraju ništa ne pomogne.”, kaže Nevenka Skendžić.

Ali, u takvim je slučajevima upravo liječnik taj koji je izložen ‘javnom linču’, često samo na temelju indicija pacijenta, a bez pravih dokaza. Takve bi se situacije mogle izbjeći ili barem smanjiti, kad bi u Hrvatskoj postojao adekvatan sustav osiguranja od liječničke pogreške.

Dok na nivou Hrvatske ne postoji univerzalan sistem osiguranja od liječničke pogreške, Klinička bolnica Sestara Milosrdnica u Zagrebu uspješno je riješila taj problem. Njihovi su liječnici kvalitetno osigurani, a troškove naknade eventualne štete i sudskih postupaka snosi osiguravajuće društvo. Pomoćnica ravnatelja za pravne poslove Sanja Jakopčić Car, koja zastupa bolnicu u postupcima zbog liječničkih pogrešaka, kaže da je tako od 2004. godine:

„A od ove godine, uz osobito zalaganje našeg ravnatelja prof.dr.sc. Krešimira Rotima, imamo još kvalitetniju policu osiguranja čime možemo zajamčiti pravnu sigurnost i našim pacijentima i Bolnici. Naša polica osiguranja profesionalne odgovornosti pokriva niz prosječnih iznosa naknada šteta, a dva štetna događaja u osiguranom razdoblju pokrivena su do bitno višeg iznosa i po tome se naša polica osiguranja razlikuje od svih ostalih polica u državi. Moje je osobno mišljenje da je i za bolnicu i za stranke, ako je do greške zaista došlo, najpametnije postići nagodbu. Time se štede troškovi sudskih postupaka koji su dugi i iscrpljujući i izbjegava plaćanje kamate na materijalnu i nematerijalnu štetu koja teče tijekom čitavog spora.”

Visina odštete ovisi o posljedicama pogreške na zdravlje pacijenta, a kod smrtnog ishoda bračnom drugu, roditeljima i djeci plaća se oko 220 tisuća kuna po osobi, kao i moguće izgubljeno uzdržavanje, navodi odvjetnik Josip Mađarić. Dok se u SAD-u cifre za naknadu štete od liječničke pogreške kreću i po nekoliko milijuna dolara, a bilo je i šteta iznad 100 milijuna dolara, on kaže da je za jednu svoju stranku zbog pogrešno postavljene dijagnoze sa smrtnom posljedicom kod relativno mlade osobe uspio ishoditi odštetu u visini milijun i pol kuna. Visine odštete približno su određene kriterijima Vrhovnog suda Hrvatske iz 2002. godine.

Bez obzira što bolnica ili osiguranje snose troškove odštete u slučaju da liječnik počini stručnu pogrešku, liječnicima su takve situacije također iznimno stresne, a dodatni je teret ukoliko slučaj izađe u javnost. Sanja Jakopčić Car kaže da ljudi nisu svjesni koliko je liječnicima, kad unatoč njihovoj duboko humanoj želji da pomognu ipak dođe do komplikacije ili greške, teško izdržati medijske napade ili pak agresiju obitelji pacijenta. Josip Mađarić ističe da je već i sam sudski postupak vrlo traumatičan za liječnike koji se tijekom školovanja nisu bavili osnovama medicinskog prava:

„U većini slučajeva liječnici se panično boje suda. Mislim da ih zdravstveni sustav uopće ne štiti, ponajmanje time što formalno njihov postupak i moguću grešku najprije proglasi komplikacijom, a potom ih prepusti samima sebi. Mislim da ne treba ‘izmišljati toplu vodu’ već se ugledati na rješenja razvijenih zapadnih zemalja jer će se povećani broj tužbi i zahtjeva ove vrste dogoditi i kod nas, htio to zdravstveni sustav ili ne.”