Objavljeno u Nacionalu br. 822, 16. kolovoz 2011.

Nema brzih rješenja i čitanje 50-ak stranica knjige neće promijeniti nečiji život, već je potrebno naporno raditi, kažu autori coaching i self-help knjiga. Oni su se držali svoga savjeta te stvorili izvrstan i nadasve unosan biznis

Još do prije koju godinu termin life coach u Hrvatskoj je bio ili nepoznat ili ismijavan, a self-help literatura smatrala se američkom izmišljotinom za brzu zaradu na tuđim kompleksima. Danas su to najprodavanije knjige u Hrvatskoj, a sve veću popularnost ima i tzv. coaching literatura – savjetodavni priručnici koji se bave određenom tematikom, od toga kako, recimo, preboljeti prekid veze, do toga kako povećati svoju produktivnost i postići bolje rezulatate na poslu.

Upravo je ovo potonje posljednjih godina preplavilo svjetska tržišta – naslovi poput “Kako postati poduzetan”, “Organiziranje posla”, “Tajna vodstva” i “Što bi napravio Google” vezani su isključivo za biznis, napredovanje i opstanak u njemu te su, prema riječima Profilove urednice Sandre Pocrnić Mlakar, postale “neophodne za preživljavanje u suvremenom poslovnom svijetu”. Uz njih se veže i cijela industrija tzv. coachinga, od samih tzv. životnih trenera, pa do tečajeva, seminara, radionica i predavanja gostujućih stručnjaka. “Promjene se u današnjem svijetu, a pogotovo u poslovnom, događaju takvom brzinom da ljudima više nego ikad trebaju savjeti, rješenja koja je netko već primijenio i koja su se pokazala efikasnima, ili nisu.

Život je toliko brz i sve se toliko brzo mijenja da ljudi trebaju tuđa iskustva da prežive – nemaju ih vremena stjecati sami. Kad se još tome doda i gospodarska kriza, takve su knjige ljudima itekako potrebne. To potvrđuju i brojke; u četiri godine, koliko Profil izdaje takve knjige, self-help i coaching postali su najprodavanija literatura. U Hrvatskoj je još posebnija situacija zbog izlaska iz jednog i ulaska u drugi društveni sistem, pa nije dovoljno prevoditi strane autore i donositi njihova iskustva, kad nam trebaju drukčija. Mi ovdje govorimo o tržištu, a zapravo ga nemamo. Za nas vrijede neka druga pravila, promjene su kod nas dublje i zahtjevnije. Naravno da ima univerzalnih i pametnih stranih priručnika, i mi ih prevodimo, ali isto tako nastojimo što više objavljivati domaće autore. Kod nas stručnjaci za pojedina područja još uvijek nisu počeli pisati, nisu shvatili da mogu ponuditi ideju koja može nekome pomoći. Kad sam nagovarala profesoricu Mirjanu Krizmanić da napiše ‘Tkanje života’, imali smo sasvim skromna očekivanja. Nismo ni sanjali da će ta knjiga biti prodana u 80.000 primjeraka.”

TEZU DA JE PRODAJA SELF-HELP literature veća što je gospodarska situacija u zemlji teža, istinitom smatraju mnogi i nagli rast prodaje takvih knjiga na zapadnoeuropskom tržištu zadnjih godina vežu uz recesiju. Unatrag nekoliko godina i u Hrvatskoj su se u većem broju počele pojavljivati takve knjige, da bi se u zadnjih godinu dana interes za njih višestruko povećao – prodaju se u za Hrvatsku velikim nakladama, izdavačke kuće sve više povećavaju udio takve literature u svojoj ukupnoj ponudi i upravo njih daleko najbolje prodaju. I domaći autori su se intenzivnije primili pisanja takvih knjiga, a pojavile su se i zvijezde samopomoći čije su knjige postale pravi bestseleri. Kako biti sretniji, poduzetniji, opušteniji ili ljepši, savjeti su koji se lako prodaju, a neki izdavači tvrde da takva literatura u principu ne treba ni reklamu, jer uvijek ima svoje kupce koji se nadaju da će im nekoliko desetaka stranica promijeniti život.

U NAKLADI LJEVAK POTVRĐUJU da su knjige o coachingu trenutno najtraženije i najprodavanije i kod nas i u svijetu. Najveći hit im je 2009. godine objavjjen “Četverostani radni tjedan” mladog autora Timothyja Ferrissa koji je osvojio vrhove ljestvica New York Timesa, Wall Street Yournala i Business Weeka, a tom žanru posvetili su i biblioteku 180 stupnjeva. Prvi i najpoznatiji naslov u toj biblioteci “J*** mi se” prodan je u Hrvatskoj u desetak tisuća primjeraka, a uskoro će im izaći i nova knjiga Timothyja Ferrisa “Četverosatno tijelo”, priručnik o pravilnoj prehrani i zdravom načinu života. Specifičnost je Naklade Ljevak i to što je jedan od njenih najprodavanijih naslova, “Ljubavologiju”, knjigu kojoj je glavna tema kako izgraditi zdrave međuljudske odnose, napisao mladi hrvatski autor Bruno Šimleša. Šimleša je urednik u izdavačkoj kući VBZ i autor šest knjiga iz područja duhovne i selfhelp literature, a o svojem području misli sljedeće: “Literatura duhovnosti i samopomoći je izuzetno popularna te i interes za nju neprestano raste. Ona čini trećinu VBZ-ova programa, a primjećujem da joj i drugi izdavači poklanjaju sve više pažnje. Cinici i autsajderi često napominju da se povećani interes za takvu literaturu može objasniti krizom, zbog koje ljudi posežu za takvom literaturom, no meni se čini da to ne pogađa bit. Jednostavno je sve više kvalitetnih knjiga i autora, sve se više uvaženih psihologa i psihijatara odlučuje na pisanje takvih knjiga, pa ima sve manje onih koje pojednostavljuju stvarnost te obećavaju sve i svašta u tri ili pet jednostavnih koraka. Dok su takve knjige vladale 80-ima i nekako preživjele u 90-ima, danas im je prošao rok trajanja i čitatelji to znaju. Zabluda je da visokoobrazovani ne čitaju takve knjige – jednako su zastupljeni kao i ostali. Jedino što treba istaknuti da je osjetno više čitateljica, ali i to se polako mijenja. Također, skinuta je stigma s takve literature i s ideje traženja pomoći općenito – to se svakako odnosi na svijet, a sve više i na Hrvatsku. Donedavno je bilo uobičajeno smatrati da se ta literatura bavi prodavanjem magle te da odgovore u njoj traže samo nestabilne osobe ili očajne kućanice. Danas je jasno da je sasvim normalno potražiti pomoć osobe čije će ti životno iskustvo pomoći u stvaranju željenog života. To znači da si nesposoban ili lud, nego da si zainteresiran za vlastiti život i dovoljno mudar da shvaćaš da nemaš sve odgovore i da je dobro ako ti netko može pomoći u izbjegavanju poneke slijepe ulice. Osim toga, neki stari autoriteti izgubili su društveni utjecaj – tu najviše mislim na Crkvu koja je prije imala monopol na pitanja duhovnog života, a danas to više nije slučaj jer je previše ljudi primijetilo diskrepanciju između životno afirmativnih kršćanskih vrijednosti i brojnih postupaka vrha Crkve. Uz to, shvatilo se da nam ne treba posrednik do Boga, a pogotovo ne onaj koji ne živi u skladu s onim što propovijeda”, kaže Šimleša. Potreba ljudi za takvim vodstvom nije stvorila samo tržište knjiga, već i novu profesiju – life coacha, odnosno životnog trenera, te čitav niz seminara i radionica koji se time bave. Iako je kod nekih u Hrvatskoj prije nekoliko godina možda izazivao podsmijeh, danas ih je sve više i raste im broj klijenata. Jedna od prvih takvih trenerica u Hrvatskoj te autorica knjiga o coachingu je Tatjana Divjak, koja nagli porast potrebe za takvom literaturom objašnjava ovako: “Nekad smo živjeli u obitelji, koja više ne postoji takva iz kakve smo mi učili o svijetu. Svijet se počeo toliko brzo mijenjati da je postalo gotovo nemoguće učiti od starijih generacija. Osim toga, danas smo jako orijentirani na sebe, što smo preuzeli iz američke kulture koja je to prošla još davno prije.

Ta kultura dolazi iz protestantske religije, koja je jako orijentirana na rad, prosperitet i individualnost. Upravo su protestantski propovjednici prvi počeli govoriti o tome da se treba okrenuti sebi i sam potražiti rješenje za sebe, a prve knjige koje danas smatramo self-helpom upravo su oni pisali.” Osnovna razlika između self-help i coaching literature je, objašnjava, što coaching ne nudi savjete, već postavlja pitanja kako bi svatko sam došao do rješenja svog problema. Zato se i naziva treningom, jer takvi priručnici daju primjere iz života te vježbe koje se trebaju provoditi. “Takve knjige treba odraditi. Ljudi najčešće prolistaju i kažu: ‘Ma, to već znam. To je jednostavno.’ Ali ako ne odvoje vrijeme da razmisle o danim primjerima i ne riješe zadatke, ne mogu ništa postići. Poanta svega je motivacija, da netko odluči početi rješavati svoje probleme, iako mu se čine nerješivima. Vrlo često mi zaista nismo u stanju riješiti svoje probleme i pomoć izvana je jedini način da se maknemo s mjesta.” Nema, kaže, brzih rješenja i ne treba misliti da će čitanje 50-ak stranica knjige samo tako promijeniti nekom život.

Treba, kaže, raditi: “Jedna od mojih knjiga se zove ‘Kako ojačati samopouzdanje u sedam dana’. Naravno da to ne znači da će netko u sedam dana steći samopouzdanje koje nema. Ali će ga knjiga privući – i onda će pročitati uvod u kojem pišem: jačanje samopouzdanja je posao koji se radi sedam dana u tjednu, 365 dana u godini i u njoj će naći sedam mentalnih vježbi koje na dnevnoj bazi mogu pomoći pri vraćanju samopouzdanja.”

POSLOVNI TRENINZI, objašnjava, podrazumijevaju usvajanja tzv. mekih vještina, koje se ne uče na fakultetima. Kako uspješnije komunicirati, kako bolje upravljati svojim vremenom i znati usmjeriti svoju karijeru u željenom smjeru, pitanja su na koja ona pomaže svojim klijentima pronaći odgovore, a dolaze joj, kaže, od pojedinaca raznih profila i s raznim problemima do poslovnih ljudi koje kompanija šalje na treninge ne bi li bolje poslovala. Tatjana Divjak počela se baviti coachingom 2005. godine, a godinu dana kasnije izdala je svoju prvu knjigu “Kako upravljati karijerom”. Danas joj klijenti dolaze zbog različitih problema; od ljubavnih do poslovnih. Često se dogodi, kaže, da dođu zbog poslovnih, ali se ispostavi da uzrok leži zapravo u ljubavnima. “Ljudi često ne znaju što ih točno muči ni što bi trebali promijeniti da bi bili zadovoljni. Upravo je zato bitno da im se postave prava pitanja i prisili ih se na razmišljanje, tako da sami dođu do rješenja. Mislim da je Hrvatima posebno potreban coaching jer smo mi u današnji svijet došli iz sasvim drugog sistema, u kojem se ne poštuju nadređeni, a izbjegava se preuzimanje odgovornosti, uvijek nam je netko drugi kriv i navikli smo da netko za nas odlučuje i razmišlja. Hrvati jednostavno imaju mentalitet žrtve, a ako si žrtva – ne preuzimaš odgovornost. Isto tako, bivši je sistem poticao izjednačavanje ljudi, nitko se nije isticao i ništa ljude nije motiviralo da nešto poduzmu niti da razvijaju kreativnost – a onda ih se naglo bacilo u sistem u kojem su svi svima neprijatelji, konkurencija i u kojem si pod neprestanim pritiskom da moraš biti kreativan. Također, bilo je vrlo lako funkcionirati u predvidljivim okolnostima. To ne vrijedi samo za bivši režim, to je bilo tako gotovo do prije četiripet godina. Danas je situacija u cijelom svijetu takva da ništa nije sigurno i ama baš sve je moguće. Stvari se toliko brzo mijenjaju i ljudi više nemaju pravo na grešku. Prije su se znanja i vještine stjecali u hodu, do rješenja se dolazilo s vremenom. Sada smo prisiljeni pronaći pravo rješenje prije nego što izgorimo.”

IZ NJEZINA ISKUSTVA, radom na sebi bave se najčešće ljudi koji su doživjeli veliku krizu, ali koji su spremni na promjenu i na preuzimanje odgovornosti. “Ostali popiju koji Radler, zamagle si vid ili za svoje nezadovoljstvo otpužuju druge”, kaže. Budući da su prvi u manjini, i psihijatrijska struka podržava čitanje self-help literature, bez obzira na to što na tržištu ima takvih knjiga vrlo upitne kvalitete. “Čini mi se da je self-help literatura oblik narodne antipsihijatrije, koja je bila popularna u 70-ima i 80-ima prošlog stoljeća”, govori zagrebački psihijatar Milan Košuta. “Njezina je glavna teza da nema bolesti, nego da normalan čovjek reagira na nenormalno okruženje. Sve se može, sve je u čovjeku, kaže antipsihijatrija. To je dijelom istinito i ako se na pravi način pristupi životu, zaista nema bolesti. Iz toga proizlaze i alternativna medicina i self-help literatura. Ona prvenstveno daje čovjeku pravo da se osjeća tako kako se osjeća – i to je velika stvar. Kad sam urlao na sprovodu svog brata, prijateljica mi je gurala Normabel – htjela mi je oduzeti taj osjećaj, koji postoji s razlogom. Naravno, onaj dio te priče da treba samo zamisliti želju i ona će se ostvariti, bedastoća je, ali da ljudi shvate uopće što žele, ili samo razmišljaju o tome, već je velika stvar. Puno ovisi o tome i kako se ta literatura čita – ako se doslovce shvaća, čovjek se razočara, a ako se čita između redova, onda nije toliko loše. Naravno da postoji svakavog smeća, ali self-help je vrsta revolucije potrebne čovjeku koji se razočarao u službene priče, u limite koji mu se stalno postavljaju i sistem koji stalno govori da nešto ne možete, da s vama nešto nije u redu. A self help govori suprotno. Zato i najbanalnija takva literatura može biti najveće smeće po kriterijima katedre za psihijatriju ili ljudi koji se time bave, ali ako Štefu ona pomaže, čini da se bolje osjeća, da promišlja o sebi i da pronalazi smisao života, onda je to odlična stvar.”

MEĐUTIM, DOMAĆI IZDAVAČI tvrde da upravo zbog ogromne količine takvih knjiga na tržištu, među kojima ima svakakvih, paze što objavljuju. “Vodimo se mišlju da knjiga koju uzimamo nije instant-hit, već knjiga koja će dugoročno biti na tržištu i koja donosi neku novu ideju koja pritom nije banalna, već ima ozbiljne znanstvene ili humane osnove”, govori Zoran Maljković, urednik izdavačke kuće Mozaik knjiga. “Te su knjige u svijetu dokazale svoju svrhu i očekujemo da će se nešto slično dogoditi i kod nas, no tim tipom knjiga treba se baviti sustavno i ozbiljno, one nemaju rok trajanja i njihovom se prodajom i promocijom treba baviti dugoročno kako bi imale smisla i, na kraju, izdavaču vratile uloženi novac. One uloženi novac ne vraćaju na brzinu, ali ako se njima ozbiljno bavi, u nekoliko godina mogu se prodati prosječno i u 20.000 primjeraka na našem tržištu.”