Poduzetnik Tomislav Ivezić nakon petnaestak godina rada za druge odlučio je postati sam svoj poslodavac. Kao magistar ekonomije imao je sigurni posao u jednoj velikoj međunarodnoj kompaniji, u kojoj je radio zadnjih pet godina, a sada ga je zamijenio radom u području poslovnog savjetovanja i razvoja ljudskih resursa u sklopu paušalnog obrta koji je otvorio prošle godine:

“Još odmalena želio sam raditi s ljudima tako da predajem znanje te dijelim iskustvo koje bi moglo pomoći pojedincu na njegovu profesionalnom i razvojnom putu. Na početku karijere, početkom 2000-ih, radio sam u prodaji više od pet godina na voditeljskoj funkciji, zatim sam otišao u jednu slovensku konzultantsku firmu gdje sam imao priliku raditi dugi niz godina većinom na međunarodnim projektima razvoja ljudskih resursa i prodaje. Tu sam počeo živjeti svoju želju, kroz praksu upoznavati stvarne potrebe te ključne kompetencije za razvoj pojedinca unutar radne uloge i organizacije. U to vrijeme često sam putovao izvan Hrvatske, a djevojčica mi je imala tek pet mjeseci pa sam rekao ženi: ‘Ne želim više biti Skype-tata – mijenjam posao.’ Želja za većom prisutnošću u obiteljskom kontekstu navela me tada na traženje posla više vezanog za Zagreb. To je stvar prioriteta, želio sam imati karijeru i biti aktivan član svoje obitelji. Neovisno o tome radiš li u obrtu ili u korporaciji, bitan je balans privatnog i poslovnog života. Rad za druge poslodavce sjajno je iskustvo, ako uzmemo u obzir pozitivne i negativne aspekte. Dobio sam vještine i znanje te pripremu za realitet poslovanja, što mi je uvelike pomoglo da postanem poduzetnik.”

Tomislav Ivezić ulazi u statistiku onih koji preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dobivaju potporu za samozapošljavanje do 55.000 kuna. Nacional je istražio čime se bave i koji motivi vode neke od pojedinaca koji nemaju poslodavca. Prema podacima HZZ-a u 2017. je mjeru HZZ-a za samozapošljavanje iskoristilo 3583 novih korisnika, a u 2017., zaključno s 30. studenim, njih 5509. Od 2012., početka potpore za samozapošljavanje, do kraja studenog 2018. u mjeru je bilo uključeno 16.813 osoba.

Tomislav Ivezić otvorio je firmu LEVEL UP Consulting te se sa svojim timom danas bavi poslovnim savjetovanjem i razvojem ljudskih resursa, kroz projekte implementacije procesa razvoja zaposlenika te individualnog pristupa pojedincu unutar sustava kroz coaching – mentoring:

“Tu su i edukacije za poboljšanje radne učinkovitosti čovjeka, odnosno potrebnih kompetencija. Svi smo dio četvrte industrijske revolucije koju obilježava ‘boom’ dostupnih informacija i digitalne transformacije ekonomije. Ljudski kapital zaista je bitniji nego ikad prije. Uslijed promjena koje nosi razvoj tehnologije, mijenja se i način razmišljanja, kako kolektivnog tako i na razini pojedinca. Prilagođavanje konstantnim promjenama i učenje življenja s time neophodni su svim generacijama. U organizacijskom kontekstu danas je veliki fokus razvoja upravo na osnaživanju voditelja, kao i na samom timu. Kompanije se bore za pridobivanje talenata i traže kako ih zadržati. Granice više ne postoje, tržište rada je zaista globalno i prilike postoje za sve. Upravo tu sam vidio priliku da dugogodišnju praksu i kontinuirano obrazovanje kapitaliziram kroz svoju firmu te kreiram prilike kao partner u suradnji s drugim organizacijama te da budemo kreatori dugoročne održive strategije razvoja s ciljem razvijanja kompetencija budućnosti.”

Po pitanju otvaranja obrta nije imao negativnih iskustava i državni poticaji su mu, kako je istaknuo, bili od koristi. Odgovorio je na pitanje što misli o samozapošljavanju kao opciji u kontekstu ukupne situacije na hrvatskom tržištu rada:

“Gledano iz perspektive države, pozitivno je što se potiče poduzetništvo, ali državi fali industrija. Poduzetništvo je jedan kanal, ali to je samo kap u moru. Nama treba proizvodnja koja će nas izvući iz nevolja. Sredstva za samozapošljavanje dolaze navodno iz europskih fondova, tako država u neku ruku fiktivno smanjuje stopu nezaposlenosti pa se pokazuju neke bolje brojke. Ipak, dobro je da se radi na tome jer poduzetnička kultura u Hrvatskoj nije razvijana godinama. Desetljećima su nas odgajali da šutimo i ne propitujemo zašto je nešto takvo kakvo jest. U korporaciji postoji određena sigurnost, a ta sigurnost je nešto za što se ljudi na našim područjima vole uhvatiti, što je razumljivo s obzirom na opću situaciju. S druge strane, mislim da nema garancije sigurnosti, koja je ionako precijenjena. Mjerama za poticanje poduzetništva mijenja se ta kultura razmišljanja koja je u neskladu s preuzimanjem odgovornosti. Trebamo svi početi gledati na Hrvatsku kao na zemlju prilika. I sam sam često slušao tvrdnje da mi nešto neće uspjeti jer živim u Hrvatskoj. Nemam više kapaciteta za slušanje takvih tvrdnji. Brišu se granice, danas su ljudima dostupna različita znanja. Živimo u 21. stoljeću, promjena se događa u cijelom svijetu, ne mora se seliti van. Nije potrebno tražiti razloge da se nešto ne učini i prepustiti se strahovima, odnosno našim projekcijama.”

Koje su prednosti i nedostaci rada za sebe i rada za drugoga?

“U korporaciji postoji propisano radno vrijeme: osoba je u sustavu u kojem postoje tim, menadžer i jasni individualni i grupni ciljevi, da ne govorimo o stalnim mjesečnim prihodima, raznim poticajima, božićnicama, regresima i plaćenom bolovanju. Kad si dio korporacije, tvoj cilj vezan je također uz timski cilj pa možemo govoriti o podijeljenoj odgovornosti, realizacija ponekad čeka odobrenje više strana. Kad si poduzetnik, ti si vlasnik i u potpunosti odgovoran za sve. Korporacija ide dalje s tobom ili bez tebe. Kroz poduzetništvo kapitaliziraš sredstva, planiraš prihode prema onome što ‘zasiješ’. S druge strane, čujem da sve više firmi čak zapošljava ljude preko paušalnog obrta, no ako je osobi to jedini izvor prihoda, to može biti loše. Kada te drugi zaposli, imaš neke prednosti koje nemaš kada imaš obrt i obrnuto. Ako pak imaš obrt, a radiš stalno za jednu firmu, opet si ovisan o firmi i poslodavcu, a nemaš spomenute prednosti rada za druge. Treba reći također da pojam prekovremenog rada nije karakteristika isključivo rada za druge. Poduzetnik lako može skliznuti u to da radi non stop: ima veliku odgovornost i motivaciju, a informacije su mu dostupne na dlanu pa lako proleti dan u poslu. Opasnost može biti i druga krajnost: kada radiš od doma, a imaš već dovoljno prihoda, lako ti prođe puno vremena da ne radiš. Potrebno je konstantno imati nadzor nad samim sobom, viziju, listu prioriteta i zadataka te umješno gospodariti vlastitim vremenom.”

Na stranici portala Gastronaut.hr, projekta koji se, kao i izbor za 100 vodećih hrvatskih restorana te gastronomska druženja i putovanja, provodi preko tvrtke ABISAL, piše da je to “najveća hrvatska baza restorana i recepata”. A osoba koja je na originalan način spojila gastronomiju, turizam i novinarstvo, što je omogućilo da tijekom dosadašnje karijere radi isključivo za sebe, jest Karin Mimica, direktorica Abisala i urednica portala Gastronaut. Ona je također predsjednica Zbora turističkih novinara HND-a i članica Međunarodne udruge turističkih novinara i pisaca u turizmu (FIJET).

Riječanka Karin Mimica već prije punoljetnosti imala je mogućnost putovati po Europi i svijetu jer ju je njezina teta, koja je bila epidemiolog pri UN-u, vodila svugdje sa sobom. Pisati je, pak, počela kada je kao petnaestogodišnjakinja pohađala Centar za odgoj i obrazovanje te je praksu brusila u sklopu školskog časopisa Kult i časopisa za mlade Val, ali je radila i za Novi list, Večernji list i TV Omišalj. Na ideju da u konkretnom poslu spoji novinarstvo, dobru hranu i zanimljiva putovanja došla je 1995. godine. Tada su se, kako je rekla, hrvatski ugostitelji u Njemačkoj, kojih je bilo preko 3000, organizirali kao grupacija Restorani Croatica, u sklopu Hrvatskog gospodarskog foruma:

“Željela sam surađivati s njima i pomoći im u promociji hrvatske gastronomije u inozemstvu. Za to je bilo potrebno napraviti bazu hrvatskih restorana i specijaliteta. Da bismo uopće došli do toga koji bi restorani trebali biti uzori našim restoranima vani, pokrenula sam 1995. izbor za 100 vodećih hrvatskih restorana – Restaurant Croatica. Iza sebe imam 23 knjige koje su nastale na temelju tog izbora, a trenutačno radim na 24. izdanju. Na početku je u natječaju sudjelovalo oko 750 restorana, a danas ih je više od 2400. Izbori idu svake godine, glasaju gosti restorana i ugostitelji, voditelji restorana ispunjavaju detaljne upitnike. Nakon nekoliko godina druženja s ugostiteljima koji su se nerijetko međusobno ogovarali, s obzirom na to da su se smatrali konkurencijom, ustanovila sam da oni imaju puno toga zajedničkoga. Kad postoji dobra volja da se ljude stavi za isti stol i udruži, moguće je pomaknuti stvari i pokrenuti nešto pozitivno. Imajući to u vidu pokrenula sam 1999. klub Gastronaut. Prvi put našli smo se u Zlatnom zalazu, na Rabu. Odaziv vinara koji su nas došli podržati i ugostitelja otoka Raba koji su to iskoristili za prezentaciju starih rapskih specijaliteta, bio je odličan: na Rab je došlo 50-ak vodećih ugostitelja iz cijele Hrvatske i turističkih novinara.”

Od tada je organizirala više od 140 strukovnih druženja Gastronauta, na koja dolaze hrvatski i inozemni ugostitelji, proizvođači i turistički novinari, a tema je uvijek vezana uz povijest gastronomije, prirodu ili pojedine namirnice. Portal Gastronaut pokrenula je 2000. godine:

“Na njemu je prisutno više od 5400 ugostitelja, mnogi od njih sa svojim receptima. Meni je portal bio prilika da se vratim redovitom pisanju putopisnih reportaža i vijesti te da kroz svoj angažman pomognem širenju onoga za što mislim da je lijepo i dobro. Za uključenje u aktivnosti Međunarodne udruge turističkih novinara FIJET mogu zahvaliti našoj Tini Čubrilo koja je u FIJET-u otvorila puteve hrvatskim turističkim novinarima. Trenutačno sam i na volonterskom mjestu urednice društvene mreže FIJET World. Predsjednica sam Zbora turističkih novinara HND-a zadnje četiri godine. U Zboru je prisutna zdrava sinergija ljudi koji se međusobno podržavaju, ustupaju kontakte i prostor u medijima, a svake godine organiziramo skupštinu Zbora u nekom manje poznatom mjestu u Hrvatskoj. Nije istina, kako se ponekad tvrdi, da je turističko novinarstvo PR. Nijedan turistički novinar koji drži do sebe neće pisati afirmativno o nečemu o čemu se ne bi trebalo tako pisati. Susret s ljudima koji u ugostiteljstvu i turizmu imaju dobre rezultate omogućuje da se prenese informacija i tako podigne ljestvica za druge. Posljednjih godina ponovno raste važnost turističkih novinara, nekada su bili jedini koji su neovisno pisali o destinacijama, zatim je došao internet, a sada se vratilo vrijeme u kojem ljudima više nisu dovoljni Wikipedija, forumi i TripAdvisor. Traže mišljenje koje nije šturo nego je obogaćeno i podacima, iskustvima i doživljajima drugoga. Tu se otvara prostor za reportažu i specifično novinarski način posredovanja informacije i dojma.”

Osim od nešto oglasa u seriji knjiga “100 vodećih restorana u Hrvatskoj” i na portalu Gastronaut.hr, Karin Mimica, u čijoj su firmi zaposlene još dvije osobe, zarađuje i kao savjetnica i konzultantica za unaprjeđenje gastronomske ponude, a također organizira i različite edukacije. Tako na proljeće petu godinu zaredom vodi edukaciju na Krku, a na listi su i druge destinacije zainteresirane za edukaciju. Kako je rekla, kada je Damir Bajs bio ministar turizma, bila je u Odboru za brendiranje hrvatske gastronomije, dok je sada članica odbora koji radi na promidžbi Mediterana kroz gastronomiju u skupu Mediteranske turističke fondacije na Malti:

“Nakon toliko godina rada brzo uočavam više varijanti koje mogu nastati iz nečega pa se uhvatim onoga što je najkvalitetnije po pitanju osmišljavanja novih gastronomskih priča i ponuda. Putujem puno jer sam na dosta inozemnih volonterskih funkcija. Te volonterske poslove sa zadovoljstvom obavljam; omogućuju mi upoznavanje destinacija i druženje s ljudima. Nema tog poslodavca koji bi trpio sve moje slobodne i volonterske aktivnosti. Ne želim sjediti na beskonačno dugim sastancima koji su sami sebi svrha. A forma mi nije važna osim ako ima jak sadržaj. Volim ovaj posao i zato što mi u neku ruku omogućuje promociju Hrvatske u svijetu. Primjerice, kada sam bila u ruskom gradu Ekaterinburgu nakon našeg osvajanja srebra na nogometnom SP-u, gostovala sam u šest televizijskih emisija. Nisam samo iznijela impresije o Rusiji, nego sam govorila i o Hrvatskoj. Na zadnjem kongresu FIJET-a u Maroku dala sam intervju za peruansku televiziju o gastronomiji u Hrvatskoj. U veljači sam pozvana na panel diskusiju u sklopu Mediteranskog turističkog foruma na Malti, a naslov temi dali su prema naslovu mojeg projekta ‘Mediteranski Gastronaut – potencijal mediteranskog vina i hrane u turizmu’. Tamo će ove godine biti oko 1500 kreatora turizma iz brojnih mediteranskih zemalja.”

Za razliku od Karin Mimice i Tomislava Ivezića, diplomirana ekonomistica Kata Barišić, koja danas ima i svoj obrt i d.o.o., u poduzetništvu je završila silom prilika. Kako je rekla, radila je kao brend menadžer u jednoj firmi, a na prekretnici i pod stresom našla se kada je 2008. zbog recesije dobila otkaz mailom:

“U toj recesijskoj godini puno ljudi iz sektora marketinga dobivalo je otkaze, nije bilo lako naći posao, a tražila sam na sve strane. Na poslovnu ideju došla sam kada je moja sestra s jednog putovanja donijela katalog njemačke firme koja se bavi darivanjem iskustava. Odmah sam se zaljubila u ideju toga kao budućeg posla. Željela sam da moji kupci drugoj osobi poklone osjećaj sreće, uspomenu i nezaboravno iskustvo. Kad sam vidjela da kod nas nema ničeg sličnog, krenula sam u realizaciju ideje. Tako je nastao Poklonime.hr – prvi hrvatski webshop za prodaju kreativnih i iskustvenih poklona za sve prigode. Čak mi je s jedne strane pomoglo što je bila recesija: dobila sam otpremninu, sestra mi je posudila dio ušteđevine pa mi je za prvu ruku pomogla. Javljale smo se agencijama s molbom da nam izrade web shop, svi su tražili tri puta veće iznose od onog koji sam imala. Rasplakale smo se u jednoj agenciji i rekle da su to naš život i strast i da probaju naći kako da nam pomognu. Pristali su. Ostalo je povijest. Tu sam naučila da u životu nikad ne treba prihvatiti ne kao odgovor i da tamo gdje ima volje i upornosti, uvijek ima i mogućnosti i rješenja.”

Nakon što je otvorila obrt, posao se počeo dosta brzo razvijati. Dva tjedna nakon što je lansiran portal PokloniMe.hr, njezin je obiteljski obrt dobio Zlatnu nagradu za doprinos i inovaciju u web poslovanju 2011. Osluškuje sve što se događa na u Hrvatskoj pa se tako kada je bivša premijerka Jadranka Kosor izjavila da nitko ne želi biti pastir u Hrvatskoj, dosjetila da bi ljudima mogli omogućiti da postanu pastiri na jedan dan:

“To spada u kategoriju iskustvenog poklona. Među brojnim takvim idejama postoji i opcija da netko naruči lažnog policajca, odnosno stand up komičara koji, primjerice, može doći na svadbu i reći: ‘Razlaz, svadba nije plaćena.’ Preko portala PokloniMe netko može dragoj osobi kupiti i čokoladu, ali to nije obična čokolada nego personalizirana pa na njoj piše, primjerice, ‘Draga Martina, voli te Petar’. Za djecu imamo personaliziranu knjigu u kojoj su oni glavni likovi, personalizirane naslovnice u časopisu i slično. Imamo lojalne kupce koji sve poklone kupuju preko nas; pomažemo im kada se zaljube ili čak odljube, neki su naši pokloni završili i u Muzeju prekinutih veza. Budući da je Zagreb posljednjih godina doživio turistički procvat, htjeli smo i turistima darovati jedan novi doživljaj grada. Tako je nastala ideja za aplikaciju ‘Zagreb Time Travel’. Riječ je o prvoj turističkoj turi Zagrebom koja najbolju ponudu i znamenitosti grada prezentira turistima kao putovanje kroz vrijeme, oživljavajući povijesne događaje i likove uz pomoć proširene i virtualne stvarnosti. Posjetitelji tijekom ture svjedoče isprepletanju prošlosti i sadašnjosti grada uz pomoć tableta koji postaje njihov ‘vremeplov’ i omogućuje im da putem digitalnog prozora zavire u prošlost i otkriju urbane legende i povijesne događaje.”

Projekt su uspjeli realizirati uz pomoć podrške Grada Zagreba jer su se prijavili za natječaj za turističke projekte i osvojili prvu nagradu na Startup Factoryju Zagreb 2017. Bili su, rekla je Kata Barišić, među pet projekata koji su dobili po 150.000 kuna za razvoj turističkih projekata, prostor u Tehnološkom parku, sjajne mentore i intenzivnu edukaciju. Zbog te ideje otvorila je firmu Dare2dream d.o.o. jer je Grad postavio uvjet da ima novi poslovni subjekt. Prijavili su se i na natječaj MojZabaStart Zagrebačke banke te su dobili prvu nagradu u kategoriji “poduzetništvo” te “nagradu javnosti” na društvenim mrežama, u ukupnom iznosu od 150.000 kuna. Dobili su i podršku Turističke zajednice grada Zagreba, dok je Hrvatska turistička zajednica 2018. nominirala ZagrebTimeTravel za turističku “inovaciju godine”.

Ističe da je njezin radni dan intenzivan, od pregovora s partnerima preko dogovora s kupcima, operativnih stvari, administracije, financija do prodaje i marketinga:

“Jedan ured imam za obrt, a drugi u Tehnološkom parku na Velesajmu. Tamo je odlična poduzetnička klima, kohezija znanja, iskustava, projekata, partnera i prijatelja. Puno radim, ali mogu si sama kreirati život i vrijeme, zato se prepoznajem u tvrdnji da su poduzetnici jedini ljudi koji su voljni raditi šesnaest sati dnevno samo da bi izbjegli osmosatno radno vrijeme. Mladima bih savjetovala da prvo steknu iskustvo i znanje u korporaciji i da ne idu odmah u poduzetništvo. Bolje je učiti u sustavu, nego odmah na svojim greškama jer ti sustav ipak daje određenu sigurnost i nisi sam odgovoran baš za sve segmente poslovanja kao što je to slučaj kad si sam svoj gazda. Poduzetnik može uspjeti u karijeri samo ako ima strast prema poslu jer to nije lako i često se mora raditi i petkom i svetkom. Uz svoju strast, imam i stav da je sve u životu dobro ako se trudimo i vrijedno radimo. Isto tako, svjesna sam da je i neuspjeh dio uspjeha te da ga se ne treba bojati, već iz njega nešto naučiti. Trudim se držati one da treba djelovati unatoč strahu i da je sreća izvan zone komfora. Na određeni način otkaz mi je bio blagoslov. Da sam odmah našla novi posao, ne bih nikada bila poduzetnica. Sada mi je nepojmljivo da radim za nekog drugog.”

Jasminka Lažnjak s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta istaknula je da, kada je riječ odnosu samozaposlenosti prema fenomenu nezaposlenosti u nekom društvu, postoje dvije teze:

“Prema prvoj tezi, velika stopa nezaposlenosti tjera dio populacije prema samozapošljavanju, a prema drugoj veće samozapošljavanje posljedično smanjuje stopu nezaposlenosti i to se naziva poduzetničkim efektom. Empirijske studije u zemljama OECD-a potvrđuju da postoje obje tendencije, ali da je poduzetnički efekt prisutniji. Drugi pristup u podjeli samozapošljavanja naglašava motivaciju za samozapošljavanje, a ona se dijeli na samozapošljavanje iz prilike, nužde ili kao obiteljski posao. Većina autora slaže se s time da u vremenu nakon ekonomske krize sve više možemo govoriti o samozapošljavanju iz nužde. Zanimljivo je kako istraživanja potvrđuju činjenicu da su samozaposleni ipak sretniji na poslu, zbog fleksibilnog radnog vremena i autonomije u poslu. Ispitivanja preferencije pokazala su da bi 45 posto ispitanika u EU-u radije biralo samozapošljavanje nego rad za drugog poslodavca. Globalne ekonomske promjene, posebno trend deindustrijalizacije koji je doveo do gašenja velikih industrija diljem Europe, a Hrvatska je drastičan primjer toga, potencirale su trend malog i srednjeg poduzetništva u kojem je udio samozapošljavanja velik. Ako izuzmemo poljoprivredu i ribarstvo koji su tradicionalno najzastupljeniji sektori samozapošljavanja, ono je više prisutno u šumarstvu, građevinarstvu, obrtništvu i trgovini. Zanimljivo je da su u industrijski razvijenim zemljama, poput Njemačke, čak 60 posto samozaposlenih visokoobrazovani, dok su u južnoj Europi to uglavnom srednje i nižeobrazovani dio radne snage. Promjene u strukturi ekonomije i organizaciji rada vide se i po tome što je značajan dio samozaposlenih u profesionalnim, administrativnim i znanstvenim djelatnostima.”

Iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava istaknuli su da Vlada, pa tako i nadležno ministarstvo, imaju za cilj aktivirati domaću radnu snagu, a potpora za samozapošljavanje se 2018. pokazala kao najpopularnija mjera u kategoriji mjera aktivne politike zapošljavanja:

“Neovisno istraživanje pokazalo je da mjera daje odlične učinke te da više od 75 posto samozaposlenih osoba i nakon isteka godine dana nastavljaju raditi i širiti poslovanje. Hrvatski zavod za zapošljavanje korisnike prati 12 mjeseci, koliko traje ugovorna obveza, pri čemu se posebno kontrolira namjenski utrošak sredstava potpore sukladno poslovnom planu i troškovniku koje korisnici predaju uz zahtjev. Također, kod dijela korisnika obavlja se i kontrola na mjestu izvršenja, odnosno terenska kontrola, kako bi se prikupili podaci o poslovanju korisnika potpore u praksi, čime se stječu korisni uvidi o njihovoj poduzetničkoj aktivnosti, kao i o načinu utroška potpore. Osim toga, za one koji su se uspješno održali u prvoj godini poslovanja, Hrvatski zavod za zapošljavanje u 2019. uvodi i potporu male vrijednosti za proširenje poslovanja. To će moći koristiti svi poslovni subjekti koji su uspješno iskoristili potporu za samozapošljavanje, a sad planiraju novo zapošljavanje, razvoj novih proizvoda ili usluga, nove djelatnosti i slično.”