Objavljeno u Nacionalu br. 1009, 2017-08-22

Nacional istražuje koliko je hrvatsko zdravstvo blizu kolapsa uoči liberalizacije tržišta zdravstvenih usluga, a vodeći autoriteti i državni dužnosnici, među ostalim, otkrivaju što će biti ključne teme u raspravi o novom Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, te kako trajno sanirati velike izazove

Zdravstveni sustav utemeljen na socijalnom osiguranju, odnosno na doprinosima koje poslodavci ili građani sami sebi izdvajaju iz plaće te proračunskim prihodima, postaje sve teže održiv. Već šest, sedam godina dug u zdravstvu iznosi oko osam milijardi kuna. Smanjio se tijekom 2013/14. kada je povećanjem javnoga duga učinjena takozvana sanacija sa 6,5 milijardi kuna, da bi na kraju 2015. i 2016. opet porastao na osam milijardi kuna. Trenutno dug iznosi 8,2 milijarde. To predstavlja zabrinjavajuću činjenicu, osobito kada se u obzir uzme da zdravstvo u svijetu sve više poskupljuje.

S ciljem očuvanja kvalitete i dostupnosti zdravstvenog sustava te ostvarenja potrebnih ušteda, aktualna vlada krenula je s reformama. Ministar zdravstva Milan Kujundžić započeo je funkcijsko povezivanje 12 bolnica, a uveo je i prioritetne liste čekanja.

Nacional doznaje da se do kraja godine planira donijeti novi zakon o zdravstvenoj zaštiti kojim bi se trebale urediti brojne stvari, posebice u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Počeo se pripremati i novi zakon o zdravstvenom osiguranju, kojim se namjerava riješiti prihodovna strana zdravstvenoga sustava. Smjernice za nužne promjene proizlaze iz problema s kojima se sustav suočava. Nacional je o tome razgovarao s više ključnih osoba u sustavu zdravstva.

Ministar zdravstva Milan Kujundžić naglasio je da je potreban nacionalni konsenzus vezano uz problematiku zdravstva jer je ono u financijskom smislu pred kolapsom. Njegovo je stajalište da je hrvatski narod izabrao društveno uređenje u kojem ima mjesta za javno i privatno u svim segmentima, pa tako i u zdravstvu. Siguran je da će promjene ići u tom pravcu, slično zemljama EU-a u kojima za oba sustava ima mjesta. Određeni pripadnici privatnoga sektora zagovaraju liberalizaciju sustava kroz mogućnost da građani obvezno zdravstveno osiguranje uplaćuju i privatnim osiguravajućim kućama. Ta se opcija, rekao je ministar, još nije razmatrala.

“No u raspravi o novom zakonu o zdravstvenom osiguranju vjerojatno će biti razmatrane i takve opcije. Osobno držim da osnovno osiguranje treba zadržati u sklopu HZZO-a, a privatnim osiguranjima otvoriti prostor dodatnog osiguranja. Ono u čemu se svi slažemo jest da treba iznaći načina da se poveća prihodovnu stranu. Svi modeli otvoreni su za razmatranje, među njima i dopunsko zdravstveno osiguranje kao obvezno, ali isto tako izdvajanje za zdravstvo kroz cigarete, telefon, gorivo, imovinski cenzus… Vjerujemo da ćemo kroz argumentiran i stručni dijalog postići nacionalni konsenzus“, rekao je Kujundžić.

Konsenzus je, tvrdi, već postignut po pitanju uređenja Sveučilišne bolnice. “Svi se slažu u tome da hrvatski narod i hrvatska medicina trebaju gledati sutra i raditi projekciju za 20 i 50 godina, a ne ostati zarobljeni u vremenu i prostoru starijem od 100 godina. Sada je prilika i imamo financijsku konstrukciju u naredne tri godine napraviti jedinstvenu dječju bolnicu u Zagrebu (Blatu), a onda etapno napraviti Sveučilišnu bolnicu u Blatu te u nju preseliti nekoliko zagrebačkih bolnica. U tom smislu postoji konsenzus brojnih onih koji imaju znanje, viziju i shvaćaju neophodnosti procesa, među ostalima premijera Plenkovića i gradonačelnika Bandića“, rekao je ministar zdravstva i ustvrdio – zatvaranja bolnica neće biti. Bit će, pak, funkcionalnog spajanja i prenamjene, prvenstveno u palijativne svrhe. “Postoje tri područja na kojima treba izgraditi dnevne bolnice jer su pacijenti dosta udaljeni od postojećih bolnica te se više godišnje troši na putne troškove, nego što će koštati izgradnja dnevnih bolnica. Smisao je specijalističke službe dovesti pacijentima, a ne da oni putuju u udaljene gradove (bolnice). Za dvije dnevne bolnice već su projekti u tijeku, to su Metković za pacijente iz doline Neretve, gdje će dolaziti specijalisti iz bolnice Dubrovnik, i dnevna bolnica u Zagvozdu za 70-ak tisuća pacijenata iz Makarskog primorja, Vrgorca i Imotskog te istočnih dijelova omiškog i cetinskog kraja, u koju će dolaziti raditi specijalisti iz KBC-a Split. Treća lokacija je središnja i sjeverna Istra, o čemu očekujem suglasje lokalne uprave“, najavio je Kujundžić koji planira riješiti i problem odljeva liječnika. “Iskustva zemalja koje su imale odljev liječnika kao i Hrvatska (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska… ) govore da je odljev izrazito smanjen kada su povećane plaće. U ovom Zakonu zalagat ću se za to da oni koji znaju i rade više, imaju veće plaće. Tako stimuliramo najbolje, a potičemo i druge da rade bolje i više. Smatram da je to ključna stvar. Druga stvar za koju ću se zalagati je takozvani “part time“, to jest da oni koji znaju i traženi su, mogu raditi dio vremena u dvije ili tri bolnice. Time se također stimuliraju rad i znanje, a to nam najviše treba“, rekao je Kujundžić koji se dotakao i Pravilnika o specijalističkom usavršavanju za koji smatra da nije idealan, ali je pravičan. “Ne možemo gledati samo jednu stranu, to jest liječnike, a ne misliti na one koji su financirali njihove specijalizacije, to jest ustanove i pacijente“, istaknuo je Kujundžić. Upoznat je i s problemom prekovremenoga rada liječnika. “S jedne strane, ponegdje imamo manjak liječnika i sestara, poglavito u vrijeme godišnjih odmora, te su neophodni prekovremeni sati, na čemu zahvaljujem sestrama i liječnicima koji pristaju raditi prekovremeno kako bi bolnice funkcionirale. S druge strane, bilo je i prekovremenih sati, iako izvršenost i potreba posla ne govore u tom smislu. Takve pojave zaustavit ćemo i sankcionirati“, najavio je ministar.

Neophodno je, smatra Kujundžić, iznaći rješenje za problem dugova prema veledrogerijama koji su jako veliki i lagano se povećavaju na mjesečnoj razini. “Opetovano sam vodio razgovore ne samo s predstavnicima veledrogerija, nego i s premijerom i ministrom financija. Svi smo svjesni ozbiljnosti tog problema, kao što smo svjesni da je neophodno iznaći rješenje. Zato stalno govorim da bez istine i argumenata ne možemo riješiti problem. S jedne strane očekujem da će Vlada iznaći financijsko rješenje kako na mjesečnoj razini sukcesivno izdvajati sredstva za obvezu prema zdravstvenom sustavu te, s druge strane, da ćemo na nacionalnoj razini postići konsenzus oko većih izdvajanja za zdravstvo. Bez toga sustav dugoročno neće biti održiv“, rekao je Kujundžić, napomenuvši i da su skupi lijekovi problem hrvatske medicine, ali i svjetske.

“Oni su s jedne strane nada i izazov medicine, pa ako hoćete i ljudskog roda, koji obećavaju izlječenje ili barem uspješno liječenje brojnih bolesti za koje danas nemamo učinkovit lijek, a s druge strane su takav financijski teret kojem se ne vidi moguće rješenje. Predviđanje Svjetske zdravstvene organizacije je da će skupi lijekovi do 2025. poskupjeti 500 posto, dakle stajat će pet puta više nego danas. Naravno da se nameće pitanje tko će i kako to moći platiti. Zato o toj temi, kao i održivosti zdravstvenog sustava, treba razgovarati ozbiljno, mirno, argumentima, znanjem, a ne olako populistički politizirati. Za rješenje tog problema potreban je također nacionalni konsenzus“, rekao je za Nacional ministar zdravstva Milan Kujundžić.

Taj trend poskupljenja skupih lijekova pratio je i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, kako je potvrdio njegov ravnatelj Fedor Dorčić. “Od početnih 30,4 milijuna kuna na toj poziciji unatrag desetak godina, u 2017. godini taj je iznos narastao na 900-ak milijuna kuna. Prema projekcijama u 2018. godini, bit će i preko milijarde. U periodu koji slijedi izuzetno je značajna cjelovita stručna revizija i nužno je komparirati se sa zemljama u okruženju i u EU-u. Vezano uz gospodarski položaj, moramo revidirati status stavljanja na listu HZZO-a svakog posebno skupog lijeka, a neposredno po registraciji pri Europskoj agenciji za lijekove, paralelno je potrebno izvršiti i analizu stavljanja takvih lijekova na liste koje pokrivaju osiguravajuća društva europskih i po potrebi drugih zemalja. Moramo biti racionalni. Prvi, unatoč htijenju, jednostavno ne možemo biti“, rekao je Dorčić koji je zadovoljan time da Zavod nakon dugog niza godina posluje pozitivno. Posljedica je to pojačanih aktivnosti pri naplati vezanoj za inozemna dugogodišnja dugovanja iz domene međunarodnog zdravstvenog osiguranja. Došlo je do smanjenja ukupnog duga za gotovo pola milijarde, a toliko je i Vlada povećala izdvajanje iz državnog proračuna u korist Zavoda u godini koja slijedi. Jedini negativan pokazatelj je, ističe, smanjenje ukupnog broja osiguranika za oko 42.000. Obvezno osiguranje trenutno koristi četiri milijuna i 200.000 osiguranika, a dopunsko oko dva i pol milijuna.

“Dopunsko zdravstveno osiguranje u ovome je trenutku predmet analiza. Razmatraju se razni inozemni modeli, osobito u zemljama okruženja. Pokušat ćemo naći zadovoljavajuće rješenje. Prije nego što javno iznesemo stav, proći ćemo javnu raspravu“, objasnio je Fedor Dorčić i istaknuo da će i u dodatnom osiguranju biti prostora za povećanje iskoristivosti sektora. To je, kako je rekao, stvar nužne simbioze privatnog i javnog. “Pripremamo s Ministarstvom zdravstva novi zakon o zdravstvenom osiguranju. Do kraja jeseni izaći ćemo s time u javnost“, potvrdio je Dorčić najave ministra Kujundžića.

Protivi se povratku HZZO-a u Državnu riznicu, što je kao opciju spominjao ministar financija Zdravko Marić. “HZZO se iz sustava državne riznice izdvojio 2014. s ciljem kontrole namjenskih sredstava koja izdvajaju građani za zdravstvenu zaštitu. Smatram da je to pravilan put kojim se sredstva drže ondje gdje im je i mjesto, a to je pozicija izvan državnog proračuna. Naravno da u budućnosti, ovisno o kretanju političkih trendova i svega ostaloga, ništa nije isključeno“, istaknuo je Dorčić. Hrvatski zdravstveni sustav, po njemu, već dugi niz godina počiva na izuzetnim kadrovima, ali je potrebno čim prije izvršiti hitnu kategorizaciju i akreditaciju u bolničkom zdravstvenom sustavu, pokušati maksimalno iskoristi to što imamo u tehničkom i kadrovskom smislu, napraviti jednu reviziju, tj. analizu stanja, a sve kako bi osiguranici, odnosno pacijenti bili zadovoljni bez obzira na vrijeme i mjesto pružene zdravstvene usluge. U konačnici svi mi smo bili ili ćemo biti pacijenti i to je imperativ.

Isporuka lijekova za pacijente uskoro bi mogla postati upitna s obzirom na veliki dug bolnica prema veledrogerijama.

Nacional je od Medike doznao da su se trenutna dospjela potraživanja popela na 2,8 milijardi kuna. “Imamo bolnice koje ne plaćaju dugove i preko 900 dana. Bolnice s najdužim dugovanjima u danima su OB Vinkovci, OB Vukovar, OB Dubrovnik, OB Sisak i OB Koprivnica. Trenutno veledrogerije imaju 1,1 milijardu kuna kredita prema bankama isključivo kako bi plaćale lijekove dobavljačima u rokovima. Ako ne dođe do hitne sanacije dugova, veledrogerije neće imati lijekove za pacijente jer će dobavljači zaustaviti isporuku lijekova prema veledrogerijama”, upozorio je direktor Medike Jasminko Herceg.

U KBC-u Zagreb, koji je kao veliki potrošač lijekova i potrošnog materijala došao do 320 dana dugovanja prema veledrogerijama, vjeruju da neće doći do ugrožavanja opskrbe lijekovima. Veliko financijsko opterećenje zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru predstavljaju posebno skupi lijekovi koje je u prvih šest mjeseci ove godine koristilo čak 9311 pacijenata.

“Za financiranje plaća uposlenika, energente, hranu za pacijente, kapitalne investicije i sl. odlazi oko 65 % sveukupnog limita. Ostatak novca troši se na lijekove i potrošni materijal i ta potrošnja stalno raste zbog liberalizacije smjernica za korištenje skupih lijekova. U posljednjih godinu i pol dana Povjerenstvo za lijekove HZZO-a je u tri navrata proširilo smjernice i indikacije za primjenu skupih i posebno skupih lijekova, čime je izišlo u susret pacijentima radi njihova uspješnijeg liječenja, što je, naravno, povećalo izdatke. Do lipnja ove godine imali smo ugovoreno 18,5 milijuna za posebno skupe lijekove, a trošili smo mjesečno i do 25 milijuna. U Hrvatskoj je, primjerice, trenutno registrirano 6500 bolesnika s multiplom sklerozom. Od toga se njih 2700 kontrolira i liječi u KBC-u Zagreb. Naravno da takav priljev pacijenata opterećuje limit KBC-a Zagreb. No, s druge strane, veći priljev pacijenata pokazatelj je visoke kvalitete usluga koje pružaju naši zaposlenici”, rekao je ravnatelj Ante Ćorušić, napominjući da je limit koji je HZZO uveo u poslovanje bolnica u lipnju prošle godine, nedostatan za sveukupno poslovanje KBC-a.

“KBC Zagreb je kao jedina zdravstvena ustanova nulte kategorije ‘zadnje sklonište’ za brojne pacijente iz cijele Hrvatske. Sustav javnog zdravstva u Hrvatskoj ne funkcionira po načelu ‘businessa’. U tržišnoj ekonomiji što više radite, više i zarađujete, međutim, u javnom zdravstvu što više radite, više i trošite. S aspekta te činjenice, neminovno smo u gubitku”, smatra Ćorušić. Postojeći sustav bolničkih limita uveden je, objasnio je, kako bi se kontrolirala potrošnja i očekivalo se da će se u slučaju uočene povećane potrošnje “stati na kočnicu”. Međutim, u interesu adekvatnog zbrinjavanja pacijenata, smatra da to vrlo često nije moguće.

U specijalističko – konzilijarnoj zdravstvenoj zaštiti (poliklinika + dnevna bolnica + jednodnevna kirurgija + stacionar) obavi se ukupno 4.559.256 postupaka. Od 31. srpnja 2016. do 31. srpnja 2017. godine u KBC-u Zagreb učinjena su 36.723 operacijska zahvata, što je za 1.820 operacija više nego u istom razdoblju 2015/2016.

“S obzirom na ustavno pravo pacijenta da može birati bolnicu u kojoj će se liječiti, mnogi pacijenti biraju zdravstvenu uslugu u KBC-u Zagreb. To mi ne možemo promijeniti. Zbog tako velikog pritiska pacijenata, kod nas su i liste čekanja nešto duže nego u ostalim KBC-ima i KB-ima u RH. Liste čekanja u ovom trenutku najdulje su za radiografske pretrage MR (magnetska rezonanca) i MSCT (višeslojna kompjutorizirana tomografija). Razlog tome je veliki priljev pacijenata, ali je i subjektivne naravi jer nam je posljednje godine otišlo pet liječnika radiologa. Unatoč tome, uspjeli smo na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju održati rad u dvije smjene kako bismo nastojali smanjiti liste čekanja”, rekao je Ćorušić. KBC Zagreb ima ukupno 5.361 zaposlenog; od toga 4.855 na neodređeno, a 506 zaposlenih na određeno vrijeme.

Neki od njih, utvrdili su inspektori iz Inspektorata rada Ministarstva rada i mirovinskog sustava, radili su prekovremeno duže od 180 sati. Prekovremeni rad zdravstvenih radnika, poglavito liječnika, prisutan je u gotovo svim zdravstvenim ustanovama, tj. bolnicama. Tijekom 2017. inspektori su obavili više od stotinu inspekcijskih nadzora u 39 zdravstvenih ustanova, tj. bolnica. Ciljani inspekcijski nadzori izvršeni su, pak, u 32 bolnice u drugoj polovici 2016. radi otkrivanja i sankcioniranja povreda odredbi Zakona o radu i drugih propisa iz područja radnih odnosa kojima su uređeni radno vrijeme, korištenje stanke, dnevnog i tjednog odmora, sadržaj i dostava isprava o plaći te evidencije o radnicima i radnom vremenu. Pri tome je uvažavana činjenica da su pojedina pitanja koja se odnose na radne odnose zaposlenih u zdravstvu regulirana posebnim propisom, i to Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i provedbenim propisima donesenima na temelju tog Zakona, te da se u djelatnosti zdravstva primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, inspektori rada su protiv 31 poslodavca (bolnice) i odgovornih osoba nadležnim prekršajnim sudovima podnijeli optužne prijedloge, odnosno izdali prekršajne naloge zbog osnovane sumnje u počinjenje određenih prekršaja. Utvrđeni prekršaji, vezani uz radno vrijeme zdravstvenih radnika, odnosili su se na prekovremeni rad u ukupnom trajanju dužem od 180 sati, rad koji je trajao duže od 50 sati tjedno, onemogućavanje korištenja dnevnog i tjednog odmora na način i pod uvjetima propisanim Zakonom te ne vođenje evidencije o radnicima i o radnom vremenu na način propisan odredbama Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima. Ravnatelj KBC-a Zagreb rekao je da je Prekršajni sud u Zagrebu nakon provedena postupka, njega i bolnicu oslobodio optužbe za prekovremeni rad liječnika isključenjem krivnje zbog krajnje nužde, budući da je zdravstvena ustanova sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti u obvezi osigurati kontinuiranu zdravstvenu zaštitu pacijentima. Otkrio je i da je u posljednjih godinu dana iz KBC-a Zagreb redovni otkaz po volji radnika zatražilo 22 liječnika, a sporazumni raskid još njih petero. “Razlog odlaska liječnika iz KBC-a Zagreb uglavnom je privatne naravi. Jedan od razloga je i veća plaća koju mogu dobiti radom u inozemstvu. No jedan dio kolega otišao je u privatni sektor, a dio u druge bolnice u RH. Liječnici se najčešće žale na prevelik opseg posla, a kao prednost rada u KBC-u Zagreb često navode mogućnost stručnog i akademskog napredovanja, ali i rad s boljom tehnološkom opremom”, rekao je Ćorušić. Budući da KBC Zagreb posluje na šest lokacija (Rebro, Jordanovac, Petrova, Šalata, Božidarevićeva, Gundulićeva) razina tehnološke opremljenosti nije svugdje ista. “U ovom trenutku akutno nam nedostaju dva linearna akceleratora na radilištima Rebro i Petrova jer bismo nabavkom takve opreme značajno smanjili liste čekanja za naše onkološke bolesnike. KBC Zagreb je prije godinu dana aplicirao za Program opremanja dnevnih bolnica i jednodnevnih kirurgija iz fondova EU-a i na natječaju smo od Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije dobili 52,5 milijuna kuna. Oko 85 posto tih sredstava utrošit će se u sofisticiranu tehnološku opremu, a svega 15 posto za građevinske adaptacije. Uz to smo u suradnji s Ministarstvom zdravstva RH pokrenuli postupak nabavke novog Gamma knifea (aparat za zračenje tumora mozga) jer ovaj postojeći star je već 14 godina i moramo ga zamijeniti”, istaknuo je Ćorušić koji smatra da se funkcionalnim spajanjem bolnica može racionalizirati potrošnja u sustavu javnoga zdravstva, pa tri, četiri ili pet bolnica u postupku spajanja može provoditi zajedničke postupke javne nabave kako se tehnološka oprema ne bi nepotrebno duplirala. “Stvaranjem, recimo, udruga bolnica koje bi išle u objedinjene postupke javne nabave ili racionalizacijom poslovanja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, moguće su uštede na rashodovnoj strani. Za financijsku stabilizaciju nužan je nacionalni konsenzus svih dionika sustava, promjena u radnom zakonodavstvu, liberalizacija sustava zdravstvenog osiguranja (temeljno, dopunsko, dodatno – nadstandard), utvrditi realne cijene zdravstvene usluge, omogućiti da novac slijedi pacijenta tako da oni koji više rade, više i zarade. Bolnice bi se morale akreditirati i točno znati gdje se što može raditi, uvesti penalizaciju loše kvalitete zdravstvene usluge i slično”, smatra ravnatelj KBC-a Zagreb.

“Danas smo svjedoci da je medicina sve suplja, skuplji su lijekovi, skuplja je oprema. Stanovništvo u zapadnim zemljama nepovratno postaje sve starije, broj radno aktivnih i umirovljenika se ubrzano mijenja. Kod nas je, kao i u većini zapadnih zemalja, broj zaposlenih koji uplaćuju u sustave zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, u odnosu na ukupni broj korisnika tih sredstava, sve manji. Zbog toga se troškovi liječenja nastoje smanjivati, što konkretno u ortopediji dovodi do nabavke jefinijih ugradbenih materijala. To u konačnici može dovesti do ranih ponovljenih operacijskih zahvata te u početku i naizgled jefinije liječenje postaje značajno skuplje”, kaže Boris Nemec, ortoped poznat po liječenju naših sportaša, nogometaša, rukometaša i vaterpolista.

Proveo je 32 godine u sustavu javnog zdravstva. Radio je u Klinici za ortopediju Lovran, da bi 2003. godine prešao u privatni sektor. Razlog za odlazak je, između ostalog, bila nemogućnost pružanja potpune, brze i moderne medicinske usluge te nedostatak i dotrajalost opreme i dugih lista čekanja. Podigao je kredit i u Matuljima 2004. godine pokrenuo “Specijalnu bolnicu za ortopediju Dr. Nemec” koja sada ima 29 zaposlenika. On i ortopedi iz njegova tima rade u ambulantama u Matuljima, Opatiji, Splitu i Zagrebu. Godišnje se u toj bolnici izvrši od 800 do 1100 operacijskih zahvata, a pacijenti dolaze iz cijele Hrvatske te u velikom postotku iz drugih zemalja.

“Obavljamo različite operacije kukova, koljena, ramena, stopala. Radimo rekonstrukcije ligamenata i korektivne operacije koje su posljedice ranijih ozljeda kostiju i zglobova. Često nam dolaze pacijenti koji na zahvat dugo čekaju u nekoj od bolnica u javnom sustavu. Ponekad se na operacije čeka više mjeseci pa i do godinu dana. Pacijenti su dugo na bolovanju. Trpi pacijent, njegova obitelj, a često i poslodavac. Zbog toga, a i zbog povjerenja u našu kvalitetu, dolaze na liječenje u privatnu bolnicu. Kod nas na red dolaze za nekoliko dana do nekoliko tjedana. Nepravedno je da ljudi plaćaju zdravstveno osiguranje, a zbog dugih lista čekanja i loših ugradbenih materijala dolaze na liječenje u privatnu bolnicu”, istaknuo je Nemec čija je bolnica od 2010. do 2013. imala ugovor s HZZO-om putem kojeg su pacijenti mogli za određene zahvate doći na liječenje u privatnu bolnicu. Cijena usluge koju je HZZO plaćao privatnoj bolnici bila je ista koju je plaćao javnim bolnicama. “Jedan bivši ministar zdravlja to je zabranio kazavši da neće dopustiti da se javni novac slijeva u privatne džepove. A tako su se smanjivale liste čekanja i rasterećivao javni sektor. Uostalom i javne ceste grade privatne firme, a financiraju se javnim novcem”, kazao je Nemec, napominjući da bi bilo dobro da država prestane držati monopol i da omogući privatnom sektoru u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju ravnopravni ulazak na tržište pružanja medicinskih usluga našim građanima.

Kao primjer Nemec navodi Španjolsku, u kojoj je oko polovica bolnica koje pružaju uslugu u javnom zdravstvu u privatnom vlasništvu. Pacijentu i osiguravajućoj kući ne bi trebalo biti važno tko je vlasnik bolnice, nego samo kvaliteta pružene usluge.

Jasna Karačić kao predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata, mnogo putuje po Europi i susreće se s različitim modelima zdravstva. Norveška i Švicarska, kako kaže, imaju najmanji broj prijava pacijenata. Slijede ih Belgija i Island. Teško joj je reći gdje se Hrvatska nalazi u tome prosjeku s obzirom na to da nema jedinstvene statistike. Spomenuta udruga, kao jedina takva na nacionalnoj razini, bilježi od 100 do 300 prijava pacijenata mjesečno, odnosno više od 1000 na godišnjoj razini. Najčešće pritužbe pacijenata vezane su uz vremenski rok upisa za pojedine pretrage. “Svakako bih izdvojila radiološku dijagnostiku, prvenstveno magnetnu rezonancu te CT pretrage. Pojedini pacijenti dobivaju termin tek za godinu dana i više, zbog čega imaju jedinu mogućnost otići u privatnu polikliniku o svom vlastitom trošku jer je mali broj klinika koje imaju ugovor s HZZO-om. Neki se zadužuju kako bi uspjeli obaviti istu, dok je pojedini pacijenti nažalost i ne dočekaju jer jednostavno nemaju novca. Najtužnije je kada pacijent nema godinu dana za dočekati pretragu, a osnovna bolest je progresivna. Veliki problem predstavlja i pravo na putne troškove i liječenje u inozemstvu, kao i ‘pravo’ na skupe lijekove, o čemu smo svjedočili posljednjih mjeseci. Ta prava dolaze iz prava police osiguranja i jamče svakom pacijentu ‘pravo na zdravlje’ koje se na kraju ipak ne ispoštuje. Tu postoji velika diskriminacija i nije pravilo da je za sve pacijente postupak isti.  Nekome se odobri pojedina dijagnostika ili terapija koja se istovremeno drugom pacijentu odbije. Postavlja se pitanje tko je taj koji odlučuje tko će živjeti, a tko umrijeti. Treba li za isti novac spasiti 100 djece i olakšati im bolest ili pokušati spasiti jedno dijete kojemu je šansa za izlječenje samo 20 posto. Te su situacije vrlo teške i stresne, kako za liječnike u bolnici, tako i za nas jer će uvijek neka strana odluku osuditi. Iz područja ljudskih prava, pacijenti se najčešće žale na same postupke liječnika i medicinskih sestara. S obzirom na nedostatak vremena i mali broj medicinskog osoblja, bilo je i očekivano da ne postoji dovoljno vremena za svakog pacijenta. Ipak, nedopustivo je da se pacijenta ne pogleda u oči i ne porazgovara o tijeku dijagnostike i liječenja, odnosno da se ne prenesu osnovne informacije o zdravstvenom stanju.  Ne očekuje nitko prijateljski odnos između medicinskog osoblja i pacijenta, ali pacijenti se često žale i na to da su kao roba na traci. Najveći broj prijava protiv medicinskog osoblja dolazi iz područja stomatologije i ginekologije“, rekla je Jasna Karačić. Otkrila je i da se susreću s prijavama liječnika na druge liječnike. Kod nas, ističe, ne postoji sustav kontrole praćenja i vrednovanja rada na temelju truda, a i radno vrijeme se ne kontrolira kao u europskim zemljama pa pojedini liječnici rade u privatnim poliklinikama i tijekom svog radnog vremena u bolnici. Kada se utvrde činjenice vezane uz određeni slučaj, ne postupa se, napomenula je, po jedinstvenom protokolu jer ni zakonski okviri ne dopuštaju preveliko procesuiranje ni onda kada je ono potrebno. Pacijent se može osloniti na Zakon o zaštiti prava pacijenata te na Europsku konvenciju / deklaraciju o pravima pacijenata. Može se žaliti udruzi, ravnatelju ustanova, jednoj od komora, ali i Ministarstvu zdravstva pri kojem je osnovano Povjerenstvo za prava pacijenata koje kao nacionalno tijelo treba štititi prava i interese pacijenata. Kao članica tog povjerenstva, Jasna Karačić smatra da se može daleko više i bolje. “U Hrvatskoj svaka županija ima povjerenstvo koje je odgovorno Nacionalnom povjerenstvu, no neki članovi županijskih povjerenstava nisu shvatili svoj posao baš ozbiljno pa postoje samo radi ispunjavanja forme i zakonskih okvira. Trebali bi i imati više autonomije za donošenje odluka s kojima bi se pacijenti i u stvarnosti osjećali zaštićeno“, istaknula je Jasna Karačić. Smatra da sustav zdravstva ne funkcionira te da se održava na rezervama i ima vidljive nedostatke koje je nemoguće nadoknaditi u kratkom roku. “U Hrvatskoj je jako loša suradnja između HZZO-a, privatnih i državnih ustanova. Ne postižu se dogovori niti se vide i pronalaze zajednički ciljevi. Nedostaje volje da se taj problem riješi. Mnogo se govori o prioritetnim listama čekanja koje su bolna točka našeg zdravstva. Vezano uz taj problem, nailazimo, pak, na brojne kontradikcije. Prioritet za pretragu i liječenje upravo poništava značenje čekanja na listi. Reda bi trebalo uvesti u dopunskom zdravstvenom osiguranju jer premda je ono prihvatljivo za većinu Hrvata, sve više nam se pacijenti žale da ne pokriva sve pa pacijenti izdvajaju dodatna sredstva za lijekove. Time se daje mogućnost za razna dodatna osiguranja. Otvorilo se tržište raznim privatnim osiguravajućim kućama koje iskorištavaju tu situaciju te doslovno “navlače“ pacijente raznim akcijama. Kad ih pridobiju, pacijenti nerijetko uvide da su prevareni te da im police ne pokrivaju to što su očekivali. Istovremeno se privatnim ustanovama ograničava da obavljaju pretrage preko HZZO-a, odnosno ‘na uputnicu’. Da zaključim – vremena je malo, a problema u zdravstvu puno. Ako ne počnemo brzo donositi pametne i promišljene odluke, pacijenti više neće biti pacijenti, već korisnici usluga, što ne bi trebalo biti u interesu nikome, a najmanje našim mlađim i budućim generacijama“, zaključila je Jasna Karačić.