Objavljeno u Nacionalu br. 1166, 29. kolovoz 2020.
Izrazi zelena ekonomija ili zelena poljoprivreda sve se češće mogu čuti u javnom i političkom prostoru, a koalicija Možemo! i zbog zalaganja za zeleni tip ekonomije prvi put ušla je u Sabor. Nacional je istražio što su to zelena ekonomija i poljoprivreda, kako rade hrvatski proizvođači koji se drže tih principa te koje su obveze države prema tome
Posljednjih nekoliko godina jako često u javnom i političkom prostoru mogu se čuti izrazi kao što su zelena ekonomija ili zelena poljoprivreda, zašto je važno njihovo uvođenje u poslovanje u Hrvatskoj te koje su obveze države za njihovu implementaciju. Tijekom predizborne kampanje ti su pojmovi dobili novi zamah, a koalicija stranaka okupljena pod platformom Možemo! i zbog zalaganja za zeleni tip ekonomije dobila je sedam mandata i prvi put postala parlamentarna. Nacional je istražio što su to zelena ekonomija i zelena poljoprivreda, kako rade hrvatski proizvođači koji se drže tih principa te koje su obveze države i pridržava li ih se kad su u pitanju europske smjernice.
Kako su rekli u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, zelena ekonomija definira se kao ekonomija koja rezultira poboljšanjem blagostanja ljudi i društvenom jednakošću, uz značajno smanjenje rizika za okoliš i daljnje okolišne degradacije, a u Europskoj uniji već je postala jedna od mainstream politika. Osim što uključuje ekološku poljoprivrednu proizvodnju, odnosi se i na obnovljive izvore energije, energetsku učinkovitost, promjenu životnog stila koji bi trebao zaustaviti štetne klimatske promjene te donosi i značajne mogućnosti industrijskog razvoja:
“Kao katalizator nužne promjene prema klimatski neutralnom društvu, u prosincu 2019. predstavljen je Europski zeleni plan, nova strategija rasta gdje gospodarski rast nije povezan s uporabom resursa, već predstavlja zajedničku politiku u kontekstu raznih sektora kao što su energetika, industrija, proizvodnja i potrošnja, infrastruktura, hrana i poljoprivreda, graditeljstvo i porezne politike. On je integralni dio strategije EU-a za provedbu UN-ove Agende 2030. i Ciljeva održivog razvoja te predstavlja priliku za Hrvatsku po pitanju okolišnih i klimatskih politika i pretpostavlja ravnopravnu uključenost i suradnju svih država članica u provedbi aktivnosti u okviru pravedne tranzicije. U okviru svega toga su dokumenti u kojima su definirani planovi za naredno razdoblje. Naglasak je na osmišljavanju rješenja bez otpada, zadržavanju proizvoda i materijala u upotrebi čime omogućavamo obnavljanje prirodnih sustava. Modernizacija sektora gospodarenja otpadom, koje predstavlja jedan od temelja kružnog gospodarstva, može u velikoj mjeri pridonijeti oporavku od krize uzrokovane covidom-19 te dugoročno pomoći u izgradnji održivije i otpornije Hrvatske u budućnosti. Kako bi se omogućio postojani rast i stvorila održiva radna mjesta u smislu gospodarskog oporavka Republike Hrvatske te zajamčio prijelaz na kružno gospodarstvo koje predstavlja jedan od stupova Europskog zelenog plana, ključno je usmjeriti investicije i u sektor gospodarenja otpadom, posebno u infrastrukturu i tehnologije prikupljanja, sortiranja i recikliranja otpada, s ciljem osiguranja dugoročnog i stabilnog tržišta i opskrbe visokokvalitetnim sekundarnim sirovinama dobivenima iz otpada.”
‘ZA HDZ ZELENA EKONOMIJA JE BIZNIS NA KOJEM USKA KLIKA PROFITIRA’, KAŽE DANIJELA DOLENEC
Kako kažu u Ministarstvu, Strategija za bioraznolikost EU-a do 2030. iziskuje 25 posto ekološke poljoprivrede i značajno smanjenje korištenja pesticida te isto tako promiče održivo šumarstvo s poticanjem autohtonih vrsta. Hrvatskoj bi u tom kontekstu prioritetni razvojni segmenti trebali biti proizvodnja zdrave hrane, kvalitetna ponuda u turizmu te ekološka proizvodnja, kao i proizvodi visoke dodane vrijednosti, što je potpuno kompatibilno i s ciljevima europske strategije Od polja do stola, koja u obzir uzima sve negativne utjecaje konvencionalne poljoprivrede na bioraznolikost i klimu, a trebala bi pridonijeti oživljavanju ruralnih dijelova Hrvatske. Bitna je u tom slučaju prilika ponovnog stavljanja u funkciju zapuštenih poljoprivrednih površina, ali u suglasju sa zaštitom i očuvanjem prirode.
“U tom kontekstu napominjemo kako se procjenjuje da je u Hrvatskoj između 23.000 i 26.000 hektara poljoprivrednih površina opremljeno infrastrukturom za navodnjavanje, odnosno između 2,1 do 2,4 posto obradivog poljoprivrednog zemljišta. Od navedenih površina za navodnjavanje je osposobljeno 14.520 ha zemljišta. U 2018. započela je izgradnja devet novih sustava navodnjavanja na 3.623 ha – četiri su izgrađena – a u 2019. Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju odobrila je osam novih projekata površine 3.450 ha te su u tijeku javne nabave za izvođenje radova. U pripremi su još 23 projekta ukupne površine 17.500 ha čiju izradu projektne dokumentacije do ishođenja akta o građenju sufinancira Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja s 80 posto te se izgradnja planira za financiranje kroz Program ruralnog razvoja u sljedećem programskom razdoblju“, istaknuli su u Ministarstvu.
Kako tzv. zeleni proizvodi predstavljaju sektore budućnosti, nužno je povećati javna ulaganja u istraživanje i razvoj u području okoliša. Procjenjuje se da će nature based solutions osigurati ublažavanje klimatskih promjena za 37 posto do 2030., što predstavlja doprinos u dostizanju ciljeva postavljenih Pariškim sporazumom:
“Nastavno na klimatske aktivnosti, podsjećamo da je 2019. usvojen Zakon o klimatskim promjenama i zaštiti ozonskog sloja, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. Izrađeni su Nacrt strategije niskougljičnog razvoja do 2030. godine s pogledom na 2050. i Strategija prilagodbe klimatskim promjenama u Hrvatskoj do 2040. s pogledom na 2070., koja je usvojena u Hrvatskom saboru 7. travnja 2020. godine. Razvijaju se eko-oznake pomoću kojih proizvođači i davatelji usluga pokazuju da poštuju visoke standarde zaštite okoliša tijekom životnog ciklusa proizvoda i pružene usluge. Budući da značajan udio u nabavama ima javna nabava, aktivnosti Europske komisije i država članica Europske unije usmjerene su na ozelenjivanje javne nabave.”
Što se tiče financiranja, u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja objasnili su da Europska unija već u ovom programskom razdoblju pomaže uspostavi zelene ekonomije i ozelenjivanja postojeće ekonomije te da je u idućem programskom razdoblja predviđena tematska koncentracija u smislu rezerviranja trećine svih poticajnih sredstva za klimatsko okolišne investicije:
“Na izvanrednom sastanku Europskog vijeća od 17. do 21. srpnja ove godine, šefovi vlada država članica usvojili su Višegodišnji financijski okvir EU-a za razdoblje od 2021. do 2027. i Plan oporavka za Europu. Pritom je naročito važno što je Europski zeleni plan sa svojim ciljevima postavljen u središte oporavka europskog gospodarstva i društva te postizanja otpornosti za buduće krize. I Plan oporavka i Višegodišnji financijski okvir usmjereni su održivom i stabilnom rastu te zelenoj i digitalnoj tranziciji.”
‘ZELENI SU PROIZVODI BUDUĆNOST PA SE TREBA POVEĆATI ULAGANJA U OKOLIŠ’, KAŽE MINISTAR ĆORIĆ
Danijela Dolenec, saborska zastupnica Zeleno-lijeve koalicije i izvanredna profesorica na fakultetu političkih znanosti, smatra da iako su tijekom 2019. Europski parlament i niz europskih vlada donijeli rezolucije kojima proglašavaju klimatsko izvanredno stanje – HDZ-ova vlada, bivša i nova, ne shvaća razmjer i urgentnost tog problema. Na deklaratornoj razini, nastavila je Danijela Dolenec, svima su u Hrvatskoj usta puna zelene ekonomije, ali ono o čemu mi govorimo sasvim je druga stvar:
“Sve dosadašnje vlade vodile su promašenu politiku koja klimatske promjene tretira kao sektorski problem, izdvojen u nadležnosti Ministarstva okoliša i energetike. I ne samo to, nego se energetiku tretira kao biznis, a ne kao ključnu polugu za preusmjeravanje prema održivosti. Sada imamo novoustrojeno Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, što je zapravo pleonazam jer gospodarstvo, uz društvo i prirodni okoliš, predstavlja jedno od triju stupova održivog razvoja. Iz dosadašnjeg iskustva s time kako HDZ razumije zelenu ekonomiju, kao biznis na kojem uska klika profitira od eksploatacije naših zajedničkih prirodnih resursa, očekujemo da će u tom spojenom ministarstvu teme održivosti i prilagodbe klimatskim promjenama izvući deblji kraj, posebice ako imamo na umu da je ministar Tomislav Ćorić na čelu tog spojenog ministarstva, a on je već u aferi Krš-Pađene pokazao da prije štiti interese sumnjivih investitor, nego okoliš od devastacije.”
Kao primjer dobre prakse u prilagodbi klimatskim promjenama, Danijela Dolenec navela je Šibensko kninsku županiju, koja je prva u Hrvatskoj donijela Plan integralnog upravljanja obalnim područjem. Plan uključuje prilagodbu na promjene u obalnom području izazvane klimatskim promjenama. Za širi prostor grada Šibenika očekuju se razne negativne posljedice podizanja razine mora i stoga je važno da se ta znanja ugrade u planove upravljanja obalnim područjem:
“Dio našeg rada u Saboru bit će na reviziji sustava procjene utjecaja na okoliš, s tim da nam je krajnji cilj decentralizrani energetski sustav u kojem najveći dio čine obnovljivi izvori energije koji su u vlasništvu lokalne zajednice. Hrvatska je jedna od triju europskih zemalja, uz Češku i Mađarsku, koje trpe najveću štetu od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na svoj bruto nacionalni proizvod. Budući da poljoprivreda i turizam zajedno čine značajan udio našeg BDP-a, Hrvatska je iznimno ranjiva na učinke klimatskih promjena. Da bismo kao društvo izgradili otpornost na izazove koji su pred nama, čitava gospodarska politika mora u sebi imati ugrađene ciljeve smanjenja ugljičnih emisija. Stoga je osnovna ideja našeg programa razvoj otpornog gospodarstva koje prioritizira dobrobit naših stanovnika, korištenje lokalnih kapaciteta i u kojem većina novostvorene vrijednosti ostaje u lokalnoj sredini. Smatramo da domaće investicije i programe EU-a za oporavak treba vezati uz ciljeve zaštite prava radnika i ciljeve smanjenja emisija. Što se tiče fonda EU-a za oporavak, riječ je o značajnim sredstvima koja mogu pomoći prelasku na zeleno otporno gospodarstvo, ali mjera u kojoj će to biti tako najviše ovisi o odlukama koje donose same zemlje članice. Sam fond EU-a za oporavak oko 30 posto novca veže uz podršku klimatskim ciljevima, što znači da 70 posto može ići u ekonomiju stare generacije, odnosno u zadržavanje statusa quo. Drugim riječima, o nama ovisi koliko će zelen biti naš oporavak i to predstavlja prioritet našeg rada u Saboru.”
Od zelene ekonomije neodvojiva je i zelena poljoprivreda, koju je za Nacional objasnila Andrea Vugrinović iz Lokvine, koja pomaže hrvatskim poljoprivrednicima i proizvođačima da lakše poboljšaju i integriraju poslovanje. Kako je rekla, zelena poljoprivreda obuhvaća sve načine uzgoja hrane koji odgovaraju principima koji rezultiraju poboljšanom dobrobiti za ljude i društvenom jednakošću, uz značajno smanjenje rizika i degradacije okoliša i prirode, te se uklapaju u koncept održivosti. Najčešće se misli na povećanje bioraznolikosti i smanjenje zagađenja kroz smanjeno korištenje umjetnih gnojiva i pesticida.
Postoje, pojasnila je Andrea Vugrinović, različite prakse u poljoprivredi koje pridonose efikasnom korištenju resursa i energije, a istovremeno smanjuju emisije i zagađenje. Sve se uglavnom vežu na brigu o tlu i životu u tlu te povećanje kapaciteta tla za pohranu ugljika kroz povećanje količine humusa.
“Smanjenje erozije tla i povećanje plodnosti te dobro upravljanje za povećanje produktivnosti u poljoprivredi, pridonose zdravlju ljudi i zaštiti prirode i okoliša. Ekološka poljoprivreda je samo početak, sve se češće čuje za biodinamičku poljoprivredu, permakulturu te regenerativnu poljoprivredu. Zelena ekonomija, pa i zelena poljoprivreda, trebale bi poticati socijalnu inkluziju, pomoći da se smanje siromaštvo i nejednakost. Regenerativna poljoprivreda jedina uzima u obzir cijelu lokalnu i širu zajednicu u promišljanjima načina na koji uzgajamo i dijelimo hranu te našeg utjecaja na prirodu i okoliš u kojem živimo. Ekološka poljoprivreda se zadnjih godina značajnije razvija. Najviše su povećane površine pod pašnjacima i livadama te trajnim nasadima, no i dalje je rijetkost pronaći na tržištu meso i voće iz eko uzgoja. Često poljoprivrednici ne ulaze u taj sustav iz uvjerenja već zbog viših poticaja. Poticaji su, nažalost, socijalna a ne razvojna kategorija, nadomjestak za plaću, a ne poticaj za kvalitetniju i efikasniju proizvodnju. Iako su poticaji uvedeni s namjerom da se potakne poljoprivredna proizvodnja – a otkad smo ušli u EU namjera im je i potaknuti zelene prakse i razvoj ruralnih područja – malo je onih koji taj novac iz Programa ruralnog razvoja iskoriste za razvoj proizvodnje”, ustvrdila je Andrea Vugrinović.
‘POTICAJI SU SOCIJALNA A NE RAZVOJNA KATEGORIJA, NADOMJESTAK ZA PLAĆU’, KAŽE ANDREA VUGRINOVIĆ
Male površine, nedostupna mehanizacija i radna snaga, visoka dob poljoprivrednika te nedostatak financijskih sredstava za zaštitna sredstva i gnojiva, lako dovode do odluke da se uđe u ekološku proizvodnju. No za život od poljoprivrede, istaknula je Vugrinović, treba puno više znanja koje većini naših poljoprivrednika nedostaje. Najveći problem je, prema njezinu mišljenju, shvatiti da je poljoprivreda poduzetnička djelatnost i da traži i takav angažman. Nisu svi poljoprivrednici poduzetnici, no često ne žele ni surađivati s onima koji jesu pa se radije sami muče.
“Neopravdano se smatra da se u ekološkoj poljoprivredi ne može proizvesti ista količina hrane kao u industrijskoj, konvencionalnoj poljoprivredi. Prinosi su stvarno manji ako se ekološkom poljoprivredom bavimo kao konvencionalnom, uz jednaku agrotehniku, samo uz korištenje prirodnih, dozvoljenih sredstava i gnojiva. Takav način vodi u daljnju degradaciju tla i okoliša i dovodi do problema. Zato je bitno uložiti u znanje poljoprivrednika i pomoći im da shvate da principi zelene ekonomije i poljoprivrede mogu unaprijediti njihovo poslovanje, naročito ako se krene u smjeru regenerativne poljoprivrede i ako se uključi cijela zajednica. Bitno je hoće li ljudi kupovati hranu proizvedenu u konvencionalnoj poljoprivredi jer je jeftinija ili će shvatiti da ta jeftinija hrana ustvari puno više košta ako se uzmu u obzir svi skriveni troškovi i posljedice na zdravlje ljudi i prirode. Bitno je shvatiti da kupovinom lokalne hrane proizvedene u skladu s principima zelene poljoprivrede ne pomažemo samo poljoprivredniku, nego i sebi i cijeloj zajednici, da bude otpornija na prirodne i društvene izazove”, istaknula je Andrea Vugrinović.
Jedna od organizacija koje u Hrvatskoj promiču zeleno poslovanje je i Forum za održivi razvoj Zeleni prozor. Kad je u pitanju zelena ekonomija, predsjednica Zelenog prozora Kaja Pavlinić najvećim problemom smatra činjenicu da planet „nema vremena“, kao i to što na kratki rok nije moguće transformirati ekonomiju kako bismo dostigli ciljeve Pariškog sporazuma, a to je smanjiti povećanje temperature na 1,5 Celzijevih stupnjeva. Troškovi su na dulji rok manji, pogotovo ako govorimo o obnovljivim izvorima energije, gdje su se tehnologije već toliko razvile (vjetroelektrane, solarni paneli) da su njihova proizvodnja i implementacija sve pristupačnije pa u budućnosti neće biti potrebne subvencije.
“Problemi ne postoje samo oko prebacivanja na niskougljičnu industriju, već i u području transporta dobara, međunarodne trgovine i poljoprivrede, gdje postoji potreba za promjenom ekonomske paradigme i okretanjem lokalnoj proizvodnji te kupnji lokalnih proizvoda. Moramo biti svjesni da je Hrvatska većinom deindustrijalizirana zemlja zbog povijesnog konteksta. Otpor prema ‘ozelenjavanju’ gospodarstva i transformaciji u EU-u ponajviše pružaju zemlje srednje i istočne Europe, koje se još uvijek oslanjaju na tešku industriju i imaju viši udio proizvodnje ugljena, dok Hrvatska treba svoje napore usmjeriti povećanju državnih izdvajanja u istraživanje i razvoj, s obzirom na to da smo tu još uvijek na začelju EU-a po izdvajanjima. Hrvatska je mala otvorena ekonomija koja snažno ovisi o turizmu. Razlog naše visoke stope uvoza hrane je i u samom turizmu. U ljetnim mjesecima u Hrvatskoj zna boraviti i do dva milijuna turista, dakle oko šest milijuna pojedinaca boravi u Hrvatskoj. Zato je još bitnije poticati vlastitu proizvodnju hrane. Budućnost je u organskoj poljoprivredi, gdje Hrvatska, prema istraživanjima Europskog parlamenta, ne stoji loše. Dapače, bolji smo po postotnom udjelu organske poljoprivrede od Rumunjske i Irske, međutim, zaostajemo za susjednom Slovenijom. Hrvatska ima 750.000 hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta, što predstavlja visoki potencijal za angažiranje hrvatskih proizvođača i oživljavanje lokalnog gospodarstva”, objasnila je Kaja Pavlinić.
Marko Popović, član Foruma za održivi razvoj Zeleni prozor, naglasio je da Hrvatska ima visoki potencijal u vidu obnovljivih izvora energije i organske poljoprivrede. Nažalost, većina ulaganja u sektor obnovljivih izvora energije u stranom je vlasništvu, posebice u području vjetroelektrana.
“U području solarne energije ističe se tek jedna veća hrvatska firma. Kako bi se dao snažniji vjetar u leđa razvoju zelenog gospodarstva, potrebno je osnažiti više manjih privatnih proizvođača električne energije. Naša udruga bavi se prvenstveno obrazovanjem mladih ljudi u dobi od 18 do 30 godina. Naš cilj je educirati mlade ljude o zelenim vrijednostima, aktivnom građanstvu, održivom gospodarenju otpadom, ponovnom korištenju proizvoda, kao i popravljanju uređaja kako bismo izbjegli kupnju novih. Također, potičemo mlade na korištenje digitalnih alata i novih tehnologija koje ne ostavljaju veliki ekološki otisak. Prioritet je da sve mlade ljude koji su uključeni u naš rad, učinimo ambasadorima i promicateljima zelenog i održivog načina života”, smatra Marko Popović.
A kako se sa svim promjenama nose hrvatski proizvođači? Međimurec Josip Soldo pionir je ekološke proizvodnje u Hrvatskoj, koji je bio 13. na prvom službenom popisu ekoloških proizvođača u Hrvatskoj. Ekološkom poljoprivredom bavi se još od sredine 1990-ih, kad je većina ljudi na takve proizvođače, kako je rekao, gledala s podsmijehom. Počeo je s malom okućnicom s voćnjakom, a poljoprivreda je bila hobi kojim se bavio uz posao. Kad je izgubio posao, u najboljim 40-im godinama života, povećao je hektare i danas, uz voće, proizvodi mnoge povrtne kulture – krumpir, luk, pšenicu, rajčicu, uljarice. Pojasnio je da se teško može uspjeti sa samo jednom kulturom – prva loša sezona ili elementarna nepogoda i izgubio si sve.
‘VEĆINA ULAGANJA U OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE U STRANOM JE VLASNIŠTVU’, KAŽE MARKO POPOVIĆ
Zašto ekološka proizvodnja? Josip Soldo istaknuo je da je od početka svog bavljenja poljoprivredom, otkad je osnovao OPG, shvaćao važnost što manjeg tretiranja proizvoda, važnost zdravlja. Danas je, dodao je, situacija u smislu svijesti o važnosti takvog načina proizvodnje daleko bolja. No, kao i uvijek, velik izazov za poslovanje je cijena. Osim preniskih poticaja, veliki je problem i činjenica da su marže u trgovinama preniske za brojne proizvode pa se tako uvoznim proizvodima omogućuje ulazak na veliko, čime se izravno ugrožava hrvatske proizvođače. U nekim državama kao što su Austrija, Češka, Slovačka i Njemačka, te stvari uređene su zakonom i ne može se dogoditi da neki inozemni proizvođač dobije prednost nad domaćim:
“To bi se i u Hrvatskoj moglo urediti, ne samo moglo već i moralo. Kad vidite, primjerice, lubenice koje u trgovačke lance dođu iz Albanije, onda morate znati da se hrvatski proizvođači s takvim cijenama ne mogu boriti. Plaća u Albaniji je sto eura pa će i cijena konačnog proizvoda biti puno niža, otprilike jedna kuna po kilogramu. Naša opuzenska lubenica ne može se prodavati ispod tri ili četiri kune po kilogramu. Tako je i s mnogim drugim proizvodima. A hrvatski kupac će, nažalost, zbog niske platežne moći često odabrati jeftinije bez obzira na to što će domaći biti nemjerljivo kvalitetniji. Kupac kad vidi proizvod, ne shvaća da je proizvod koji drži u ruci plod mukotrpnog rada, truda, danonoćnog boravka na polju. Često im znam reći da kupnjom mog proizvoda dobivaju samog mene te da to zapravo nikad ne mogu dovoljno platiti. Lijep je osjećaj znati da si stvorio nešto posebno, nešto zdravo, nešto što će ljudi voljeti. Najveća mi je nagrada poziv zadovoljnog kupca koji želi još.”
Iz Ministarstva gospodarstva poslali su pojašnjenje:
“Visinu prodajne cijene, odnosno maržu, trgovac određuje samostalno, sukladno svojoj poslovnoj politici i uvjetima na tržištu. Trgovačka marža se ne može propisati nacionalnim propisom, jer bi to predstavljalo izravno zadiranje u tržište. Jednako tako, nisu predviđeni niti poticaji za djelatnost trgovine na malo.”
Josip Soldo je bio član povjerenstva za ekološku poljoprivredu Ministarstva poljoprivrede, a već godinama je uključen u različite udruge i organizacije koje edukacijom pokušavaju pomoći proizvođačima, ne bi li konačni proizvod bio još bolji i kvalitetniji. Osim „klasičnih“ kultura bavi se uzgojem i onih autohtonih, tradicionalnih, za koje je potrebno više truda ali je i zadovoljstvo veće.
Komentari