Visoka škola Ivanić-Grad u prvu godinu studija upisala je sveukupno 40 studenata, 20 redovitih i 20 izvanrednih, koji će u listopadu započeti stručni studij fizioterapije. Nakon završenog studija i ispunjenih svih uvjeta, studenti će dobiti naziv stručnog prvostupnika fizioterapije ili bacc. physioth. Pokretanje tog studija i samo osnivanje te visoke škole osmišljeni su zbog potreba Ivanić-Grada, odnosno Specijalne bolnice Naftalan u kojoj će se odvijati dio nastave. Kako je rekao privremeni dekan Mile Marinčić, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Agencija za znanost i visoko obrazovanje uočili su potencijale lokalne zajednice: “Također, Povjerenstvo Agencije za znanost i visoko obrazovanje koje nam je bilo u posjetu, jasno je dalo do znanja da su zadovoljni činjenicom da smo se kod izrade Elaborata svoje Visoke škole oslanjali na Strategiju razvoja Grada Ivanić-Grada, ali i na Strategiju razvoja Zagrebačke županije. Obje strategije jasno podcrtavaju zdravstveni turizam kao okosnicu razvoja u budućnosti Grada i Županije.”

Budući da je Visoka škola Ivanić-Grad dobar primjer “skeniranja” lokalnog tržišta rada i na temelju toga formiranja potreba kadrova u svojoj sredini, što inače u velikoj mjeri nije slučaj na državnoj razini, Nacional je tim povodom istražio učinke Bolonjske reforme odnosno uvođenja tzv. Bolonjskog procesa u visokoškolske ustanove te ukazao na brojne nedostatke koji u cijelom tom procesu od 2005. nisu uspješno riješeni. Nacionalovi sugovornici slažu se da “Bolonja” nije dobro implementirana te da postoje problemi, ponajviše s prvostupnicima odnosno studentima koji završe “samo” prvi stupanj visokog obrazovanja, odnosno trogodišnje studije, jer oni nakon toga naprosto nemaju mjesta na tržištu rada pa su prisiljeni ili otići iz Hrvatske i u inozemstvu pronaći posao sa svojom strukom ili nastaviti studij na diplomskoj razini, dakle upisati dodatne dvije godine studija. Ta praksa u startu poništava jedan od ciljeva Bolonjske reforme – veći broj visokoobrazovanih kadrova koji odlaze na tržište rada.

Kako je rekao Vedran Mornar, bivši ministar znanosti i obrazovanja, danas sveučilišni profesor na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, godine 2005. kad je uvedena Bolonjska reforma, Hrvatska je imala malo visokoobrazovanih ljudi, svega deset do 11 posto. U jednom trenutku taj broj se povećao i na nekih 17 posto, ali svejedno je to bilo dvostruko manje od zapadnoeuropskih zemalja i SAD-a:

“Bolonjskom reformom htjelo se postići izjednačavanje obrazovnih kriterija u svim europskim visokoobrazovnim ustanovama. U SAD-u 35 posto studenata završi prvi stupanj, ili kod nas preddiplomsku razinu, a na master, odnosno u Hrvatskoj je to taj diplomski studij od dodatne dvije godine, ide manji broj, negdje oko trećine završenih prvostupnika. To je normalna kvalifikacijska struktura i to je bila prvotna ideja i u Hrvatskoj. Kod nas je, međutim, sve krenulo naopako i dio visokih učilišta strahuje za svoju budućnost jer umjesto četiri, studij traje tri godine. Problem je i u tome što zahvaljujući nepostojećem tržištu rada nitko ne želi nakon završetka strukovne škole ići raditi pa se nemilice upisuju studiji koji se ne završe pa posljedično imamo velik broj nezavršenih studenata.”

Mornar je napomenuo da se u Hrvatskoj na prvoj godini može birati između čak 700 studija, ali najveći je apsurd u tome što upisnika ima tridesetak tisuća godišnje, a upisne kvote na fakultetima iznose 43 tisuće: “Da ne govorim o tome da majstora nema jer to je manje atraktivno iako kod nas, nažalost, visokokvalificirana osoba zarađuje manje od majstora. Ali država nema velikih mogućnost sve to kontrolirati zbog autonomije sveučilišta.”

Još dok je bio ministar, od lipnja 2014. do siječnja 2016., Mornar je predlagao uvođenje programskog ugovora fakultetima. To znači da bi se visoka učilišta financirala iz državnog proračuna za određeni dio “proizvodnje” koji je odraz nekih stvarnih potreba tržišta. To je, priznao je Mornar, teško predvidljivo, ali je potrebno ocijeniti koliko zanimanja treba u određenom vremenskom roku i tako formirati upisne kvote: “Trebali smo krenuti u pregovore sa sveučilištima i ideja je bila da su oni plaćeni iz nastavnih postignuća, a ostatak neka ljudi upisuju studije, ali ne na teret poreznih obveznika. Sve dok država ne identificira stvarne potrebe, nećemo dalje. Zašto bi porezni obveznici plaćali neka zanimanja koja na tržištu nisu atraktivna? Postoje još neki problemi kad je Bolonjski proces u pitanju. Primjerice, ja sam za to da se nakon završenog preddiplomskog studija napravi rigorozni prijamni ispit. Sada je, međutim, u Hrvatskoj situacija takva da čak 80 posto prvostupnika nastavlja s diplomskom razinom. To je odraz nedostatka suradnje s tržištem rada.”

Da apsolutno postoji problem prve razine studija, dokazuje i nedavno istraživanje Eurostata, kojim se pokušalo saznati koliki postotak poslova prvostupnici mogu pokriti: “U zemljama kao što su Irska ili Velika Britanija sustav je organiziran tako da prvostupnici mogu ‘pokriti’ 60 do 70 posto poslova, u Njemačkoj je to oko 50 posto, a u Hrvatskoj samo 11 posto poslova, što je smiješno. Kod nas razmišljaju na način ‘zašto da gubim vrijeme na zavodu na zapošljavanje pa idem upisati još dvije godine’ ili ‘idem iz Hrvatske i pronaći ću posao prvostupnika’. Ne može se puno napraviti bez programskih ugovora i više novca, ali najvažnije je da tržište počne funkcionirati, treba stvoriti poduzetničku klimu. U SAD-u i na zapadu sad već imaju sve veći problem ‘napuniti’ master studije, a kod nas je sve suprotno. Najveći plus Bolonje, pak, jest što su ti ljudi kompetentni kad završe tri plus dva.”

Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, u Hrvatskoj ima 135 visokih učilišta, sa 127.057 redovitih i 46.585 izvanrednih studenata. Ustrojeno je osam javnih sveučilišta (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Dubrovnik, Pula, Koprivnica), dva privatna sveučilišta (oba u Zagrebu) te jedno privatno sveučilište u Zagrebu (u osnivanju). Postoji i 11 javnih veleučilišta (dva u Zagrebu, Karlovac, Požega, Slavonski Brod, Rijeka, Vukovar, Knin, Čakovec Šibenik i Gospić), pet privatnih veleučilišta (Zagreb, Krapina, Zaprešić, Velika Gorica, Bjelovar), tri javne visoke škole (Križevci, Virovitica, Zagreb) i 22 privatne visoke škole (Zagreb, Split, Pula, Osijek).

Iz Ministarstva su dali i osnovne informacije o Bolonjskoj reformi visokog obrazovanja:

“Republika Hrvatska pristupila je Bolonjskom procesu 2001. godine te je time pokrenula reforme u visokom obrazovanju koje su omogućile da ono postane dio Europskog prostora visokog obrazovanja. Neke od reformi su: visoko obrazovanje provodi se kroz sveučilišne i stručne studije na tri razine: preddiplomska, diplomska i poslijediplomska; od 2005. godine u svim studijskim programima definirani su ishodi učenja, a uspješnim studiranjem dodjeljuju se ECTS bodovi; kvalifikacije koje se stječu u visokom obrazovanju dio su nacionalnog kvalifikacijskog okvira koji je povezan s Kvalifikacijskim okvirom Europskog prostora visokog obrazovanja; postupci priznavanja inozemnih obrazovnih kvalifikacija provode se sukladno Konvenciji o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija (tzv. Lisabonskoj konvenciji); omogućeno je pravo na besplatnu dopunsku ispravu o studiju nakon uspješno završenog studijskog programa koje je važno oruđe u priznavanju kvalifikacija i diploma. Važno je istaknuti da je Europski prostor visokog obrazovanja (EHEA) rezultat političke volje 48 zemalja koje već 18 godina razvijaju zajedničke alate za provedbu reformi i stalno unapređivanje i prilagođavanje svojih sustava visokog obrazovanja.”

Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je Bolonjski proces opravdao svoje uvođenje u jednome – povećan je broj studenata koji su završili studije. Primjerice, 2001. godine bilo je tek 30,48 posto diplomiranih u odnosu na studente koji su upisali prvu godinu. Taj postotak uglavnom je rastao, a 2016. godine bio je 52.68.

Zamoljeni da prokomentiraju činjenicu da se prvostupnici školuju za beskorisna zanimanja pa su “prisiljeni” upisati dodatne dvije godine, iz Ureda za odnose s javnošću Ministarstva koje vodi Blaženka Divjak rekli su: “Bez obzira na određene nedostatke u provedbi, uvođenje Bolonjskog sustava donijelo je brojna unaprjeđenja, mogućnosti i alate u područje visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Između ostalog, obrazovne politike zemalja Bolonjskog procesa uključuju poticanje razvoja nacionalnih kvalifikacijskih okvira, koji se povezuju s Kvalifikacijskim okvirom Europskog prostora visokog obrazovanja i Europskog kvalifikacijskog okvira, čime se doprinosi transparentnosti i usporedivosti kvalifikacija na međunarodnoj razini. Hrvatski kvalifikacijski okvir osmišljen je kao reformski instrument te se u sklopu njegove uspostave provodi i reforma cjelovite obrazovne vertikale, u cilju uređenja sustava kvalifikacija na svim razinama – uključujući područje visokog obrazovanja. Samim time, HKO pruža priliku za unaprjeđenje nedostataka proizašlih iz provedbe Bolonjske reforme.”

Iz Ministarstva su pojasnili da je okosnica HKO-a donošenje zajedničkih standarda kvalitete – standarda kvalifikacija temeljenih na ishodima učenja – oko kojih su se usuglasili ključni dionici, a koji su podloga za izradu i unaprjeđenje, ali i vrednovanje obrazovnih i studijskih programa: “Budući da veliki dio kvalifikacija ima ulogu pripreme pojedinca za pristupanje tržištu rada, standardi takvih kvalifikacija temelje se na standardima zanimanja – koji obuhvaćaju kompetencije potrebne za obavljanje određenog zanimanja – a koje su definirali sami poslodavci. Dakle, primjena HKO-a omogućit će da se obrazovni i studijski programi doista usklade s potrebama tržišta rada: poslodavci će definirati kompetencije potrebne za obavljanje određenih zanimanja, a na njima će se temeljiti standardi kvalifikacija s odgovarajućim ishodima učenja, s kojima će se u konačnici usklađivati obrazovni i studijski programi. Međutim, treba napomenuti da uloga kvalifikacije nije uvijek omogućiti pojedincu izlazak na tržište rada, već i omogućiti mu nastavak obrazovanja, što je često upravo u slučaju kvalifikacija prvostupnika.”

Iako se Ministarstvo nominalno brine o visokom obrazovanju, zapravo je u mnogo toga vezanih ruku jer postoji ta famozna autonomija sveučilišta koja svakom fakultetu ili sveučilištu omogućuje formiranje upisnih kvota bez obzira na potrebe tržišta pa u tom pogledu malo toga Ministarstvo može provesti, osim tek dati savjete. Institucija koja kontrolira osnivanje i odobrava svaki studij te ministrici znanosti i obrazovanja preporučuje izdavanje suglasnosti za osnivanje nekog visokog učilišta jest Agencija za znanost i visoko obrazovanje, pa je ta agencija odobrila i osnivanje Visoke škole u Ivanić-Gradu. Ravnateljica Jasmina Havranek za Nacional je rekla: “Bolonjski proces podrazumijeva reformu visokog obrazovanja na razini Europe kako bi ono bilo kvalitetnije i konkurentnije. Sve je krenulo potpisivanjem Deklaracije 1999. u Bolonji. Hrvatska se u taj proces uključila 2001. u Pragu, a 2005. krenulo se s prvim koracima u smislu formalnog usklađivanja – uvođenja sheme studiranja 3+2+3 i ECTS bodova. Prema našim podacima iz sustava središnje prijave, na visoka učilišta upisuje se sve manji broj studenata – samo u odnosu na prošlu godinu imamo više od 2500 manje upisanih studenata. Smanjenjem broja učenika u srednjim školama smanjuje se i broj upisanih na visoka učilišta, što olakšava upise na neke studijske programe, a može dovesti i do odustajanja. Stopa odustajanja od školovanja, odnosno dropout rate, značajan je izazov, prepoznat i kroz reakreditacijski proces. Najviše studenata odustaje na prvoj godini studija, što se može tumačiti činjenicom da dio studenata upisuje studij bez stvarnog interesa, moguće zbog studentskih prava, pa bi trebalo preispitati ulazne kriterije upisa. Često u postupcima vrednovanja visoka učilišta iskazuju svoje nezadovoljstvo predznanjem studenata, što za sobom povlači i pitanje koje se odnosi na relevantnost srednjoškolskih programa kao pripreme za visoko obrazovanje. Bolja prolaznost studenata, a time i bolja završnost, može se postići na različite načine, i to ponajviše podizanjem opće kvalitete studiranja.”

Ravnateljica je odgovorila i na pitanje u kojoj mjeri Agencija za znanost i visoko obrazovanje prati potrebe i lokalne zajednice, ali i tržišta te koliko su studijski programi s time usklađeni: “AZVO u osnovi gleda kvalitetu studijskih programa i rada visokih učilišta. Međutim, u postupku inicijalne akreditacije studijskih programa provjerava se i usklađenost studijskog programa sa strateškim dokumentom Mreža visokih učilišta koji je donio Hrvatski sabor. U dokumentu se nalaze kvalitativni kriteriji za donošenje ocjene o opravdanosti osnivanja novih visokih učilišta i studijskih programa. Svjesni smo potrebe da se dokument ažurira, na čemu radi Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Hrvatski zavod za zapošljavanje redovito izdaje preporuke za upisnu politiku po područjima u Hrvatskoj, međutim, za većinu najpotrebnijih zanimanja nema povećanja kvote zbog ograničenih kapaciteta visokih učilišta (primjerice medicina, rehabilitacija, logopedija) jer bi povećanje kvote moglo ugroziti kvalitetu rada ili traži dodatna financijska ulaganja u smislu opreme i slično. Visoka učilišta sama određuju upisne kvote, vjerujem da smo svi svjesni potrebe bolje usklađenosti kvota sa stvarnim potrebama tržišta rada. Među ostalim, to je i jedna od preporuka za cijeli sustav, proizišla iz prvog ciklusa reakreditacije. No svakako je potreban dijalog, s jedne strane visokih učilišta i akademske zajednice, s druge strane gospodarstvenika i svakako strateško opredjeljenje države da želi razvijati gospodarstvo te posljedično u skladu s time odlučiti koje će studijske programe financirati.”

Jasmina Havranek rekla je da je pitanje prepoznatosti prvostupnika na tržištu rada otvoreno, no i da se na određenim radnim mjestima oni dobro zapošljavaju. Ono što vidi kao pomak jest suradnja obrazovanja s gospodarstvenicima kroz primjenu Hrvatskog kvalifikacijskog okvira, što treba pridonijeti boljem usklađivanju kvota, u konačnici zapošljivosti i gospodarskom razvoju. Vrlo je važno strateško promišljanje samih gospodarstvenika o njihovu razvoju, ciljevima, izazovima, a što onda uključuje i potrebe za obrazovanim kadrom koji ima potrebna znanja i vještine.

Ravnateljica je za kraj komentirala jesu li u planu izmjene Bolonjskog procesa: “Na konferenciji ministara Europskog prostora visokog obrazovanja, u svibnju ove godine u Parizu, razgovaralo se o postignućima, izazovima i prilikama. Ministri su za iduće razdoblje odredili prioritete koji uključuju promicanje temeljnih vrijednosti EHEA-a kao što su akademska sloboda, institucionalna autonomija, sudjelovanje studenta i osoblja u procesima upravljanja u visokom obrazovanju te javna odgovornost visokog obrazovanja. Među prioritetima su i jačanje sinergije između obrazovanja, istraživanja i inovacija, podržavanje inicijativa za stjecanje nastavničkih kompetencija i kontinuirani profesionalni razvoj nastavnika, kao i osnaživanje socijalne dimenzije u visokom obrazovanju.”

Sveučilište u Splitu prema najnovijim podacima nije samo najbolje u Hrvatskoj, već i u zemljama u okruženju. Na Sveučilištu u Splitu, osnovanom 1974. godine, danas studira više od 20.000 studenata na 11 fakulteta, jednoj umjetničkoj akademiji te četirima sveučilišnim odjelima. Studenti mogu birati između 178 studijskih programa koji se izvode u svim područjima znanosti i umjetnosti. Jedan od razloga tako dobre kvalitete sigurno je i činjenica da se itekako obraća pozornost na situaciju na tržištu rada. Tako su, sukladno Preporukama za obrazovnu upisnu politiku i politiku stipendiranja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iz prosinca 2017. godine, za područje XVII.I koje obuhvaća gradove Trogir, Kaštela, Solin, Split, Omiš i Makarska, povećane upisne kvote za stručne studije u STEM području na preddiplomskoj, diplomskoj i specijalističkoj razini. MORAM SAZNATI IME dao je i konkretnije podatke: “U dokumentu Europske komisije vezanom uz strateško promišljanje obrazovanja naglašava se da je od najranije dobi važno podjednako usvajati transverzalna i temeljna znanja i vještine iz prirodoslovlja, tehnologije, inženjerstva i matematike (STEM – Science, Technology, Engineering, Mathematics). Kod nas to uključuje područje iz biomedicine i zdravstva, tehničkih, biotehničkih i prirodnih znanosti. Ta su zanimanja potrebna na našem i europskom tržištu rada i politika našeg Sveučilišta, ali i Nacionalne strategije, povećanje je upisnih kvota za STEM područja. Konkretno, na Sveučilišnom odjelu za stručne studije Sveučilišta u Splitu povećane su upisne kvote na preddiplomskim stručnim studijima Elektronika, Elektroenergetika, Informacijske tehnologije i Konstrukcijsko strojarstvo, a na specijalističkim diplomskim stručnim studijima povećane su upisne kvote na studijima Elektrotehnika, Informacijske tehnologije i Strojarstvo. Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje su povećane upisne kvote. Od ove akademske godine na Kemijsko-tehnološkom fakultetu kreće diplomski sveučilišni studij Prehrambena tehnologija.”

Nastavio je: “Vezano za preporuku HZZ-a za smanjenje broja upisanih studenata na stručnim studijima ekonomije, iste su smanjene na specijalističkim diplomskim stručnim studijima Trgovinsko poslovanje te Računovodstvo i financije. Budući da je jedna od preporuka HZZ-a povećanje upisanih studenata na stručni studij Turističko poslovanje, restrukturiran je taj studijski program na preddiplomskoj razini i od iduće akademske godine ide kao Menadžment trgovine i turizma. Primjer ukidanja upisnih kvota je studijski program koji se nekada izvodio na Pomorskim fakultetu “Pomorski sustavi i procesi”, koji nije prepoznat na tržištu rada i sada je ugašen.”

Dražan Kozak, prorektor za nastavu i studente Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku, gdje studira 16.539 studenata na 12 fakulteta, Akademiji za umjetnost i kulturu i četiri Odjela, tvrdi da je mogućnost zapošljavanja jedan od važnih čimbenika kod odabira zanimanja i za daljnji profesionalni razvoj i usavršavanje mladih ljudi:

“Postoje određeni nesrazmjer i neusklađenost između ponude vještina i potreba tržišta rada, koji je potrebno prevladati u što većoj mjeri ako se želi učinkovito koristiti ljudski kapital. Kako bi se učinkovito iskoristili talenti i zaustavilo rasipanje ljudskog potencijala, potrebno je pravovremeno predviđanje i usklađivanje ponude i potražnje kvalifikacija odnosno kompetencija. Usklađenost programa obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada traži i veća ulaganja resornog ministarstva u istraživanje i razvoj, kako bi se uspjelo obrazovati stručnjake koji su spremni uvoditi nove tehnologije i pratiti svjetske trendove čineći Hrvatsku konkurentnom. Trenutačno su na tržištu rada tražena zanimanja u STEM području, za koja se u skladu s programskim ugovorima povećavala upisna kvota vodeći računa o prostornim kapacitetima, kvaliteti nastave te omjeru broja nastavnika i studenata.”

Kozak smatra da bi Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo rada i mirovinskog sustava s drugim zainteresiranim stranama, prije svega s poslodavcima, trebali imati partnerski i suradnički odnos u kreiranju obrazovne politike prilagođene tržištu rada: “S jedne strane poslodavci prate najnovije trendove u poslovanjima kako bi mogli odgovoriti na brze promjene u svom poslovanju i bili konkurentni, a s druge strane potreban im je obrazovni sustav koji će obrazovati studente, buduće zaposlenike, s točno traženim vještinama, znanjima i kompetencijama. Poslodavcima je od iznimne važnosti da obrazovanje prati njihove potrebe, i da upisne kvote, u dogovoru sa županijama, obrazuju one kadrove koji će moći ispuniti potrebe poslodavaca.”

Sveučilište u Zadru prvo je i najveće hrvatsko integrirano sveučilište departmanskog tipa, što znači da ima status jedne pravne osobe i nema posebne fakultete, visoke škole ili akademije. Njegove su sastavnice sveučilišni odjeli. Ima ih 27 i na njima se u sedam znanstvenih područja izvode studijski programi na svim trima razinama visokog obrazovanja te programi cjeloživotnog obrazovanja. Marinela Borina Valčić, voditeljica Ureda rektorice Sveučilišta u Zadru, na kojem studira oko 6000 studenata, smatra da je pitanje kako osposobljavati mlade ljude za tržište rada vrlo aktualno: “Svaka visokoškolska ustanova dužna je pratiti trendove potreba tržišta, ali i uzeti u obzir projekcije za budućnost, jer studenti koje mi sada upisujemo doći će na tržište rada za pet do sedam godina. U tom smislu vrijedni su nam svi podaci i projekcije dostupne na razini Hrvatske. Upisne kvote primarno se formiraju prema potreba i te se procjene mijenjaju.”

Marinela Borina Valčić rekla je da već imamo i ozbiljne studije o pozitivnim i negativnim učincima Bolonjske reforme, u kojima se analizira što nije donijelo očekivane rezultate i gdje su problemi:

“Svakako da je nakon gotovo 15 godina sazrelo vrijeme za promjene, u koje trebaju biti uključeni svi, ne samo visokoškolske ustanove, nego i poslodavci koji još uvijek premalo prepoznaju potencijale i kompetencije onih prvostupnika koji nakon tri godine žele ući u svijet rada. Sveučilišta su pozvana da prate, analiziraju, predlažu i planiraju, no sustav visokog obrazovanja nacionalno je pitanje, a ne pitanje jednog sveučilišta. Na sveučilištu je da razvija što kvalitetnije programe i da otvara mladima put na tržište rada, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi. Susrećemo se s procjenama i podacima o tome da se naši mladi lakše zapošljavaju vani nego u Hrvatskoj, što nije slučaj u svim zanimanjima niti na svim razinama obrazovanja i njima odgovarajućim poslovima. To može govoriti u prilog kvaliteti obrazovanja kod nas. Razlozi što mladi ljudi odlaze na rad u inozemstvo višestruki su, a promjene trendova složeno su društveno i ekonomsko pitanje koje zahtijeva niz mjera.”