Domovi za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, kao i domovi za odgoj trebali bi do 2018. godine promijeniti oblik u kakvom ih poznajemo. Strateški plan Ministarstva socijalne politike i mladih predviđa izmještanje djece iz institucija i njihov smještaj u udomiteljske ili obitelji koje bi ih posvojile. Neka će se djeca vratiti i svojim biološkim obiteljima, a domovi u kojima je trenutno smješteno nešto više od 1000 dječaka i djevojčica odvojenih od roditelja bit će pretvoreni u Centre za pružanje usluga u zajednici, zatvoreni ili prenamijenjeni. Dio njih ostat će otvoren za smještaj djece kojima je potrebna intenzivnija skrb, no većina će ih biti razmještena po stanovima i obiteljskim kućama s odgajateljima koji će brinuti o njima 24 sata, u takozvanom programu organiziranog stanovanja.

Prema posljednjim podacima iz Operativnog plana deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi koji je u lipnju prošle godine donijelo Ministarstvo socijalne politike i mladih, u Hrvatskoj je 2013. bilo 3488 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Njih 1501 smješteno je u domove, a ostalih 1987 u udomiteljske obitelji. Broj djece smještene kod udomitelja u stalnom je porastu, tvrde u Ministarstvu socijalne politike i mladih, a raste i broj udomiteljskih obitelji kojih sada ima više od 1500. Rezultati su to i Projekta modernizacije sustava socijalne zaštite za koji su sredstva osigurana iz Zajma Svjetske banke u iznosu od 19,4 milijuna eura. Samo za transformaciju domova planiran je ulog od oko 750 tisuća eura.

Jedan od ciljeva projekta je i transformacija domova za nezbrinutu djecu pa se tako samo u ovoj godini, prema riječima Maje Sporiš, zamjenice ministrice Milanke Opačić, planira transformacija najmanje tri takva doma.

‘D0m je za mene isprva bio borba. nije mi mogao biti autoritet odgajatelj alkoholičar koji puši travu’

“Trenutno provodimo proces posvajanja 40-ak djece u dobi do 8 godina koja ispunjavaju sve uvjete za posvajanje. Proces upoznavanja djece s potencijalnim posvojiteljima već je pokrenut i vjerujem kako će posvajanje biti okončano sljedećih nekoliko mjeseci”, rekla je za Nacional Maja Sporiš. Najbitniji dio procesa transformacije je snažnija podrška posvojiteljima i udomiteljima, ali i intenzivniji rad s biološkim obiteljima da bi im se pružila pomoć u odgoju djece. Takva bi preventivna mjera, vjeruju u resornom Ministarstvu, mogla spriječiti da uopće dođe do izdvajanja djeteta iz obitelji. Domovi i u njima zaposleni stručnjaci u budućnosti bi trebali pomagati djeci da ostanu u obitelji ili se u nju što prije vrate te pružati podršku obiteljima koje o njima brinu. Organizirani u mobilne timove oni bi trebali osigurati ne samo stručnu pomoć, nego i pomoć u svakodnevnoj organizaciji obiteljskog života, posebno kad je riječ o roditeljima koji zanemaruju svoju djecu, što je i najčešći uzrok zbog kojeg su dosad odvajani od obitelji. Operativni plan, istina, među moguće rizike ovog projekta ubraja i nedostatak financijskih sredstava u proračunu, no zamjenica ministrice je optimistična.

“Imamo izvrsne rezultate u transformaciji domova za osobe s tjelesnim, intelektualnim i osjetilnim oštećenjima koja se već intenzivno provodi, i to nam je iskustvo pokazalo kako se dosta dobro nosimo s tim izazovom, financijski i organizacijski. Naravno, kada je riječ o djeci, mnogo lakše je organizirati udomiteljstvo djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi nego djece s problemima u ponašanju”, kaže Maja Sporiš.

Posljednje statističko izvješće o socijalnoj skrbi Državnog zavoda za statistiku pokazalo je kako niti jedno takvo dijete nije posvojeno, a često mijenjaju i udomiteljske obitelji. Neki ih promjene čak devet, a brojni stručnjaci koji su za Nacional govorili o ovoj temi procjenjuju kako se u prosjeku radi o barem četiri obitelji na svako udomljeno dijete, a koje nakon nekoliko mjeseci vraćaju djecu s poremećajem u ponašanju u dom. Osim toga, u Hrvatskoj djeluje 11 domova za djecu i mlade s problemima u ponašanju i svima je osnivač Republika Hrvatska. Samo za ovu kategoriju korisnika ne postoje domovi drugih osnivača.

Svi ti podaci govore kako se radi o skupini djece za koju je proces transformacije vrlo kompleksan pa je Nacional ispitao kako će se najavljena transformacija domova odraziti na njihov život.

“Djeca s problemima u ponašanju ni po čemu se ne razlikuju od druge djece u domovima. Sve su to djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Štoviše, određeni postotak korisnika domova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi na kraju će, nažalost, zbog brojnih emocionalnih trauma, problema i nemogućnosti adaptacije na uvjete u domu završiti na toj sljedećoj stepenici, a to su domovi za djecu s poremećajem u ponašanju. Dosta problema kod udomljavanja te djece uzrokuje ta stigma poremećaja u ponašanju”, uvjerena je Dubravka Marušić, načelnica Sektora za socijalnu politiku i politike za djecu, mlade i obitelj.

“Kakav će učinak imati smještanje djeteta u instituciju ovisi o nekoliko ključnih faktora. Na prvom mjestu su njegove individualne karakteristike, obiteljsko zaleđe koje je u pravilu problematično i vršnjačka skupina koja u domovima funkcionira prema posebnim zakonitostima. Njihova grupna hijerarhija razlikuje se od hijerarhije skupine vršnjaka u školi jer oni u domu žive i usmjereni su jedni na druge 24 sata. Tako i pozitivni i negativni mehanizmi skupine imaju vremena da rade za ili protiv tog djeteta. To su glavni razlozi zašto i za ovu populaciju želimo ući u proces deinstitucionalizacije koliko je moguće”, objašnjava Dubravka Marušić. Udomljavanje takve djece u pravilu podrazumijeva takozvane specijalizirane udomitelje koji su educirani da se snalaze s njihovim brojnim emocionalnim problemima, prethodnim traumatičnim iskustvima i životnim “ožiljcima”.

Koncept specijaliziranog udomiteljstva u Hrvatskoj je tek u začecima pa tako za većinu ove djece izvaninstitucionalna skrb podrazumijeva organizirano stanovanje sa socijalnim pedagozima i drugim stručnim osobljem iz domova. Trenutno je 46 djece s poremećajem u ponašanju tako smješteno što u Zagrebu, što u drugim područjima u Hrvatskoj. Neki od njih upisali su i fakultete pa Dubravka Marušić spominje mladića koji je diplomirao jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Program organiziranog stanovanja već preko 30 godina ima Dom za odgoj djece i mladeži u Zagrebu. Tu je 18 štićenika raspoređeno u malim stambenim jedinicama obiteljskog tipa, a osim za dečke koji čine dvije trećine korisnika domova za odgoj, postoji i grupa u kojoj je smješteno 8 djevojaka. Taj dom je prije više od 25 godina krenuo i s programom poludnevnog boravka u osnovnim školama za djecu kod koje postoji rizik da bi mogli razviti poremećaj u ponašanju.

“Takvu djecu najčešće je detektirala pedagoška služba škole. Na žalost, većina tih obitelji već ima tretman Centra za socijalnu skrb. To su djeca koja privlače pozornost svojim neprilagođenim ponašanjem, koja dolaze u sukob sa svojim vršnjacima i koja imaju veći broj negativnih ocjena. Ona moguće niti ne pokazuju težu razinu problema u ponašanju ali u njihovom funkcioniranju je primjetno da se radi o djeci niskog praga samopoštovanja koja iz nekog razloga ne postižu rezultate u odgojno – obrazovnom planu i kojoj je nužna pomoć. Cilj je u suradnji sa školom, obitelji i lokalnom sredinom poduzeti sve da dijete ne odvajamo od obitelji i na vrijeme djelujemo kako ono danas-sutra ne bi završilo u odgojnoj instituciji”, kaže ravnatelj Doma za odgoj djece i mladeži Zagreb Božo Vrkljan. To je program u sklopu kojeg djeca od 10 do 15 godina imaju prije ili nakon nastave pet sati organiziranog dnevnog boravka u školi, uz različite aktivnosti. Istovremeno se radi na obrazovnom i odgojnom području, a rezultati su vidljivi već nakon nekoliko mjeseci rada. Djeca vrlo brzo postižu bolji uspjeh u školi, što ima pozitivan učinak i na njihovo veće samopouzdanje. Konačan rezultat je znatno prihvatljivije ponašanje djeteta, čime se prevenira nastanak poremećaja u ponašanju.

‘Djeca su navikla da ih se ne vidi i ne čuje i da dobiju pažnju samo kada se ponašaju neprihvatljivo’

“Program treba razvijati i u ovom trenutku imamo nekoliko novih škola koje traže našu pomoć. Plan je tijekom ove godine otvoriti još dva ili tri dnevna boravka i tako prevenirati institucionalni smještaj”, najavljuje Vrkljan. Ipak, za to bi trebalo zaposliti još stručnog kadra, a zabrana novih zapošljavanja često se pojavljuje kao prepreka.

Dom za odgoj djece i mladeži Zagreb trenutno svakodnevno skrbi o 412 korisnika. Većina ih nije u domu nego u poludnevnim, izvaninstitucionalnim tretmanima. Na stalnom je smještaju u domu 40 djece. Svi su tamo završili nakon multidisciplinarne opservacije tima stručnjaka različitih profila, od socijalnih pedagoga, psihologa i socijalnih radnika do medicinskog osoblja i vanjskih suradnika koji nastoje utvrditi uzroke problematičnog ponašanja i problema u obitelji tijekom mjesec dana promatranja te predložiti za dijete najbolje mjere.

“Simptomatično je da za većinu djece koju nam Centri za socijalnu skrb upućuju na dijagnostičku obradu, točnije u gotovo 90 posto slučajeva, predlažemo izdvajanje, iako je to zadnje što bismo htjeli. Međutim, takva je situacija u obitelji i obiteljski odnosi su toliko poremećeni da je bolje smjestiti dijete u odgojnu instituciju, nego ga ostaviti u takvoj sredini gdje je najčešće prepušteno samo sebi i više boravi na ulici nego u obiteljskom domu”, kaže Vrkljan i napominje kako su poseban problem srednjoškolci. Premda je i za njih u domu u Dugavama organiziran vaninstitucionalni tretman. Ipak, na poludnevni boravak i brojne besplatne aktivnosti, od računalne i likovne radionice do raznih sportskih sadržaja dolazi samo 30-ak zagrebačkih srednjoškolaca kojima je tu obavezu propisao nadležni Centar za socijalnu skrb ili su, u manjem broju, upućeni odlukom suda.

Najveći broj te djece pohađa neku od obrtničkih škola, nakupi veliki broj negativnih ocjena i odustane od škole često prije nego što padne razred. Kroz ovaj program nastoji se toj djeci pomoći da steknu zvanje. Upravo ovu činjenicu ističe i odgajatelj s kojim smo razgovarali, a koji je molio da ostane anoniman.

“Domovi obuhvaćaju baš te mlade ljude koji ispadaju iz sustava obrazovanja, želi ih se vrati u školu kako bi stekli zanimanje s kojim se mogu zaposliti i postati samostalni ljudi. Oni su svjesni da nikad ne bi završili školu da nisu kod nas. Većina naše djece, nakon što završe osnovnu školu, ostanu kako bi završili i srednju jer sami vide da, ako se vrate kući, od te škole neće biti ništa”, otkriva naš sugovornik koji je vrlo skeptičan i prema radu s roditeljima te djece. Domovi su se dosad s obiteljima bavili vrlo sporadično, kaže, jer je rad s njima zapravo u nadležnosti Centara za socijalnu skrb. No kako svaki socijalni radnik u Centrima za socijalnu skrb ima barem 100 obitelji s kojima bi trebao raditi i redovito ih posjećivati, ni ovdje za rad s roditeljima ne ostaje previše vremena.

“Većina tih obitelji su korisnici socijalne pomoći i u pravilu se prate kroz dobivanje te pomoći, a na jačanju njihovih roditeljskih kapaciteta radi se vrlo malo. To nama i sama djeca kažu: što vrijedi što sam se ovdje promijenio kad se moji doma nisu promijenili, nitko s njima ništa nije radio”, kaže ovaj socijalni pedagog koji svjedoči da veliki broj djece moraju učiti i osnovnim higijenskim navikama koje u obitelji nisu usvojili.

“Trenutno je vrlo malo obitelji koje su spremne i osposobljene prihvatiti ovu djecu”, tvrdi naš sugovornik, a svakoj bi trebalo osigurati sustavnu pomoć i podršku u obliku mobilnih timova koji bi im stalno bili na raspolaganju.

“Vrlo je teško odgajati dijete s poremećajem u ponašanju jer obitelj nema toliko mehanizama za izaći na kraj s tim djetetom. Zahtjevni su, treba imati čelične živce za rad s njima. Oni su izazovni i stalno testiraju granice. Zapravo su dragi, mili i dobri, puno bolji nego što bi čovjek očekivao u takvim situacijama, ali ponekad postanu nemogući samo da bi vidjeli kako ćeš reagirati i hoćeš li naći neki način da mu pristupiš. Žele vidjeti koliko ti je uistinu stalo, koliko ćeš ostati dosljedan u brizi za njih”, iz vlastitog iskustva govori odgajatelj jednog od domova za odgoj.

‘Što vrijedi da sam se promijenio, kad se moji doma nisu promijenili, s njima nitko ne radi’, kažu djeca

“Za dijete je uvijek bolje da je u obitelji nego u instituciji s tim da, ako je djetetu potrebna stručna pomoć, onda treba naći načina da obitelj i država takvu pomoć i osiguraju”, smatra Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba gdje na tretmane dolazi puno djece iz domova. Djecu u Polikliniku dovode i udomitelji, a upravo bi njima i obiteljima koje su posvojile djecu trebalo posvetiti više pažnje.

“Nekad se djeca koja su bila zanemarena ili zlostavljana u obitelji nastavljaju ponašati na način na koji su navikli. Navikli su da ih se ne vidi i ne čuje i da dobiju pažnju samo kada pokazuju neprihvatljiva ponašanja. Navikli su vjerovati da svijet neće biti tu za njih kada oni budu nešto trebali. Sa svim tim dolaze u udomiteljsku obitelj. Važno je s udomiteljima raditi da prihvate kako ljutnja i agresija te djece nije usmjerena protiv njih, da nauče na koji način reagirati na dječju ljutnju. I na koji način reagirati na dječju tugu jer djeca agresijom često prikrivaju tugu. Trebalo bi razbiti i mitove da bi dijete trebalo biti sretno što je došlo u mir. Djetetu je gubitak što je ostalo bez svoje obitelj i ono što mi je kod te djece posebno tužno je da se osjećaju odgovorni da održe tu obitelj na okupu. Kad u tome ne uspiju onda imaju osjećaj krivnje, manje vrijednosti i srama. Osim toga, kad razgovaram s udomiteljima kažu mi da djeca mogu biti stigmatizirana i kad dođu u novi razred, gdje ih smatraju manje vrijednima jer su izdvojena iz svoje primarne obitelji. Događa se i da nitko u razredu neće sjediti s njima. Udomiteljske obitelji zato moraju dobiti stručnu podršku. Ne samo kad je u pitanju dijete s problemima u ponašanju, nego općenito, pri dolasku djeteta u novu obitelj”, kaže Gordana Buljan Flander, psiholog i psihoterapeut s bogatim iskustvom u radu s djecom. Smatra da bi se poremećaje u ponašanju djece moglo uspješno prevenirati – ali treba reagirati na vrijeme.

“Istraživanja pokazuju da dijete koje je agresivno u dobi od 2 godine ima puno veći rizik da razvije poremećaj u ponašanju u pubertetu, tinejdžerskoj i adolescentskoj dobi. Što znači da bi trebalo raditi sistematske preglede u ranoj predškolskoj dobi, kako se to nekada radilo u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj. Već tada smo mogli vidjeti ako su postojala rizična djeca i odmah pružiti stručnu podršku roditeljima i toj djeci. Ne znam zašto je to ukinuto. Štedjeli smo na djeci i to nas sad košta”.

Adrian, kako ćemo ga nazvati da bismo zaštitili njegov identitet, mladić je u ranim 20-im koji je kriminalnu karijeru počeo graditi već u osnovnoj školi. Tek je sa 17 godina smješten u dom za odgoj.

“Mene je stari mlatio kao magarca jer je bio nemoćan. Brat je magistar, jedna je sestra već diplomirala, a druga studira, i onda odjednom ja – problematično dijete. Od kud, kako, zašto? Promijenio sam više osnovnih škola, a ne znam gdje sve nisam išao u srednju školu. Mogu zahvaliti samo svojoj socijalnoj radnici koja je upotrijebila sve moguće veze i vezice, poznanstva i prijateljstva koja je stekla kroz život samo za moj slučaj. Nikad s njom nisam imao loše iskustvo, ni kad sam bio loš, kad se nisam držao dogovora. Nikad nije digla ruke od mene, nego je svaki put iznova našla načina da dođe do mene”, kaže Adrian kojem se velika prekretnica dogodila upravo u domu.

‘Tužno je što se djeca osjećaju odgovorna držati obitelj na okupu, a osjećaju sram kad ne uspiju’

“To je prvo bila strašna borba jer sam teško mogao prihvatiti da mi je autoritet odgajatelj koji je alkoholičar i puši travu. Onda sam shvatio da tu ima i svjetla, nekih ljudi koji su dobri, stvarno rade svoj posao i daju maksimum. Ljudi koji su se cijeli davali u posao za te su klince bili lajbeki, šabani, jazavci, tako zovu te ljude koji se trude oko njih”, sjeća se Adrian kojeg je jedan incident dijelio od odlaska u Odgojni zavod u Turopolje pa se čuvao tučnjave. Socijalnom inteligencijom i brigom za prijatelje u domu, stekao je njihovo povjerenje.

“Jednom kad steknete to povjerenje oni vam mogu biti tu do kraja života, a vjerujte mi, to nikome ne treba. To je konstantno cicanje energije i ako od njih 100 dobiješ jednoga da u bilo kojem smislu izađe na pravi put, to je veliki uspjeh. Žive od trenutka do trenutka, ne razmišljaju o budućnosti, osim u bajkama i snovima. Kad od tih visokih očekivanja ne bude ništa, jer nisu realna, vrate se destrukciji i autodestrukciji”, govori Adrian. Ovo iskustvo bilo mu je teško – ali poučno.

Ne tako davno bilo mu je nezamislivo da radi za plaću od tri do četiri tisuće kuna, a danas se pronašao u svojem poslu i uživa u kreiranju stvari koje proizvodi vlastitim rukama. Kako voli reći, stvara svoj život i život svoje djece koju planira imati jednoga dana. Otac ga i danas, uvjeren je, gleda s nevjericom. Istovremeno je silno ponosan što se njegov sin izvukao iz svih nevolja u koje se uvalio i strah ga je da bi se taj bijesan dječak jednoga dana mogao vratiti.