Objavljeno u Nacionalu br. 591, 2007-03-13

Nevladinih udruga u Hrvatskoj ima 31.752, iz državnog proračuna dobivaju 20 milijuna kuna, a u velikoj zbrci koja je donedavno među njima vladala tek se u zadnje vrijeme pokazuje koje udruge zaista rade za opće dobro, a koje se brinu samo za svoj profit

Imati udrugu u Hrvatskoj može biti vrlo profitabilan posao: za 31.752 udruge, od kojih je prema procjenama samo trećina aktivna, godišnje se samo iz državnog proračuna izdvaja dvadesetak milijuna kuna – što većini udruga predstavlja tek desetak posto njihova budžeta. Osim državnog novca, sredstva koja udruge dobivaju iz europskih i privatnih fondova, brojnih tvrtki, korporacija, ambasada i međunarodnih organizacija teško je nabrojiti. Pretpristupni fondovi EU još uvijek su jedni od najvećih izvora financija za nevladine organizacije, a i tvrtke u Hrvatskoj u sve većoj mjeri doniraju dio profita koji se u tom slučaju ne oporezuje, a što je marketinški vrlo efektno. Novac za projekte donira se i na razini gradova i županija, a vlastite fondove ima i većina ministarstava. Tako se udruge nalaze na svojevrsnom tržištu na kojem jedne drugima konkuriraju kvalitetom projekata, čija tematika može biti zajednička nekolicini organizacija: za istu donaciju često se mogu prijaviti sasvim različite udruge jer se, primjerice, u borbu protiv HIV-a mogu uključiti mnoge. No hoće li dobiti novac za određeni projekt često ovisi i o njihovoj reputaciji u javnosti, koja se stječe rezultatima ali i marketingom. Nevladin sektor je, generalno gledano, tek unatrag nekoliko godina počeo ozbiljnije funkcionirati i zakonski ga se počelo konkretno regulirati tek nakon 2000. godine. Jedna od najvećih njegovih mana je činjenica da je pred zakonom svih 31.752 udruga jednako – isto su tretirane Udruga za rastjerivanje dosade “Antuntun”, Klub prijatelja telefonskih kartica i Udruga za širenje tantričkih nauka kao i one koje se bave promicanjem ljudskih prava ili se bore protiv korupcije. Štoviše, udruge koje se bave tzv. općim dobrom od povratka HDZ-a na vlast ponovno plaćaju PDV za razliku od, primjerice, sportskih klubova kao što je Dinamo.

Tako se može reći da je nevladina scena u Hrvatskoj još uvijek u svojevrsnoj zbrci – kriteriji za dobivanje državnih sredstava za programe udruga još nisu u potpunosti iskristalizirani, a transparentnost poslovanja udruga još nije dostigla europsku razinu. Mnogi donatori i dalje ne pitaju kamo je otišao darovan novac, a neke udruge zahvaljujući nepotizmu i korupciji i dalje profitiraju na fiktivnim projektima. Da se čudne stvari događaju u nevladinom sektoru pokazala je i nedavna nagla smjena predstojnice Vladina Ureda za udruge Jadranke Cigelj zbog optužbe da je zatražila sigurnosnu provjeru kandidata za Vladin Savjet za razvoj civilnog društva, na čemu su mnoge udruge i prije inzistirale zbog neslaganja s njezinim stavovima. Anarhičnu situaciju u nevladinom sektoru odlično oslikavaju i nedavni sukobi u javnosti između zagrebačkog Gradskog poglavarstva i pojedinih udruga za razvoj i promicanje urbane kulture koje su optužile gradsku vlast da im za ovu godinu nije dala “ni kune” jer su prosvjedovale protiv projekta Tomislava Horvatinčića na Cvjetnom trgu. To je Gradsko poglavarstvo demantiralo objavivši iznose namijenjene tim udrugama, koje su i nakon toga tvrdile da novac nisu dobile. U takvoj zbrci u nevladinom sektoru u javnosti se još uvijek nerijetko postavljaju pitanja kako se nevladine udruge financiraju, što one zapravo rade i koji je njihov doprinos društvu. Međutim, većina iz tog sektora slaže se da se u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina mnogo toga promijenilo: kada se uzme u obzir da se gotovo do kraja ‘90-ih udruge nije niti pitalo na što je potrošen dobiven novac te da je u to vrijeme država vrlo rijetko financirala one koje su se bavile pitanjima poput ljudskih prava i demokracije, pomaci su vidljivi. Ipak, bez obzira što su se mnoge udruge do danas dokazale kao profesionalne organizacije odličnih rezultata, dio javnog mnijenja i dalje je prema tom sektoru sumnjičav i doživljava ga kao idealan poligon za financijske malverzacije i brzu zaradu. Zašto je dijelom tako, govori direktorica Instituta za promicanje demokracije IDEMO Andrea Feldman, dugogodišnja aktivistica ženskog pokreta te bivša direktorica Instituta Otvoreno društvo Hrvatska:

“Loše mišljenje dijela javnosti o nevladinim organizacijama jednim se dijelom još uvijek naslanja na njihovu reputaciju iz ‘90-ih, kada su u očima vlasti one predstavljale državne neprijatelje. Radi zahtijevanja poštivanja demokracije i raznoraznih prava udruge su unosile nemir u tadašnje državne strukture i način ponašanja predstavnika države prema nevladinom sektoru je u velikoj mjeri bio i razlog zbog kojeg je Hrvatska tada bila percipirana kao autoritarna i zatvorena država koja malo brine za demokraciju.”

Nevladin sektor je, ističe, izuzetno bitan za svaku državu, jer “donosi inovacije ili preuzima na sebe dio posla koji u tom trenutku država ili županija ne mogu odraditi. Istodobno, nevladine organizacije zapošljavaju ljude i plaćaju poreze. Upravo su zbog toga, ističe, države koje što više financijski podupiru nevladine organizacije percipirane kao države koje brinu o svojim građanima, dok se istodobno rasterećuju i dijela posla koje obavljaju udruge. Smatra da je nevladin sektor područje koje se još razvija te da će, ako se napravi strategija razvoja civilnog društva, revidira zakon o porezu i ako Vlada ulaganje u civilno društvo bude gledala kao na dobru investiciju, Hrvatska kao zemlja funkcionirati sve bolje. Institut kojem je na čelu postoji od ožujka prošle godine i osnovan je s idejom razvijanja javnih politika iz područja medija, obrazovanja, transparentnost političkog procesa, pravosuđa, manjina i marginaliziranih grupa, za koja je, otkad postoji, skupio dvjestotinjak tisuća kuna u nekoliko različitih projekata. Udruga ima samo jednog stalnog zaposlenika, šeficu ureda, dok ostali suradnici volontiraju ili su honorarno plaćeni po projektu.

Još jedan razlog loše reputacije udruga kod dijela javnosti je donedavna zakonska nereguliranost nevladina sektora, o kojem su zakoni doneseni tek 2001., a Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva osnovana je 2003. Njezina je uloga da distribuira 14 posto od cjelokupnog poreza na dobit od igara na sreću, koji iz Hrvatske lutrije, sportskih kladionica i kockarnica odlazi u državni proračun. Tih 14 posto, što godišnje iznosi oko 20 milijuna kuna, na natječajima se dodjeljuje pojedinim udrugama civilnog društva na temelju njihovih programa, posredstvom Vladinog Ureda za udruge. Njegova donedavna predstojnica Jadranka Cigelj tvrdi da rad Nacionalne zaklade nije u potpunosti reguliran te da je nad njim potreban pojačan nadzor Vlade. Pretpostavlja i “da je njezino inzistiranje na tome da Ured za udruge i Savjet za razvoj civilnog društva imaju pravo nadzora nad radom Zaklade” jedan od razloga njezine nedavne nagle smjene:

“Funkcija Ureda za udruge jest nadzor nad raspodjelom sredstava iz državnog proračuna koji se transferira prema Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva. Njoj svaki mjesec pripada 14 posto prihoda od igara na sreću, što u prosjeku iznosi dva do dva i pol milijuna kuna mjesečno. U Nadzornom odboru Zaklade sjede predstavnici pojedinih nevladinih udruga, koji novac za projekte međusobno dodjeljuju jedni drugima. Nacionalna zaklada godišnje raspolaže s oko 24 milijuna kuna koji se dodjeljuju za projekte pojedinih udruga po nepoznatim kriterijima te Uredu jednom godišnje dostavlja djelomične izvještaje. Čak su nam iz Središnjeg ureda za unutarnju kontrolu i reviziju sugerirali da bismo mogli doći u sukob sa zakonom jer ne tražimo povratnu informaciju kamo je otišao novac. Čim je netko nametnuo priču o prikupljanju financijskih izvještaja od svih tijela uprave koja raspoređuju sredstva te od Nacionalne zaklade, smijenjen je. Velik je novac u pitanju i mnogi su za njega zainteresirani.”

Jadranka Cigelj se od razrješenja s mjesta predstojnice Ureda vratila funkciji potpredsjednice udruge Sekcija međunarodnog društva za ljudska prava i predsjednice hrvatske sekcije te međunarodne organizacije, koja se bavi pitanjem ljudskih prava i humanitarnom djelatnošću.

“Kad od 31.500 udruga odbijemo sportske i kulturne, ostane nam 20.000 udruga koje uglavnom spadaju u civilni sektor. No, ne smijemo zaboraviti da imamo dosta fantomskih organizacija civilnog društva, što znači da mnoge postoje na papiru i pojave se tu i tamo na natječaju. Po našim procjenama 6000 udruga stvarno funkcionira, ali je potrebno napraviti reviziju jer mnogima ne znamo ni broj članova. O tome se počelo pričati tek 2005. Popriličan kaos vlada u nevladinom sektoru i nadam se da će Vladin Ured donositi kvalitetne zaključke i znati ih nametnuti Vladi koja ima dužnost ustrojiti funkcioniranje nevladinog sektora i napraviti red kako bi se omogućio zadovoljavajući financijski okvir unutar kojeg bi organizacije podlijegale propisima koje im država nameće“, opisuje stanje Jadranka Cigelj u nevladinom sektoru.

Upraviteljica Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva Cvjetana Plavša-Matić, nekadašnja predstojnica Vladina Ureda za udruge, demantira tvrdnje o sukobu interesa unutar Zaklade, ali priznaje da je toj instituciji osnovanoj od Sabora trebalo neko vrijeme da se uhoda: „Upravni odbor Zaklade ima za većinu članova stručnjake koji se bave civilnim društvom, od kojih su neki i članovi organizacija civilnog društva odnosno udruga. No mehanizam odlučivanja tako je ustrojen da Upravni odbor ne sudjeluje u postupku procjenjivanja prijava projekata udruga koje se zaprimaju na javno objavljenim natječajima Zaklade, već to čine posebna procjenjivačka tijela sastavljena od nezavisnih stručnjaka. Nakon što ta tijela odluče o najkvalitetnijim projektima upućuju Upravnom odboru popis tih projekata sa zahtjevom za odobravanjem ukupnih iznosa potrebnih za njihovo financiranje. Problem 2005. je bio u tome što su dvije udruge čiji su članovi ujedno bili i članovi našeg Upravnog odbora dobile potporu Zaklade, na što su udruge koje nisu dobile potporu Zaklade otvorile javnu raspravu o tome je li to bio sukob interesa. Mi smo bili sigurni da smo učinili sve da se spriječi sukob interesa, ali sumnja je postojala pa smo poslali upit Saborskom odboru za sprječavanje sukoba interesa, za mišljenje. Oni su se složili da se nije radilo o sukobu interesa, no mi smo bez obzira na to i dalje radili na unapređenju sustava sprečavanja mogućeg sukoba interesa pa smo uveli poseban registar iskazanih sukoba interesa u kojem svi mi na početku svake godine utvrđujemo i evidentiramo moguće sukobe interesa te novi elektronički sustav kojem naši procjenjivači pristupaju smart karticom, čitaju prijave i procjenjuju ih na način da je svaka njihova ocjena zaštićena i nevidljiva drugima, a sustav ih zbraja i izbacuje listu onih koji su dobili najviše bodova za prijavljeni projekt.”

Da će se 50 posto prihoda od igara na sreću, što je prošle godine iznosilo 220 milijuna kuna, izdvajati za projekte organizacija civilnog društva Vlada je odlučila 2002. na inicijativu udruga, a 2003. je Sabor osnovao Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva koja raspolaže s 14 posto tog iznosa.

Zaklada financira isključivo projekte koji su namijenjeni općem dobru, i to u nekoliko kategorija: od malih građanskih inicijativa u iznosima do 50.000 kuna pa do institucionalnih potpora koje dosežu najviše 350 tisuća kuna godišnje i koje se dodjeljuju udrugama “koje su svojim rezultatima dokazale da su značajne za razvoj civilnog društva”. Prošle su godine tako tu najveću potporu dobile udruge poput GONG-a, HHO-a i Zelene akcije. Od 31.572 udruge, koliko ih je registrirano, Cvjetana Plavša-Matić vjeruje da trećina nije aktivna te smatra da bi “trebalo poraditi na ažuriranju registra”. Osim što Zakladi u nekim udrugama zamjeraju nejasne kriterije za dodjelu novca, i čelnike Grada Zagreba mnogi optužuju da se gradski prostori dodjeljuju na čudan način. To tvrdi i Neva Tölle, koordinatorica Autonomne ženske kuće:

“Trebalo bi utvrditi koje su udruge od opće koristi za Hrvatsku i koje bi trebale imati prioritet u dodjeli novca i prostora za djelatnost s obzirom na to koju vrstu djelatnosti obavljaju. U protivnom ne postoje jasni kriteriji po kojima bi se u društvu trebalo dodjeljivati sustavno novčana sredstva i prostor za djelatnost. Dakle, nepostojanje kriterija za dodjeljivanje prostora civilnom sektoru od Grada Zagreba objašnjava činjenicu da mnoge važne organizacije koje se bave ljudskim pravima još uvijek nemaju na raspolaganju prostor za svoju djelatnost, iako je njihov rad od izuzetne važnosti za razvoj demokracije i građanskog društva u Hrvatskoj. S druge strane, neke udruge čiji je primarni sadržaj popunjavanje slobodnog vremena dobile su na raspolaganje gradski prostor, kao na primjer Belot klub ‘Velebit’ koji je od Grada dobio prostor od 200 četvornih metara na Trgu bana Jelačića. Naravno da su i takve udruge važne za građane, no smatram da bi prednost trebale imati one koje se bave zaštitom prava građana i općim interesom kao što su Lezbijska grupa Kontra, Iskorak, Krila, Centar za ženske studije, GONG, Građanski odbor za ljudska prava, Udruga za zaštitu prava potrošača, Hrvatska udruga hospicija i slične.”

U Hrvatskoj je, kaže Neva Tölle, sredinom ‘90-ih osnovan golem broj različitih udruga.
“Dogodila se inflacija i na tom području, kao i u svim drugim razinama našeg društva. Takav proces je logičan jer civilno društvo predstavlja zrcalnu sliku društveno-političkih odnosa u zemlji. Došlo je do potpune erozije važnih društvenih vrijednosti kao što su etika, moral, profesionalnost i poštenje. Udruge su postale ‘in’ i počele su nicati kao gljive poslije kiše. Mnogi su mislili ako osnuju udrugu da neće morati ozbiljno raditi i odgovorno postupati te da je rad u udrugama neka vrsta dokolice, a ako ona usput donese i kakav honorar – kud ćeš bolje. Takva percepcija nevladinih udruga potpuno je pogrešna. Upravo suprotno, ako osnivači udruga zastupaju takav stav, tada su takve udruge same sebi svrha a to je nedopustivo. Udruge bezuvjetno moraju djelovati na tri razine: biti konstantan korektiv vlasti, zadržati autonomiju rada, biti primarno fokusirane na ciljanu populaciju radi koje su osnovane.”

Ipak, u posljednjih 10 godina se, tvrdi, postupno kristalizira nevladina scena: “S vremena na vrijeme znala sam biti frustrirana jer je zavladala tzv. inflacija udruga. Mnoge od njih dobivale su novac iz privatnog sektora, od grada, županije i države zbog nepotizma i korupcije koji su prisutni u našoj zemlji. Međutim, sve rjeđe me smeta takvo stanje. Udruge su dužne novac dobiven za djelatnost strogo namjenski trošiti po budžetu, što i čine. Donatori redovito vrše kontrolu utrošenih sredstava, kroz redovite polugodišnje i godišnje financijske i narativne izvještaje i kontroliraju kako se troši novac.”

Slično misli i Zorislav Antun Petrović, predsjednik udruge Transparency International koja se bavi suzbijanjem korupcije i zalaže za povećanje Vladine odgovornosti. On je jedan od rijetkih šefova udruga koji za svoj rad ne primaju nikakvu naknadu. Transparency International mu, govori, pokriva troškove mobitela te putovanja ako su u interesu udruge. Razlog tome objašnjava na sljedeći način:

“Sve se udruge, uvjetno rečeno, nalaze na tržištu, na kojem se svake godine preferiraju neki drugi problemi. Tako su, recimo, u posljednje vrijeme hitovi korupcija, Romi i rodne manjine, tematike koje gotovo da garantiraju dobivanje sredstava za projekte koji se time bave. Zato nije ni čudno da se odjednom pojavilo mnogo udruga koje se bave korupcijom, jer Europska komisija i ostali donatori za te probleme trenutačno daju velik novac. Donatori pogotovo vole i projekte na regionalnoj ili međunarodnoj razini, tako da bih ja ovog trenutka lako mogao smisliti projekt koji će vrlo vjerojatno donijeti novac – a ne projekt za koji smatram da je trenutačno važnije realizirati. Jednostavno propovijedam nešto za što mislim da se isplati propovijedati. Živim od svoje profesije, radim kao slobodan novinar, a i u nekim sam povjerenstvima i vijećima koja se tiču problema kojima se bavi Transparency International. Da živim od udruge, vjerojatno bi došlo do zakretanja prema pragmatizmu.”

Transparency International Hrvatska se, kaže, financira isključivo iz donacija, za razliku od inozemnih ogranaka te međunarodne organizacije osnovane u Njemačkoj ‘93. koji često imaju tzv. korporativne članove – velike tvrtke poput General Motorsa koji godišnjom članarinom podržavaju udrugu. U Hrvatskoj je, smatra, mala mogućnost da se tvrtke uključe u borbu protiv korupcije.

Prosječni godišnji budžet te udruge je, kaže, oko milijun kuna, najam za prostor sami plaćaju jer im je Grad Zagreb ponudio prostor koji je tek potrebno adaptirati, a udruga broji četiri zaposlenika. Kao osnovni problem nevladina sektora predsjednica udruge za zaštitu okoliša Zelena akcija Jagoda Munić navodi zakon koji jednako tretira sve udruge. Međutim, nije sigurna radi li se o namjernoj zakonskoj nereguliranosti “kako bi Vlada mogla reći da Hrvatska ima više od 31.000 nevladinih udruga – što bi, u slučaju da se sve bave tzv. općim dobrom, značilo da je u Hrvatskoj civilno društvo odlično razvijeno, odnosno da je demokracija na zavidnoj razini.” Smeta joj i odluka nove HDZ-ove vlade, koju je koalicijska dolaskom na vlast poništila, da neke udruge plaćaju PDV na donacije iz inozemstva, a neke ne.

“Sportski klubovi i vjerske udruge, recimo, ne plaćaju PDV, a mi kao udruga za zaštitu okoliša plaćamo. To je očita diskriminacija, jer su udruge koje se bave tzv. općim dobrom manjina među tih 30.000.”

Udruga Zelena akcija postoji 17 godina, a prosječni joj je godišnji budžet između dva i pol i tri milijuna kuna. Za hrvatske prilike takav je budžet, kaže, velik i dobrim dijelom se popunjava iz europskih fondova, dok su u svjetskim razmjerima izdvajanja za ekologiju kao sve aktualniju temu vrlo velika. Prostor u zagrebačkoj Frankopanskoj ulici su dobili od Grada, a dijele ga s Hrvatskim prirodoslovnim društvom. I ona smatra da bi se kriteriji po kojima se dodjeljuje državni novac mogli učiniti još jasnijima, s čim se ne slaže Vanja Škorić, pravna savjetnica udruge GONG. Ona tvrdi ne samo da su kriteriji, kad je u pitanju natjecanje za određene projekte, napokon izjednačeni, već da je donekle uveden red u financiranje udruga donošenjem Kodeksa o financiranju programa i projekata udruga:

“Ako Zaklada za promicanje civilnog društva, ili jedinica lokalne uprave ili samouprave raspiše natječaj za određeni projekt, vrlo je bitno da kriteriji budu usklađeni kako se ne bi dogodilo da nemate uvjete za žalbu jer sve ovisi o njihovoj diskrecijskoj ocjeni. Donošenjem takvog kodeksa unificirana su pravila kojima su se do tada vodila ministarstva i ostala državna tijela.”

I Vanja Škorić priznaje da je pojam udruga za promicanje civilnog društva prilično širok zbog čega se često događa da ih javnost izjednačava s različitim udrugama koje iskorištavaju neprecizan zakon i financiraju se na sumnjiv način. Zbog toga predlaže da se i formalno uvede naziv udruge za opće dobro kako je i u razvijenim demokracijama, na temelju članka 3. Ustava Republike Hrvatske u kojem se nabrajaju temelji i najviše vrednote ustavnog poretka poput ravnopravnosti, slobode i jednakosti.

GONG djeluje od 1997. i ima 18 stalno zaposlenih, a udruga je najpoznatija po tome što sudjeluje u nadgledanju izbornih procesa te provodi edukaciju o njima. Oko 10 posto svih prihoda godišnje dobiju iz državnog proračuna, a ostalih 90 posto sredstava od inozemnih donatora poput stranih ambasada i udruga kao što su Balkan Trust for Democracy, MOTT Foundation i drugi. Jedna su od rijetkih udruga čiji su projekti prošli stroge kriterije za dobivanje sredstava iz europskih fondova.

GONG također, kao i većina udruga, pazi na to da nemaju većinskog donatora kako ne bi došli u situaciju da potpuno ovise o njemu te da im počne postavljati uvjete i ograničavati ih u radu. Osim toga, razvili su vlastiti softver za praćenje troškova kako bi u svakom trenutku znali kolikim sredstvima raspolaže volonter na terenu, ali i kako bi svaki donator na transparentan način bio upoznat gdje odlaze sredstva koja je dao. Siniša Grgić, predsjednik udruge Europski pokret, također je kritičan prema Nacionalnoj zakladi. Kako je njegova udruga dio međunarodne organizacije čija se centrala nalazi u Bruxellessu, sredstva za rad dobiva od središnjice, europskih fondova, privatnog sektora i Grada Zagreba koji im je ustupio i prostor u kojem rade. Svoje projekte prijavljivali su i Zakladi za promicanje civilnog društva, ali su odbijeni pa je Grgić komentirao: “Zaklada je procijenila da nemamo kvalitetan projekt. I sve bi bilo u redu da u Zakladinim komisijama ne sjede ljudi za koje odgovorno tvrdim da ne mogu kompetentno ocijeniti kvalitetu određenog projekta.” Grgić priznaje da u Hrvatskoj postoji određeni pravni nered te da bi se osnovane udruge ipak trebale uskladiti sa zakonskim izmjenama u Zakonu o udrugama. Često provjerava Registar udruga i tvrdi da oko 18 tisuća njih ima otvorene račune, ali i da mnoge od njih ne posluju:

„Nemoguće je utvrditi točan broj aktivnih udruga, jer postoje one koje su aktivne a nemaju ni žiroračun, kao što postoje i one koje imaju otvoren račun ali više ništa ne rade. Često se paušalno govori da se udruge osnivaju i zbog materijalnog interesa osnivača, ali statistički gledano to nije točno. Više od 80 posto svih udruga u Hrvatskoj su kulturne i športske udruge, pretežito osnovane u manjim mjestima, gdje je gotovo nemoguće očekivati stvaranje bilo kakve veće financijske vrijednosti kroz te udruge. Zato smatram da udruge u Hrvatskoj nisu farsa već da uistinu obavljaju djelatnost za koju su registrirane – one izgrađuju i promiču civilno društvo. Što ih više budemo imali, naše društvo će biti razvijenije, a vjerojatno vrijedi i obratno.“

PROTESTNE POVORKE U ZAGREBU NA DAN ŽENA 8. OŽUJKA

Nevladine udruge vrlo su dovitljive kada treba svrnuti pažnju javnosti na svoj rad, a javne demonstracije predstavljaju omiljenu metodu. Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu česti su prosvjedi Prijatelja životinja, udruge za prava seksualnih manjina već nekoliko godina organiziraju prosvjedne povorke glavnim gradom Hrvatske, a prošloga je tjedna, 8. ožujka, na Dan žena, demonstracije središtem Zagreba organizirala i Ženska mreža Hrvatske. Tom prilikom su prosvjedovale zbog toga što su žene 10 posto manje plaćene od muškaraca za isti posao. Ženska mreža obuhvaća više nevladinih udruga među kojima se nalazi i Autonomna ženska kuća koju vodi Neva Tölle.