Objavljeno u Nacionalu br. 445, 2004-05-25

Zbog niskog samopoštovanja i straha od gubitka posla tisuće Hrvata trpi od svojih nadređenih uvrede, ponižavanja, neopravdana zakidanja od plaće i uskraćivanja prava. U slučaju da tuže poslodavca teško će naći svjedoke i branitelja, a slučaj će najvjerojatnije otići u zastaru

Tog dana njezin joj je šef objasnio kako mora slušati samo njega jer je on tu, na njezinom radnom mjestu, jedini Bog. Marijeta Jelenčić, baš kao i svi suradnici Siniše Cmrka na snimanju nekoć popularne emisije “Turbo Limach Show”, prešutjela je i to, kao što je već navikla otrpjeti i druge njegove živčane ispade. Tako bi vjerojatno i ostalo da Cmrk jednog dana nije pretjerao i uobičajeno izderavanje zamijenio šakom kojom je svoju organizatoricu snimanja pogodio u glavu, pred osamdesetero maloljetnih svjedoka. Tog dana je stigla kući i odlučila prešutjeti istinu čak i svom suprugu, no sutradan su o nemilom događaju pisale sve novine. “On je javna ličnost i zato može sve, a ja u toj situaciji nisam mogla ništa nego preko medija ljudima reći da nisam kriva. Na kraju bih možda čak i ispala kriva prema njegovoj viziji priče,” kaže Marijeta Jelenčić koja se s HRT-om nagodila i dobila odštetu od 20 tisuća kuna. Cmrku je otkazan ugovor, a na Prisavlju je osnovano i povjerenstvo koje će ubuduće rješavati prijave o sličnom zlostavljačkom ponašanju. Njezin privatan spor s Cmrkom još uvijek rješava hrvatsko pravosuđe. Nositi se na radnom mjestu s nadređenim koji želi da ga njegovi podanici smatraju božanstvom sigurno nije nimalo lak izazov. No da Cmrk u tom smislu nije usamljen slučaj, potvrđuje i podatak kako je sve veći broj hrvatskih građana zbog stresa prouzročenog problemima koje doživljavaju na radnom mjestu primoran zatražiti bolovanje, potražiti savjet stručne osobe, ili uvučen u bezizlaznu situaciju, često u krajnjem slučaju podići ruku na sebe.

MARIJETA JELENČIĆ: ‘Siniša Cmrk mi je rekao da moram slušati samo njega jer je on na radnom mjestu jedini bog’ NOVINARKA POČETNICA (22): ‘Urednik mi je davao ekskluzivne teme, ali mi je postavljao pitanja kao ‘kako ti se dečko ševi’ i ‘može li te zadovoljiti’ JADRANKA APOSTOLOVSKI: ‘Mislim da bih se onesvijestila da mi se šef obrati nakon zlostavljanja koje sam doživjela’ RUŽICA KIŠUR: ‘Ni zucnula nisam kad me je predsjednik uprave vrijeđao jer sam trudna’Trenutno u Hrvatskoj postoji čak 60 tisuća neriješenih radnih sporova koji bi se prema ustavnim i konvencijskim pravima stranaka na suđenje trebali rješavati za najviše šest mjeseci. Taj rok najčešće nije dovoljan ni za sazivanje prvog ročišta, tako da se Jadranka Apostolovski, zaposlenica Znanja koja je završila na bolovanju s dijagnozom PTSP-a, već suočila s mišlju da proguta šaku prepisanih tableta i tako skrati neizvjesnost u iščekivanju presude o vlastitoj sudbini. “Bila sam na nekoliko razgovora za novo zaposlenje jer mi je, iako sam još uvijek zaposlena u Znanju, jasno da tamo ne mogu ostati. Mislim da bih se onesvijestila da mi se sad obrati”, kaže Jadranka Apostolovski koja predsjednika uprave Znanja Branka Jazbeca smatra glavnim krivcem za nevolje što ih je doživjela na poslu. “Gdje god sam do sad bila na razgovoru za posao, rekli bi mi kako znaju za moj slučaj. Ne znam što tim misle reći, ali činjenica je kako ne postoji osoba u ovoj branši koja o tome nije čitala u novinama ili čula komentare”, priča žena koja, nakon okršaja s poslodavcem za čiju je tvrtku znala raditi i po 12 sati dnevno, očigledno boluje od nedostatka samopouzdanja. Na bolovanju je već mjesecima, a bezuspješna potraga za novim poslom dodatno je obeshrabruje.

“U 90 posto slučajeva žene odustaju od prijave. Mi ih uopće ne sokolimo jer nam je jasno što se događa. Kad imate tako bijedno tržište rada, sretni ste ako uopće pronađete posao”, kaže Sanja Sarnavka, koordinatorica ženske udruge B.a.b.e. koja godinama ima telefonsku liniju otvorenu za sve žrtve zlostavljanja, pa tako i zlostavljanja na poslu. Zbog zlostavljanja na poslu zovu i muškarci, ali ih je znatno manje. Obratio im se i jedan, sada već bivši ravnatelj škole u Zagorju, jer ga mlada defektologinja ucjenjuje prijavom za seksualno zlostavljanje ako joj ne bude sredio stalan posao u školi. Najveći broj takvih prijava i završi telefonskim pozivom gdje zlostavljana žrtva može dobiti psihološku pomoć. No samo sud ima moć odlučiti jesu li ili ne takve žrtve zaslužile otkaz i degradaciju. Ako slučaj ne dođe na red ni nakon tri godine, odluka nikad neće biti donesena jer je spor ušao u zastaru, a sumnja je li osoba uistinu žrtva ili tek neradnik ostaje pred svakim budućim poslodavcem. Osim toga, ako osoba primjerice pleše balet, kao što je slučaj s Nikolinom Katić, karijera joj je najvjerojatnije zapečaćena. Naime, kako kaže Sanja Sarnavka, postoji samo jedan Balet u HNK-u, pa ako joj ne produlje ugovor na određeno vrijeme, osjećat će obavezu osnovati baletnu skupinu B.a.b.e. u kojoj će odbačena balerina nastaviti plesati. Šef ansambla protiv čijeg se ponašanja odlučila pobuniti trebao je za uspjeh biti nagrađen službenim priznanjem Grada Zagreba jer u njegovoj trupi opstaju tek najjači i najbolji baletni fanatici koji će, ako treba, i izgorjeti na sceni. Najčešće se to i događa. Suočeni s neprekidnim pritiskom i stalnom kritikom, ljudi se najčešće trude posvetiti poslu kako bi izbjegli tu vrstu kazne. Bilo bi dovoljno, a upravo je to najtužniji dio priče o zlostavljanju na poslu, tapšanje po ramenu, ili bilo kakvo priznanje za dobar rad: obično hvala umjesto plaćenih prekovremenih.

“Uvijek tvrdim da je on dobar u duši. Nije zločest, ali me je užasno povrijedio. Primjerice, kad mu je trebalo ići kupiti novine jurila sam s vozačem i kupovala ih za svoje novce. Na setu sam se brinula o svemu pa i o njemu – nosila mu hranu, brinula za njegove goste i novinare. Međutim, on se na kraju ponio kao da nisam dobro obavljala svoj posao, kao da je imao nekih problema sa mnom. Taj dan svi su mogli vidjeti da je došao ‘nabrijan’. Naime, kad mu ne ide onako kako je zacrtao, onda je to užas. To je njegova narav”, govori Marijeta Jelenčić koja je nakon sedam godina na Prisavlju već znala trpjeti hirove televizijskih “super zvijezda”. “Siniša je uvijek imao ispade. Znao nas je sve izvrijeđati pred djecom. Nakon takvih ispada obično bih kasnije završila iza seta gdje bih se rasplakala, a on bi nakon snimanja primijetio da nešto nije u redu i ispričavao se da nije tako mislio. On se jednostavno izdere i onda više ne razmišlja o tome”, svjedoči Marijeta Jelenčić o ponašanju donedavne HTV-ove zvijezde. “Najveći problem je bio što nemam nikoga na televiziji. Igrom slučaja došla sam raditi na Prisavlje i nemam nikog tko bi me štitio”, priča ova Splićanka koja se udala za Zagrepčana, trenutno nezaposlenog, tako da četveročlana obitelj posljednjih nekoliko godina živi od njezinog honorara. Njezinim sinovima Cmrk je i danas idol jer su premaleni da bi shvatili što znači fotografija njihove mame u novinama.

Slučaj s Prisavlja jedan je od onih koje će na sudu biti moguće dokazati kao primjer zlostavljanja na poslu a i balerine će, ako ostanu pri odluci da prijave Dinka Bogdanića, vjerojatno dokazati da ih je fizički maltretirao. Ružica Kišur, nekadašnja šefica poslovanja u Znanju, dokazat će da je degradirana na slabije plaćeno radno mjesto zbog svoje trudnoće. Međutim, na koji način će Jadranka Apostolovski braniti svoj slučaj? “Imala sam osjećaj da je moje tijelo postalo jedan veliki balon i nisam mu ništa odgovorila. Nisam ni zucnula na njegovu primjedbu o mom nedostatku kućnog odgoja, ni na vrijeđanje o tome kako to grozno izgledam”, opisuje zaposlenica traume s predsjednikom uprave Znanja. Probleme vezane uz stres prouzročen na radnom mjestu počeo je u Hrvatskoj već pedesetih proučavati dr. Boris Petz, psiholog s Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu, kada se još govorilo o “radnoj nervozi” i kada se problem svodio na psihu pojedinca nesposobnog za suradnju u radnoj sredini, zbog čega je smanjena njegova radna učinkovitost. Potpuno se ignorirao utjecaj radne okoline i neke od naših sugovornica ironično zaključuju kako do danas ljudi rade u eksperimentalnim uvjetima. Uslijed problema prouzročenih i nagomilanih zbog zlostavljanja na radnom mjestu, stručnjaci medicine rada u Hrvatskoj od sredine devedesetih počinju pridavati znatno veću važnost društveno-psihološkom značenju radnog mjesta, radnoj atmosferi i međusobnim odnosima unutar radnoga tima koji uključuju raznolike vrste šikaniranja i izoliranja pojedinca.

Po svojoj strukturi mobbing je nasrtaj na čast i ugled, sadrži klevetu, uvredu i kršenje temeljnih ljudskih prava, ali nije posebno naznačen kao kazneno djelo. U hrvatskom Ustavu u članku 35. stoji: “Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti?, a o tome govori i preambula Opće deklaracije o ljudskim pravima. Jadranka Mustajbegović s Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu je specijalist medicine rada, a kao predstojnica nacionalnog Vijeća za zaštitu na radu surađivala je s Međunarodnom organizacijom rada. Njihova ispitivanja u Hrvatskoj lani su zaključena izvješćem da hrvatsko zakonodavstvo ima vrlo manjkave zakonske odredbe u tom području. “Činjenica je da mobbbing nije ozbiljno i stručno dijagnosticiran. Prvo pitanje i suočavanje s problemom pokrenula je agencija Media Metar svojim istraživanjem. Zbog toga je potrebno usklađivanje naših normativnih akata, najprije u Hrvatskoj, a onda i s europskim ulaska u EU. To naravno uključuje i naš odnos prema mobbingu, zbog kojeg zakonodavstvo mora znati odgovoriti na pitanja kako ga prepoznati, prevenirati, analizirati i sankcionirati”, kaže Jadranka Musajbegović dok praksa očito upozorava na nuždu boljeg definiranja zakona kako bi i suci imali što manje izlika zbog kojih se nerado laćaju sporova iz radnog prava.

Samo tijekom prošle godine inspektori rada provjeravali su nešto više od 13 tisuća poslodavaca i otkrili gotovo 17.800 slučajeva kršenja zakona i prava iz radnog odnosa. Godišnje izviješće Državnog inspektorata upozorava da ove brojke predstavljaju tek pet posto registriranih poslodavaca i naglašava da se nastavlja trend nepoštivanja radnog zakonodavstva. Razlog za anarhiju koja vlada u svijetu rada Državni inspektorat ponajprije traži u sporosti i neučinkovitosti nedodirljivog hrvatskog pravosuđa. Premda podatak o svega pet posto pokrivenog terena govori dovoljno o tempu kojim inspektori rada podnose prijave, efikasnost sudova još je manja. Prekršajni sudovi su tako od 6227 podnesenih zahtjeva riješili tek 1162 slučaja. Osim toga, od 2490 rješenja čak njih 759 završilo je obustavom slučaja zbog zastare. Podaci o broju tužbi podignutih zbog zlostavljanja na poslu nisu posebno izdvojeni među 60 tisuća radnih sporova koji se iz zagrebačkog Općinskog sada pokušavaju redistribuirati i drugim, manje zatrpanim općinskim sudovima. Zakon o radu sankcionira diskriminaciju na radnom mjestu, a Zakon o ravnopravnosti spolova šire tumači tu odredbu prema kojoj se diskriminacija na području rada i zapošljavanja također smatra diskriminacijom. Drugim riječima, predsjednik uprave Jazbec upotrijebio je utuživ argument kad je Ružicu Kišur smijenio kao šeficu poslovanja samo zato što je zatrudnjela. U međuvremenu je mlada majka ipak završila na burzi, no suprug je zaposlen i pruža joj podršku. Bračnom paru je to prva prinova u obitelji.

Dostojanstvo radnika zaštićeno je Zakonom o radu samo utoliko što propisuje da poslodavac formalno imenuje osobu koja je uz njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe uposlenika. “Te večeri, 4. rujna 2003., na sastanku nakon cjelodnevnog radnog dana rekao nam je da ćemo sutra dobiti nove ugovore na 1850 kuna bruto koje ćemo potpisati jer želi da svi za mjesec dana damo otkaz. Nakon toga nas je vrijeđao riječima “Svi ste vi gubitnici! Lopovi! Svi ste vi idioti! S kim ja vojsku služim?”, citiraju svog poslodavca Ružica Kišur i Jadranka Apostolovski. Sastanku je prisustvovalo 16 poslovođa, njih tri odlučile su se dići tužbu, no među onima koje su odlučile zadržati posao teško će biti pronaći svjedoke. “Kolegice iz Znanja ne smiju s nama kontaktirati jer se boje za svoje radno mjesto. Ja ih razumijem i ne želim ih ometati u njihovom radu”, kaže Ružica Kišur. Strah za posao, pa čak i neka vrsta prešutnog pakta s poslodavcem ili nadređenim uobičajena je pojava u timu prvih suradnika koji su, premda tlačeni, ipak dobro plaćeni za svoj posao. Također uživaju i određene privilegije svog položaja zbog čega su skloniji zanemariti sukobe sa šefom. Nije rijetkost da svoje frustracije u tom slučaju iskaljuju na sebi podređenima. Ipak, neće nedostajati svjedoka koji će moći pričati o Jazbecovoj naravi, zahvaljujući bivšim djelatnicima Znanja među kojima je tek desetak koji su takvo poslovanje prijavili sudu i više desetaka koji su prešutno našli drugi izlaz iz bezizlazne situacije. Naime, odluči li žrtva prijaviti postupak koji je pretrpjela, naći će se pred bezbrojnim pitanja na koje treba pronaći odgovor, počevši od onog najtežeg: kome se zapravo obratiti. Žene iz Znanja potražile su savjet u RRiF-a u Vlaškoj ulici gdje im je pomogao pravnik Ante Vidović. “Rekao nam je da moramo hitno pronaći odvjetnike i podnijeti tužbu Općinskom državnom odvjetništvu. Zatim to moramo prijaviti i policiji, a kako bi se zaštitile sa svih strana i inspekciji rada”, prisjeća se Jadranka Apostolovski savjeta RRiF-ove pravne službe. Naime, po zakonu, rok za žalbu zbog povrede prava iz radnog odnosa mora se najprije dostaviti poslovodstvu tvrtke, a ako ono to ne može ili ne želi riješiti, slučaj se predaje sudu. Općinsko državno odvjetništvo provodi istragu u sklopu koje policija ispituje i podnositelje tužbe, a ako se slučaj ne riješi u tri godine, dolazi do zastare.

Osim toga, odvjetnici izbjegavaju radno pravo i samo oni koji su angažirani u sindikatima specijalistički se bave takvim slučajevima. “Naši pravnici i odvjetnici bježe od toga kao vrag od tamjana. Zbog toga sve nevladine organizacije imaju probleme pri angažiranju odvjetnika. Međutim, Lovorka Kušan pokazuje veliki senzibilitet za takve slučajeve”, priča Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e., iako udruga nema običaj slati osobe u odvjetničke urede. “Vjerujem kako bi većina odvjetnika takav slučaj odradila lijevom nogom, a onda bi ispalo da smo iznevjerile ljude koji su nam se obratili s povjerenjem kad nisu znali kome vjerovati”, objašnjava tu praksu Sanja Sarnavka. Zbog toga ni s jednim slučajem B.a.b.e. ne izlaze u javnost osim ako žrtva sama nije odlučila progovoriti. Uostalom, to može biti dvosjekli mač, o čemu govori primjer suca koji je na hodniku rekao jednoj žrtvi: “Mogli ste davati manje izjava za novine, a bolje čitati ugovor pa sad ne bi bilo ovakvih problema”. Hrvanje sa zapletenim pravnim sustavom i zakonskom šikarom u kojoj se propisi neprekidno mijenjaju ili nadopunjuju novima zacijelo su još jedan od razloga zbog kojih se mnoga zlostavljanja na poslu radije toleriraju dok je to moguće, ili se od njih bježi u novu radnu sredinu. Primjerice, seksualno zlostavljanje.

U sklopu seminara “Seksualno uznemiravanje na sveučilištu”, koji su televizijske novinarke Andrea Zeljak i Petra Neuman vodile na Centru za ženske studije u Zagrebu, održana su predavanja i o problematici seksualnog zlostavljanja na radnom mjestu. U razgovoru s Majom Mamulom, voditeljicom nevladine udruge Ženska kuća iz Zagreba, saznajemo kako je “seksualno uznemiravanje vrlo problematično jer ga možemo doživjeti i kao psihičko i tjelesno. Uglavnom, riječ je o neželjenom spolnom ponašanju koje ne uključuje nužno i tjelesni dodir, a osobu dovodi u neugodan i ponižavajući položaj te izaziva osjećaj srama. Takvo se ponašanje ponavlja kroz dulje vremensko razdoblje. Što se tiče samog seksualnog zlostavljanja, ono ne podliježe zakonskoj regulativi, dapače inferiorno je seksualnom uznemiravanju u pravnom smislu”. “Znala sam da trpim nešto što se može okarakterizirati kao zlostavljanje na poslu, ali nikada mi nije palo na pamet da slučaj bilo kome prijavim. Kada na vagu stavite ono što dobivate i ono što gubite takvom prijavom, računica je jasna. Živiš od posla i plaće, a ne od povrijeđenog ponosa i tu svaka priča završava. Stisneš zube i pretrpiš”, na taj način danas rezonira novinarka jednog dnevnog lista koja je prije nekoliko godina na početku karijere doživjela gorko iskustvo s jednim od svojih urednika. Potpunoj početnici koja je u to vrijeme pisala tek vijesti i kratke članke urednik je iznenada počeo dodjeljivati ekskluzivne i zahtjevne teme, inače rezervirane za najspretnije i najcjenjenije novinare. Neiskusna novinarka objeručke je prigrlila priliku da pisanjem takvih tema ubrzano stekne status dobre novinarke i poštovanje starijih kolega. No nakon što je objavila nekoliko ekskluzivnih članaka, urednik je od nje počeo zahtijevati puno više od uobičajenih izvještaja o radu.

“Počeo je pratiti svaki moj korak. Preko dana bi me neprestano zvao na redakcijski telefon, a uskoro su pozivi počeli stizati i noću. Nije bilo riječ o ničemu pretjerano neugodnom. Zanimalo bi ga što sam radila i gdje sam i s kim provela dan. Uvijek je bio pristojan i prijateljski raspoložen, no teme razgovora u trenu bi prebacivao s poslovnih na pretjerano intimne. Tako bi, primjerice, nakon pitanja o tekstu upitao gdje mi je dečko i jesam li danas spavala s njim ili to čuvam za kasnije. Ujutro bi me pak pozvao u svoj ured i zasuo pitanjima ‘kako ti se dečko ševi i ‘može li te zadovoljiti’”. Unatoč nelagodi koju je osjećala zbog takve “poslovne” komunikacije, mlada novinarka nije ni pomišljala na pobunu. I dalje je prihvaćala teme koje joj je davao “znatiželjni’ urednik” a dobre rezultate primjećivala je i na plaći i u prijateljskom odnosu starijih kolega. “Nakon nekog vremena njegovi su me pozivi u ured i na mobitel počeli zamarati, pa sam ga sve češće izbjegavala. Tada je pobjesnio. Neprestano bi nazivao redakciju, a kada me ne bi našao, zvao bi na mobitel. Javila bih se i rekla da sam na terenu, ali nije vjerovao. Vikao je i govorio da lažem i da sam sigurno s nekim frajerima koji me pokušavaju napiti pa pojebati. Sve moje mlađe kolege ispitivao bi kada sam došla i otišla s posla, s kim se družim i ševim li se s nekim iz redakcije. To bi ponavljao svakoga dana kada sam morala doći na ‘raport’ u njegov ured. No baš kad sam bila na granici strpljenja i htjela dati otkaz, sve je prestalo. Više me nije zvao i ništa me nije pitao, ali mi više nikad nije dao ‘sočnu’, ekskluzivnu temu”, ispričala je djevojka u srednjim dvadesetim koja se i danas bavi novinarstvom. Priznaje da je iskustvo koje je doživjela bilo mučno i ponižavajuće, ali uvjerena je da je, ne priznavši nikom što joj se događa, postupila ispravno.

“Da sam nekome rekla što se događa ili da sam ga prijavila, uništila bih svaku šansu za nastavak novinarske karijere. ‘Pokopala’ bih samo sebe, a on bi prošao netaknuto”, zaključuje i danas. Što se tiče slučajeva seksualnog zlostavljanja u velikim hrvatskim tvrtkama, samo Pliva i Zagrebačka banka u svoj su kolektivni ugovor unijele dotičnu stavku. O situaciji zorno govori i primjer iz jedne hrvatske tvrtke u većinskom vlasništvu privatne osobe iz inozemstva, u kojoj je 28 radnica iz pogona tražilo smjenu predradnika. Njihovim molbi da se dotičnu osobu isključi iz radne sredine je uslišano tek nakon što je većinski vlasnik upoznat sa situacijom, ali samo djelomično jer je predradnik premješten u mušku smjenu. Zlostavljanje u manjim, privatnim poduzećima gotovo je sastavni dio posla jer kad gazdi ne ide posao, netko mora biti za to kriv. Danas 22-godišnja asistentica u jednoj uspješnoj medijskoj kući prvi put za život je počela zarađivati s osamnaest godini. Radila je kao konobarica kako bi se izdržavala i pomogla obitelji, a nakon dvije godine provedene iza šanka napokon je potražila posao tajnice za koji se školovala i koji je oduvijek željela raditi. Po preporuci poznanika obratila se zagrebačkom privatniku srednjih godina. “U početku je sve zvučalo sjajno. Rekao mi je da radim od ponedjeljka do petka, od 8 do 16 sati, i kako ću slobodne dane i godišnji odmor dobiti prema dogovoru i potrebi. Doduše, visinu plaću je prešutio no kako sam stvarno trebala i željela taj posao, nisam u startu pitala o novcu. Prvi dan na novom poslu dočekala sam presretna. Nažalost, oduševljenje mi je brzo splasnulo.”

Svoju novu suradnicu vlasnik ugostiteljske tvrtke je pri kraju prvog radnog dana zamolio da odradi dodatni posao u jednom od njegovih kafića. Trebala je, kako joj je rekao, samo otići i provjeriti je li sve u redu s računima. Umjesto u 16 sati, njezin prvi radni dan je završio u 22 sata. Priča se ponovila i sljedećeg dana kada je umjesto u uredu ponovno poslana u kafić, u kojem je ovog puta ostala do ponoći. “Naivno sam mislila da mu zaista treba pomoć u lokalu i da ću se ubrzo primiti uredskog posla, ali ništa se nije promijenilo. Mjesecima sam iz ureda jurila u kafić gdje sam radila po cijele dane i noći, cijeli tjedan i cijeli vikend. Slobodan dan bio mi je nepoznanica i sve to za bijednih 2000 kuna mjesečno”, priča ova 22-godišnjakinja. Shvatila je da je poslodavac izrabljuje, no kako joj je trebao novac, nije se osudila prigovoriti. Stvari su krenule nagore. “Napadao me zbog načina na koji se odijevam i držim dobacujući kako sam grbava, smotana i gadna. Zbog najmanje sitnice počinjao bi urlati, a pauze za ručak ili jelo bili su zabranjeni. Vrijeđanja i ponižavanje trpjela sam svaki dan. Stotinu puta me je nazvao kravom, glupačom, ovcom”, priča djevojka. Kaže da ju je najviše boljelo psihičko maltretiranje jer joj je govorio kako bi bez njega bila gladna kruha i da samo njemu može zahvaliti što novac ne zarađuje ”’na nekom uglu”. Svakodnevan iscrpljujući rad, kronična neispavanost i ”šefovo” ugnjetavanje utjecali su na zdravlje tada 20-godišnje djevojke. Gubila je na težini, tijelo joj se nekontrolirano treslo, mučile su je stalne glavobolje, ponekad i nesvjestice. Kada je izgubila menstruaciju, napokon se obratila liječnicima.

“Nakon svih mogućih pretraga liječnica mi je rekla da će mi, nastavim li raditi istim tempom, stres na poslu doći glave. Sve sam to rekla šefu, a on mi je uz isprike obećao da će ubuduće sve biti bolje. Ispunio je obećanje i sljedeća dva mjeseca dao mi je čak jedan cijeli slobodan dan.” Međutim, vrijeđanja su se nastavila, a kada ju je jedne večeri u uredu zamolio da ga izmasira, izgubila je strpljenje i dala otkaz. “Da mi je netko prije toga rekao da ću trpjeti sva ta sranja, umrla bih od smijeha, ali tako zlostavljanje zaista se može dogoditi. Najgore je što se na to uopće ne može utjecati. A samo sam željela naučiti svoj posao i biti tajnica. Nitko mi nije nudio posao, pa sam ga morala naći sama. Bila sam toliko ushićena kada sam počela raditi u uredu da sam zanemarila izrabljivanje, uvrede, psovke. Htjela sam naučiti posao, a tek sada mi je jasno da nisam naučila ništa što i prije nisam znala. Osim da se to više nikad ne smije dogoditi.”

Jeste li žrtva mobbinga? Što uključuje mobbing repertoar?

– U radnom okruženju žrtva ne može doći do riječi ili je stalno prekidana u govoru. – Ignoriraju je, kao da ne postoji. – Isključuju je iz društvenog života na poslu (“zaborave” je pozvati na proslave, zabave, ignoriraju u stankama…). – Prekidaju razgovor u trenutku kad žrtva ulazi u prostoriju. – Kontroliraju je li prisutna na poslu više ili manje nego što je to uobičajeno u dotičnoj sredini. – Žrtvu se premješta u ured udaljen od radnih prostora ostalih kolega. – Dobiva samo besmislena zaduženja i radne obveze koje su ispod njene profesionalne kvalifikacijske razine. – Ili joj daju zadatke koje ne može riješiti. – Ili stalno dobiva nova zaduženja. – Stalno je izložena kritici. – Žrtvu se optužuje za propuste koji se objektivno nisu dogodili. – Za ono što je napasnik kriomice namjerno eliminirao ili štetio. – Neutemeljeno obezvrjeđuju rezultate rada izabrane “žrtve”. – Uskraćivanje važnih informacija. – Ismijavanje i šale na račun govora, držanja, hoda, odijevanja. – Na osnovi izgleda, privatnog života, nacionalnosti, spola, rase i sl. – Širenje neprovjerenih glasina, kleveta, pogrda, pokušaji sramoćenja žrtve. – Opterećivanje izmišljenim seksualnim intrigama. – Prijetnje fizičkim nasrtajem, fizičko zlostavljanje – Seksualno napastovanje. – Teror telefonskim pozivima. – Žrtvi se uskraćuje mogućnost za ispriku.

Ima li pomoći?

– Pismeno zabilježite svaki mobbing nasrtaj i arhivirajte sve pismene dokumente. – O onome što vam se događa obavijestite osobu iz vaše radne sredine u koju još uvijek imate povjerenja. – A ako takva osoba ne postoji, s povjerenjem se obratite aktivistu nekog od udruženja za zaštitu ljudskih prava, za jednakost spolova ili sl. – Otvoreno razgovarajte s osobom koja vas zlostavlja o njenom ponašanju i postupcima. – Budite ljubazni sa zlostavljanom osobom, razgovarajte s njom, pomozite joj. – Recite zlostavljačima neka prestanu sa svojim ponašanjem. – Ne dajte se uvući u mobbing ponašanje! – Požalite se osobi koja vam je izravno nadređena. – O svemu biste trebali moći obavijestiti kadrovsku službu i upravu poduzeća. – U slučaju pojave psihičkih ili tjelesnih poremećaja, potražite savjet psihologa, psihijatra, liječnika. – Potražite savjet pravnika koji se bavi radnim pravom. – Trenirajte komunikacijske vještine! – Trenirajte tehnike relaksacije!