Objavljeno u Nacionalu br. 610, 2007-07-24

Nacional je istražio zašto sve više ljudi ljetni godišnji odmor provodi na specifičan način: ne odlaze na more nego u gorja i planine, daleko od visokih temperatura i vreve turista kojih je sve više na hrvatskoj obali

“Vikendica u kojoj ljetujemo supruga i ja prva je smreka u prašumi Sjevernog Velebita koju nađemo i koja nam se svidi. Ispod nje podignemo šator i mjesec dana provedemo ispod krošnji drveća i neba. Ljetovanje na Velebitu ne može se usporediti ni s čim na svijetu”, opisuje svoj način ljetovanja hrvatski glumac i pjevač mjuzikla Branko Blaće, koji sa svojom suprugom Vesnom Butorac Blaće, bivšom primabalerinom Hrvatskog narodnog kazališta, već 25 godina provodi ljeta na Sjevernom Velebitu. Bračni par Blaće jedan je od onih koji ljeta provode na specifičan način – ne odlaze na more, već godišnje odmore provode na kontinentu daleko od visokih temperatura i vreve turista koji u sve većem broju dolaze na hrvatsku obalu. Neki od njih tako za ljetnih mjeseci borave u svojim vikendicama u gorjima i planinama, neki kampiraju u šumama, a neki more zamjenjuju rijekama i jezerima. Takva mjesta im najčešće jamče mir kakav teško mogu pronaći u turističkim mjestima na obali, a klima karakteristična za ta područja mnogo im je ugodnija od visokih ljetnih temperatura. Lokacije njihovih vikendica na kontinentu nerijetko su vezane za njihovo obiteljsko porijeklo, ali česti su slučajevi i da more u širokom luku izbjegavaju i oni rođeni na jadranskoj obali. Iako porijeklom iz Šibenika, te vlasnik kuće u Pirovcu u kojoj nije bio već 20 godina, Branko Blaće ne voli ljetovati na moru te je gužve i strku morskih mjesta zamijenio planinskim šumama. U Sjeverni Velebit se, kaže, zaljubio tijekom snimanja poznatog američkog ratnog filma “Dvanaestorica žigosanih” u kojem je glumio i od tada ne prestaje njegova fascinacija tim najmlađim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Supruga Vesna ispričala je kako ju je suprug prije 25 godina upoznao s tom planinom:

“Cijeli sam život spavala u skupim hotelima, hranila se u finim restoranima i putovala Europom. Onda je Branko došao na ideju da odemo u duboku šumu na Sjevernom Velebitu. Nevjerojatno mi je to tada zvučalo i jedva me je nagovorio. Obećao mi je šator, a kad smo došli gore, imali smo samo vreće za spavanje. Međutim, čim sam došla gore i vidjela te ljepote, znala sam odmah da je Velebit ono što sam tražila i da ću se tamo uvijek vraćati.”

Branko Blaće tvrdi da je Velebit jedna od zadnjih oaza i mjesta bijega od gradskih gužvi. U svoje terensko vozilo staro 55 godina on i supruga ukrcaju potrebne stvari i krenu na Velebit. Tamo pak ljetovanje izgleda malo drukčije nego u ljetovalištima na obali koja su često nakrcana stambenim zgradama, o čemu kaže:

“Ljetujemo duboko u šumi. Kojiput uzmemo šator, a kojiput spavamo na krovu landrovera. Mjesto za logor najčešće tražimo prema tragovima medvjeda, jer ako su tamo, to znači da čovjek nije bio na tome mjestu i da nema ljudi. Tek tu nas uhvati mir i spokoj koji nam u gradu fali. Ljeto na Velebitu se ne može usporediti ni sa čim na svijetu. Na moru bismo zasigurno bili nervozni, to nije nikakav odmor nego utrka za vremenom. A na Velebitu u šumi vrijeme nije nikakav faktor, nema žurbe. Doduše, ima ljudi koji dođu na Velebit u sandalama i misle da gore ima struje i vode. Spremni su virtualni svijet u kojem žive donijeti sa sobom na planinu. A to ne ide tako i brzo bježe s nje. Takvim je ljudima dosadno jer su bez struje i televizije, a tama pada u sedam sati navečer.” Vesna i Branko Butorac bili su dio hrvatske kazališne scene, a danas rade kao glazbeni i baletni pedagozi. Odlaskom na Velebit, kažu, shvatili su ispraznost života u kojem je najvažnije vidjeti i biti viđen i jedva čekaju da odu u planine kada su u Zagrebu. U planini vrijede zakoni prirode, a Branko Blaće kaže da ga je tamo više strah ljudi nego zvijeri:

“Vesna je brzo postala veći terenac od mene i čim dođe gore, stavi sjekiru za pas. Sjećam se kada mi je jednom prilikom kazala da ide brati maline. Nije baš daleko odmaknula kad se pred njom pojavio medvjed.

Pobjegli su jedno od drugoga čim su se vidjeli. Sve zvijeri bježe od čovjeka. Prije tri godine nam je medvjed dolazio svaku večer oko 10 sati i pola se sata motao oko našeg šatora. Prve tri noći smo ga budno motrili, a onda smo se naviknuli i više se nismo niti obazirali na njega. Mi smo ipak bili na njegovu terenu. Životinje vas nikada neće napasti ako ih ne ugrožavate. S ljudima je ipak drukčije. Kada dugo obitavaš u šumi, navikneš se na neke stvari i brzo shvatiš da je grad opasniji nego šuma. Ljudi su nervozni u gradu i moraš imati otvorene četvere oči. Kada se vratimo u Zagreb, čudimo se svoj toj žurbi, ali i sami nakon pet dana od povratka postanemo tako užurbani. U šumi znaš što možeš očekivati, a vrijeme provedeno sa suprugom na Velebitu najljepši su mi trenuci u životu.” Još jedan zaljubljenik u taj nacionalni park je Zagrepčanin Ivan Hapač, instruktor vožnje, koji je još prije tridesetak godina shvatio da mu je najljepše ljetovati upravo na Sjevernom Velebitu. Ni on nema klasičnu vikendicu, nego mjesec ljetnih dana volontira kao dežurni domar planinarskog doma Alan koji je smješten na 1400 metara visine. Vikendica ili neki drugi oblik vlasništva nad nekretninom na Velebitu je, kaže, suvišan pojam. Ipak mu je najdraže kada na Velebit dođu trojica njegovih sinova sa svojim obiteljima.

“Na Velebit dolazim od 1975. Ovo je jedinstvena planina koja ima krš, šume, livade i more. Na Velebit dolaze drukčiji ljudi. Stvorile su se oaze u kojima možeš sjediti s ljudima za istim stolom, šutjeti, a da se opet razumijete. Kad oko pet sati popodne počne smiraj dana, pitam se čime sam zaslužio ovakvu ljepotu.

Planinarenjem se bavim od svoje mladosti. Nakon što sam se oženio, zbog obitelji nisam mogao planinariti kao prije. Tek kad su mi djeca narasla mogao sam ponovo na Velebit kad sam želio. Moji sinovi jedva čekaju kada će doći ovamo i koriste svaki slobodni trenutak da dođu. Na obalu idem samo kad moram kupiti namirnice. Nekidan sam išao s unukom u mjesto Jablanac koje je na moru. Nakon dva sata rekao mi je da mu je dosta i da bi išao na planinu. Često svojoj unuci, kada je nestašna, znam zaprijetiti da neće ići na Velebit ako ne sluša. Odmah počne slušati.”

Hapač kaže da je prilično teško konkretno objasniti zašto voli dolaziti u planinu. “Ja volim sarmu, a vi je ne morate voljeti, i to je tako”, kaže. Jedan od najvažnijih razloga mu je da tu nalazi svoj mir.

“Na Velebitu nema mjesta razmišljanju o prošlosti. Postoji samo sadašnjost. Ljudi koji tu dođu često stignu s teškim ruksacima. A mislim na ruksake u figurativnom smislu, na teret koji donose iz svakodnevnog života. Zanimljivo ih je gledati kako se mijenjaju boraveći tu. Prvi dan su točno onakvi kakvi su u gradu: nervozni, ubrzani.

Nakon samo dva dana postaju smireni. Ja recimo znam raditi poslove vezane uz dom. Baš sam nekidan postavljao stupove oko njega. Zabijem ih, a kad se umorim, odmorim se. Nema presinga. Sam sebi određujem ritam. Nekidan mi je došao u posjet gospodin iz Zadra. Malo je postariji i ima problema sa spavanjem u gradu. Rekao mi je da se došao odmoriti. Tu večer smo pričali do deset sati navečer, a onda mi je rekao da više ne može držati otvorene oči i da ide spavati. Sljedeće jutro se probudio oko osam i rekao da se ne sjeća kad je zadnji put tako dobro spavao. Tu je drukčija buka od one u gradu. Nemojte me krivo razumjeti, volim more i kupanje, ali tada ne dobivam ono što dobivam ovdje. Tri dana provedenih na moru me pomalo izmori jer uvijek je isti princip: plaža-kafić-plaža-soba, a osim toga uvijek sam smatrao da tamo gdje odlaze mase ne može biti dobro.”

Hapač kaže da najveću nagradu možda dobiju polaznici autoškole u kojoj radi kao instruktor vožnje, jer je boraveći na Velebitu naučio razumjeti ljude i prirodu. O tome priča:

“Ljudi će možda reći, vidi budale kako filozofira, ali tu sam stvarno naučio razumjeti ljude, pogotovo mlade koji često imaju jak ego. Tu sam se naučio imati stav i poniznost u isto vrijeme. Zadnjih nekoliko godina volim sam planinariti, ali ne zbog toga da razmišljam o sebi, nego da uživam u svakoj travki, pticama. Nedavno sam došao do jedne stijene i razmišljao o tome kako su je sigurno vidjele već stotine generacija i tko zna koliko će ih još vidjeti. Bio sam počašćen što sam i ja dio toga. Vodim planinare različitim planinskim stazama te im često moram kazati da poslušaju ptice. Često niti vide biljke, niti čuju ptice iako su svagdje oko njih. To je zato što drukčije funkcioniraju u gradu i teško im se priviknuti na prirodu. I ja često znam negodovati kada trebam prijeći put od Autobusnog kolodvora do Trga, kada se nakon ljeta vratim u Zagreb. Teško mi je prijeći tu udaljenost za desetak minuta, a na Velebitu znam hodati i devet sati dnevno. Jednostavno drukčije funkcioniram kada se vratim nakon ljeta provedenog na Velebitu.”

Na kontinentu već nekoliko godina ljetuje i zagrebački glazbenik Rajko Dujmić. U mjestu Stari Laz pokraj Mrkoplja u Gorskom kotaru bivši član Novih fosila provodi većinu slobodnog vremena. Tamo se, kaže, odmara i radi, “ima svoj mir”. U toj malenoj drvenoj kući uz samu cestu za Mrkopalj je, priča, nastala ideja o okupljanju grupe 4 asa te mnoge njegove pjesme poput “Leine”, a tamo je “finiširao” neke od svojih hitova poput “Tonke” i “Da te ne volim”.

Trenutačno tamo razmišlja o novom talent-showu “Fortunom do zvijezda” u kojem će biti “šef žirija”, a koji bi na jesen trebao krenuti na televiziji Z1. U Gorski kotar Rajko Dujmić odlazi već 20 godina, u posljednjih nekoliko godina mu je postao i ljetovalište.

“Sve ima svoje vrijeme. Kao mlad sam obožavao ići na more, mjesece sam provodio tamo jer je bilo usko vezano i uz moj posao. Osim toga i otac mi je bio pomorac, tako da mi je more u krvi. Sad je drukčije, sada mi je ovo draže jer više nisam u toj životnoj fazi da se želim natjeravati. Negdje sam čitao da su i austrijski plemići, koji su iznimno cijenili Gorski kotar, ali i vodili računa o zdravlju, šesti i deveti mjesec provodili na moru, a sedmi i osmi u planini. Mislim da su znali što je dobro.”

Kuća je, priča, podignuta prije 20 godina po želji njegove majke, koja je to mjesto u Gorskom kotaru odabrala iz zdravstvenih razloga.

“Stari Laz se nalazi na 1090 metara nadmorske visine, što je najbolja nadmorska visina za zdravlje jer potiče proizvodnju crvenih krvnih zrnaca. Majci su također u blizini bile polusestra i još neka rodbina, a blizu je i rijeka. Osim toga, po tatinoj smo strani odavde i rodom, Dujmići su se iz ovog kraja prije nekih 250 godina spustili na more. Jedan dio je otišao u Kostrenu, a drugi u Aržano ispod Imotskog.”

U Gorskom kotaru se, govori, samo spava i jede prva tri dana po dolasku, dok se organizam ne prilagodi. Temperature ljeti obično ne prelaze 18 stupnjeva, ali ova je godina iznimka. “Ovo je prvo ljeto da nismo ložili, obično je to uvečer nužno jer zaista zahladi”, kaže Dujmić.

Vrijeme tamo provodi odmarajući se, ali i radeći:
“Ovdje je gotovo svaki list opjevan, tu se nadišem muzike. U Stari Laz dolazim puniti baterije, družim se s dragim mi ljudima, uživam u gastronomiji, šećem šumom gdje katkad i pišem pjesme. Volim ovaj kraj i teško mi je gledati kako propada. Otkupna cijena litre mlijeka niža je od cijene litre mineralne vode u dućanu i naravno da ljudi sve manje žive od toga. Ovo što je ostalo su stara domaćinstva, muče se, djeca su u Zagrebu ili Rijeci, a imaju ekološko mlijeko jer ovdje krave pasu pravu travu – mlijeko koje bi ljudi vani skupo platili, ali im nije dostupno. Poljoprivredna zemljišta se prodaju za nekoliko eura po kvadratu da bi ih moćnici prenamijenili u građevinska, sve je manje ljudi koji ovdje žive a sve više onih iz političke elite koji ovdje kupuju zemlju. Međutim, ovdje su se održale stvari kojih danas rijetko gdje ima. Ovdje i dalje rade s vunom, što je krvav posao, pa se tu mogu kupiti vunene papuče i kape kakve su se radile prije sto godina. Prave i puhovu mast, koja nije jestiva, ali je melem za sve rane i opekotine i sve ju je teže naći. Ljudi su posebni, šutljivi, ne pletu se u tuđe živote. Imaju osjećaj zajedništva i pomažu si. Mislim da su se čak uplašili tog turizma, svjesni i su koliko je ova tišina dragocjena i ne žele da im Gorski kotar preplave Talijani i Austrijanci. A ovdje zapravo nema kraja sezone: zimi je skijanje, ljeti uživanje. Tko želi, more je ionako na pola sata odavde.”

U Gorskom kotaru, na rubu šume u mjestu Krivac pokraj Broda na Kupi, već godinama ljetuje i Ivo Škrabalo, publicist, dramaturg, redatelj te bivši saborski zastupnik HSLS-a, odnosno Libre. Iako porijeklom s Pelješca i sin kapetana jednog od posljednjih jedrenjaka na Jadranu, koji je vezan za more, zadnji se put na Jadranu okupao ranih ‘90-ih. Razlog tome velikim je dijelom njegova supruga Mira, koja preferira boravak na kontinentu. Ona o tome kaže:

“Ne podnosim vrućinu, čim je iznad 25 stupnjeva postajem zločesta. Znoj mi ulazi u uši i škaklja me, poludim od toga. Zaključila sam da nema razloga mučiti se na moru samo zato što svi tamo idu. Tako sam još prije braka kupila ovu zemlju pokraj Kupe i otada se odavde ne dam. Kad su djeca bila mala, znali smo otići na more, ali mi je uvijek bilo puno veće zadovoljstvo ovdje imati punu kuću djece, i svoje i tuđe. Stavili bismo im bazen na terasu i oni bi uživali. Išli bismo se kupati na Kupu, tamo su nam slapovi bili privatni jacuzziji, a uvijek su nam dolazili i prijatelji na roštilj, kartanje i druženje. Zimi bismo djecu vodili na skijanje i sanjkanje, u blizini su tri zaista prekrasna skijališta. Sve dok jedne godine nisu rekli: ‘Imamo rezervirano u Austriji.’” Iako Zagorka, umirovljena filmska montažerka Mira Škrabalo veliki je dio djetinjstva provela u Delnicama, zbog čega je vezana za taj kraj. Imala je, priča, zdravstvenih problema s plućima pa su je roditelji poslali tetama u Delnice. Tamo je maturirala, nakon čega se odselila u Zagreb, a smatra se “adaptiranom Gorankom”. “Meni je bilo normalno svake godine ići na more, pogotovo u Pulu zbog filmskog festivala te u Volosko kraj Opatije gdje mi je mama imala kuću. Međutim žena dosta toga promijeni u čovjekovu životu i karakteru pa sam i ja postao adaptirani Goranin; sviđa mi se ovdje”, govori Škrabalo sa smiješkom.

Pokušavao ju je, priča, nagovoriti da s vremena na vrijeme odu na Pelješac gdje mu je dio rodbine, makar u rujnu, kad nije toliko vruće. “No osim što ne voli vrućine, još se i boji aviona”, kaže. Međutim, nimalo mu nije mrsko ljetovati u Gorskom kotaru: u drvenoj montažnoj kući u selu Krivac Škrabalo i njegova supruga su, osim mnogobrojne djece koje su im prijatelji i rođaci ostavljali na čuvanje, okupljali i brojne prijatelje iz politike i svijeta filma. izvadio i svoj “goranski dnevnik”, u kojem mu je posvete i pozdrave upisivalo šaroliko društvo: od njihovih tamošnjih susjeda književnika Jože Horvata i pokojnog redatelja Nikole Tanhofera, do političara poput Dražena Budiše i Joze Radoša s kojima je u toj kući “rješavao krize u stranci”. Često su dolazili, kaže, i Krešo Golik, Tomislav Radić, Zlatko Crnković i Zvonimir Berković, a Boris Dvornik im je jednom prilikom banuo s punim autobusom ljudi odjevenih u talijanske uniforme iz Drugog svjetskog rata, za vrijeme snimanja “Kapelskih kresova”.

“Zamislite kako su susjedi gledali, ipak su Talijani za tog rata držali gotovo čitav Gorski kotar. No nije nikom smetalo, dečki su samo nakon snimanja došli ovdje nastaviti piti”, prisjećaju se supružnici.

U toj je kući Ivo Škrabalo napisao i svoju prvu, u komunizmu napadanu knjigu “Između publike i države – Povijest hrvatske kinematografije 1896.-1980.”, a trenutačno piše i svoju treću knjigu o povijesti hrvatskog filma. U Brodu na Kupi ima i svoje rituale, svako jutro pije kavu i čita novine u tamošnjem glavnom okupljalištu – kafiću “Je l’ me netko tražio”, sa supruginom prijateljicom koja ima kuću do njihove Radojkom Tanhofer, udovicom poznatog redatelja i osnivačicom studija montaže na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nedostaju mu vremena u kojima su on i supruga kupovali domaće mlijeko od lokalnog stanovništva.

“Tada je bio prestiž imati kravu i svaka je kuća prodavala mlijeko. Danas su krave zamijenili auti – što i ne čudi jer im se više isplati kupiti mlijeko u dućanu”, kaže Škrabalo.

Arhitekt Vinko Grgić odnedavna svaki svoj slobodni trenutak, posebice u ove vruće mjesece, uglavnom provodi u jedinom brdovitom predjelu Slavonije, na Psunju i Papuku. Grgić većinu radnog vremena provodi u Zagrebu, ali svaki tjedan nekoliko dana provodi u Slavoniji, gdje sudjeluje u više građevinskih projekata. Grgić je vlasnik i direktor tvrtke Entazis, a za njega se u arhitektonskim krugovima pročulo i zbog suradnje s Borisom Magašem, poznatim arhitektom i kreatorom splitskog nogometnog stadiona Poljud.

Grgić je u podnožju Psunja, planine koja je po veličini identična zagrebačkom Sljemenu, projektirao i dovršio obiteljsku kuću za odmor, gdje provodi vruće ljetne dane. Ondje se odmara u blizini brdskog potoka i najčešće s troipolgodišnjom kćeri Vitom peca ribe. Vikendica mu je smještena na izletištu Strmac, koje se nalazi 12 kilometara sjeverno od Nove Gradiške. Radi se o još uvijek malo poznatom izletištu, u kojem su nekoć, za vrijeme bivše Jugoslavije, vikende provodile obitelji iz cijele Slavonije, pa čak i iz 70-ak kilometara udaljene Banje Luke.

U šumi na Strmcu nekoć se nalazila i bolnica za plućne bolesti, koju su sredinom 19. stoljeća posjećivali Nijemci i Talijani. Bolnicu na jedinstvenoj prirodnoj lokaciji uskoro bi trebali obnoviti talijanski partneri lokalnih vlasti, dok je nekoć posjećeni hotel s velikim bazenom usred guste šume, koji se punio vodom iz prirodnih izvora, još uvijek zapušten i izvan funkcije.

Uskoro bi se ta lokacija mogla prometnuti u jednu od posjećenijih slavonskih turističkih atrakcija, među ostalim i stoga što je na vrhu Psunja i skijaška staza koja je nekoć bila u funkciji, gotovo poput one sljemenske.

Potencijal tog izletišta već je ranije prepoznao Marinko Boban, koji je ondje također kupio vikendicu, koju koristi da ugosti prijatelje s kojima lovi u obližnjem lovištu.

Upravo činjenica da se radi o, široj javnosti malo poznatom mjestu privukla je Grgića da ondje za svoju obitelj projektira kuću za odmor u kojoj će se odmarati, ali i raditi. Grgić je vikendicu nazvao Gorovita, jer se nalazi u gorju, ali i zato što je u tom imenu i ime njegove kćeri Vite. U njenu izgradnju uložio je puno truda, a posebno je vodio računa da se kuća oslanja na prirodne materijale i obnovljive izvore energije. Osnovnu konstrukciju građevine čine zidovi od toplinskih blokova s betonskim ukrućenjima. Tlocrtna i oblikovna organizacija prostora proizlazi iz vrlo jednostavne arhetipske forme koju čine natkriven ulazni trijem kao pretprostor, ulazni gospodarski trakt s kuhinjom i kupaonicom, te glavni prostor dnevnog boravka sa spavaćom sobom i radnom galerijom. Grgić je o toj kući za odmor za Nacional rekao sljedeće:

“Budući da je riječ o obiteljskom projektu, vodio sam računa i o najsitnijim detaljima. Pojedine forme vanjskog pročelja podijeljene su na nekoliko dijelova koji se razlikuju po boji i vrsti materijala. U prvom redu dominira tekstura drveta obojena u dvije različite nijanse, zatim staklene forme, te kamen koji je ustvari betonski fasadni element. Čitavu tu priču isprepletanja raznih boja i tekstura povezuje i smiruje krov od biber crijepa”, rekao je Grgić za Nacional.

Poseban naglasak stavio je na energetsku neovisnost građevine. U duhu današnjeg vremena štednje energenata, kuća je zamišljena kao građevina koja koristi obnovljive izvore energije tako da je cijena njezina održavanja svedena na minimum.

“Osnovni pokretač je sustav solarnih ćelija za proizvodnju električne energije. One proizvode dovoljne količine struje za jedno domaćinstvo, odnosno za rasvjetu, grijanje i sve potrebne kućanske uređaje. Vodovod je također povezan na taj sustav, a voda se crpi iz obližnjeg bunara.

Dodatak grijanja čini kamin koji svojom centralnom postavom u potpunosti zagrijava čitav unutarnji prostor. Cijeli ovaj sustav ne bi bio dovoljno efikasan da se nije upotrijebila dovoljna količina toplinsko-izolacijskih materijala, jer bi u protivnom toplinski gubici bili isuviše veliki. Ovako sam kombinacijom kvalitetnih i ekološki prihvatljivih materijala, uz dodatak obnovljivih izvora energije, dobio građevinu koja s jedne strane zahtijeva minimalne izdatke održavanja, a s druge pruža nevjerojatan ugođaj”, rekao je Grgić.

Istraživači Velebita

Vesna Butorac Blaće i Branko Blaće ukrcaju stvari u svoj 55 godina star terenac i krenu u istraživanje velebitske prašume. Znaju i prespavati na krovu automobila. Tvrde da bez Velebita ne bi izdržali, a Vesna je jednom prilikom slomila ruku u šumi. Umjesto da je iz gospićke bolnice otišla kući kako joj je liječnik preporučio, ona se vratila u šumu.

Priprema za TV-show

Rajko Dujmić kaže da je “opjevao sve listove u obližnjoj šumi” te da u njoj katkad piše pjesme. Tamo trenutačno razmišlja o novom talent showu ‘Fortunom do zvijezda’ u kojem će biti šef žirija, a koji bi na jesen trebao krenuti na televiziji Z1.

Dalmatinac bježi od mora

Iako porijeklom s Pelješca i sin pomorskog kapetana, Ivo Škrabalo radije ljetuje pokraj Broda na Kupi, među ostalim i zato što njegova supruga Mira ne voli velike vrućine. Na njezinoj zemlji su prije 30-ak godina podigli drvenu montažnu kuću, u kojoj su se kroz godine okupljali što njihovi kolege iz svijeta filma poput Kreše Golika, što političari HSLS-a, odnosno Libre, kao što su Dražen Budiša i Jozo Radoš.

Arhitekt na slavonskom gorju

Arhitekt Vinko Grgić u gorju Papuka i Psunja sagradio je kuću koja se oslanja na prirodne materijale i obnovljive izvore energije te tamo planira provoditi sve više vremena. Osnovnu konstrukciju građevine čine zidovi od toplinskih blokova s betonskim ukrućenjima. Tlocrtna i oblikovna organizacija prostora proizlaze iz jednostavne arhetipske forme, a kućom dominira tekstura drveta.

Nirvana turista volontera

Ivan Hapač već sedam godina volontira kao voditelj planinarskog doma Alan na Velebitu. Planinari već trideset godina, a na Velebitu je našao svoj mir. Iako voli boraviti na moru, to ga pomalo umori i zato se uvijek vraća Velebitu. Kada je prvi put došao tamo, bio je toliko oduševljen da je u kratko vrijeme ispucao šest filmova. Danas kaže da je to bilo prilično naivno, budući da je tijekom vremena upoznao mnoge skrivene ljepote Velebita. Često mu se pridruže tri sina i petero unučadi.