Objavljeno u Nacionalu br. 449, 2004-06-22

Hrvatski zatvori siromašniji su i lošije opremljeni od onih u zapadnim zemljama, ali zatvorenici u njima mogu zarađivati, rekreirati se, nasamo biti sa supružnicima i odlaziti na vikende

“Kako se postaviš tako ti i je. Nitko te neće maltretirati ako im od početka ne daš da te zajebavaju”, kaže 28-godišnji Zagrepčanin koji je robijao zbog posjedovanje manje od kilograma marihuane. Godinu dana proveo je u Remetincu, godinu u kaznionici u Glini i mjesec dana u zatvoru u Lipovici. “U zatvoru si sam i sam se moraš izboriti za svoj status. Najveća sranja događaju se među onima koji su zatvoreni. Ubojice nitko ne dira. Oni imaju poseban status. Silovatelji i cinkaroši prolaze najgore”, priča o strogim pravilima po kojima silovatelji zaslužuju sve najgore. “Isto je s pedofilima ili onima koji su napastovali stare bakice”, kaže i priča o slučaju kada su se zatvorenici okomili na muškarca koji je stalno bježao i radio probleme zbog čega su čuvari bili bjesni na sve. Kada je počeo “cinkariti” ostale zatvorenike, odmazda je bila brutalna. “Silovali su ga drškom od metle u kupaonici. No to su rijetki slučajevi. U zatvorima nema toliko pedera koliko se misli. Ako ih i ima, drže se zajedno, ali po strani. Nikog ne napastuju. Droge ima koliko hoćeš. Dobivali smo je preko paketa, a često su je dečki koji izlaze za vikend gutali, pa poslije kopali po čučavcu”. Čuvari su, kaže, zapravo najmanji problem. Maltretiraju samo one koji im to dopuste, a vole imati svoje ”špije” među zatvorenicima. “Ali može ih se ‘ušutkati’ sitnim potkupljivanjem. Uglavnom, nema smisla s njima se kačiti. Oni su u cijeloj priči zapravo malo važni. Sve u svemu, zatvor je nešto što moraš odraditi. Ne smiješ kukati jer ćeš si samo otežati. A ako nakon izlaska nastaviš raditi gluposti, dobro se paziš. Jer tko god je normalan bio u zatvoru, tamo se više nikad ne želi vratiti.”
Dolazak u zatvor vrlo je ozbiljan i studiozan postupak u kojem se malo što prepušta slučaju. Zatvorenicima se pokušava pravilno i smisleno osmisliti boravak u zatvoru kako se on ne bi svodio na puko vegetiranje od buđenja do ponovnog odlaska u krevet. To tvrdi ravnatelj Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa Ivan Damjanović. Potvrđuje da je nedostatak smještaja najveći problem zatvora. U splitskom zatvoru ima 148 osoba, a mjesta ima samo za 135. Slično je i u Osijeku, jer u tamošnjem zatvoru boravi 25 ljudi više nego što je dopušteno. Nedostatak kapaciteta muči i varaždinski i karlovački zatvor, no najteže je sigurno u Lepoglavi. Iako najveća hrvatska kaznionica trenutačno ima 120 mjesta više od zatvorenika, mjesta zapravo ima samo na odjelima poluotvorenog tipa. Zatvoreni odjeli stalno su prenapučeni.
“Premještamo zatvorenike iz prenapučenih kaznionica u regionalne zatvore, a najviše nas muči to što imamo samo dvije kaznionice zatvorenog tipa. Planira se izgradnja još jedne kaznionice, i to na području Šibenika, koja bi imala kapacitet oko 250 mjesta. Drugi problem je zastarjela tehnička oprema. Čak se i većina evidencija obavlja ručno, što je u današnje vrijeme apsurd. Ove godine pokušat ćemo realizirati projekt informatizacije zatvorskog sustava”, kaže Damjanović.
Novac koji se iz proračuna svake godine izdvaja za hranu, smještaj i higijenu zatvorenika sve je samo ne dostatan. Za ovu je godinu, saznajemo u Upravi za zatvore, za tu namjenu osigurano tek 22,4 milijuna proračunskih kuna. Kada se zna da je za smještaj, hranu i higijenu svakog zatvorenika dnevno potrebno osigurati 37 kuna, jasno je da su hrvatski zatvori golemi gubitaši. Potvrđuje to i manjak od 20 milijuna kuna s kojim su ušli ovu godinu.
“Nedostatak novca pokušat ćemo ublažiti racionalizacijom potrošnje hrane, troškova liječenja i svih ostalih režijskih troškova, a pokušat ćemo si pomoći korištenjem vlastitih izvora hrane s poljoprivrednih i stočarskih imanja na kojima rade i sami zatvorenici”, kaže Damjanović. Ravnatelj Uprave za zatvorski sustav uvjeren je kako je stanje u zatvorima ipak dobro: “Imamo relativno malo suicida, napada na zaposlenike i incidentnih situacija. To najbolje potvrđuje ocjena UN-ova Odbora protiv mučenja čiji su stručnjaci prošlog mjeseca na konferenciji u Ženevi ocijenili da je stanje u našem zatvorskom sustavu dobro”, zaključuje Ivan Damjanović.
Hrvatsku je 1998. šokiralo ubojstvo zagrebačkog taksista za koje su osuđene dvije maloljetne djevojke. Jedna od njih osam je mjeseci provela u istražnom zatvoru u zagrebačkom Remetincu, a potom dvije i pol godine u ženskoj kaznionici zatvora u Požegi. U zatvorsku ćeliju prvi je put zakoračila u 16. godini. Danas ima 23 godine i već je tri godine na slobodi.
“Kada su me doveli u Remetinec i gurnuli u sobu u kojoj nema ničeg osim drvene klupe, mislila sam da ću umrijeti. Ništa mi nije bilo jasno. Nakon dva tjedna uspjela sam ih uvjeriti da me pošalju na psihijatriju u zatvorsku bolnicu. Tamo je život ipak puno lakši. U Remetincu sam u pritvoru provela osam mjeseci, a zapravo sam cijele dane sjedila i nisam radila ništa. Svaki dan sam se molila da odem od tamo, ali… Istražni je pritvor puno gori od zatvora jer si uguran u malu sobu na čijim su prozorima rešetke i lim od kojih ne vidiš apsolutno ništa, a daju ti pišljiva dva sata dnevne šetnje i jedan telefonski poziv tjedno. Tamo nemaš što raditi i zapravo pukneš na živce”, priča bivša zatvorenica. Kada su je prebacili u ženski zatvor u Požegu, osjetila je veliko olakšanje. Od jutra do večeri tamo je imala organizirani boravak i, kako kaže, ni trenutak vremena da razmišlja o glupostima. U zatvoru je završila i kuharsku školu.
“Požega ne sliči na zatvor. Sve je lijepo sređeno, još se sjećam krasnih drvenih kreveta. Na nas su pazili odgajatelji koji su zaista bili fantastični i s kojima si mogao pričati o svemu. Radila sam u kuhinji, a nakon šest mjeseci zbog pristojnog sam ponašanja stekla pogodnosti, smjela sam izići za vikend i svakodnevno popodne ići u grad.” Nije joj, priča, padalo na pamet da pobjegne jer je bila itekako svjesna da u tom slučaju, ako je uhvate, godinu dana neće smjeti iz zatvora. Bježanje u takvim situacijama nema smisla.
“Bilo je cura koje su svaki put bježale. No one se ionako nisu imale gdje i kome vratiti pa su brisale da negdje zarade lovu i čekaju da ih opet uhite. Ja sam shvatila da ako želim ponovno na slobodu, moram poštovati pravila. Ako se tako ponašaš, nitko te neće maltretirati. U zatvoru je najvažnije kakvi su ljudi oko tebe. Poznato je da žene često znaju biti kuje, pa možete misliti kako je to u zatvoru. Srećom, ja sam i u Zagrebu i u Požegi bila sa sjajnim curama i nikada nisam upadala u probleme. Čuvari i ostalo osoblje uvijek su bili OK i u dvije i pol godine nikad se prema meni nisu ponašali kao gadovi. Za neke sam se čak i vezala, čak sam i plakala kada sam izlazila iz zatvora.”
Na kraju svoje priče 23-godišnjakinja objašnjava kako zna da ljudima koji nikad nisu bili u zatvoru nije jasno da se to može dogoditi svakom. Nije, uvjerava, planirala napraviti zločin. Dogodilo se, ali vjeruje da je platila svoju kaznu. Danas samo želi miran život i obitelj.
U nekim kaznionicama izrađuje se namještaj, negdje postoje metalske i stolarske radionice, ali i rad u poljoprivredi ili stočarstvu. Zatvorenici su za taj rad plaćeni, pa tako onaj koji odradi puno radno vrijeme mjesečno može zaraditi i do 600 kuna. Trideset posto toga iznosa stavlja se na obaveznu štednju koju zatvorenici podižu kada izlaze na slobodu. Mogu raditi i takozvane režijske poslove u kuhinji, praonici rublja i automobila, a većina zatvora nudi im radionice u kojima se sklapaju olovke ili papirnate vrećice. Za vrijeme odsluženja kazne zatvorenici mogu završiti školu za primjerice pomoćne kuhare ili konobare.
U Remetincu kroz Odjel za psihosocijalnu dijagnostiku, jedini takav u zemlji, prolaze svi zatvorenici osuđeni na kaznu zatvora veću od šest mjeseci. Zatvorenici na tom odjelu borave tri do četiri tjedna tijekom kojih sedmeročlani tim stručnjaka obrađuje svakog zatvorenika, a potom kreira orijentacijski plan postupanja sa svakim od njih, te daje prijedlog kamo da ga se uputi na izvršenje kazne. Taj se prijedlog još jednom razmatra u Upravi za zatvorski sustav, gdje se na kraju donosi rješenje o upućivanju zatvorenika na izdržavanje kazne. Kada je Nacionalova ekipa posjetila Remetinec, toga se dana u tom zatvoru nalazio 571 zatvorenik, od čega je 311 osoba u pritvoru čekalo početak ili kraj sudskog postupka, 91 zatvorenik tamo je izvršavao kaznu, a 103 osuđenika boravila su u Odjelu za psiho socijalnu dijagnostiku s kojeg će nakon višetjednog promatranja biti poslani na izvršavanje kazne u neki od hrvatskih zatvora. Svi se oni bude u sedam sati i u roku od sat vremena moraju namjestiti krevete i pojesti svoj prvi obrok. Stanku za ručak imaju od 13 do 14 sati, a od 16 do 19 sati imaju pravo na takozvani dnevni odmor. Televizor im je radnim danom uključen do 23 sata, a vikendom i blagdanom do ponoći. Tada se u zatvoru gase svjetla. Svakog drugog dana na zraku smiju boraviti dva sata i šetati po nekom od tri zatvorska dvorišta. Obitelj i prijatelji u posjet im mogu dolaziti dva puta tjedno, a telefoniraju jednom tjedno do pet minuta. Uprava im ipak često odobrava i češći telefonski kontakt s vanjskim svijetom. Zatvorenici i pritvorenici u zagrebačkom zatvoru na raspolaganju imaju ambulantu, zubarsku ordinaciju, sportsku dvoranu i stolni tenis, kao i čajnu kuhinju gdje mogu skuhati kavu. Smiju se zabavljati i društvenim igrama koje ne spadaju u “hazard”, no to ih ne sprečava da izrađuju karte od papirića i kockaju u lovu ili cigarete. I zatvorenici i pritvorenici kupaju se jednom u sedam dana.
“Većina naših zaposlenika angažirana je na odvođenju pritvorenika na sudove. U svibnju smo ih na suđenje vodili u prosjeku 30 na dan. To je možda i najzahtjevniji dio našeg posla”, kaže upravitelj Zatvora u Zagrebu Tomislav Kralj. Jednom zatvoreniku supruga je nedavno u odjeći koju mu je donijela pokušala dostaviti i igle za špricu, a bilo je i slučajeva kada su posjetitelji u zatvor pokušali ubaciti manje količine marihuane, kokaina i heroina. “Nedavno smo kod jednog pritvorenika prilikom dolaska u zatvor našli improvizirani pištolj penkalu s pet metaka. Upravo je zaprimanje novih pritvorenika i zatvorenika užasno komplicirano i na to moramo itekako paziti”, priča upravitelj.
Vikend izlasci koji su zakonom odobreni kao jedna od pogodnosti za poslušne zatvorenike jedna su od najosjetljivijih i u javnosti često osporavanih zatvorskih pravila. Dok neki tu pogodnost iskorištavaju kako bi posjetili obitelj i proveli vrijeme s djecom i prijateljima, drugi dane izvan zatvora provedu u ponavljanju kaznenih djela. “Mi tu malo možemo učiniti. Zakon nalaže da se izlaz za vikend odobrava u skladu s određenim okolnostima i uspješnosti tretmana zatvorenika, a mi ga moramo provoditi. Ne možete znati hoće li zatvorenik koji se u zatvoru ponaša uzorno izvan zatvora ‘puknuti’ i počiniti novi zločin”, objašnjava Kralj.
Nakon razgovora s upraviteljem novinarka i fotoreporter Nacionala krenuli su u obilazak zagrebačkog zatvora u pratnji upravitelja službe osiguranja Blaža Letice. Na jedinu približno neugodnu situaciju naletjeli smo u prvih nekoliko minuta obilaska, i to kraj prostorije u kojoj pritvorenici primaju posjete kroz staklo na kojem postoji otvor za dodavanje dokumenata. Te prostorije uglavnom koriste za razgovor sa svojim odvjetnicima. No iako se situacija činila potpuno bezazlenom, pravosudni policajci primijetili su nešto sumnjivo u komunikaciji dvojice zatvorenika i njihovih posjetitelja. Već sljedećeg trenutka sumnjive su pritvorenike izvukli iz sobe za posjete i prislonili uza zid kako bi ih pretražili. Sve je završilo na tome. Načelnicu odjela tretmana, socijalnu radnicu Marjanku Tusun, zatekli smo kako dogovara posjet jedne kazališne skupine.
“Često nam dolaze razne umjetničke grupe koje nam pomažu da zatvorenicima upotpunimo dane koje ovdje provode. Oni na to odlično reagiraju. Jako su sretni kada im netko dođe”, priča Marijanka Tusun dok nas odvodi do prostorije u kojoj se organiziraju vjenčanja zatvorenika i u kojem novi supružnici često dobiju sat vremena u četiri oka. Od zatvorske knjižničarke doznali smo kako zagrebački zatvorenici najviše čitaju beletristiku ? Sheldona i Agathu Christie, a nisu im strani ni Shakespeare ni djela slavnih filozofa. Neki čak i studiraju tijekom odsluženja zatvorske kazne i njima uprava zatvora omogućava izlazak na ispite.
Marijanka Tusun objašnjava nam kako su osobama lišenim slobode najteži prvi dolasci u zatvor, kada se za njima prvi put zatvore vrata koja ih dijele od slobode. “Slomi ih i trenutak izricanja kazne, pogotovo ako je ona duga. Kada čovjek postane svjestan da će, kada izađe, njegovo dijete biti nekoliko godina starije, tada mu je najteže.” Socijalna radnica Ines Vrban dodaje kako joj često dolaze zatvorenici koji samo žele pet minuta ljudskog razgovora. Najteže je, kaže, onima koji su prvi put iza rešetaka. “Često su im svi krivi. I obitelj i država. Mi smo tu da im pomognemo da shvate u čemu su pogriješili”, kaže Ines Vrban. U trenutku kada čuvari iza nas zatvaraju još jedna smeđa, rešetkasta vrata priznaje kako i sama, kao i većina njezinih kolega, ima neki čudan strah od zatvora. Svima im se, kaže, bar jednom dogodilo da su se za njima slučajno zatvorila vrata, što im je utjeralo strah u kosti. “Čak su i kolege stražari znali reći da se u životu boje samo bolesti i zatvora.”
Cijelo vrijeme koračamo tihim zatvorskim hodnicima, koji ne izgledaju ni približno surovo kao u zatvorskim filmovima, ali niti dovoljno privlačno da biste u njima željeli provesti i minutu svoga života. Rešetke na prozorima podebljane su limenim sjenilima od kojih se ne vidi ništa osim iskidanih komadića vanjskog svijeta. Ulazimo u pritvoreničku sobu u kojoj nema nikoga. U njoj je jedan krevet, ormar, mali stol i stolac, te umivaonik uz koji je smješten derutan ali čist čučavac. Nekoliko minuta kasnije prišao nam je prvi zatvorenik koji je pristao pričati.
“Nekoliko mjeseci bio sam u Lepoglavi, sada mi je ostalo još godinu i pol kazne”, kaže 28-godišnji mladić. Nevoljko odgovara zbog čega je u zatvoru i gotovo cijelo vrijeme gleda u pod. “Razbojstva i krađe. Zato sam tu. Najteže mi je što su mi oduzeli slobodu. Inače se dosta dobro snalazim jer nema puno ljudi pa možeš lakše funkcionirati. Malo mi olakšava to što mogu raditi neke poslove, ali, znate, malo je tu onih koji uopće žele nešto raditi. Nitko se ne želi ničim baviti i to je bad.” Vidljivo uznemireni mladić nije se požalio na odnos pravosudnih policajca. S njima, kaže, nije ništa posebno dobro, ali ni loše. “Ne smiješ nikog zafrkavati i ne smiješ pustiti da tebe netko zeza. Moraš se znati postaviti. To je zatvorska politika.” Na pitanje posjećuje li ga tko, glas mu počinje drhtati. “Nema ti mene tko posjećivati. Starci su me odavno napustili. Ali moja cura… ona dolazi sve ovo vrijeme. Godinama. Ful joj je teško, ali pomirila se s tim i sad oboje moramo izdržati. Prekrasna je. Nisam se nadao da će ostati uz mene nakon svega. Nemate pojma koliko je lakše preživjeti ovdje kada znaš da te vani netko čeka”, kaže on. Sada već puno mirniji, naš nas sugovornik uvjerava da je naučio lekciju. “Nije mi sve ovo trebalo”, veli. Povjerava nam da je prije dolaska u zatvor bio ovisnik o heroinu. U Remetincu se toga riješio. “Bilo mi je teško u početku, ali sam prestao i sad sam presretan zbog toga. Ostavio sam se tog sranja zauvijek”, dobacuje dok se vraća u svoju ćeliju.
Sljedeći sugovornik drugačiji je slučaj. U zatvoru će ukupno provesti šest mjeseci jer mu je policija u stanu našla nekoliko stabljika “trave”. Inženjer je telekomunikacija i kada izađe, vratit će se na svoj stari posao.
“Tu sam još samo 15 dana. Nisam ti ja ista priča kao ostali. Znao sam da ću u zatvor i psihički sam se pripremio. Ovdje sam razmislio kako ću si srediti život. I prije sam sve imao pod kontrolom, a mislim da imam i sada. Malo sam kiksao, ali ništa strašno. Ovdje te jebe ograničena sloboda. Sve drugo nekako isfuraš. Nitko me ne maltretira, tolerantan sam prema svima i tako preživljavam. Znaš što smiješ, a što ne smiješ”, kaže. Tvrdi i da većina njegovih “kolega” u zatvoru nema bog zna što u glavi. Mnogo ih, veli, ništa ne razumije. On je drugačiji i žali samo što neće izaći za trajanja europskog nogometnog prvenstva na koje su otputovali svi njegovi prijatelji.
”Život ne prestaje kada uđete u zatvor. On se nastavlja, ali po nekim drugim pisanim, ali i nepisanim pravilima. Problemi zatvorenika zapravo su sasvim obični, kao i kod svih nas, a mi smo njihovi posrednici s vanjskim svijetom i tu smo da svoje teškoće što lakše prebrode. Naravno da ima svakakvih ljudi, opasnih i neugodnih, ali svakog moramo tretirati jednako”, kaže Ines Vrban. Priznala nam je da katkad, na kraju radnog dana, nakon svega što čuje i vidi, satima ne želi razgovarati ni s kim i ne podnosi samu sebe.
“Sve ono nad čim se ljudi zgražavaju čitajući crne kronike, naš je svakodnevni posao. Od nekih zatvorenika svi su digli ruke, pa i da izađu nemaju se gdje vratiti. Oni su često očajni, a mi smo tu da ih saslušamo i pomognemo im. Kakvi god bili, oni su ipak ljudi poput svakog od nas”, rekla je Marijanka Tusun dok je ekipu Nacionala ispraćala iz zagrebačkog zatvora.

U hrvatskim zatvorima 2003. bilo je 287 obračuna zatvorenika, 66 pokušaja bijega, 60 pokušaja samoubojstva, 10 napada na čuvare i jedno samoubojstvo

HERAK
“Dan kada sam uhićen nikada neću zaboraviti jer još u 14 sati sam kao ministar sjedio na sjednici vlade, a sedam sati kasnije već sam bio u pulskom pritvoru,2 kaže Ivan Herak, bivši ministar turizma i najviše rangirani političar koji je završio iza rešetaka – od 28. siječnja 2000. do 31. svibnja 2001 proveo je u pritvoru u pulskom zatvoru. Pedantni Herak izračunao je da je ondje proveo 13.000 sati i proslavio dva rođendana.
“Iako sam punih 505 dana bio iza zidina, i svakodnevno po 21,5 sat bez kontakta s drugim ljudima sve sam podnio bez većih poteškoća. Ali nikada ne mogu zaboraviti specifične oblike torture koja se provodila nad mnom, od toga da sam pedesetak metara dug put od zatvora do suda prolazio u lisicama do specijalne ekipe poslane iz Lepoglave koja me skinula do gola i satima kopala po mojim privatnim stvarima. Izdržao sam jer sam znao da će o tome kako se držim ovisiti zdravlje moje stare majke, djece i obitelji koji su me posjećivali jednom tjedno.”
Uvjete u kojima je živio opisuje kao solidne, u sobi od osam kvadratnih metara s centralnim grijanjem imao je televizor, radio i kompjutor, a odgovaralo mu je i to što je ondje boravio sam. Herakovi zatvorski dani bili su jednolični: ustajanje u 6, sobna gimnastika, doručak, a zatim bi uz dozvolu upravitelja tridesetak minuta trčao po dvorištu. Između 10 i 11 slijedilo bi čitanje novina, potom sastanci s odvjetnikom, ručak i pospremanje sobe. Poslijepodne bi započinjalo s 1,5 satnim šetnjama i igranjem košarke, kasnije je sliiedila večera čitanje knjiga, gledanje televizije i odlazak na spavanje. “Potrudio sam se raditi a sebi, pročitao sam pedesetak knjiga, učio strane jezike, a naposljetku natjerao sve osuđenike da se bave sportom.. Tim napuštenim ljudima sam podijelio 6-7 pari tenisica i trenirki, a pisao sam im i različite molbe tako da je jedan novi pritvorenik jednog dana ušao u moju sobu i misleći da mi je to posao pozdravio me sa Dobar dan odvjetniče.”
Nije imao negativnih iskustava, ako se ne računa podatak ako pojedini čuvari među zatvorenicima imaju doušnike, od kojih je jedan tijekom šetnji pokušao od Heraka saznati ?tajne? informacije. Bivši ministar ga je ubrzo prozreo i uz upraviteljevu pomoć odstranio, tako da je ostatak pritvoreničkog staža proveo bez ometanja. Danas tvrdi da je s zatvorenicima ostao u odličnim odnosima: ?Ponekad u Puli sretnem neke koji su poslani u psihijatrijsku instituciju na Rabu. Na njihov zahtjev provozam ih po gradu, odemo na piće i stvarno nam je lijepo. Sve su to ljudi, čak i oni među njima koji su uradili neke stvarno loše stvari?., misli Ivan Herak.

NORAC
Mirko Norac provodi već četvrtu godinu u riječkom zatvoru koji poznavatelji opisuju kao jedan od najlošijih u Hrvatskoj. Izgrađen je u vrijeme Austro-ugarske, prepun vlage i sa iznimno lošim komforom. Uvjeti u kojima živi nekadašnji general Hrvatske vojske nisu nimalo bolji jer Norčeva ćelija je veličine sedam kvadratnih metara i unutar nje se nalazi krevet, stolić sa stolicama, a u kutu wc školjka. Dnevno u šetnji zatvorskim dvorištem provodi 1,5 sati, a ostali dio dana je unutar četiri zida. Nedavno se povjerio bliskim prijateljima da zimske mjesece podnosi lakše od ljetnih budući tijekom srpnja i kolovoza temperatura u sobici zna popeti i do četrdesetak stupnjeva što jei nepodnošljivo. Situaciju olakšavaju česti posjeti prijatelja, bivših suboraca, političara i svećenika koji hodočaste u riječki zatvor. Prema riječima njih nekoliko, Mirko Norac je i dalje mentalno stabilan , a boravak u kaznionici nije ga pretjerano promijenio. Uvjeren je kako je nevin, ali i da je žrtva montiranog procesa. ?Ma, zna on da je politika odlučila da je upravo on taj koji mora naje? Ali i dalje vjeruje da će više sudske instance naposljetku presuditi u njegovu korist?, pojašnjava jedan generalov prijatelj.

HRVATSKI ZATVORI U BROJKAMA
U sedam hrvatskih zatvora i 14 kaznionica ukupnog kapaciteta 3514 mjesta trenutačno je smješteno 3174 osoba. Lani ih je u zatvorima bilo 2748. Najviše njih, 33 posto, počinilo je djela protiv imovine, 31 posto protiv života i tijela, a 17 posto protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Više od polovice zatvorenih i pritvorenih osoba ima probleme s alkoholom, a svaki osmi zatvorenik s drogom. Prošle je godine u hrvatskim zatvorima zabilježeno 10 napada na djelatnike koji su 60 puta upotrijebili sredstva prisile. Zatvorenici su 66 puta pokušali pobjeći, a fizički su se između sebe obračunavali u 287 slučajeva. Slučajevi samoozljeđivanja dogodili su se 265 puta, a pokušaj suicida dogodio se u 30 navrata. Jedan je zatvorenik počinio samoubojstvo.

ZATVORI U SVIJETU
U SAD-u 70.000 robijaša 23 sata na dan boravi u samicama bez i najmanjeg kontakta s drugim osobama. U Rusiji nisu rijetke kaznionice u kojima u ćeliji od 100 četvornih metara boravi stotinjak robijaša koji zbog gužve moraju spavati u smjenama. Ruski zatvori su i izvori zaraza: 92.000 kažnjenika boluje od tuberkuloze, 33.000 ima AIDS, a 30.000 sifilis. U Peruu najveći broj političkih zatvorenika smješten je u Challapalcu ? kazamatu smještenom na 4600 metara nadmorske visine u kojemu zatočenicima nisu dopušteni posjeti rodbine, prijatelja niti odvjetnika. Iako je novoizabrani predsjednik Alejandro Toledo najavio preispitivanje stanja u ovom zatvoru, tijekom posljednjih godinu dana u Challapalcu je poslano još 90 disidenata uz objašnjenje da je riječ o privremenoj mjeri. U Španjolskoj je sve više nasilja službenih osoba, a u Francuskoj kazne izdržava mnogo osoba koje pate od kroničnih bolesti, tumora ili su HIV pozitivne.