Objavljeno u Nacionalu br. 638, 2008-02-05

NACIONAL ISTRAŽUJE tko su hrvatski reporteri koji za najbolje svjetske agencije izvješćuju sa svih svjetskih ratišta te pod kakvim rizicima ispunjavaju svoj poziv da objektivno i točno izvješćuju

Sredinom ožujka bit će točno pet godina od početka rata u Iraku. Iza priča iz Iraka, ali i drugih ratom ugroženih područja diljem svijeta koje se gotovo svakodnevno vrte u televizijskim vijestima, iza novinskih fotografija snimljenih u Afganistanu, Sudanu, Keniji i drugim svjetskim ratnim žarištima, kriju se ljudi koji svoj život nerijetko izlažu opasnosti da bi svijetu prenijeli što se ondje događa. Među njima su i fotografi, snimatelji i novinari iz Hrvatske, koji rade za najveće strane novinske agencije i televizijske kuće.

Nikola Šolić, fotoreporter agencije Reuters, posljednji je snimio suđenje Saddamu Husseinu, Hrvoje Polan, fotoreporter France-Pressea, najviše je pokrivao područje Gaze, Izraela i Libanona, njihov kolega Darko Bandić iz Associated Pressa ovih je dana stigao iz Kenije i odmah otišao dalje za Kosovo. O tome kako je raditi u ratnim uvjetima te zašto unatoč tome toliko vole svoj posao, svoje su priče ispričali i Reutersov snimatelj Saša Kavić te urednica iz iste kuće Suzana Sabljić, novinar Tihomir Ladišić koji radi za Fox TV te slobodni snimatelj Saša Schmidtbauer koji najviše surađuje s BBC-jem.

“Sva ljeta zadnjih nekoliko godina proveo sam u Gazi. Ne znam što bih drugo uopće htio raditi u životu. Volim raditi pod pritiskom, tako najbolje funkcioniram. Naučen sam već na taj ritam i volim taj posao. Možda ću, kad ostarim, fotografirati u studiju“, kaže Hrvoje Polan, zagrebački fotoreporter koji već godinama radi za agenciju France-Presse. Otkad je počeo raditi za njih, obišao je gotovo sva krizna svjetska područja, ali i sva nogometna prvenstva, a pratio je i Olimpijadu.

Nikola Šolić, Reutersov fotoreporter, objašnjava da rad u agenciji podrazumijeva određeni standard, ali i sveobuhvatnost: “Nisam ekspert samo za ratove, ni samo za sport. Moraš znati raditi sve i moraš znati raditi pod pritiskom, moraš biti snalažljiv, znati se sporazumijevati s ljudima koji ne govore ni engleski, ni njemački, ni ruski, a kamoli hrvatski. Moraš dobro poznavati kompjutorske programe i slati slike u uvjetima gdje nema ni struje. Samim tim što netko radi za Reuters, nije ga potrebno više provjeravati. Radom za agenciju postaješ dio standarda. Možeš biti manje lijen ili više lijen, ali moraš znati posao.“

Hrvoje Polan kaže da u njihovu poslu dosta toga ovisi o brzini. Treba znati kako u 10 minuta poslati fotografije iz pustinje. Tko nije u stanju u kratkom vremenu shvatiti što se događa na terenu, nije za taj posao. Jer, uz brzinu, stres i kaos kroz koji fotoreporteri prolaze, moraju održati i kvalitetu fotografije.

Svojom serijom fotografija “Bagdadski zalasci“, s kojom je već napravio nekoliko izložbi, Nikola Šolić ponudio je drukčiju viziju ratne stvarnosti. S jedne strane romantičan zalazak sunca, a s druge opis krvavih događanja koja su obilježila taj dan u kojem sunce zalazi. Njegova fotografija ratnog helikoptera koji prolazi kroz crveno sunce u Bagdadu Reuters je proglasio fotografijom 2006. godine. Iako umjetnik u svom poslu, Šolić nije završio strukovnu fotografsku školu. Prije nego što se počeo baviti fotografijom, godinama je radio kao novinar za većinu vodećih novina 80-ih godina, poput Starta i Večernjeg lista.

“Postoje ljudi koji imaju formalno obrazovanje ili su čak završili prašku akademiju, ali kad mi je bilo potrebno, nisam od njih mogao kupiti ni jednu sliku. Treba mi točno određena slika točno određenog događaja, a čovjek zezne stvar. Ali on ima akademiju“, priča Šolić.

Ni Hrvoje Polan nema formalno fotografsko obrazovanje, a ni nakon više od deset godina iskustva ne srami se pitati ako nešto ne zna. Prije nego što je potpisao ugovor s France-Presseom, sedam godina radio je kao stringer, rezervni fotograf za Nikolu Šolića u Reutersu. To je jedan od načina da se postane službeni agencijski fotograf, kaže Nikola Šolić.

“I kad sam u Bagdadu, moja je obveza prema Reutersu da pratim, odnosno pokrivam sve lokalne događaje. Kako to nije fizički moguće, imam svoju mrežu fotografa, koje zovemo stringeri, i oni rade za nas u Hrvatskoj i ostalim zemljama poput Slovenije, koje pokrivamo. Imamo budžete za takve ljude, točno se zna koliko stoji jedna fotografija, koliko dan na terenu. Ali moja je odluka kome ću dati posao. Sve mora funkcionirati kao kad sam ja u redakciji. No teško je naći pouzdanu osobu koja će te zamjenjivati. A svi bi rado bili agencijski fotografi. No, naravno, nećeš raditi s ljudima za koje misliš da će te zeznuti jer je to stvar povjerenja.“

Šolić je za Reuters počeo raditi 1992., nakon što je karijeru ratnog reportera započeo u tjedniku Globus, a potom nastavio u European Pressphoto Agency. “Počelo je tako da bih tu i tamo prodao koju sliku za njih. Ali nisam ja mogao doći i reći da bih radio za njih. Oni su ti koji moraju doći do tebe i pitati bi li radio za njih“, objašnjava Šolić.

Koliko im je u poslu važan financijski motiv? Šolić i Polan kažu da ne žele lagati da im to nije bitno, ali nije ni glavni motiv. Važnije je, ističu, koliko matična kuća osigurava da mogu ležerno raditi svoj posao na terenu.

“Od toga da, na primjer, ne razbijaš glavu time hoće li ti prigovarati za roaming, do toga da ti je tamo sve osigurano. Većina reportera koji su poginuli bio su ili freelanceri, pa su se išli probijati sami, ili su iz neke manje agencije koja nema tako strogo osiguranje. Ja ne moram razmišljati o tome kako ću doći od točke A do točke B, samo kažem kamo trebam ići. Jer možeš doći u Bagdad i sjediti u uredu, ako nemaš iza sebe logističku podršku. Strani fotografi ne smiju hodati cestom i slikati. Ne samo da ne izlaziš iz hotela, nego ne izlaziš sa svog kata. Na teren ideš s osiguranjem u oklopnim vozilima ili s vojskom

Fotoreporteti su samo dio novinskih ekipa koje šalje svjedočanstva s ratnih i drugih kriznih područja. Tu su i televizijski snimatelji, koji obično rade u paru s novinarom, čovjekom koji se službeno zove producent. Upravo je to posao Tihomira Ladišića, koji već dvije i pol godine radi za Fox TV. Novinara Hrvatske televizije, koji je zamrznuo staž na Prisavlju, javnost pamti po tome što je dobio otkaz s mjesta voditelja emisije “Otvoreno“ nakon što je u emisiji o Hrvoju Petraču ugostio ljude koji su rekli da je u cijeli slučaj umiješan i sam državni vrh. Iako mu nitko nije objasnio koji dio svog posla nije obavio profesionalno, Ladišić je degradiran u novinara emisije “Plodovi zemlje“. Tada je u svibnju 2005. u Hrvatsku dolazio američki potpredsjednik Dick Cheney i Tihomira Ladišića iz Fox TV-a zamolili su da obavi taj posao.

“Kao novinar koji je izvještavao s kriznih područja u vrijeme Domovinskog rata kretao sam se u krugu međunarodnih novinara i snimatelja i očito me netko još tada zapazio i poslije preporučio. Na prvu šihtu izvan Hrvatske otišao sam kad je počeo libanonsko-izraelski sukob, a ostao sam odmah gotovo tri mjeseca, iako smjene obično traju po šest tjedana. Imao sam sreću da se baš otprilike u to vrijeme pojavila nova tehnologija, takozvani streambox, pomoću kojeg s laptopom koji držiš na koljenu možeš izvještavati uživo s bilo kojeg mjesta na svijetu.“ Ladišić kaže da mu taj posao i mogućnost da se okuša na terenu s najboljim ljudima iz struke na svijetu pruža takvo zadovoljstvo da bi taj posao prihvatio i da ga nisu smijenili iz “Otvorenog“. Dodatnu motivaciju nalazi u posve drukčijem načinu ophođenja prema zaposlenicima i između kolega.

“Dvije su stvari bitno drukčije nego kod nas, razlika u načinu komuniciranja i nevjerojatna pristojnost prema svakom zaposleniku. Uspjeh svakog od nas uspjeh je cijele kompanije i tu nema mjesta za ljubomoru, ogovaranja, šuškanja po hodnicima. Ljudi koji tamo rade dolaze sa svih strana svijeta i ne nose sa sobom to jesu li lijevi ili desni, niti za koji nogometni klub navijaju.“ A imaju li Amerikanci cenzuru, posebno zbog sve osjetljivijeg stava američke javnosti prema situaciji u Iraku? Ladišić kaže da takvo što na Fox TV-u nikad nije doživio. “Ako je riječ o američkom ubojstvu civila, mi ćemo o tome izvijestiti.“

Jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinskih zadataka koje je Ladišić u Bagdadu obavio bilo je vješanje Saddama Husseina. Tada je neprekidno radio 48 sati. “Svakog od nas u ekipi tada je nazvao urednik s deska u New Yorku i pitao gdje smo, kako smo i što u tom trenutku radimo. Bilo je lijepo znati da je netko svih tih 48 sati uz nas, da točno zna gdje smo i da vodi svoju ekipu.“ No Ladišić kaže da je njegova najgledanija priča bila ona o američkom marincu koji je iz Bagdada sedam sati na laptopu gledao kako mu žena u Kentuckyju rađa dijete.

“Amerikanci su već u Iraku snimili svaki tenk, svaku bazu, svakog vojnika. Ali ono što smo donijeli ja i ljudi poput mene, koji dolaze iz drukčijih sredina, jedan je novi pogled i novi pristup. Mislim da je to jako važno.“

Sve bi to zvučalo poput bajke kad to ne bi bio posao u kojem se gotovo svaki dan radi u uvjetima kad eksplodiraju bombe i granate, zrakom lete meci, a nikad se ne zna iza kojeg će ugla iskočiti bombaš samoubojica. No unatoč tome, ili baš zato, ne smije biti prostora za strah.

“Najgore što ti se može dogoditi jest strah ili panika, jer tada ugrožavaš i sebe i druge. Bio sam u uvjetima gdje se pucalo, ali najvažnije je ostati miran, poštivati propise i nositi zaštitnu opremu, pancirku i kacigu. Uvijek govorim da smo mi na početku rata u Hrvatskoj shvatili možemo li raditi taj posao ili ne. Još dok bismo bili na putu za ratište, bilo je onih koji su rekli: ‘Ne, ja to ne mogu’, sjeli u drugi auto i vratili se natrag u Zagreb. I to je u redu, i to treba cijeniti, jer je bolje nego da takav čovjek ugrozi i sebe i druge. To je kao kad si liječnik, odmah znaš hoćeš li moći biti kirurg ili ne.“

Kad ide na zadatak, Tihomira Ladišića uvijek prati i snimatelj, ali montažu materijala često obavlja sam, što mu je dodatni izazov. Nijedan od kolega s kojima radi nije iz Hrvatske, iz raznih su zemalja.

Ni Saša Kavić, zagrebački televizijski snimatelj zaposlen u Reutersu, nije često imao prilike raditi s hrvatskim kolegama nego ga u ulozi producenta uvijek prati netko iz međunarodne Reutersove ekipe. Za strane agencije poput BBC-ja, NBC-ja i Reutersa počeo je s ratišta Bosne i Hercegovine izvještavati 1993. No prvi put se na poslu ratnog snimatelja zatekao slučajno, kad je snimatelj Tihomir Tunuković Tuna, koji je poslije poginuo kod Travnika, slomio ruku.

“Tuna je prvi počeo raditi za BBC i druge agencije. Prvo sam uskočio tjedan dana, pa na mjesec dana i tako je počelo. Prije toga studirao sam filmsku akademiju, jedno vrijeme radio kao fotograf, snimao dokumentarce i spotove, radio nešto i za HTV, ali nikad nisam mislio da ću se baviti videom. Prvi strani zadatak bila mi je Afrika 1994. Bilo je jako zanimljivo jer je to sasvim drukčija priča, kad shvatiš da je teško biti jedini bijelac u nekoj sredini. Ali nakon što sam prošao Bosnu, sve je drugo bilo puno lakše. S godinama dolazi i iskustvo, znaš što možeš, što ne možeš, naučiš se čuvati. Imali smo i tečajeve u kojima smo učili razmišljati na vojnički način.“ No, osim što moraju čuvati glavu, snimatelji moraju posebnu brigu voditi o zaštiti opreme. Sve je puno prašine i pijeska i oprema se mora stavljati u najlon vrećice i posebne torbe. Tako zaštićena spremna je za putovanje svim prijevoznim sredstvima i svim vrstama putova. Ali doslovno svim.

“Znali smo se voziti i koritom rijeke, a na jednom smo putu morali ostaviti džipove jer je napadao snijeg i preko planine do Kabula, kamo smo došli među prvima kad su pali talibani, morali smo na konjima na visini od 4000 metara. Moraš se snaći i naći nekoga tko će te voditi, kome ćeš vjerovati da te neće ostaviti negdje u pustinji ili na vrhu planine. Idealno je ako taj čovjek još zna i engleski, ako ne zna, snalaziš se rukama i nogama. Gotovo 80 posto vremena koje tamo provodiš više je avantura i pronalaženje načina za preživljanje, a oko 20 posto je posao. Druga je priča kad putuješ s vojskom, ali ni to nije lišeno opasnosti i avantura. No nije uvijek bila jednaka situacija. Recimo, 2003. slobodno sam se mogao kretati i prošao gotovo cijeli Irak.“ Opasnih situacija je bilo, čak dvaput u njihovoj je neposrednoj blizini bio srušen helikopter, a i pucali su po njima.

“A nositi pancirku, kacigu i kanister s vodom na leđima, uz to što nosiš kameru od 30-ak kilograma, stativ, laptop i satelitski telefon, nije baš ugodno, pogotovo ako je vani plus 50 u hladu.“

Nađe li se među fotografskom ili snimateljskom opremom ponekad i pištolj ili bilo koje drugo oružje za potrebe samoobrane? Snimatelj Saša Schmidtbauer kaže da novinari i snimatelji oružje nemaju niti ga smiju nositi. “Ali imamo nešto milijun puta jače, a to je dokument koji smo snimili.“ Kao snimatelj BBC-ja Saša Schmidtbauer pokrivao je rat na području bivše Jugoslavije, a bio je i u Afganistanu, Pakistanu, Izraelu, pratio lanac krijamčarenja droge i ljudi od Turske, preko Bugarske, Kosova i Makedonije, prošao gotovo cijelo područje bivšeg Sovjetskog Saveza. No ističe da je najviše njegovih kolega nastradalo za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj te u susjednoj Bosni i Hercegovini:

“Broj poginulih novinara od Vijetnamskog rata nije bio toliki kao u Hrvatskoj 1991. kad je nastradalo 19 kolega i kada su novinari bili namjerno ciljani. Taj tužni rekord sada je preuzeo Irak sa 173 novinara i ostalih pripadnika medija poginulih od 2003. Ima stoga situacija kad pomisliš: ‘Joj, da mi je imati pištolj.’ Ali umjesto toga koristiš najjače oružje koje imaš, a to je fotoaparat ili kamera. Osim toga, što možeš malim pištoljem ako te zaustavi banda naoružana automatskim oružjem?

Ako je vičan oružju, otišao je u vojsku, ne u snimatelje. Osim toga, u ratu ljudi često stradaju od vatre koja uopće nije namijenjena njima, nađu se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ja sam, recimo, proveo osam mjeseci 1993. u opkoljenom Sarajevu a da nisam bio ni ogreban, i kad sam izišao iz grada, nastradao sam u prometnoj nesreći. Snimatelja WTN-a Živka Krstičevića geler je teško ranio u nogu, ali je na kraju ustanovljeno da je iskrvario jer mu je jedan geler pogodio arteriju iznad bubrega, što nije ni osjetio i nitko to nije primijetio. Da je imao pancirku, na tom bi mjestu imao samo modricu, a danas bi vjerojatno bio živ. Nakon njegove žalosne pogibije svi smo počeli nositi pancirke. Drugi je slučaj bio s pokojnim snimateljem Tihomirom Tunukovićem. On je bio u novinarskoj koloni koju su činila tri vozila i jedini je bio u oklopnom automobilu na kojem je velikim slovima pisalo TV BBC. Granata je pogodila točno njegov automobil, a na fotografiji uništenog Land Rovera koju smo uspjeli nabaviti i pregledom tragova na vratima točno se vidjelo da je korišteno potkalibarsko zrno za kakvo zapovjednik mora izdati posebnu dozvolu. Znači da su točno ciljali njegovo vozilo. Kad danas pomislim kroz kakve smo situacije moji kolege i ja prošli, da mi netko kaže da moram takvo što ponovno snimiti, rekao bih mu da nema šanse.“

Nije stoga čudo da i snimatelji i fotoreporteri koji prožive takve situacije ili smrt bliskih kolega mogu poslije osjećati simptome PTSP-a. U takvim situacijama, kaže Saša Schmidtbauer, najviše pomaže razgovor s ljudima koji su i sami nešto slično proživjeli, jer oni koji nisu teško to mogu razumjeti.

“Najgore je držati to u sebi. Ono što čovjeka najviše pogodi nije sama smrt koju vidiš. Čovjek pogođen metkom samo se sruši, to nije ono što gledamo u filmovima, puno je manje glamurozno, nema muzike, nitko nikamo ne leti. No najveći je šok vidjeti što je sve čovjek u stanju napraviti, kolika životinja može biti. Kad vidiš u što se u samo šest mjeseci pretvorio neki klinac kojeg si zadnji put vidio dok se loptao pred kućom. Čovjek naprosto nije predodređen da u životu vidi toliko nasilja.“ No stres ne izazivaju samo ratne situacije, nastavlja Saša Schmidtbauera. Dovoljno je suočavanje s posve drukčijim civilizacijskim uvjetima života.

“Svakome tko kuka da mu nije dobro u Hrvatskoj kupio bih avionsku kartu i poslao ga u Afganistan, samo da vidi kako ljudi žive. No još strašnije bilo mi je u Tadžikistanu, u gradu koji naizgled podsjeća na četvrti poput Novog Zagreba, gdje je slika naizgled europska, ali bijeda stanovništva je nezamisliva. Kad vidite da se djeca prehranjuju tako što štakorima iz rupa kradu pšenicu, a najuspješniji je onaj tko ima što dužu i što tanju ruku. Kad se iz takvih sredina vratiš u Bugarsku ili
Rumunjsku, imaš osjećaj kao da si sletio u Hollywood.“

Saša Schmidtbauer karijeru je započeo na televiziji Z3, a početak rata dočekao je kao HTV-ov snimatelj i redatelj. “Dobio sam otkaz jer sam poslao snimke zračnog napada i raketiranja kod Starog Grabovca u izravno emitiranje, a na HTV-u je tada bila naredba da se ne smije uznemiravati javnost. Dok sam još radio za HTV, upoznao sam Mikea Sposita iz Visnewsa koji me zvao da dođem raditi za njih, ali ja sam galantno odbio. Kad sam dobio otkaz, nazvao sam ga i tako je počela moja karijera na Visnewsu, da bih od 1992. do 2004. radio za BBC.“ Schmidtbauer je bio blizak suradnik BBC-jeva novinara Martina Bella, koji mu je poslije čak bio i vjenčani kum. Taj se brak nije održao, ali je njihovo prijateljstvo i danas jako čvrsto. Saša Schmidtbauer kao slobodni snimatelj i danas radi za neke projekte BBC-ja, snima i dokumentarne filmove, a trenutačno pregovara s dvije televizijske kuće o odlasku u Afganistan ili Irak u lipnju.

U Reutersovu uredu u Zagrebu radi i Suzana Sabljić, koja je na početku agencijskog staža pokrivala sva ratišta u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Prije nego što se 1992. zaposlila u Reutersu, osam mjeseci radila je za televizijsku kuću ABC. Iako je taj posao bio bolje plaćen, udoban ured u tadašnjem Intercontinentalu zamijenila je blatnjavim terenima.

“I nije mi žao. A kad se situacija ovdje stišala, išla sam u Albaniju, Afganistan, Makedoniju, Kuvajt, Iran i Pakistan. U Irak nisam više išla nakon što nam je poginuo snimatelj na balkonu hotela i Reuters je odlučio svesti operacije samo na lokalce. Zadnjih četiri, pet godina ne pokrivam više ratna područja“, kaže Suzana Sabljić. Uvjeti za odlazak hrvatskih ekipa u svjetska ratna žarišta stvorili su se, nastavlja, nakon što se situacija u Hrvatskoj i Bosni počela smirivati, a u Zagrebu su ostali ljudi koji su zbog rata prošli savršen trening i radeći 16, 17 priča na dan naučili raditi vrlo brzo i kvalitetno. Nijedna novinarska škola ne može, smatra, zamijeniti to iskustvo u stvarnim situacijama.

A KAKAV JE POLOŽAJ ŽENA MEĐU MUŠKIM KOLEGAMA?

Suzana Sabljić kaže da su oko 70 posto producenata na Reuters televiziji žene, a osim u centrali u Londonu, ravnopravno rade na ratištima diljem svijeta.

“Naši muški urednici i kolege snimatelji ne rade nikakvu razliku između nas i njih. Posao je posao i, kad se ide na teren, idemo svi. Jedino malo možemo ušićariti u nošenju katkada vrlo teške televizijske opreme. Tu su snimatelji uglavnom džentlmeni. No kako televizijska oprema postaje sve više digitalizirana, sve je više i žena iza kamere. Snimateljski posao prije se smatrao isključivo muškim poslom. No u Afganistanu sam, recimo, nabasala na ekipu s NBC-ja u kojoj su sve osim reportera bile žene.“

No najvažnije je, ističe Suzana Sabljić, da se svugdje uspostavljaju normalni odnosi s ljudima. “Svi smo mi zapravo vrlo slični i imamo iste probleme, i u Iranu, i u Afganistanu, i u Njemačkoj, i u Turskoj. A čini mi se da naši ljudi imaju dara za uspostavljanje kontakata. Malo smo manje ‘zakopčani’ i to možda također igra ulogu i u ovom tehničkom i novinarskom dijelu posla. Naš kolega Anil, koji je s nama radio u Zagrebu, sad je producent u Kini, kolega Svebor je producent u Amsterdamu, Tomislav, iz konkurentske tvrtke APTN, glavni je producent u Njemačkoj, njegova kolegica Maša, također Zagrepčanka, glavna je producentica u Parizu.“

Suzana Sabljić danas je glavna producentica i urednica za Austriju i sve zemlje bivše Jugoslavije, budući da svako regionalno predstavništo Reutersa u Europi pokriva nekoliko zemalja. “Moj je posao da osiguram sve teme i priče koje bi mogle interesirati naših 600 klijenata diljem svijeta, odnosno da TV stanice koje uzimaju servis Reuters televizije, u Hrvatskoj su to na primjer HRT i Nova TV, u tih sedam zemalja budu pokrivene. Slikom je to obično montirani materijal od dvije do pet minuta s popratnim tekstom, u najavljeno vrijeme da klijenti mogu planirati kad će pustiti izvještaje. Posla je puno i često radimo puno previše, ali mislim da većina mojih kolega, kao ni ja, ne bi lako promijenili ovaj posao za neki drugi.“

No ljubav prema ovom poslu često iziskuje i dodatne žrtve, ponajviše stoga što zbog čestih putovanja i dugog izbivanja pati obitelj. Hrvoje Polan o svom obiteljskom životu kaže: “Rastavljen sam, eto. Nije to bio jedini razlog, ali činjenica je da mnogim fotoreporterima privatni život pati zbog posla.“ Nikola Šolić već je godinama u braku i ima dvoje djece, ali kaže da ima dobru ženu koja razumije njegov posao, a djeca su ionako već velika. “Ali kad su se rađali, prvo 1990., otišao sam u rat, a drugo 1995., taman kad su se otvarali frontovi u Albaniji, Makedoniji, Africi, Izraelu, nije me baš bilo često doma. No možeš biti i bogat i imati puno novca i svaki dan biti s obitelji, pa se opet rastaneš.“

‘VOLIM RADITI POD PRITISKOM, TAKO NAJBOLJE FUNKCIONIRAM’

Fotoreporter agencije France-Presse Hrvoje Polan kaže da je sva ljeta posljednjih godina proveo u Gazi i da ne zna što bi uopće drugo želio raditi u životu. “Volim raditi pod pritiskom, tako najbolje funkcioniram. Naučen sam na taj ritam i volim taj posao.”, kaže Polan koji je proteklih dana otišao u Prištinu, gdje zajedno s brojnim svojim kolegama iz drugih novinskih agencija svakodnevno prati razvoj događaja uoči najavljenog proglašenja neovisnosti Kosova. Na Kosovu je Polan bio i u vrijeme prijašnjih kriza, a to je samo jedno od svjetskih kriznih žarišta gdje je obavljao svoj posao.

GLAVNA ORGANIZATORICA

Posao producenta u televizijskom agenciji, objašnjava Suzana Sabljić, razlikuje se od posla producenta u televizijskim kućama jer, osim što traži i bira priče koje će pokrivati, producent reporter zadužen je i za organizaciju snimanja, brigu o financijama te pisanje popratnog teksta.

AVANTURA KOJA TRAJE VEĆ 16 GODINA

Nakon što čovjek prođe rat u Bosni i Hercegovini, sve se čini puno lakše, kaže Reutersov snimatelj Saša Kavić koji na ratnim područjima radi već 16 godina. Svoja putovanja po Afganistanu i Iraku opisuje više kao avanturu jer, kaže, 80 posto vremena pronalaziš načine kako preživjeti. Uvjeti na terenu ponekad znaju biti nemogući, a najteže je cijelo vrijeme nositi i paziti na svu opremu koja zna težiti i do 50 kilograma. A u pustinjskim uvjetima uza sve to nositi i pancirku, kacigu i gasmasku nije ugodno.

‘NEKE STVARI NIKAD NE BIH IŠAO PONOVNO SNIMATI’

Da mi netko kaže da ponovno idem snimiti neke od stvari koje sam snimio, rekao bih mu da je lud, kaže Saša Schmidtbauer. Nakon što je 1991. na HTV-u dobio otkaz jer je u izravno emitiranje poslao snimku zračnog napada i raketiranja kod Starog Grabova, radio je najprije za Visnews, a od 1992. do 2004. za BBC, s kojim i danas surađuje.

SVJETSKI POZNAT HRVATSKI RATNI FOTOREPORTER

Hrvatski fotoreporter Nikola Šolić iz Reutersa, zajedno sa svojim kolegama Hrvojem Polanom iz agencije France-Presse te Filipom Horvatom koji radi za New York Times, bio je tema i pretprošlog broja časopisa News Photographer. Članak govori o tome kako su postali ratni fotoreporteri te donosi neke od njihovih najboljih fotografija, poput Šolićeva bagdadskog zalaska sunca.

TAMO GDJE NEMA MJESTA ZA DOSADU

Darko Bandić, fotoreporter agencije Associated Press, prije nekoliko dana vratio se iz Kenije gdje su izbili etnički sukobi nakon kontroverznih izbora održanih 27. prosinca. Osim u Nairobiju, gdje je snimljen tijekom racije u slamu Kibera, najvećem u Africi, Bandić je boravio i u Mombasi i Kisumu, gdje se nalazi uporište plemena Luo i Kalenjin koja podupiru oporbenog čelnika Railu Odingu.

Iako se procjenjuje da je u sukobima u Keniji dosad stradalo oko 750 ljudi, Darko Bandić kaže da se ondje nije osjećao ugroženo. Pripadnici suprotstavljenih strana ondje jedni druge ubijaju uglavnom primitivnim oruđem poput mačeta.

”Bio sam iznenađen koliko sam kao bijelac i novinar bio siguran. Nitko nema ništa protiv nas. Mrze se pobunjenici i vojska ili policija. Raditi je relativno sigurno, iako se može dogoditi da čovjeka pogodi kamen ili se nadiše suzavca, ili te nazovu pogrdnim imenom”.

Darko Bandić fotografijom se počeo baviti 1988. dok je studirao povijest, no tada je radio najviše za omladinske novine, pratio rock koncerte i kulturna zbivanja. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, kaže, nije htio pobjeći u inozemstvo, a nije želio ni uzeti pušku u ruke, pa je odlučio otići na frontu kao fotoreporter. Radio je za Vjesnik, Večernji list i Globus, ali i za pojedine strane listove poput Toronto Suna.

Kako u to doba nije postojala tehnika slanja slika putem interneta, često je slao fotografije iz ureda Associated Pressa, pa mu je 1992. ponuđeno da radi za tu agenciju. Osim u ratovima na području bivše Jugoslavije, kao AP-ov fotoreporter bio je i u Afaganistanu, Pakistanu, Iranu, Iraku, Libanonu, Izraelu, Gazi te u nekim afričkim zemljama. Darko Bandić je oženjen i ima dvoje djece, ali kaže da to što je postao otac nije promijenilo njegovu motivaciju za posao.

“S godinama čovjek stekne više iskustva i nauči se bolje čuvati. Ne mogu reći da me strah raditi zato što imam djecu. Pazim na sebe zbog sebe, ne samo zbog djece. Oni bi, naravno, voljeli da sam više doma i ponekad zna frustrirati šest tjedana u Iraku ili drugdje.”

Prije desetak godina, baš kad je zasnivao obitelj, Bandić je radio šest mjeseci kao urednik fotografije u novinama, ali bilo mu je dosadno.