Objavljeno u Nacionalu br. 528, 26. prosinac 2005.

Prave prigode za oblačenje smokinga u Hrvatskoj gotovo i nema, osim Vipovog opernog bala, pa ga Hrvati uglavnom oblače u inozemstvu

Na dodjelu nagrade Oscar ne možete ući bez smokinga, na premijeru tijekom filmskog festivala u Cannesu ne možete ući bez smokinga, na bečki Opernball ne možete ući bez smokinga, jer smoking ili tuxedo, kako bi rekli Amerikanci, odnosno abito ceremoniale, kako bi to rekli Talijani, već je stoljećima oznaka za odijelo za posebne prilike, primanja ili dodjelu nagrada. Sličnih događaja u Hrvatskoj ima malo ili nimalo, ali smoking i u Hrvatskoj ima posebno značenje za muškarce koji ga odijevaju za posebne prilike. On se kod nas proizvodi i u konfekcijskoj verziji i po narudžbi, u raznim varijantama koje ovise o mašti dizajnera i ipak za njihove vlasnike imaju poseban status u ormaru. Zagrebački Operni bal koji je početkom ove godine održan u HNK za sve njih bila je jedna od rijetkih prilika kad su ih mogli odjenuti i pokazati i, prema mišljenju sugovornika Nacionala, prava je šteta što u Hrvatskoj nema više događaja i prilika kad bi se mogao odjenuti smoking.

“Prvi smoking odjenuo sam davno, kad sam imao 30 godina i dok sam radio na Hrvatskoj televiziji, a posljednji koji sam kupio sašiven je po mjeri u Herucu od najboljih talijanskih materijala i vrlo je ugodan”, ponosno nam je istaknuo Drenislav Žekić, pomoćnik predsjednika Uprave Podravke. Prvi smoking posudio mu je redatelj Zoran Zlatar radi jedne emisije, ali Žekiću je Zlatar objasnio tajne smokinga, od detalja na njemu pa do načina na koji se nosi. “Naučio me koju košulju trebam odabrati, koju mašnu i na koji se način ona stavlja. Bila je to košulja s uzorkom i naučio me da mora imati manžete. Objasnio mi je da se uz smoking nosi pojas, lakirane cipela ili barem cipele visokog sjaja. U džepovima se ne smije ništa držati. Osoba koja odjene smoking ne smije se držati pogrbljeno nego uspravno”, precizno je Žekić opisao pravila odijevanja i nošenja smokinga i dodao kako se osjećao čudno kad ga je prvi put odjenuo, ali se poslije osjećao jako lijepo.

Sa Žekićem se slaže i Ivo Vrbanić, krojač odijela po mjeri u Herucu koji je prvi put sudjelovao u izradi smokinga kao mladić s nepunih 18 godina. Tada je radio u Koprivnici kod krojača Stjepana Šestaka za kojeg kaže: “Iako je on bio provincijski šnajder, jako je dobro poznavao anatomiju muškog tijela. Smoking je najljepše muško odijelo. Ono se svojom vanjštinom mora razlikovati i isticati od svakodnevnog, ali i svečanog muškog odijela. Ono mora odskakati”, jasan je Vrbanić koji, poput Žekića, opisuje pojedinosti smokinga. “Kopčanje na sakou je s jednim ili dva gumba, nešto rjeđe s tri. Uz smoking ide ili leptir mašna ili kravata koja svojim izgledom odstupa od svakodnevne kravate. Uz smoking ide plisirani pojas iznad hlača i poželjno je, ali ne i obavezno, da se odjene i plisirana košulja. Košulja mora imati manžete, dok su na rubu sakoa ukrasni gumbi. Rukavi na sakou moraju biti malo kraći kako bi se manžete i gumbi istaknuli. Na hlačama mora biti ušivena svečana vrpca koja se ističe te ukrasni gumbi”, objašnjava Vrbanić.

“Varijacije smokinga su brojne, to je prepušteno mašti dizajnera. Ima jako puno verzija sakoa, od ‘špic fazona’ preko ‘karo fazona’ do ‘šal kragne’ koja je najzastupljenija varijanta smokinga. Materijali za smoking moraju biti najkvalitetniji. Finoća materijala mora biti barem 120 S ili 130 S što je, budući da je maksimum kvalitete materijala 180 S, gornja srednja klasa. Ako netko želi improvizirati i raditi smoking od nenamjenske tkanine, mi ćemo i to napraviti”, kaže Vrbanić, dok Dražen Orlović, glavni kreator muške kolekcije Heruca kaže da se za izradu smokinga najčešće rabe glatki materijali koji nemaju strukturu ili postoje žakard materijali koji su tako tkani da u sebi imaju satensku točkicu ili kvadratić. Cijene muških smokinga u maloprodaji se kreću od 2800 do 3400 kn. Ako se šiju po posebnim narudžbama, cijena naraste do 30 posto. Kad su tkanine posebne ili su dorađeni posebni detalji, cijena može još narasti. Ženski su smokinzi u sličnom cjenovnom rangu, dok je cijena odijela po mjeri do 20 posto iznad maloprodajne.
Poseban detalj na smokingu su satenski detalji. Saten, objašnjava Orlović, koji se stavlja na rub džepa i na ovratnik, daje glamurozan izgled smokinga. Saten se može dodati diskretno, na rub hlača, ili se stavlja na cijeli ovratnik. U proizvodnji Heruca mogu se naći tri verzije smokinga, od plišanog materijala što, kaže Orlović, vole naši pjevači, imamo klasični i prugasti s malo satena u sebi. “Kod nas se najčešće traži ‘diplomatska’ verzija smokinga, čiji sako ima šal kragn”, kaže Orlović koji dodaje da su tri klasične boje za smoking scrna, tamnoplava i bijela. “Bijelu boju izbjegavamo pa više rabimo šampanjsku, teško je dobiti saten u bijeloj boji.” Za izradu smokinga jednoj osobi potrebno je tri dana, od čega dva otpadaju na izradu sakoa a jedan na izradu hlača.
T

eško je povjerovati, ali odijelo koje je vrhunac suvremenog formalnog odijevanja nastalo je jer je jedan muškarac poželio nešto udbnije odjenuti kad večera kod kuće. Riječ je o princu od Walesa, kasnijem Eduardu VII. Tvrtka Henry Poole & Co. iz Saville Rowa izradila je prvi smoking po narudžbi princa od Walesa 1865. Do 1886. moda se proširila u Ameriku, gdje se smoking nosio u klubu u Tuxedo Parku, newyorškom country clubu, po kojem je i dobio američko ime.
Smoking je zamijenio stariji i neudobniji frak. Osnovni elementi smokinga su crni sako sa svilenim reverima (satenskim ili rebrastim), bijela košulja, plisirana ili od piquea, crne hlače sa svilenom crtom ili pletenicom duž vanjske strane svake nogavice, crne čarape, po mogućnosti svilene, crne cipele, crna svilena leptir-mašna, crni pojas ili nisko rezani prsluk.
Kopčanje može biti dvoredno ili jednoredno, što je najbolje odabrati ovisno o građi tijela. Kod jednorednog kopčanja smije postojati samo jedan gumb. Na sakou mora postojati džep za rupčić i boutonniere za cvijet. Hlače pridržavaju tregeri.
Ovratnik sakoa može biti ravan ili sa “špic-fazonom”, što je novija izmišljotina. Na zabavama se često viđaju šareni pojasi i leptir-mašne, ali oni nisu prikladni za formalne prigode, a u visokim se društvenim krugovima domovine smokinga za bijelu leptir-mašnu smatra da je težak faux pas. Varijanta s bijelim smokingom smatra se prikladnom isključivo u tropskim krajevima, po mogućnosti bivšim kolonijama.

Smoking je jedina vrsta muškog odijela kojoj je dopušteno da sjaji. Dok obična odijela od sjajnih materijala izazivaju asocijacije na nedavno stečeno bogatstvo, smoking od baby mohera ili fino češljane vune je veoma poželjan.
Kao alternativa klasičnom smokingu, smatrali su Douglas Fairbanks jr. i Cecil Beaton, može poslužiti i smoking od baršuna. Eduard VII. odigrao je važnu ulogu u još jednom modnom trendu, koji se u svijetu svojedobno raširio i više nego smoking. Za kraljevskog krstarenja 1846. četverogodišnjem princu od Walesa izradili su minijaturnu uniformu mornara s kraljevske jahte. Litografije s Eduardom VII. u mornarskoj uniformi obišle su Europu i do 1870. je takav način odijevanja bio standardan za djecu.

U Hrvata nema osobitih prigoda za nošenje smokinga, zbog čega mnogi naši sugovornici, vlasnici smokinga, žale. “Volio bih da obnovimo događaje iz svoje i tradicije Austro-Ugarske”, kaže Žekić koji je vlasnik smokinga vrijednog 5000 kuna. Dr. Ivan Fattorini, ravnatelj Dječje bolnice u Klaićevoj, imao je, u Hrvatskoj i inozemstvu, prigoda za nošenje smokinga. Prvi smoking odjenuo je prije 30 godina ali se, dobro se sjeća, nije vjenčao u njemu sa Željkom Fattorini. “Zanimljivo je bilo da se već tada kod nas mogao nabaviti smoking, ali je bila upitna kvaliteta materijala”, podsjeća se dr. Fattorini koji je dosad promijenio tri smokinga i svaki je odjenuo samo tri puta. “Mislim da se danas više priča o smokingu a manje se nosi, a nekoć se smoking više nosio a manje se pričalo o njemu. U inozemstvu se smoking sigurno češće nosi, iako se danas sve češće nosi casual odjeća i bit će vam dopušteno da smoking zamijenite odijelom s kravatom.”

Nošenje smokinga u Hrvatskoj može dovesti ljude u razne zabavne situacije, što se dogodilo i dr. Fattoriniju. On se prisjeća Svjetskog kongresa dječje kirurgije u lipnju 2004. u Zagrebu kad se okupilo 2000 uzvanika iz 73 zemlje. “U HNK je bio održan prijem na kojem su bili i predsjednik Mesić i predstavnici Vlade. Sve je bilo dobro dok nisu došli i vrlo lijepo odjeveni konobari iz hotela Westin čije je svečano odijelo zapravo određena verzija smokinga. U jednom trenutku otišao sam pozdraviti konobare i shvatio sam da se uopće nisam razlikovao od njih. Zato u takvim trenucima trebate paziti da vas ne pobrkaju s konobarima i udariti brigu na veselje. Ti dečki u tim trenucima doista mogu izgledati bolje od vas”, ispričao nam je dr. Fattorini.

Druga je anegdota otprije 30-ak godina, kad je sa suprugom Željkom Fattorini i njezinom kolegicom, TV voditeljicom Helgom Vlahović, otišao u hotel Esplanadu na kostimirani ples. “Prije odlaska na ples Željka i Helga su me pitale kako ću se odjenuti. Mislio sam odjenuti odijelo, ali mi to one nisu dopustile i krenule su u potragu za smokingom. Kako tada nije bilo dućana za iznajmljivanje smokinga, pomogao mi je violinist Tonko Ninić, moj prijatelj koji je iz svog ormara izvukao smoking. Helga i Željka bile su zadovoljne, otišli smo u Esplanadu, a na plesu je nastupao i romski orkestar. Oni su išli od stola do stola i svirali te sam primijetio da je violinist pravi virtuoz. Najviše su svirali za nas te sam isprva mislio da nastoje šarmirati Helgu i Željku. U jednom trenutku shvatio da mi violinist daje znakove, da bi mi nakon nekog vremena prišao i rekao: ‘Ja sam sada stvarno umoran, a kako ste vi vrhunski violinist, dajte vi nešto odsvirajte.’ Mislio sam da se šali, ali on je uporno nudio violinu pa sam mu rekao da nikad nisam držao violinu u ruci. Na to je on rekao: ‘A što je onda s vašim lijevim ramenom od sakoa?’ Taj dio smokinga bio je izlizan jer je, očito, Tonko Ninić često nosio taj smoking na nastupima pa me romski violinist pobrkao s majstorom violine”, prisjetio se dr. Fattorini.

Iako bi se očekivalo da političari i gospodarstvenici češće nose smokinge, izgleda da nije tako, što su nam potvrdili bivši ministar gospodarstva Ljubo Jurčić i direktor Ine Tomislav Dragičević. “Kad sam 2000. postao ministar gospodarstva, kupio sam prvi i jedini smoking računajući da ću u sklopu diplomatskih aktivnosti odlaziti na događaje na kojima se zahtijeva nošenje smokinga”, kaže Jurčić koji smatra da bi kvalitetnim smokingom na svjetskim događanjima predstavljao Hrvatsku. Smoking je naručio i kupio u tvornici Siscia iz Siska kod prijatelja Miće Stojanovića, dok su mu prijatelji savjetovali koje cipele da kupi, koju košulju i koji pojas. Međutim, jedini put kad je Jurčić odjenuo taj smoking bio je Operni bal koji je početkom godine održan u Zagrebu, dok mu se u kontekstu diplomatskih aktivnosti nikada nije pružila prilika da odjene smoking. Međutim, kaže kako ne žali za tim jer “nisam vam ja od toga”, a na Operni bal, budući da tada više nije bio ministar, pozvali su ga prijatelji glazbenici jer je nekoć davno radio kao tonski redatelj i odlazio na koncerte ozbiljne glazbe.
Tomislav Dragičević prvi je put odjenuo smoking na poslovnom primanju u Londonu prije četiri godine.”Prije toga sam takvo odijevanje shvaćao sasvim drukčije nego kad sam došao u situaciju da mi smoking bude potreban. Zato sam u Londonu našao dućan koji iznajmljuje smokinge”, kaže Dragičević koji je na tom primanju primijetio kako “i debeli i mršavi dobro izgledaju u smokingu”. Nakon povratka u Zagreb Dragičević je odmah kupio smoking, ali je to bio konfekcijski broj, nije tražio smoking po narudžbi. “Kupio sam ga na muški način, moj prijatelj i ja ušli smo u dućan i obavili to na najjednostavniji način. U istom dućanu kupio sam i cipele, i košulju, i manžete. Istina je da sam ga jako malo odijevao, što mi je žao, jer je jako malo prigoda. Zato moj smoking provodi jako puno vremena u ormaru, ali znam da ću ga odjenuti u veljači u Londonu”, najavljuje Dragičević koji nam je rekao da je smoking proizvod kod kojeg odnos uloženog i vraćenog nije baš najbolji jer se u njega uloži dosta novca, a on pretežno stoji u ormaru. Povijest, veli, pokazuje da su smoking nosili i uspješni i neuspješni te se stoga teško može povezati s određenim slojem ljudi, ali u novije vrijeme vrsta i važnost događaja diktiraju nošenje smokinga. Kad smo ga pitali bi li Ina mogla organizirati događaj na kojem bi se morao nositi smoking, Dragičević nam je rekao: “Onda bi na taj događaj došlo jako malo ljudi.”

Nešto više ljudi u smokingu sigurno se okuplja na dramskim, baletnim ili glazbenim događajima u HNK, što najbolje zna bivši ravnatelj Baleta HNK Dinko Bogdanić. On se sjeća da je 1973. prvi put kupio i odjenuo smoking. Bilo je to na gala večeri u New Yorku nakon baletne predstave “Romeo i Julija” baleta iz Pittsburgha. Po povratku u Europu, u Hamburg, Bogdanić je nosio Armanijevu modnu reviju te mu se ukazala prilika, koju je i iskoristio, da kupi smoking po povoljnijoj cijeni. Taj smoking Bogdanić je nosio sve do početka ove godine, do Opernog bala u HNK, kad je kupio novi smoking. “Još kao mlad volio sam odjenuti odijelo s kravatom ili leptir mašnom tako da sam se u smokingu vrlo ugodno osjećao. Kako sam imao dobar instinkt, znao sam kakve lakirane cipele trebam kupiti, kao i sve ostalo što ide uz smoking, tako da se nisam savjetovao ni s kim”, prisjeća se Bogdanić. On je, osim na zagrebačkom balu, bio i na bečkom Opernballu, pa kaže kako mu je takav događaj i takvo odijelo “dao i veličinu i ponos, pa ipak se kaže da odijelo čini čovjeka”. Isto se tako osjećao i na zagrebačkom balu ali kako prema njegovim saznanjima bala u Zagrebu sljedeće godine neće biti, pitanje je kad će se sljedeći put moći vidjeti smokinzi u Zagrebu. Bogdanić žali zbog toga, ali kaže da će Novu godinu dočekati u inozemstvu i tom će prilikom odjenuti smoking.